Nicole Jorgić 4.

Hrvatska u okvirima sustava druge Jugoslavije

Od 1945. do 1952. godine u čitavoj Jugoslaviji (pa onda i u Hrvatskoj) uvedeno je centralizirano plansko
gospodarstvo po uzoru na SSSR - slično kao što su nastojale redom i druge socijalističke zemlje. Komunističke
vlasti se bez zadrške bacaju na reorganizaciju poljoprivrede - tada daleko najvažnije gospodarske grane i izvora
najvećeg dijela nacionalnog proizvoda

Od 1950. godine postupno se odustaje od opće centralizacije gospodarstva, koja se dokazala neuspješnom. U
poduzeća se postupno uvodi radničko samoupravljanje, gdje se razboritost u odlučivanju kakvu inače pokazuju
vlasnici nastojala dobiti od radničkih savjeta predvođenih ćelijama komunističke partije koje su djelovale u
svakom poduzeću (te su članovi tih ćelija nominalno "radničke" partije bili skoro svi rukovodioci, te manji dio
radnika i stručnjaka). 1952. godine se ukidaju direkcije koje su postojale na federalnom i republičkom nivou i
koje su do tada donosile privredne odluke bez mnogo osvrtanja na pravila ekonomske struke. U isto doba se
seljacima dozvoljava da istupe iz seljačkih radnih zadruga, a ukida i se obvezni otkup poljoprivrednih
proizvoda: uobičajena gospodarska aktivnost seljaka popravlja ekonomsko stanje u gospodarstvu u kojem je
poljoprivreda glavna gospodarska grana - prestaju nestašice i opća razina gospodarske aktivnosti se vraća na
približnu razinu od prije II. svjetskog rata.

Međutim se 1953. godine provodi druga agrarna reforma, u kojoj se agrarni maksimum smanjuje na 10 hektara:
taj se put ništa od zemlje ne dodjeljuje siromašnim seljacima, nego se poljoprivredno zemljište oduzima
isključivo za korist društvenog sektora, od kojega vladajuća komunistička partija i nadalje očekuje gospodarski
uspjeh; takav se uspjeh, međutim, ne realizira - sve ako društveni sektor sada ima u većoj mjeri pristup
modernom poljoprivrednoj mehanizaciji i drugim resursima za poboljšanje proizvodnje (koji se resursi
seljacima uskraćuju, kako bi se spriječilo razvoj kapitalističkih odnosa na selu).

1965. godine provodi se tzv. privredna reforma koja nastoji obnoviti tržišno gospodarstvo, uzimaju se strani
krediti i pristupa se licenčnoj proizvodnju u kojoj se suvremena tehnologija sa Zapada nastoji iskoristiti radi
unosne proizvodnje za potrebe zemalja istočnog bloka; dopušta se i stanovito mikropoduzetništvo u uslužnom i
proizvodnom sektoru (ne i u trgovini, niti u financijskim uslugama). Međutim organizacije udruženog rada i
nadalje previše gospodarskih odluka donose iz političkih pobuda, a tržišna utakmica je vrlo ograničena (najviše
do razine oligopola). Izvoz na tržišta kapitalističkih zemalja je nedovoljan za pokrivanje nužnog uvoza iz
zapadnih zemalja i plaćanje obveza po stranim kreditima. Potrebe za stranom valutom donekle se pokrivaju na
način da se radnicima dopušta da odlaze na privremeni rad u inozemstvo (do 1960-ih godina je, slično stanju u
drugim komunističkim zemljama, bio dozvoljen odlazak u zemlju samo pouzdanim pojedincima za koje se
računalo da neće pobjeći iz zemlje) i potom šalju zarade svojim obiteljima; također se ulažu znatnija sredstva u
turizam za strane turiste, te počinje brzi razvoj turizma u Hrvatskoj. Uspjeh reforme je samo djelomičan.

Od približno 1974. godine se provode daljnje reforme u gospodarstvu, te se u povoljnim međunarodnim

okolnostima gospodarstvo naočigled razvija. Čak stanovništvo - izuzev politički sumnjivih osoba - može dobiti
pasoš i otići u inozemstvo gdje mogu kupiti robe koje na domaćem tržištu nisu dostupne.
Hrvatsko proljeće
 naziv za masovni pokret potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina

Uzroci:

a) gospodarsko zaostajanje Jugoslavije za zapadnoeuropskim zemljama (plansko gospodarstvo, promašene

investicije)

b) nametanje srpskog jezika u saveznim tijelima i vojsci

1967. – Matica hrvatska – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog

književnog jezika

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezikaizjava

sastavljena 9. III. 1967. u Matici hrvatskoj, koju je potom prihvatila većina
hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih
djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u
jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s
hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života.
Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su
sankcionirani.

sudionici – Matica hrvatska, hrvatski političari (Savka Dapčević - Kučar,

Miko Tripalo), studenti, intelektualci, građani MASPOK

 zahtjevi hrvatskih političara – promjena Ustava, ukidanje centralizacije,

poštivanje ravnopravnosti naroda, politika “ČISTIH RAČUNA” – traži veću
gospodarsku i političku samostalnost Hrvatske

1971. studentski nemiri i štrajkovi

zaoštravanje odnosa između hrvatskih i srpskih komunista

Slom hrvatskog proljeća

posljedice sastanka državnog vrha u Karađorđevu:

a) smjena hrvatskih partijskih rukovodioca – državni udar

b) Matica hrvatska je zabranjena

c) mnogi sudionici su izgubili radna mjesta ili su bili uhićeni