ANTIČKI GRAD
bili zaista megalitski: dužina im je ponekad iznosila i do 2 m, a visina do 1 m pa su
a* ;
-■1— o-i ->-4
Si. 57. Tehnike gradnje (structurae, opera) u ranom Carstvu: 1. opus isodomum, pravilna tehnika sa stro­
gom tendencijom uslojavanja i brižnom obradbom kamenih blokova, primijenjena redovito u gradnji javnih mo­
numentalnih građevina (hramovi u Poli, Saloni i dr., peribol kapitolija u Jaderu itd.); 2. opus reticulatum, mrežas-
ta struktura građena u kalupima od dasaka tako da se manji blokovi postupno slažu uz stijenku i zalijevaju žbu­
kom, u nas rijetka (vila u Lumbardi na o. Korčuli): 3. opus mtxtum, miješana struktura s redovima opeke i žbuke,
Često primijenjena u gradnji terma (Tarsatika); 4. opus caementicium, cementna smjesa žbuke i škalje u kalupima
od dasaka pričvršćenih na uspravne grede (terme uTarsatici), 5. opus caementicium, cementna struktura postup­
kom slična onima pod br. 2. i 4., gdje se u kalup od dasaka s vanjske strane utiskuje sitnije amorfno kamenje (te­
melji zgrada uz forum u Zadru); 6. opus incertum, neodređena struktura s izraženom tendencijom k vodoravnom
uslojavanju; 1. opus incertum, bez tendencije k vodoravnom uslojavanju, veoma česta u rustičnim građevinama;
8. opus spicatum, tehnika zidanja u obliku klasa, riblje kosti ili “na nož”, primijenjena ponajviše u gradnji podova
od opeke u bazenima, cisternama i piscinama
Ostvarenja grada klasičnoga svijeta na istočnom Jadranu
težili i nekoliko tona.Tijekom razvitka dimenzije su se smanjivale, ali su ipak najvi­
še ovisile o lokalnim prilikama i upotrijebljenom materijalu, a prvenstveno o nam­
jeni građevine. Pojedinim manirama odgovara i stupanj ispupčenosti bunja, koja se
tijekom razvitka također smanjuje.Ta struktura, koja je kompozicijom i masivnošću
trebala izazvati dojam snage i čvrstoće, dosta se često primjenjuje u grčkom i u rim­
skom graditeljstvu na hrvatskoj obali: ponajprije za gradnju vanjskog lica gradskih
bedema i kula, za vanjsko oblaganje većih substrukcija različitih građevina (mosto­
va, akvedukata), kao obloga povišenim podijima i platformama, pri gradnji nosivih
elemenata u pojedinim građevinama (piloni u teatrima i amfiteatrima), pa čak i za
gradnju čitavih većih objekata (npr. amfiteatra u Puli). U rimsko doba blokovi bu­
nja redovito se vezuju žbukom pa je već time otpala potreba da se oni komponira­
ju po starijoj grčkoj tradiciji upotrebom poprečnih blokova (dijatona).
Temelj svih kasnijih građevnih struktura činila je žbuka. Ona je bila temeljna
građa samosvojne strukture koja se zvala structura caementicia ili opus caemen­
ticium. Ime je dobila po sitnom kamenju (caementa) koje se dodavalo žbuci
(concretum). S druge strane ta je tehnika uvjetovala postanak nekih drugih, u ko­
jima je žbuka činila neophodnu komponentu. Gradnja žbukom imala je niz pred­
nosti, kao što danas ima zidanje betonom. Žbuka (pijesak i vapno u pogodnom
omjeru) pomiješana s većom i manjom škaljom, stvarala je čvrstu masu koja je bi­
la sama sebi dovoljna za čitavu zidnu strukturu, a ne samo za temelj za koji se ina­
če redovito nalijevala u temeljni jarak do visine poriza. Zid se podizao nalijeva-
njem smjese u kalup (forma) sastavljen od usporednog niza dasaka postavljenih
jedna poviše druge (u naših primoraca zidanje “na kašune”). Kalupi su se podiza­
li kako je zid rastao u visinu, pa se često susreću okomiti žljebovi - otisci letava
koje su podržavale tu drvenu armaturu (npr, u ziđu termi izTarsatike) i udubljenja
u zidu u koja su bili usađeni nosači dasaka i ujedno nogostupi radnika koji su na­
lijevali smjesu (si. 57,4).Takvih konstrukcija bez vanjskog paramenta ima više na
hrvatskoj obali, ponajviše u ziđu rezervoara za vodu, npr, u piscinama velike vile u
uvali Verige na o. Brijunu, na o. Murteru i dr. Takav sustav gradnje otvorio je velike
mogućnosti u podizanju lukova i svodova koji također dolaze k nama s prvim rim­
skim graditeljskim iskustvima, pogotovo onda kad estetski moment nije bio važan
ili pak u unutrašnjosti strukture koja je s vanjske strane bila obložena kamenom
presvlakom. Lijep primjer nadsvođivanja pomoću polukružnoga kalupa (“čemer”
u domaćemu pučkom govoru) jest svod trakta zadarskog akvedukta od Grobljan­
skog potoka prema gradu.Tu se još danas raspoznaju, kao i u ostacima spomenu­
te cisterne u Murteru, otisci dasaka od kalupa. Korak dalje od takva postupka je
oblaganje vanjskog lica zida kamenjem, što će uzrokovati uvođenje dviju novih
tehnika. Naime, uz nadolijevanje smjese za opus caementicium počeli su se uz sti­
jenku kalupa dodavati nešto veći komadi škalje ili manjega kamenja, bez ikakve
posebne doradbe, biranjem komada koji su imali jednu stranu glatkiju. Kamen se
usađivao u smjesu tako da mu se glatko lice doticalo kalupa od dasaka. Nakon ski­
danja armature, zid je dobio svojevrsno lice (facies) na kojemu se žbuka znatno
gubila, a nazirale su se nepravilno položene glatke površine sitnog kamenja (si. 57,
 ANTIČKI GRAD
5). Primjer tako građenoga zida, ne tako čestog na našoj obali, nalazimo u zidu gra­
đevine koja sa sjeverne strane flankira rimsku ulicu što se od Ulice Š. Kožičića Be-
nje (prije Petranovićeva ulica) odvaja i ide prema starijoj gradskoj bazilici (danas
katedrali) u Zadru. Daljnjim razvitkom takva načina građenja nastala je već na raz-
međi 3. i 2. st. pr. Krista jedna od najstarijih rimskih tehnika koja se upotrebljavala
kroz čitavu antiku, a i kasnije do danas. To je prema suvremenoj terminologiji opus
incertum. Zid se više ne diže pomoću kalupa od dasaka, već nizanjem redova ka­
menja na oba njegova lica, a razmak između njih ispunjava se žbukom i škaljom.
Pravilnost podizanja zida po vertikali osigurava se pri tome upotrebom kutnika i
viska (perpendiculum), upravo kao i danas. Tako je građen veoma velik broj rim­
skih građevina i na istočnojadranskom primorju. Naravno je da se kamen morao
prethodno dorađivati, a sam stupanj doradbe varira od potklesavanja radi prilagod­
be strukturi pa do detaljnije obradbe klesarskim priborom.
Iz istog je izvora potekla još jedna tehnika. To je “mrežasta struktura”, lat. opus
reticulatum (si. 57,2). Za oblaganje vanjskoga i unutrašnjeg lica zida, kojemu je srž
i dalje bio opus caementicium, uzimali su se u primjeni ove tehnike omanji koma­
di kamena oblikovani poput piramide kojoj je osnovica imala približan oblik kvad-
rata.Ta se baza postavljala s vanjske strane zida, i to tako da joj je dijagonala tekla po
vertikali pa se na taj način u zidnom platnu dobio sustav romboidnih fuga. Najprije
bi se nanizalo nekoliko redova koso položenih kocki (cubilia, tesserae), a onda bi
se u prostor između njih nasula smjesa žbuke. I pri toj gradnji upotrebljavao se kut-
nik i visak.Takva manira građenja uzima maha od Augusta dalje. Osim u ziđu ostata­
ka ladanjske vile u Lumbardi na o. Korčuli, u nas je susrećemo u prefurniju vile u
Maloj Proversi na Dugom otoku (datirana Trajanovim novcem), u zidnoj oplati nosa­
ča zadarskoga vodovoda u dijelu koji prelazi preko mjesnoga groblja i seže do origi­
nalne piscine,gdje se na gornjem završetku još nalaze ostaci kanala sastavljenoga od
tegula, u ranijoj vili u Mulinama na o. Ugljanu koja je kasnije porušena, u otisku mre­
že u cisterni u Murteru, u ladanjskoj vili na o. Šćedru. U postantičkom graditeljstvu
ponekad su se čitavi blokovi u ovoj tehnici rabili kao gotova građa.
Kad je uveden postupak zidanja struktura s vanjskim kamenim paramentom i
unutrašnjom ispunom od žbuke, posebno u primjeni opus quadratum, incertum
i caementicium, važnu ulogu za postignuće čvrstoće zida preuzela je zidna posta­
va. Sada su se mogli graditi i zidovi veće debljine s relativno manjim blokovima
vanjskog paramenta. U tanjim se zidovima ubacivala između redova kamenja na li­
cu žbuka i u nju su se utiskivali manji komadi kamenja i škalja. Na debljim zidovi­
ma (bedemi, obzidane platforme, podiji, podnožja, i dr.) prostor između redova ka­
menja s lica ispunjao se naizmjence slojem žbuke i slojem kamenja (većih dimen­
zija i često pločastoga).
Kvadratna je struktura na našemu primorju doživjela velik procvat i donekle
samosvojni razvojni put koji se može slijediti barem u ranijem Carstvu.Tome je pri­
donijela i kakvoća kamenog materijala koji je bio pogodan i za najfiniju obradbu.
Ova pak ovisi prvenstveno o karakteru i namjeni objekta, ali jednako tako i o vre­
menu gradnje. Što se samih oblika tiče, može se zapaziti da u najranijoj antici (kraj
180
Ostvarenja grada klasičnoga svijeta na istočnom Jadranu
Republike i početak Carstva) na hrvatskom primorju pretežu vrlo izduženi parale-
lopipedi, kojih se dužina prema visini odnosi čak i 5:1. Već tijekom 1. st. n. e. ti se
omjeri mijenjaju, dužina se postupno smanjuje pa krajem 1. st. susrećemo struktu­
re u kojima te relacije iznose 2:1, a u prvim desetljećima 2,st.,zaTrajanai dalje, čes­
to i 1:1, bilo djelomično bilo na većim zidnim površinama. U daljnjim stoljećima
pravilne su strukture rjeđe i upotrebljavaju se samo za gradnju najkvalitetnijih gra­
đevina javne namjene pa je teško pratiti njihov kontinuirani razvitak. Primjena pot­
puno pravilne izodomije gotovo se i ne susreće. U arhitekturi ranijeg Carstva važni
javni objekti često imaju zidove s pravilnim horizontalnim slojnicama, ali im verti­
kalne ne alterniraju u smislu izodomije iako se nikada i ne poklapaju. Već u odmak­
lom Carstvu težnja k vodoravnom uslojavanju očituje se i u grubljim tehnikama
(opus incertum), gdje zidar urezuje u fuge linije kojima želi stvoriti iluziju pravil­
nosti (si. 57,6).Treba naglasiti da su se često primjenjivale i najfinije tehnike vanj­
ske obradbe kamenja s lica zida (pravilne pseudoizodomije i finije isklesano vidlji­
vo lice) i onda kad je ziđe trebalo biti obloženo zidnom žbukom.
Antička klesarsko-zidarska tehnika poznavala je više-manje sve instrumente i
alate koji su i danas u upotrebi. Za grublju obradbu upotrebljavali su se klin i šiljak
kojima su se otkidali komadi kamenog iverja, a za grubu obradbu većih površina
(pločnici ulica ili trgova) upotrebljavala se željezna grebalica (“žgrafun” u nazivu
primorskih klesara). Kamene površine pomnije su se obrađivale zubačom (ferrum
dentatum) s manjim i većim zupcima, o čemu je ovisio i stupanj finoće u obradbi.
Dlijetom su se izrađivale anatiroze i glačale vidljive površine, a ono se upotreblja­
valo i u klesarskoj obradbi plastičnih elemenata arhitektonskog dekora. Istoj svrsi
ponekad je služilo i svrdlo kojim se postizao efekt kontrasta svjetla i sjene.
Nesumnjivo su i u nas postojale radionice za ukrasne građevne elemente (kapiteli,
vijenci i dr.) od domaćega kamena koji su se rabili uz istovrsne uvozne, od kamena
kakvoga ovdje nema.
Kako je navedeno, upotreba opeke u zidnim strukturama nije na istočnojadran­
skom primorju tako česta, u Istri je nešto češća, ali svakako mnogo rjeđa negoli u
Italiji. Ako se pojavljuje, onda je to ponajčešće u dijelovima i instalacijama termal­
nih postrojenja. Već u Augustovo doba dolazi u upotrebu crijep sušen u peći (a ne
na suncu kako je to bilo prije), oblikovan u standardnim dimenzijama, koji sam mo­
že poslužiti kao zidna struktura (opus testaceum) ili u druge svrhe, npr. u izradbi
podova i nosača podova kaldarija u termama (suspensurae caldariorum), ili pak
u kombinaciji s kamenom (opus m ixtum) tako da se u zidnoj strukturi izmjenjuju
redovi opeka s redovima kamena. Primjeri upotrebe takve tehnike susreću se npr.
u ziđu ostataka termi stare Tarsatike, a u kasnom Carstvu takav se opus upotreblja­
vao u gradnji nekih objekata Dioklecijanove palače u Splitu. Ima, naravno, i drugih
miješanih struktura koje se ne mogu svrstati ni u kakvu posebnu grupu (npr. izmje­
njivanje redova pločastoga kamena postavljenog poput klasa ili riblje kosti (opus
spicatum) s redovima horizontalno postavljenoga kamena, primjer vile u Mulina­
ma na o. Ugljanu), jer ovise o lokalnim prilikama, raspoloživomu materijalu i si.
Rimski zidovi imaju standardne module koji se često ponavljaju na čitavu obal­
nom prostoru. Modularna su istraživanja u nas međutim tek u zametku, pa tako i