Odgovor na neodgovoriva pitanja

Neki ljudi pitaju sljedeća pitanja: Da li Bog može da stvori kamen koji ne može
da podigne? Da li Bog može da spava? Da se ženi? Da stvori Sebi sličnog?
Odgovor na ovo može biti sa nekoliko aspekata, ali prije toga ćemo navesti manji
uvod. Svijet je uokviren granicama nama poznatog vremena i prostora. Allah je iznad
svega toga, jer o njemu sve to i opstoji, s obzirom da ne može opstojati samo o sebi ništa
sem Nužnopostojećeg Samoodrživog apsolutno Neovisnog Koji je izvor egzistencije
svega ostalog. Ljudski razum je manjkav, ograničen i samim tim nesavršen. Ljudski
razum može da razmišlja samo u okviru prostora i njemu poznatog vremena, i čim se
zanemari ta činjenica mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto?
Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokučiti ono što je izvan prostora i nama
poznatog vremena.
Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam
razum kaže da Njega razum dokučiti ne može. Sam razum nam kaže da Apsolutnog ne
dokučuje relativni, da Stvoritelja ne dokučuje stvoreni, da Savršenog ne dokučuje
manjkavi. Razum je sposoban da shvati suštinu onoga sto je u okviru prostora i vremena
i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam
Stvoritelj, i čim čovjek pokuša dokučiti nešto što se ne pokorava kosmičkim zakonima
ili što je van okvira prostora i nama poznatog vremena, pada u mnoge kontradikcije i
zbunjenost. To možemo reći i o stvarima koje su u za nas nevidljivom svijetu, poput
svijeta koji nas čeka poslije smrti, i poput Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju
pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a
kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Veličanstveni Koji je
daleko iznad toga da se pokorava pravilima ovoga svijeta koja su Njegova stvorenja, i
Koji je stvorio i sam naš razum, i iz kojeg razum crpi razumnost.

Što se tiče aspekata odgovora na postavljena pitanja, kažemo:

Prvo: Pitanje o mogućnosti nemogućeg je neispravno samo po sebi, jer je

kontadiktorno samo sebi. Samo pitanje da li je moguće ono što je nemoguće samo sebe
poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i on spada u retoričke varke. U
to spadaju pitanja 'Da li je postoji četvorougli trougao, ili okrugla kocka?'
U to također spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne
dolikuje? To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje
mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna
osobina trougla da ima tri ugla, četvorougla da ima četiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da
bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i
kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je
trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvatrat kvadrat zato što ima četiri ugla.
 U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je - ‫السؤال عن المستحيل باطل‬- pitanje
o mogućnosti nemogućeg je neispravno.

Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje mogućnosti

Boga da bude krnjav ustvari predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad
svakom mahanom, i apsolutno ne predstavlja manjkavost moći. Bog ne može da bude
krnjav, i upravo ta negacija pedstavlja potvrdu savršenstva. Ovdje se ne negira niti krnji
Moć Svemoćnog, već naprotiv, ovim se potvrđuje Njegova Svemoć. Ovdje se ne radi o
stvarnom negiranju stvarne Moći, već o negiranju onog što u jezičkom značenju može
biti shvaćeno kao moć, a u stvarnosti nije moć nego nemoć.

Treći aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje je: negiranje mahane je
savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje mogućnosti mahane Uzvišenog Bića ustvari
potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.

Četvrti aspekat: Svemogućnost možemo podijeliti na dva dijela:

1. Svemogućnost koja obuhvata i teorijsku mogućnost mahana i krnjavosti
2. Svemoć koja je apsolutno savršenstvo.

Svemogućnost koja obuhvata i to da Savršeni može biti krnjav je mahana i nije

nikakva pohvala pripisati je Stvoritelju. Ona nije stvarna svemoć već retorička igra i
potvrda mahane, te ju je obaveza negirati, a svemogućnost koju mi Allahu potvrđujemo
je svemoć, a ona je vrlina i savršenstvo, i u osnovi govori o relaciji Allah-stvorenja i
uopšte se ne veže za stvari koje su same po sebi teoretski nemoguće niti za one koje su
retoričke varke. Zato islamski učenjaci kažu:
.‫قدرة هللا ال تتعلق بالمستحيل لذاته ألنه ليس بشيء وهللا على كل شيء قدير‬
Allahova moć se ne veže za ono što je nemoguće samo po sebi, jer to nije „nešto“
(već apsolutno ništa koje ni teoretski ne može biti nešto), a Allah je nad svime moćan,
kadar. Drugim riječima, bi se Allahova moć odnosila na nešto, to nešto mora biti stvarno
nešto makar i teoretski, a ne apsolutno ništa koje je nemoguće samo po sebi, jer to je
obična retorička varka i logička obmana.
Mi Allahu potvrđujemo Svemoć koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i
na nju se misli kada se kaže Svemoćni, a negiramo svemogućnost koja je mahana i
obična reotirčka varka i logička obmana. Ovdje je problem u našem jeziku u kojem se
izraz „ne može“ nekada koristi za negaciju moći, a nekada za negaciju mogućnosti.
Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u
Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ograničen na
pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve
može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih
posjeduje, sa njima može da radi šta hoće, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je
stvorio put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.
 Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo
o Allahovom odnosu prema Njemu Samom, kažemo: Sam razum nam kaže da je
jedna od odlika Apsolutnog Savršenstva – njegova nedokučivost ograničenom i
nesavršenom ljudskom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio
Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, jer su izvori ljudske percepcije i
spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je
objavio Stvoritelj izvora naše spoznaje Svojim poslanicima i vjerovjesnicima, ali i da su
ti izvori spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. Sam razum na govori da
mora postojati kraj na pitanja „zašto“, i da je nemoguće do beskonačnosti pitati
zašto, kao što je nemoguća beskonačna uzročnost u prošlosti već mora postojati
nešto što je uzrok svih uzroka i temelj svih temelja, i kod koga se završava konačno
„zato“ na lanac „zašto“, i od Koga aksiomi crpe svoju aksiomnost.

Čovjek upada u grešku kada svoj razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze
KA Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja O nečemu što je van njegove jurisdikcije. A i
razumski je nužno da postoje granice ljudskog razuma, kao što je i sam razum ljudski
softver čije samo postojanje nužno ukazuje na Onog Koji ga je stvorio i omogućio nam
da njime spoznajemo.

Doista je čovjek naspremniji da raspravlja o onome o čemu znanja nema, i doista

je čovjek ohol kada želi dokučiti ono čiju nedokučivost i sam razum prihvata. I upravo
TU nastaju ona pitanja koja su sama sebi kontradiktorna. Doista sve što je Stvoritelj
stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. I postavio je jedan
od zakona, kojeg mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog
upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremećaja i nesklada. Tako je i
razum dat čovjeku da mu bude svjetlo kojim će vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom
našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom
Uzvišenom Biću, koje je, kako i sam razum prihvata, Nedokućivo razumu, automatski
razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju
zakoni po kojim je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja data
čovjeku sa razlogom i za odredjenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u
prave svrhe, čovjek će imati koristi, dok ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data
čovjek od toga neće imati nikakve koristi i sam će sebe zbuniti. Posljedica tog zakona
jeste upravo ovo sto smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe
za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, čovjek ima neku korist od toga, i što je bliže
pravoj svrsi, korist je veća, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, nikakva
korist i nikakva dobit osim zbunjenosti i kazne neće dobiti. Doista je žalosno što ljudi
sami sebe u propast bacaju.

Treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto, i upotrijebiti sve što nam
je dato upravo za ono zašto nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj Lično, Svojim
uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an Časni.
 Takodjer jedna od zamki, od posljedica korišćenja razuma za ono za što nije
namijenjen jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoći Njegovih Savršenih Svojstava,
zaboravljajući da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su
apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim sto razmišljaju o onome
što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti.
Tako neki Njegova Svojstva zanegiraju, dok drugi sa stvorenjima poistovjete. Pa kad u
našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro a sta loše, i ako u našem,
stvorenom svijetu – lijepo je ono sto On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže
da nije – kako tek onda da možemo dokučiti ono je vezano za Njega lično? Najviše što
razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih Savršenih
svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što će nam povećati ljubav
prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu
i ono što je nedokučivo razumu, da nerazumno nije isto sto i neshvatljivo. Samim tim što
je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je mogućnost od
nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za
vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodič Onaj Koji je Savršen, otklonio mogućnost
nelogičnosti u Njegovoj vjeri, Islamu, i samim tim mu je sve što Od Njega dodje sasvim
logično, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno
Mudri, tako hoće. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmičke.

Ersan Grahovac