Ako je Bog dobar, zašto stvara zlo?

Odgovor:

Prvo: Moraš razdvojiti između direktnog činjenja nečega i stvaranja nečega. Činjenje je šireg
značenja od stvaranja, jer obuhvata i Allahovo stvaranje stvorenja, i upravljanje njima, i suđenje, i
uništavanje, i spuštanje milosti, i spuštanje kazne, i razgovor sa melekima, poslanicima itd., i mnogo
drugog. Stvaranje je samo jedan od činova.

Drugo: Moraš razdvojiti između šireg konteksta i plana, i nečijeg direktnog djela.
Primjer šireg plana: Stvaranje stvorenja koja imaju slobodnu volju, razum, prohtjeve i druge
potencijale da bi se svojom voljom uzdigli na najviše visine, uz sve potrebne potencijale i podsticaje za
to, jer to iziskuje Njegova apsolutna mudrost.
Primjer direktnog djela: Stvaranje duše nekog konkretnog čovjeka makar znao da će on biti loš.
Kada se konkretno djelo stavi u kontekst šireg plana nije isto kao kada se gleda izolovano. Za više
detalja vidjeti tekst „Zašto je Allah ostavio mogućnost da se ode u Dzehennem“.
U ovo spada i primjer zemljotresa i drugih „nepogoda“. Kada se gleda izolovano može izgledati
kao nedokučiva mudrost ili kao čista šteta, dok je u širem planu to samo posljedica Allahovog uređenja
ovog svemira, pa i svega stvorenog mimo njega, skladnim i preciznim kosmičkim zakonima koji se ne
osvrću na nečije emocije i po kojima funkcioniše sve stvoreno. A sve svakog trena postoji zato što ga
Allah održava u egzistenciji neprekidno. Ako neko pita: Zašto Allah nije stvorio svijet u kojem nema
štetnih posljedica tih zakona?“, kažemo da jeste stvorio, i ime mu je Džennet, ali je Allah, shodno
Svojoj apsolutnoj mudrosti, stvorio i svijet u kojem se prepliću štete i koristi – a u širem planu sve je
čista korist – s tim da niko na kraju neće biti na gubitku osim ako je sam to odabrao, jer nijedna nedaća
nikog ne zadesi a da od toga nema korist, na oba svijeta.
Zaključak: nešto van konteksta može izgledati kao čista šteta, dok kada se stavi u kontekst šireg
plana predstavlja dio savršene mudrosti, bilo da je mi dokučimo do detalja ili djelimično ili nikako.

Treće: Moraš razdvojiti između čina i posljedice čina. Čin stvaranja i upravljanja je jedan od
Allahovih činova, od Allahovih djela, ali ono što proistekne iz tog stvaranja i upravljanja se smatra
stvorenim ali ne i učinjenim.
Primjer stvaranja: stvaranje nebesa i Zemlje i ostalih stvorenja poput čovjeka sa svim njegovim
fizičkim, duhovnim, duševnim i mentalnim potencijalima.
Primjer posljedice stvaranja: čovjekova djela, i ona se smatraju stvorenim jer su posljedica
stvorenog, tj. posljedica korišćenja njegovih fizičkih, duhovnih, duševnih i mentalnih potencijala, uz
slobodnu volju. Ovo se nikako ne smije pripisati Allahu kao čin, ni direktni ni indirektni
Primjer upravljanja: uređenje univerzima po krajnje preciznim i međusobno skladnim
zakonima, a koji „ne hatarišu“ nikom, pa ni čovjeku.
Primjer posljedice upravljanja: ljudske nesreće koje se dešavaju kao posljedica kosmičkih
zakonima kojima je Allah uredio ovaj svemir, poput zemljotresa, poplava itd., a koje ne razdvajaju
između dobrih i loših, već kada se dese – obuhvate sve, s tim da u krajnjem ishodu Allah razdvaja
između njih na Sudnjem danu, pa dobrima to bude uzdizanje stepeni i brisanje grijeha, a lošima to bude
ovosvjetska prije onosvjetske kazne.
U drugom i u četvrtom primjeru i te posljedice proističu u skladu sa Allahovim kosmičkim
zakonima, pored toga što Allah svakog trena održava sve postojeće u postojanju, kao i vezu između
uzroka i posljedice. Međutim, u drugom primjeru posljedicu onoga što odaberu stvorenja sa slobodnom
voljom, tj. njihova djela, zabranjeno je pripisati Allahu kao da su Njegova djela, bila dobra ili loša, a
dozvoljeno i obavezno ih je pripisati Njemu kao Njegova stvorenja, jer je posljedica stvorenog
stvorena, i jer je On Taj po Čijim zakonima djeluju uzroci i posljedice i Koji sve svakog trena održava
u postojanju. S druge strane, u četvrtom primjeru, posljedice upravljanja se mogu pripisati Allahu kao
Njegova indirektna djela, jer se ne radi o odabiru stvorenja koja imaju volju odabira, već o posljedici
Njegovog upravljanja u kojem kosmički zakoni i stvorenja poput kopna ili mora nemaju opciju izbora,
pa se u tom smislu može reći za one koji poginu u nekoj od posljedica Allahovog upravljanja, tj.
Njegovih kosmičkih zakona: „Allah mi je uzeo tog i tog.“, i tome slično, dok nije dozvoljeno reći za
ono što mi radimo: „Allah je to uradio.“, ni razumski ni šerijatski, i iz takve tvrdnje proističu stvari čija
grozota je dovoljna da ih nije potrebno pobijati, a o čemu će biti riječi.

Četvrto: Allah čini, djeluje (u šta spada i stvaranje i upravljanje), shodno Svojoj apsolutnoj
volji, mudrosti, znanju, pravdi, a zatim milosti, dobroti i ljubavi. Stvaranje je samo jedan od mnogih
Allahovih činova, djela Allahovih, i može biti direktno i indirektno (bliže i dalje posljedice stvaranja).
Nije isto činiti zlo i stvoriti zlo, jer je stvaranje zla u smislu daljih posljedica Allahovog djela direktnog
stvaranja konkretnih stvorenja. Ko bi reko da Allah čini zlo - bio bi nevjernik. Ko kaže da Allah stvara
zlo, takav je mu'min. Znači razlika je velika. Ovo je mnogo bitno da se shvati, jer je u tome srž
odgovora mu'tezilama koji nisu razdvojili između Allahovog činjenja nečega i bližih i daljih posljedica
Allahovog čina stvaranja, pa su onda zanegirali kader i da Allah stvara zlo, želeći da time zanegiraju
Allahovo činjenje zla, što je rezultiralo mnogo gorim stvarima, poput toga da u Allahovom univerzumu
ima stvoritelj pored Allaha. Bježali od toga da Allahu pripišu činjenje zla a upali u potvrdu stvoritelja
pored Allaha i postojanja nečega što Allah ne želi da postoji, što je šrik samo po sebi. I ko god pobegne
od istine jer je umislio da u njoj ima neka mahana, nužno će upast u zabludu koja ima mnogo goru
mahanu od one koju je umislio u istini. Dakle, Allahu se pripisuje ono što je Njegovo djelo, a
posljedica djela stvaranja, pa se ne kaže da je Allah uradio ono što je proisteklo iz nekog njegovog čina,
bilo bliže ili dalje, iako to spada u okviru Njegovih stvorenja. Dovoljno je razmisliti o tome šta
proističe iz govora da se Allahu pripisuju djela stvorenja (a koja su dalje posljedice Njegovog stvaranja
i spadaju u okvir stvorenog), da bi shvatio ništavnost takve pomisli. To bi značilo da sve što rade
stvorenja, bilo dobro (poput klanjanja, posta, hadža) ili loše (poput krađe, bluda, itd.) možemo pripisati
Allahu, kao da On to radi, a grozota same takve pomisli je dovoljna da je nema potrebe pobijati. Takvu
grozotu Allahu nisu pripisali osim panteisti, koji su zbog toga veći nevjernici od svih ostalih koji se
pripisuju islamu.

Peto: Pitanje koje mora da im se postavi jeste: Šta je to zlo? I kako Allah stvara zlo? Zlo je opis
za djela stvorenja koja imaju slobodnu volju da biraju šta će raditi, a nije zlo neko samostalno stvorenje
koje postoji. To je OPIS nečijih djela. Tako da je temeljni odgovor tu: Mogućnost postojanja zla je
nužna posljedica slobodne volje određenih stvorenja (džina i ljudi), a samo postojanje zla je posljedica
toga što su neka od tih stvorenja odlučila da tu svoju slobodnu volju iskoriste čineći ta djela koja se
opisuju kao zla. Dakle Allah ne stvara direktno neko stvorenje kojem je ime "zlo", već daje mogućnost
izbora ljudima i džinnima, u okviru Svojih kosmičkih zakona, a onda oni, ili neki od njih, odaberu da te
svoje mogućnosti iskoriste čineći djela koja su opisana kao zla djela. Dakle, Allahov čin je - uređivanje
kosmičkih zakona na način da u okviru njih mi imamo razne opcije činjenja nečega, zatim stvaranje
naših nas sa našim duhovnim i fizičkim dimenzijama i mogućnošću volje i drugih potencijala, a
posljedica tog Njegovog čina i stvaranja je naša slobodna volja, a posljedica toga je naša primjena te
slobodne volje kroz odabir dobrih ili zlih djela. Taj krajnji čin je naše djelo, i zato se pripisuje nama
kao djelo, i mi smo činioci zla, dok je Allah stvoritelj svega što smo naveli, i Njemu se pripisuje samo
dobro, jer njegovo DJELO je čisto dobro, a to je djelo savršenog uređivanja kosmosa u okviru čega je i
djelo stvaranja ljudi i džinna sa ciljem i mudrošću, i djelo davanje izbora, a posljedica tih djela nije
Njegovo djelo, već djelo tog stvorenja kojem je data slobodna volja, premda djelo tog stvorenja spada u
stvorenja u smislu da je posljedica stvorenog stvorena. Tako da djela zla, koja čine stvorenja, su dio
šireg Allahovog plana kojeg možemo nazvati: "stvaranje stvorenja koja imaju slobodnu volju odabira
činjenja djela", a čiju smo mudrost pojasnili na drugom mjestu, i taj širi plan se pripisuje Allahu kao
Njegovo djelo, i on je čisto dobro jer proističe iz Njegove apsolutne mudrosti, dok konkretno djelo zla
se pripisuje stvorenju, jer ga je on odabrao i učinio, ali to djelo i dalje spada u Božija stvorenja jer je
posljedica stvorenog stvorena.

A ko se želi detaljnije upoznati sa ovom tematikom, neka se vrati na poglavlje o kaderu u djelu
„Komentar Vasitijske akide“, i djelu „el-Hurasanijja“, a oba mogu naći na donjem linku:

https://drive.google.com/drive/folders/1HBonCH-lI7cZiwzEHuIRM6Nq7SwhB6oi?usp=sharing