Professional Documents
Culture Documents
NSK - Drži Me (Uvrnuti #3)
NSK - Drži Me (Uvrnuti #3)
0
Naš svet knjiga
1
Naš svet knjiga
2
Naš svet knjiga
3
Naš svet knjiga
Želim ubiti Petera zbog ovoga – i mogao bih, ako ikad ponovo dođe
na moj put. Rus je spasio moj život, ali je ugrozio Norin u tom procesu, i
to nije nešto što ću ikad zaboraviti. A njegov jebeni popis imena? Neka
zaboravi. Nema načina da ga nagradim što me izdao ovako, bez obzira
što mu je Nora obećala.
„Hajde, dušo, probudi se,“ navaljujem ponovo, koristeći svoju desnu
ruku da se spustim natrag dolje na krevet. Moja rebra bole tijekom
pokreta, ali manje žestoko ovaj put. Pažljivo se prebacim bliže Nori,
pritiskujući svoje tijelo uz njezino s leđa. „Dobro si. Sve je gotovo,
obećavam.“
Ona uvuče duboki, štucajući udah, i osjetim napetost unutar nje kako
se briše kada shvati gdje je. „Julian?“ Šapće, okrećući se prema meni, i
vidim da je ipak plakala, njezini obrazi prekriveni su vlagom od njezinih
suza.
„Da. Sada si sigurna. Sve je u redu.“ Posegnem svojom desnom rukom
i prođem prstima preko njezine vilice, diveći se krhkoj ljepoti njezine
strukture lica. Moja ruka izgleda ogromno naspram njezinog nježnog lica,
moji nokti hrapavi i modri od igala koje je Majid koristio na meni.
Kontrast između nas je očigledan - iako ni Nora nije skroz neozlijeđena.
Čistoća njezine zlatne kože je prošarana modricama, na lijevoj strani
njezina lica, gdje su je ti Al-Quadar kurvini sinovi udarili kako bi je
oborili.
Da nisu već mrtvi, ja bi ih rasporio golim rukama jer su je povrijedili.
„O čemu si sanjala?“ Pitam nježno. „O Beth?“
„Ne.“ Protrese glavom, i vidim da joj se disanje počelo vraćati u
normalu. Njezin glas, ipak, i dalje odjekuje užasom kada kaže promuklo.
„To si bio ti ovaj put. Majid ti je vadio oči i nisam ga mogla zaustaviti.“
Pokušam ne reagirati, ali je nemoguće. Njezine riječi vrate me natrag
u tu gladnu, sobu bez prozora, mučnom osjećaju kojeg sam pokušao
zaboraviti proteklih nekoliko dana. Moja glava počinje pulsirati sa
prisjećanjem užasa, moja polu zacijeljena očna šupljina gori od praznine
ponovo. Osjećam krv i druge tekućine kako kapaju niz moje lice, i moj
trbuh ponire na to sjećanje. Nije mi strana bol, ili čak mučenje - moj otac
je vjerovao da njegov sin mora moći izdržati sve – ali gubitak mog oka je
bio daleko najužasnije iskustvo mog života.
Fizičko, barem.
Emocionalno, Norina prisutnost u toj sobi vjerojatno drži tu čast. Treba
sva snaga moje volje da vratim misli natrag u sadašnjost, dalje od
rastresenog užasa viđenja kako je vuku Majidovi muškarci.
4
Naš svet knjiga
5
Naš svet knjiga
sebe – ona je sada prevazišla strah – nego za ostale. Moja ljubimica zna da
mislim ono što kažem.
Ona zna da sam ja beskrupulozan ubojica sa samo jednom slabosti.
A to je ona.
Stisnuvši njezina ramena jače, nagnem se bliže i poljubim joj zatvorena
usta. Njezine usne su ukočene na trenutak, opirući mi se, ali kada
skliznem rukom ispod njezinog vrata i stisnem ga, ona izdahne i usne joj
omekšaju, puštajući me unutra. Val vrućine unutar mene je jak i trenutan,
njezin okus čini da mi se kurac nekontrolirano stvrdne.
„Um, oprostite, Mr. Esguerra...“ zvuk ženskog glasa je praćen
preplašenim kucanjem na vrata, i ja shvatim da su to sestre koje obavljaju
jutarnji obilazak.
Jebem ti. U iskušenju sam da ih ignoriram, ali imam osjećaj da će se
vratiti brzo natrag – vjerojatno kada budem duboko do jaja u Norinoj
uskoj pički.
Nevoljko puštajući Noru, otkotrljam se na stranu, uvlačeći udah na
trzaj boli, i gledam kako Nora skače s kreveta i žurno navlači ogrtač.
„Da li želiš da im otvorim vrata?“ Ona pita, i ja klimnem, bez
prigovora. Sestre moraju promijeniti moje zavoje i postarati se da sam
dovoljno dobro da putujem danas, i imam svaku namjeru surađivati s
njihovim planovima.
Što prije su gotovi, prije ću moći izaći iz ove jebene bolnice. Čim Nora
otvori vrata, dvije sestre uđu, u pratnji Davida Goldberga – niski, ćelavi
muškarac koji je moj osobni doktor na imanju. On je odličan kirurg, pa je
on nadgledao popravke na mom licu, da bude siguran da plastični kirurg
u bolnici nije sjebao nešto.
Ne želim odbijati Noru mojim ožiljcima ako mogu pomoći s tim.
„Avion već čeka,“ Goldberg govori kada sestre počinju odmotavati
zavoje na mojoj glavi. Ako nema nikakvih znakova infekcije, mogli bi ići
doma.“
„Odlično.“ Ležim mirno, ignorirajući bol koju prouzrokuju sestre
svojim pregledom. U međuvremenu, Nora uzme nešto odjeće iz ormara i
nestane u kupaonu koja je pridružena našoj sobi. Čujem da voda teče i
shvatim da mora da je ona odlučila iskoristiti ovo vrijeme da se istušira.
To je vjerojatno njezin način da me malo izbjegava, s obzirom da je još
uzrujana mojim prijetnjama. Moja ljubimica je osjetljiva na nasilje koje se
zadaje onima koje ona smatra nevinima – kao onaj glupi dečko Jake kojeg
je poljubila u noći kada sam je uzeo.
6
Naš svet knjiga
7
Naš svet knjiga
8
Naš svet knjiga
***
9
Naš svet knjiga
10
Naš svet knjiga
oteo. To nema smisla, ali sam davno odustala od pokušaja da dam smisla
mojoj ludoj vezi sa Julianom.
Jednostavnije je samo to prihvatiti.
Na Isabellino pitanje, Julian digne pogled sa laptopa. „Može,“ on kaže
prije gledanja u mom smjeru. „Nora?“
„Da, molim,“ kažem ljubazno. „I nekoliko tih kroasana.“
Isabella nam svakome natoči šalicu, stavi tanjur s pecivom na moj stol,
i ode natrag u prednji dio aviona. Iskusila sam trenutak zavisti prije nego
sam se podsjetila da Julian želi mene.
Želi me previše, zapravo, ali to je sasvim drugi problem.
Slijedećih pola sata, tiho čitam dok jedem kroasne i pijem kavu. Julian
je izgleda koncentriran na njegov email o dizajnu drona, pa mu ne
smetam; umjesto toga, dajem najbolje što mogu da se fokusiram na moju
knjigu, znanstveno fantastični triler koji sam kupila u bolnici. Moja
pozornost, ipak, nastavlja lutati, moje misli lutaju svakih nekoliko
stranica.
Čini se čudno sjediti ovdje i čitati. Nerealno, na neki način. To je kao
da se ništa nije dogodilo. Kao da nismo upravo proživjeli užas i mučenje.
Kao da nisam hladnokrvno propucala muškarcu mozak.
Kao da nisam skoro opet izgubila Juliana.
Moje srce počne kucati brže, slike od noćne more koju sam jutros imala
zaposjedaju moj um sa iznenađujućom jasnoćom. Krv… Julianovo tijelo
porezano i rasporeno… njegovo predivno lice sa praznom očnom šupljinom…
Knjiga ispadne iz mojih drhtavih ruku, padajući na pod dok ja
pokušavam uvući zrak kroz iznenada usko grlo.
„Nora?“ Jaki, topli prsti zatvore se oko mog zapešća, i iako panični veo
magli moj vid, vidim Julianovo zavijeno lice ispred mene. Hvata me
čvrsto, njegov laptop je zaboravljen na stolu do njega. „Nora, čuješ li me?“
Uspijem klimnuti, jezik mi izlazi da ovlaži moje usne. Usta su mi suha
od straha, i bluza mi je na leđima zalijepljena od znoja. Moje ruke hvataju
rub sjedala, nokti su mi se zakopali u mekanu kožu. Dio mene zna da moj
um izvodi trikove na meni – da je ova ekstremna anksioznost neosnovana
– ali moje tijelo reagira kao da je prijetnja prava.
Kao da smo natrag na gradilištu u Tajikistanu, na milosti Majidu i
ostalim teroristima.
„Diši, dušo.“ Julianov glas je utješan dok se njegove ruke penju da
nježno miluju moju vilicu. „Lagano diši, duboko... To je dobra cura...“
11
Naš svet knjiga
Učinim kako on kaže, držeći oči na njegovom licu dok duboko dišem
da riješim svoju paniku. Nakon minute, otkucaji srca se uspore, i ruke mi
oslobode rub sjedala. I dalje se tresem, ali gušeći strah je nestao.
Osjećajući se posramljeno, omotam prste oko Julianovog dlana i
povučem njegovu ruku sa mog lica. „Dobro sam,“ uspijem reći relativno
mirnim glasom. „Žao mi je. Ne znam što me spopalo.“
Gleda u mene, njegove oči svjetlucaju, i vidim mješavinu bijesa i
frustracije u njegovom pogledu. Njegovi prsti i dalje drže moje, kao da
odbijaju pustiti. „Nisi dobro, Nora,“ kaže oštro. „Sve si osim dobro.“
On je u pravu. Ne želim to priznati, ali je u pravu. Nisam bila dobro
još otkad je Julian napustio imanje da ulovi teroriste. Bila sam u neredu
od njegovog odlaska – i čini se da sam još gori nered sad kada se vratio.
„Dobro sam,“ govorim, ne želeći da misli da sam slaba. Julian je
mučen, i čini se da se on nosi s tim, međutim ja se raspadam bez razloga.
„Dobro?“ Njegove obrve se spoje. „U prošlih dvadeset četiri sata,
imala si dva napada panike i noćnu moru. To nije dobro, Nora.“
Progutam i pogledam dolje u krilo gdje njegova ruka drži moju u
čvrstom, posesivnom stisku. Mrzim činjenicu da ne mogu odagnati ovu
stvar dalje, kao što se čini da je Julian. Naravno, on još ima neke noćne
more o Mariji, ali ovo mučenje s teroristima izgleda da ga je jedva
uznemirilo. Po svim pravima, on bi trebao biti taj koji paničari, ne ja. Ja
sam jedva dodirnuta, dok je on pretrpio dane mučenja.
Slaba sam, i mrzim to.
„Nora, dušo, slušaj me.“
Pogledam gore, privučena mekom notom u Julianovom glasu, i
uhvatim se zatočena njegovim pogledom.
„Ovo nije tvoja krivnja,“ govori tiho. „Ništa od ovoga. Prošla si kroz
puno toga, i traumatizirana si. Ne moraš se pretvarati sa mnom. Ako
počneš paničariti, reci mi, i pomoći ću ti kroz to. Da li me razumiješ?“
„Da,“ šapnem, iznenađujuće utješena njegovim riječima. Znam da je
ironično da mi muškarac koji je doveo svu tamu u moj život, pomaže da
se nosim s tim, ali bilo je tako od samog početka.
Uvijek sam nalazila utjehu u otmičarevim rukama.
„Dobro. Zapamti to.“ Nagne se da me poljubi, i nađemo se na pola
puta, svjesna njegovih ozlijeđenih rebara. Njegove usne su neobično
nježne dok dodiruju moje, i zatvorim oči, moja preostala anksioznost
blijedi kada vruća potreba ugrije moju srž. Moje ruke se same nađu na
njegovom zatiljku, i jecaj vibrira nisko u mom grlu kada njegov jezik
opsjedne moja usta, njegov okus poznat i mračno zavodljiv u isto vrijeme.
12
Naš svet knjiga
13
Naš svet knjiga
14
Naš svet knjiga
15
Naš svet knjiga
16
Naš svet knjiga
17
Naš svet knjiga
***
18
Naš svet knjiga
19
Naš svet knjiga
***
Vrisak koji me je probudio ledi krv u žilama. Puno očaja i užasa, odbija
se od zidove i preplave mi vene adrenalinom.
Na nogama sam sa kreveta prije nego shvatim što se događa. Kako se
zvuk stišava, uzmem pištolj skriven u noćnom ormariću i automatski
udarim prekidač za svjetlo sa stražnjom stranom glave.
Lampa na noćnom ormariću se upali, osvjetljujući sobu, i vidim Noru
sklupčanu na sredini kreveta, drhteći ispod deke.
Nema više nikoga u sobi, nema vidljive prijetnje.
Moji jureći otkucaj srca počinju usporavati. Nismo napadnuti. Vrisci
mora da su došli od Nore.
Ima još jednu noćnu moru.
Jebem ti. Potreba za nasiljem je skoro prejaka da je obuzdam. Puni
svaku stanicu mog tijela dok se ne tresem, sa potrebom da ubijem i
uništim svakog kurvinog sina koji je odgovoran za ovo. Potencijalno
počevši od sebe.
Okrećući se, uvučem par dubokih uzdaha, pokušavajući obuzdati
rastući bijes unutar mene. Nema nikoga na koga se mogu otresti, nema
neprijatelja koje mogu zgaziti do ruba moje naravi.
Tu je samo Nora, zbog koje treba da budem miran i racionalan.
20
Naš svet knjiga
21
Naš svet knjiga
Ona izdahne u moja usta, ali zvuk je sada drukčiji, više uzbuđen nego
očajan. Mogu osjetiti kako joj se prsa šire dok uvlači puni udah, i shvatim
da moja surova metoda dopiranja do nje radi, da se ona sada fokusira na
fizičku radije nego na psihičku bol. Njezine šake se otvore, ruke joj više ne
drže plahtu, nepokretna je ispod mene, njezino tijelo je napeto sa
drukčijom vrstom straha.
Strah koji uzbuđuje najmračniji, najgrabežljiviji dio mene – dio koji je
želi podčiniti i proždrijeti.
Bijes koji i dalje tinja u meni dodaje gladi, miješajući ih i hraneći dok
ne postane potreba, ova besmislena, grozna žudnja. Moj fokus se suzi,
izoštri, dok sve čeka sam svjestan nije svileni osjećaj njezinih usana,
začinjen krvlju, i obline njezinog golog tijela, malo i bespomoćno ispod
mene. Moj kurac se ukruti do bolne tvrdoće dok ona grabi moju desnu
podlakticu objema rukama i pravi nježni, bolni zvuk u pozadini grla.
Iznenada, poljubac više nije dovoljan. Moram je imati cijelu.
Puštajući njezinu vilicu, odgurnem se jednom rukom, dižući se na
koljena. Ona gleda u mene, njezine usne su natečene i crvene. I dalje je
zadihana, prsa joj se dižu i spuštaju rekordnom brzinom, ali zatvoreni
pogled u njezinim očima je nestao. Ona je sa mnom – cijela je prisutna – i
to je sve što moj unutarnji demon zahtjeva u ovom trenutku.
Spustim se s nje u jednom žustrom pokretu, ignorirajući muku boli u
mojim rebrima, i posegnem ponovo za ladicom od ormarića. Samo ovaj
put, umjesto pištolja, izvadim pleteni kožni bič.
Norine oči se prošire. „Juliane?“ Njezin glas je zadihan sa ostacima
njezine panike.
„Okreni se.“ Riječi izađu grube, izdajući nasilnu potrebu koja bjesni
unutar mene. „Sada.“
Ona oklijeva na trenutak, zatim se okrene na trbuh.
„Na koljena.“
Ona se digne na sve četiri i okrene glavu da pogleda u mene, čekajući
daljnje instrukcije.
Tako dobro trenirana ljubimica. Njezina poslušnost pojača moju žudnju,
moju očajničku glad da je posjedujem. Pozicija prikaže njezinu guzicu i
izloži njezinu pičku, uzrokujući da mi kurac još jače otekne. Želim je cijelu
progutati, prisvojiti svaki centimetar nje. Moji mišići se napnu, i skoro bez
razmišljanja, zamahnem bič, puštajući da se kožne niti utisnu u glatku
kožu njezinih guzova.
Ona zajeca, oči joj se zatvore kada joj se tijelo stisne, i tama unutar
mene preuzme, uništavajući sve ostatke racionalnog razmišljanja.
22
Naš svet knjiga
Gledam, skoro kao iz daljine, dok bič ljubi njezinu kožu ponovo i ponovo,
ostavljajući ružičaste oznake i crvene tragove na njezinim leđima, guzici,
i bedrima. Ona se trzne na prvih par poteza, jecajući od boli, ali kada
nađem ritam, njezino tijelo se počne opuštati na poteze, iščekivajući radije
nego se opirući boli. Njezino plakanje omekša, dok njezini nabori pičke
počinju svjetlucati od vlage.
Ona reagira na bičevanje kao na senzualno milovanje.
Moja jaja se zategnu kada spustim bič i dopužem iza nje, uvijajući
svoju desnu podlakticu ispod njezinih kukova da je privučem prema sebi.
Moj kurac se pritisne uz njezin ulaz, i ja uzdahnem kada osjetim klizavu
vrućinu kako se trlja uz vrh, prekrivajući ga sa kremastom vlagom. Ona
jaukne, savijajući leđa, i ja gurnem u nju, prisiljavajući njezino meso da
me proguta, da me uzme unutra.
Njezina pička je nevjerojatni uska, unutarnji mišići stišću me kao šaku.
Nema veze koliko često je jebem; svaki put, novo je u nekom pogledu,
osjećaj je oštriji i bogatiji nego u mom pamćenju. Mogao bih ostati unutar
nje zauvijek, osjećajući njezinu mekoću, toplinu vlažnosti. Osim što ne
mogu – primitivna potreba da se krećem, da zabadam u nju, je prejaka da
bi je poricao. Srce mi kuca glasno u ušima, tijelo mi pulsira od brutalne
potrebe.
Stojim mirno koliko mogu, i zatim se počinjem micati, svaki prodor
uzrokuje da se moje prepone pritisnu uz njezinu ružičastu, svježe
bičevanu guzicu. Ona jauče sa svakim potezom, njezino tijelo se zateže
oko mog okupirajućeg kurca, i osjećaj se gomila u oboje, pojačavajući se
do nepodnošljive točke. Koža mi se naježi od nadolazećeg orgazma, i
počinjem zabadati u nju brže, jače, dok ne osjetim da joj stezanje počinje,
njezina pička se mreška oko mene dok ona vrišti moje ime.
To je zadnja slamka. Orgazam koji sam zadržavao preuzme me sa
eksplozivnom snagom, i ja izbacim duboko u nju sa promuklim jecajem,
zapanjujući užitak juri kroz moje tijelo. To je blaženstvo kao nijedno
drugo – ekstaza koja ide daleko iznad fizičkog zadovoljstva. To je nešto
što sam osjetio samo s Norom.
Nešto što ću uvijek osjetiti samo s Norom.
Teško dišući, izvučem se iz njezinog tijela, puštajući je da se onesvijesti
na krevet. Zatim se spustim na moju desnu stranu i privučem je uza sebe,
znajući da ona treba nježnost nakon brutalnosti.
I na neki način, ja to trebam također. Moram je milovati, tješiti je.
Vezati je uz mene kad je najranjivija, da mogu osigurati njezinu ljubav.
To je možda hladnokrvno, ali ne ostavljam tako važne stvari na sreću.
23
Naš svet knjiga
24
Naš svet knjiga
25
Naš svet knjiga
26
Naš svet knjiga
27
Naš svet knjiga
***
28
Naš svet knjiga
29
Naš svet knjiga
***
30
Naš svet knjiga
31
Naš svet knjiga
32
Naš svet knjiga
33
Naš svet knjiga
34
Naš svet knjiga
35
Naš svet knjiga
njezino golo meso osjećao još bolje, pa uhvatim vrpcu na njezinom struku,
povlačeći ju. U isto vrijeme, dignem glavu i otvorim oči da je pogledam.
Kada se vrpca odmota, ogrtač joj se rastvori, otkrivajući dekolte glatke,
osunčane kože. Mogu vidjeti unutarnje krivine njezinih grudi i napeta
zategnutost njezinog ravnog trbuha, ali bradavice i donji dio tijela su i
dalje pokriveni, kao da je osmišljeno.
To je erotski prikaz, još više senzualan zbog načina na koji diše, rebra
joj se miču gore - dolje brzim zadihanim ritmom. Usne su joj crvene od
poljupca, a koža joj je lagano rumena.
Moja mala ljubimica je napaljena.
Kao da osjeća moj pogled na sebi, ona otvori oči, njezine duge
trepavice dižu se gore. Gledamo jedno drugo, i bolna potreba u meni
raste. To je osjećaj koji je nekako drukčiji od požude koja vibrira kroz moje
tijelo, kompleksna želja koja je položena na vrh mojih uobičajenih
opsesivnih želja.
Čežnja koja me plaši svojim intenzitetom.
„Kaži mi da me voliš.“ Iznenada, trebam ovo od nje. „Reci mi, Nora.“
Ona ne trepne. „Volim te.“
Moje ruke se stegnu oko nje. „Ponovo.“
„Volim te, Juliane.“ Ona drži moj pogled, oči su joj nježne i tamne.
„Više od bilo čega na svijetu.“
Jebo te. Prsa mi se stegnu, bol se pojača umjesto da se smanji. To je
previše, ali ipak nekako nije dovoljno.
Saginjući glavu, prisvojim ponovo njezine usne, stavljajući sve što ne
mogu izraziti riječima u taj poljubac. Osjećam da joj je disanje plitko, i
znam da je previše jako držim, ali ne mogu si pomoći. Mješavina sa
snažnom čežnjom je čudan, iracionalan strah.
Strah da bi je mogao izgubiti. Da bi mogla ispariti, kao neki predivan,
prolazan san.
Ne. Nagnuo sam glavu kako bi se dublje zakopao u njezina usta,
puštajući njezin ukus, njezin miris, da me upija. Ona neće ispariti. Ona je
stvarna, i moja je. Ljubim je dok oboje ne čeznemo za zrakom, dok se strah
u meni ne smanji, izgori od užarene vrućine.
Zatim vodim ljubav s njom, najnježnije što mogu.
Kada zaspim nakon nekog vremena, to je sa Norom sklupčanom
sigurno u mom naručju.
36
Naš svet knjiga
37
Naš svet knjiga
Sve o čemu trebam brinuti u ovom trenutku je dati popis Peteru bez
da probudim Juliana.
Hodam kroz sobu što tiše mogu, srce mi teško lupa u prsima. Kada
dođem do garderobe, stanem i slušam.
Sve je tiho. Julian mora da i dalje spava.
Grizući usnu, posegnem za laptopom i uzmem ga. Zatim stanem i
ponovo slušam.
Soba je i dalje tiha.
Polako izdišući, hodam natrag do kupaonice, grleći laptop na prsima.
Kada dođem tamo, uđem unutra, zaključam vrata iza sebe, i sjednem na
rub jacuzzija.
Do sad, sve je dobro. Ignorirajući mućkanje u trbuhu, otvorim laptom.
Iskoči prozor koji traži lozinku.
Ponovo duboko udahnem, boreći se protiv mučnine koja se pogoršava.
Očekivala sam ovo. Julian je paranoičan oko sigurnosti i mijenja svoju
lozinku barem jednom tjedno. Ipak, zadnji put ju je promijenio dan nakon
što mu je Frank, Julianov kontakt u CIA, poslao popis.
Julian ju je promijenio kad sam već smislila plan – i pobrinula sam se
da sam blizu kada to učini. Nisam gledala u njegov laptop, naravno.
Umjesto toga, tiho sam ga snimila sa mobitelom dok sam se pretvarala da
provjeravam svoj email.
Sada samo ako sam točno protumačila snimljene poteze točno …
Zadržavajući dah, unesem 'NML_#042160' i stisnem 'Enter'.
Zaslon kompjutera bljesne … i unutra sam.
Dah mi izađe uz olakšanje. Sada sve što moram je naći poruku od
Franka, otvoriti prilog, ulogirati se u moju poštu, i poslati popis na istu
adresu s koje me je Peter kontaktirao.
Trebalo bi biti dovoljno lagano, posebno ako uspijem zadržati večeru
dolje.
„Nora?“ Kucanje me iznenadi toliko da sam skoro ispustila kompjuter.
Pluća mi se stisnu u panici, i zamrznem se, gledajući u vrata. Julian
ponovo pokuca. „Nora, dušo, jesi li u redu?“
On ne zna da imam njegov kompjuter. Saznanje mi omogućava da ponovo
počnem disati.
„Samo koristim kupaonicu,“ javim se, nadajući se da Julian ne čuje
drhtanje u glasu uzrokovano adrenalinom. U isto vrijeme, otvorim
program za poštu i počnem tražiti Frankovo ime. „Bit ću brzo vani.“
„Naravno, dušo, uzmi si vremena.“ Riječi su praćene blijedećim
zvukovima koraka.
38
Naš svet knjiga
39
Naš svet knjiga
***
„Koliko dugo već imaš ovu mučninu?“ Dr. Goldberg mjeri moj puls
dok ležim na krevetu, dok Julian hoda preko sobe kao zatočeni jaguar.
„Ne znam,“ govorim, moje oči prate Julianove kretnje. Sada nosi
majicu i traperice, ali noge su mu i dalje bose. Radi krugove ispred
kreveta, svaki mišić na tijelu mu je zategnut i vilica je čvrsto stisnuta.
On je ili i dalje ljut na mene, ili ludo zabrinut. Pretpostavljam da je
kombinacija oboje. Unutar dvije minute od kako sam povratila, doktor je
bio u našoj sobi a ja sam bila udobno smještena na krevet.
To me podsjetilo kako je brzo reagirao kada mi je slijepo crijevo bilo u
pitanju na otoku.
„Mislim da sam samo pojela nešto loše ili uhvatila virus,“ govorim,
vraćajući pozornost natrag na doktora. „Počelo mi je biti mučno na
večeri.“
„Uh-huh.“ Dr. Goldberg izvadi zapakiranu iglu sa tubom na kraju.
„Mogu li?“
„Dobro.“ Ne želim posebno da mi vadi krv, ali imam osjećaj da me
Julian ne bih pustio da odbijem. „Izvolite.“
40
Naš svet knjiga
Doktor nađe venu u mojoj ruci i uvuče iglu unutra dok ja gledam dalje.
I dalje mi je blago muka i ne želim testirati trbuh dalje sa pogledom na
krv.
„Gotovo,“ kaže za trenutak, vadeći iglu i brišući moju kožu sa vatom
natopljenom u alkohol. „Napravit ću testove i javiti vam što nađem.“
„Također je stalno umorna,“ Julian govori niskim tonom, stajući kraj
kreveta ne gleda u mene, što me malo iritira. „I slabo spava, zbog noćnih
mora i svega.“
„Dobro.“ Doktor ustane na noge, držeći ampulu. „Moram ovo
provjeriti u laboratoriju. Vratit ću se kroz sat vremena.“
On požuri van iz sobe, i Julian sjedne na krevet, gledajući u mene. Lice
mu je neuobičajeno blijedo, bora urezana u čelo. „Zašto mi nisi rekla da si
bolesna, Nora?“ Pita tiho, posežući za mojom rukom. Prsti su mu topli na
mom dlanu, zahvat nježan, bez obzira na nemir koji osjećam u njemu.
Trepnem iznenađena. Mislila sam da će me ispitivati o Peterovom
popisu, ne ovo. „Nije bilo previše loše na večeri,“ oprezno kažem.
„Osjećala sam se bolje nakon tuširanja i mi smo se... pa, znaš.“ Mahnula
sam rukom u gesti koja je obuhvaćala krevet.
„Smo se jebali?“ Julianov napeti izraz lagano omekša, neočekivana
zabava svjetluca u njegovim očima.
„Tako je.“ Toplina se penje po mom tijelu na mentalne slike koje mi
njegove riječi donose. Očito, nisam previše bolesna da se ne mogu
napaliti. „To mi je pomoglo da se bolje osjećam.“
„Vidim.“ Julian me pogleda zamišljeno, gladeći unutrašnjost mog
zapešća svojim palcem. „I odlučila si pošto se osjećaš dobro, da mi
provališ u kompjuter.“
I tu je. Obračun koji sam iščekivala. Osim što se Julian ne čini tako ljut
kao prije, njegov dodir na meni je više utješan nego kažnjavajući.
Izgleda da trovanje hranom – ili što god da imam –ima svoje prednosti.
Oprezno mu se nasmijem. „Pa, da. Shvatila sam da je prilika dobra kao
bilo koja.“ Ne trudim se ispričati ili negirati svoje postupke. Nema smisla.
Gotovo je. Otplatila sam svoj dug Peteru.
„Kako si znala moju lozinku?“ Julianov palac se nastavlja kretati preko
mog zapešća u kružnim pokretima. „Nikad ti nisam rekao koja je.“
„Snimila sam je kada si je mijenjao prije par dana. Nakon što sam
saznala da je Frank došao do popisa.“
Kutovi Julianovih usta se trznu, skoro neprimjetno. „Tako sam i
mislio. Pitao sam se zašto si na mobitelu tako puno tog dana.“
41
Naš svet knjiga
42
Naš svet knjiga
43
Naš svet knjiga
44
Naš svet knjiga
Otac, kao muškarac koji mi je dao život i oblikovao me u ono što sam
sada.
Nepozvana, stara uspomena mi dođe.
„Hvataj!“ Baci mi loptu, smijući se. Skočim po nju, i moje petogodišnje ruke
se zatvore oko nje, hvatajući je u zraku.
„Imam je!“ Osjećam se tako ponosan na sebe, tako pun radosti. „Oče, uhvatio
sam je iz prvog pokušaja!“
„Bravo, sine.“ Nasmiješi mi se, i u tom trenutku, volim ga. Njegovo odobrenje
znači mi sve na svijetu, zaboravim na česte batine, na svo vrijeme kada je vikao
na mene i zvao me beskorisnim.
On je moj otac, i u tom trenutku, volim ga.
Oči mi se otvore, i gledam prazno u zid, i dalje držeći Noru. Ne mogu
vjerovati da sam nekada volio tog čovjeka. On je bio predmet moje mržnje
jako dugo, da sam zaboravio da postoje takve uspomene.
Zaboravio sam da su postojala vremena kada me je činio sretnim.
Da li ću ja usrećiti svoje dijete? Ili će me on ili ona mrziti? Rekao sam
Nori da bi bio grozan otac, ali nemam pojma da li je to istina. Po prvi put,
pokušam zamisliti sebe da držim novorođenče, igram se sa malim
djetetom debelih obraščića, učim petogodišnjaka kako da pliva... Te slike
mi dolaze sa iznenađujućom lakoćom, puneći me sa neugodnom
mješavinom straha i žudnje.
Sa željom za nečim što nisam nikad znao.
Ukočeni jecaj me iznenadi, i shvatim da je to Nora.
Ona plače, vitko tijelo joj se trese u mojim rukama. Mogu osjetiti
vlažnost njezinih suza na vratu, i peče me poput kiseline.
Na trenutak, zaboravio sam koliko ona ne želi ovo dijete.
Koliko ne želi dijete sa mnom.
„Tiho, ljubimice.“ Riječi izađu grublje nego sam mislio, ali ne mogu si
pomoći. Neugodno stiskanje u prsima se vratilo, i sa njim, neracionalna
potreba da je povrijedim. Boreći se s tim, kažem mekšim tonom, „Ovo nije
kraj svijeta, vjeruj mi.“
Smiri se, stišavajući se na trenutak, ali zatim još jedno plakanje
preplavi njezino tijelo. I još jedno.
Ne mogu više izdržati. Njezina tuga je kao nož zaboden u moju
stranu– bolan i izluđujući u isto vrijeme.
Uguram ruku u njezinu kosu, i zatvorim šaku oko svilenih pramenova
i povučem njezinu glavu nazad, tjerajući je da me pogleda. Njezine oči,
otvorene i šokirane, sretnu moje. Mogu vidjeti suze kako sjaje na njezinim
trepavicama, i prizor me još jače razbjesni, budeći zvijer unutra.
45
Naš svet knjiga
46
Naš svet knjiga
47
Naš svet knjiga
***
„Kao što sam počeo objašnjavati prošlu noć, ova trudnoća je bila malo
vjerojatna, ali ne i nemoguća,“ Dr. Goldberg govori kada sjednem na kauč
pokraj Juliana. „Tableta za jutro poslije je neučinkovita otprilike u 5%
slučajeva, i vjerojatnost začeća par dana nakon vađenja starog implantata
je također negdje oko 5%, pa ako uradimo matematiku...“ slegne
ramenima, strašljivo mi se osmjehne.
„Što je sa činjenicom da je Nora još uvijek na kontracepciji?“ Julian pita
mršteći se. „Ima novi implantat u ruci – ima ga već tjednima.“
„Tako je.“ Doktor kimne. „Morat ćemo to ukloniti čim prije i Nora
mora početi uzimati prenatalne vitamine.“ Zaustavi se, zatim pažljivo
doda. „To je, ako želite zadržati dijete.“
„Želimo,“ Julian odgovori prije nego uspijem procesuirati pitanje.
„I želimo biti sigurni da je dijete zdravo.“ Posegne za mojom rukom i
omota svoje prste oko mog dlana, stišćući ga posesivno. „I Nora,
naravno.“
Napokon shvaćajući riječi Dr. Goldberga, pogledam u Juliana.
Njegova vilica je stisnuta u čvrstu, nepopustljivu liniju. Pobačaj mi nije
pao na pamet kao opcija, ali sam iznenađena što je Julian tako snažno
protiv toga. Rekao je da ne želi dijete, a ne mogu zamisliti da je on
licemjeran dovoljno da ima moral ili religijske primjedbe na taj postupak.
„Naravno,“ doktor govori. „Ginekologija nije moja specijalnost, ali
mogu pregledati Noru i ukloniti implantat, i propisati joj primjerene
vitamine. Također mogu preporučiti odličnog ginekologa koji bi mogao
pristati nadgledati Norinu trudnoću ovdje. Već sam ti poslao informacije
o njezinom kontaktu.“
„Dobro.“ Puštajući moju ruku, Julian ustane, izgledajući nestrpljiv i
napet. „Želim apsolutno najbolju njegu za Noru.“
„Imat ćeš ju,“ Dr. Goldberg obeća, također ustajući na noge. Okrećući
se prema meni, on kaže, „Ovo barem objašnjava nešto.“
„Objašnjava što?“ Ja također ustanem, neugodno mi je što jedina
sjedim.
„Tvoje ustrajanje noćne more i napade panike.“ Doktor me suosjećajno
pogleda. „Nije neuobičajeno za trudničke hormone da pojačavaju
tjeskobu, posebno na traumatične događaje.“
„Oh,“ gledam u njega. „Znači ja ne reagiram pretjerano na ono što se
dogodilo?“
48
Naš svet knjiga
***
49
Naš svet knjiga
50
Naš svet knjiga
51
Naš svet knjiga
52
Naš svet knjiga
53
Naš svet knjiga
54
Naš svet knjiga
***
55
Naš svet knjiga
56
Naš svet knjiga
57
Naš svet knjiga
donjih mišića, zatim sisa po tom mjestu, njezina usta su vruća i mokra na
mojoj goloj koži.
Koži koja je odmah do pulsirajućeg kurca i dalje ograničenog u
hlačama.
Jebeni pakao.
„Nora...“ jedva mogu formirati riječi, prsti mi se zabadaju u deblo
drveta u pokušaju da je ne zgrabim. „Ti ne želiš ovo, dušo, stani...“
„Tko kaže da ja to ne želim?“ Odmičući se nazad, ponovo me pogleda,
pogled joj je mračan i uspaljen. „Ja to želim, Juliane... Ti se me naučio da
želim.“
Duboko udahnem, kurac mi se trza kada pusti majicu i posegne za
kopčom remena umjesto toga. „Ne želim te povrijediti.“
Njezine usne se uviju. „Da, Juliane, želiš.“ Uspjela je u otkopčavanju
remena, i njezina ruka se uvuče u moje hlače, uski prsti zatvaraju se oko
moje natečene dužine i lagano ga stišću. „Nije li tako?“
Skoro eksplodiram, moje ruke posegnu za njom prije nego shvatim što
radim. „Da...“ Moj glas je bliži režanju kada je povučem na svoje krilo,
sileći je da opkorači moje noge. „Želim te povrijediti, jebati, uzeti u svakoj
mogućoj pozi i zatim ponovo. Želim obilježiti tvoju lijepu kožu i čuti te
kako vrištiš dok se uvlačim duboku u tvoju pičku i natjeram te da svršiš
svugdje oko mog kurca. Da li je to što si htjela čuti, ljubimice?“ Čvrsto
stišćući njezine ruke, gledam u nju. „Da li je to ono što ti želiš?“
Pređe jezikom preko usana, oči joj sjaje neobičnom tamom. „Da.“
Njezin glas je mekan poput šapta. „Da, Juliane. To je točno ono što ja
želim.“
Jebem ti. Zatvorim oči, doslovce se tresem od požude. Na način na koji
je opkoračila moje krilo u toj haljini, samo mala tanga razdvaja njezinu
pičku od mog kurca. Da je pomjerim par centimetara, mogao bi biti unutar
nje, jebajući njezino čvrsto malo tijelo...
Iskušenje je neizdrživo.
Jedan, tisuću. Dva, tisuću. Tri, tisuću. Natjeram se da mentalno brojim
dok ne povratim malo kontrole.
Zatim otvorim oči i ponovo sretnem njezin pogled.
„Ne, Nora.“ Moj glas je skoro miran kada pustim njezine ruke i
pomjerim ruke gore da uhvatim njezino lice u svoje dlanove umjesto toga.
„To nije onako kako će ovo ići.“
Ona trepne, izgledajući zapanjeno. „Što...“
Sagnem glavu, prekidajući je sa poljupcem. Polako i duboko,
zaposjednem njezine usne, kušajući ju, zadirkujući je sa jezikom. Zatim
58
Naš svet knjiga
59
Naš svet knjiga
60
Naš svet knjiga
61
Naš svet knjiga
62
Naš svet knjiga
imam energije. Dobro spavanje je smanjilo moj umor, i zadaće u vezi škole
me više ne umaraju toliko. Čak sam se vratila i trčanju - nakon što sam
prethodno prošla aktivnosti sa doktorom, naravno – ali Julian mi odbija
dopustiti da uradim bilo što što bi moglo rezultirati masnicama. Pucanje
je također van pitanja; navodno, pucanje iz pištolja otpušta čestice olova
koje bi mogle, u nekoj nepoznatoj količini nauditi nerođenom djetetu.
Toliko je ograničenja da želim vrištati.
„Znaš da je ovo samo privremeno, Nora,“ Ana kaže kada joj zabunom
izrazim svoju frustraciju za doručkom. „Još par mjeseci, i imati ćeš dijete
u rukama – i onda će sve ovo biti vrijedno toga.“
Klimnem i zalijepim osmijeh na lice, ali sluškinjine riječi me ne
razvesele.
Ispune me strahom.
Za manje od sedam mjeseci, bit ću odgovorna za dijete – i ideja me
plaši više nego ikad.
***
63
Naš svet knjiga
64
Naš svet knjiga
65
Naš svet knjiga
66
Naš svet knjiga
***
67
Naš svet knjiga
68
Naš svet knjiga
***
69
Naš svet knjiga
70
Naš svet knjiga
71
Naš svet knjiga
72
Naš svet knjiga
73
Naš svet knjiga
„Pa, ako nisi njegov tip, onda je on budala,“ kažem čvrsto, i mislim to.
Sa njezinim privlačnim okruglim licem, toplim smeđim očima, i vedrim
osmjehom, Rosa je zbilja lijepa. Ona također ima onaj tip tijela kojem sam
uvijek zavidjela: bujna i zaobljena, sa ravnim strukom i punim grudima.
„Ti si predivna djevojka - muškarac bi trebao biti slijep da to ne vidi.“
Ona frkne. „Točno. Zato je moj ljubavni život tako divan.“
„Tvoj ljubavni život je ograničen granicama imanja,“ podsjetim je.
„Uostalom, nisi li mi rekla da si izlazila sa par čuvara?“
„On, naravno.“ Ona opušteno maše rukama. „Eduardo i Nick – ali to
ne znači ništa. Čuvari su također ograničeni u svom izboru, i nisu baš tako
izbirljivi. Oni će jebati sve što se kreće.“
„Rosa.“ Ukorim ju. „Sada samo pretjeruješ.“
Naceri se. „Dobro, možda. Vjerojatno bi trebala reći 'sve žensko što se
kreće' - iako čujem da i Dr. Goldberg dobiva malo akcije, također. Glasine
su da su tetovirani muškarci njegovi omiljeni.“ Sugestivno promrda
obrvama.
Odmahnem glavom, nevoljko joj se cereći nazad, i obje puknemo u
smijeh na sliku smirenog doktora kako se spetlja sa jednim od velikih,
tetoviranih čuvara.
„Dobro, sada kada smo utvrdili da si zacopana u Gospodina plavog i
opasnog,“ kažem par minuta kasnije kada se prestanemo smijati i vratimo
šetnji prema kućama čuvara, „možeš li mi molim te ponovo reći zašto ga
želiš špijunirati sa tom curom?“
„Ne znam,“ Rosa prizna. „Samo želim. Bolesno je, znam, ali samo
želim vidjeti kakav je sa drugom ženom.“
„Rosa...“ I dalje ne kužim. „Ako je došla ovamo u lisicama, baš i
nemaju romantičan spoj. Znaš to, je li tako?“
„Da, naravno.“ Zvuči nevjerojatno neozbiljno. „Vjerojatno joj radi
nešto grozno.“
„A zašto ti to želiš vidjeti?“
Slegne ramenima. „Ne znam. Možda se nadam da će mi kada ga vidim
takvog pomoći da prevaziđem ovu blesavu zaljubljenost. Ili sam možda
samo morbidno znatiželjna. Da li je zbilja važno?“
„Ne, pretpostavljam da ne.“ Požurim da održim korak s njom. „Ali
mogu ti odmah sada reći da bi Dr. Wassex bilo zbilja zabavno sa tobom.“
„Oh, sigurna sam,“ ona govori i naceri mi se ponovo. „Dobra je stvar
onda da si ti ta koja je na terapiji, zar ne?“
***
74
Naš svet knjiga
75
Naš svet knjiga
***
76
Naš svet knjiga
77
Naš svet knjiga
78
Naš svet knjiga
79
Naš svet knjiga
80
Naš svet knjiga
ležimo na boku i njezine su noge skupljene, ulaz je još uži nego inače, pa
idem sporo, ignorirajući divlju žudnju koja mi teče kroz vene.
Nemoj je povrijediti. Nemoj je povrijediti. Te riječi su poput mantre u mom
mozgu. Ona savine leđa, uvijajući kralježnicu da me bolje primi, i ja
kliznem rukom ispred nje, tražeći mali pupoljak koji viri kroz njezine
nabore. Čim moji prste ostvare kontakt s njezinim klitorisom, ona
uzdahne moje ime, osjetim kako se grči oko mene, njezini unutarnji mišići
grče me dok ona nalazi svoje olakšanje.
Srce mi teško lupa u prstima, duboko udahnem i ostanem miran,
pokušavajući obuzdati svoju vlastitu nadolazeću eksploziju. Kada
potreba da svršim blago splasne, počinjem prodirati u nju, trljajući njezin
zasićeni klitoris u isto vrijeme. Ona pusti van nejasan zvuk, nešto između
jecaja i uzdaha, i tijelo joj se napne u mom zagrljaju. Dok je nastavljam
jebati u kratkim, plitkim potezima, napne se čak i više, jecajući, i osjetim
kako joj se natečeno meso zatvara oko mene kada dosegne drugi orgazam.
Doživljaj nje kako mi svršava po kurcu je neopisiv, užitak oštar i
električan. Eksplodira kroz mene, tjerajući me u iznenadan orgazam.
Oštro stenjući, zabijem zdjelicu uz nju, zakopavajući se duboko u njezinu
pičku dok moje sjeme izlazi sa divljom, orgazmičkom snagom.
Nakon toga, ležimo tu pokušavajući doći do daha, naša tijela su
zalijepljena zajedno od znoja. Dok mi se puls polako vraća u normalu,
osjećaj zasićenja, opuštenosti, proširi se kroz mene. Znam da bih se trebao
ustati i odnijeti Noru pod tuš da se kratko ispere, ali osjećaj je previše
dobar da samo ležim ovdje, držim je dok moj kurac omekšava unutar
njezina tijela. Zatvarajući oči, prepustim se trenutku, moje misli lutaju
kada počnem padati u ništavilo sna.
„Juliane?“ Norin meki glas vrati me iz mog početka sna, šaljući mi puls
u visine.
„Što je, dušo?“ Ton mi je oštar od iznenadne brige. „Jesi li dobro?“
Ona ispusti teški izdah i okrene se u mojim rukama, pomakne se nazad
da me pogleda. „Naravno da sam dobro. Zašto ne bih bila?“
Polako izdahnem, olakšano i seksualno zadovoljen da bi me
naživcirao njezin ljuti ton. „Što je onda?“ Pitam mirnije, podižući deku da
je pokrijem. Soba je hladna od klime, i znam da Nori bude hladno kada je
umorna.
Izdahne ponovo kada zguram deku oko nje. „Ti znaš da ja nisam od
stakla, je li tako?“
81
Naš svet knjiga
***
82
Naš svet knjiga
83
Naš svet knjiga
„Više seks za jednu noć, ali da.“ Hodam prema kupaoni, i Nora me
prati tamo. Kada uključim tuš i krenem prati zube, ona uzme svoju četkicu
i učini isto. Vidim da još uvijek izgleda nemirno, pa nakon što isperem
pastu, kažem, „Ako te ovo zbilja smeta, mogu mu reći da je odvede negdje
dalje.“
Nora spusti svoju četkicu i sarkastično me pogleda. „Da bi je mogao
mučiti bez nadzora? Kako bi mi od toga trebalo biti bolje?“
Slegnem ramenima, hodajući do tuša. „Ne bih to vidjela.“ Ostavim
vrata tuša otvorena, da mogu razgovarati s njom. Tuš je dovoljno velik da
voda neće izlaziti van.
„Točno, naravno.“ Gleda me kada se počnem sapunati. „Pa ako to ne
vidim, ne događa se.“
Ponovo slegnem ramenima. „Dođi ovamo, dušo.“ Ignorirajući sapun
koji prekriva moje ruke, posegnem za njom i povučem je sa sobom u tuš.
Zatim skinem njezin ogrtač i bacim ga na pod s vanjske strane tuša.
Ne opire se kada je dovedem ispod vrućeg slapa sa sobom. Umjesto
toga, ona zatvori oči i stoji tamo dok ja nalivam šampon na svoj dlan i
počinjem masirati njezino vlasište. Čak i mokra, njezina kosa je dobra na
dodir, gusta i svilena oko mojih prstiju.
Čudno je koliko uživam brinuti se o njoj na ovaj način. Kako me
jednostavan čin paranja kose umiruje i napaljuje istodobno. U ovakvim
trenutcima, lakše je zaboraviti nasilje u meni, obuzdati žudnju kojoj se
moram odupirati u mjesecima koji dolaze.
„Koja je razlika da li je Lucas taj koji će izvršiti kaznu, ili Rusi?“ Pitam
kada završim sapunanje njezine kose. Nora ne govori ništa, ali znam da
još misli o prevoditeljici, opsjednuta njezinom sudbinom. „Ishod bi bio
isti, znaš to, ljubimice, zar ne?“
Tiho klimne, zatim nagne glavu da ispere šampon.
„Pa zašto se zadržavaš na tome?“ Posegnem za regeneratorom za kosu
dok ona briše vodu s lica i otvori oči da pogleda u mene. „Da li želiš da
ona hoda slobodna?“
„Trebala bih.“ Gleda u mene kada počnem umasirati regenerator u
njezinu kosu. „Ne bih trebala željeti da pati ovako.“
Moje usne se zakrive sa divljom zabavom. „Ali želiš, zar ne? Ti želiš
osvetu onoliko koliko je i ja želim.“ Njezino oklijevanje mi sada ima
smisla. Kao i sa čovjekom kojeg je ubila, Norina osjećajnost se kosi sa
njezinim instinktima. Ona zna ono što društvo diktira da bi trebala
osjećati, i smeta joj da je stvarna emocija koju osjeća poprilično drukčija.
84
Naš svet knjiga
85
Naš svet knjiga
86
Naš svet knjiga
87
Naš svet knjiga
Poludjet ću“ mogu osjetiti kako se suze skupljaju iza kapaka, i trepnem
brzo, pokušavajući ih zadržati. Zadnja stvar što želim je pokazati kakav
sam emocionalni nered ovih dana.
Glupi trudnički hormoni.
Julian gleda u mene, njegove oči sjaje od frustracije, i zatim naglim
pokretom pusti me, korakne nazad. Gaseći vodu, izađe iz kabine,
uzimajući ručnik sa jedva kontroliranim nasiljem. Njegov kurac je i dalje
tvrd, i činjenica da nije već na meni je iznenađujuća, čak i uzimajući u
obzir njegov novi, tretirajmo-Noru-poput-stakla pristup.
Oprezno se krećući, pratim ga iz tuša, moja mokra stopala utonu u
mekani kupaonski otirač. „Možeš li molim te...“ Počnem, ali Julian već ide
prema meni sa ručnikom. Omotavajući ga oko mene, suši me prije nego
korakne nazad da uzme drugi ručnik za sebe.
„Što sve ovo ima sa Yulion Tzakovom?“ Njegove riječi zaustave me u
pokretu kada krenem da izađem iz kupaonice. Kada se okrenem prema
njemu zbunjena, on objasni. „Ruska prevoditeljica koju si vidjela jučer. Da
li ona ima nešto s tvojom iznenadnom željom da vidiš roditelje?“
Razmišljam poreći na sekundu, ali Julian može vidjeti kada lažem. „Na
neki način,“ oprezno kažem. „Samo trebam neko vrijeme daleko odavde,
promjenu okruženja. Treba mi predah, Juliane.“ Progutam, držeći njegov
pogled. „Treba mi očajno.“ Gleda u mene, i zatim, bez da išta kaže, ode u
sobu da se obuče.
***
88
Naš svet knjiga
89
Naš svet knjiga
90
Naš svet knjiga
91
Naš svet knjiga
92
Naš svet knjiga
93
Naš svet knjiga
***
„Probudi se, dušo.“ Tople usne očešu moje čelo kada je moj remen
otkopčan. „Stigli smo.“
Otvorim oči, polako trepćući. „Što?“
Julian mi se nasmiješi, njegov plavi pogled ispunjen je zabavom kada
stane ispred mene. „Spavala si cijeli put. Mora da si bila iscrpljena.“
Bila sam malo umorna – posljedica svog učenja i pakiranja – ali
drijemež od osam sati je novi rekord za mene. Mora da su to ponovo ovi
trudnički hormoni.
Prikrivajući zijevanje rukom, ustanem i vidim da Rosa već stoji kraj
izlaza, držeći ruksak. „Sletjeli smo,“ kaže veselo. „Jedva sam osjetila da je
avion dotakao dno. Lucas mora da je odličan pilot.“
„Dobar je,“ Julian se složi, omotavajući šal od kašmira oko mojih
ramena. Kada sam ga upitno pogledala, objasnio je, „Vani je samo
dvadeset stupnjeva. Ne želim da ti bude hladno.“
Potisnula sam potrebu da se nasmijem. Samo netko iz tropskih krajeva
smatrao bi dvadeset stupnjeva 'hladnim' - iako, da budemo iskreni,
vjerojatno je hladno za haljinu kratkih rukava kakvu nosim. Chicago
vrijeme u kasnom svibnju je nepredvidljivo, dok su proljetni dani prožeti
ljetnom vrućinom. Julian je odjeven u traperice i majicu dugih rukava na
kopčanje.
„Hvala ti,“ kažem, gledajući u njega. Na neki način, smatram njegovu
brigu dirljivom, čak iako pretjeruje ovih dana. Naravno, ne škodi da
94
Naš svet knjiga
***
95
Naš svet knjiga
***
96
Naš svet knjiga
97
Naš svet knjiga
98
Naš svet knjiga
ničega, bez obzira na njezin izbor profesije ili manjka toga. Razumijem da
imati dijete tijekom fakulteta nije idealno, ali ja to ne bih nazvao ‘uništiti
njezin život,’ pogotovo u ovoj situaciji.“
Tatina prsa se napune bijesom. „Ti misliš da je ovo dijete jedini
problem? Ti si ukrao...“
„Tony.“ mamin glas je mekan, ali privrženost u njemu čini da tata
stane u sred rečenice. Zatim se ona okrene prema Julianu. „Ispričavam se
zbog suprugovih loših manira,“ kaže jednolično. „Očito, svjesni smo
tvojih sposobnosti da izdržavaš Noru financijski.“
„Dobro.“ Julian joj se hladno osmjehne. „A jeste li također svjesni da
Nora postaje traženi umjetnik?“
Zastanem u sred posezanja za janjetinom i pogledam u Juliana.
Traženi umjetnik? Ja?
„Znam da je galerija u Parizu izrazila interes za njezine slike,“ mama
kaže oprezno. „Da li na to misliš?“
„Da.“ Julian osmjeh se izoštri. „Ono što možda ne znate, ipak, je da je
vlasnik te galerije jedan od vodećih kolekcionara umjetnina u Europi. I
zbilja je zaintrigiran Norinim radom. Toliko zaintrigiran, da mi je upravo
poslao ponudu da kupi pet njezinih slika za svoju osobnu kolekciju.“
„Zbilja?“ ne mogu sakriti nestrpljivost u svom glasu. „Želi ih kupiti?
Za koliko?“
„Pedeset tisuća eura – deset po slici. Iako sam siguran da možemo
pregovarati za više.“
Stanem disati na trenutak. „Pedeset tisuća eura?“ Bila bi oduševljena da
dobijem petsto dolara. Vraga, uzela bih i pedeset dolara. Sama činjenica
da netko želi moje črčkarije je van pameti. „Jesi li rekao pedeset tisuća
eura?“
Da, dušo.“ Julianov pogled je topao dok gleda u mene. „Čestitam.
Upravo ćeš napraviti svoju prvu veliku prodaju.“
„O moj Bože,“ Izdahnem. „O. Moj. Bože.“
Vidim da se isti šok reflektira na licima mojih roditelja. Oni su također,
zapanjeni ovim razvojem događaja. Samo Rosa se čini da ovaj razvoj
smatra velikim korakom. „Čestitam, Nora,“ kaže, smiješeći se. „Rekla sam
ti da su te slike nevjerojatne.“
„Kada si dobio ovu ponudu?“ pitam Juliana kada uspijem ponovo
pričati. „Upravo prije nego smo stigli ovamo.“ Julian posegne da mi
lagano stisne ruku. „Rekao bih ti kasnije večeras, ali sam smatrao da bi
tvoji roditelji željeli također znati.“
99
Naš svet knjiga
100
Naš svet knjiga
„Poslovna stvar?“ tata pita nepovjerljivo čim Rosa ode izvan dometa
glasa. „U deset i trideset po noći?“
Slegnem ramenima. „Julian radi sa ljudima iz različitih vremenskih
zona. Negdje je deset ujutro.“
Vidim da me tata želi dalje ispitivati, ali srećom, mama uskoči. „Tvoja
prijateljica je zbilja draga,“ kaže, klimajući prema hodniku gdje je Rosa
otišla. „Teško je povjerovati da je ona odrasla na takav način.“ Snizi svoj
glas. „Sa kriminalcima, mislim.“
„Da, znam.“ Pitam što bi moji roditelji mislili da znaju da je Rosa ubila
dvoje ljudi. „Ona je predivna.“
„Nora, dušo...“ Mama baci krišom pogled oko prazne sobe, zatim se
nagne naprijed, produbljujući svoj glas još više. „Znam da nemamo puno
vremena sada, ali reci nam jednu stvar. Jesi li uistinu sretna s njim? Zato
što ste sada oboje na Američkom tlu, FBI bi mogao...“
„Mama, ne mogu živjeti bez njega. Da se nešto dogodi njemu, ja bi
željela umrijeti.“ Oštra istina pobjegne mi s usana prije nego uspijem
smisliti nježniji način da to kažem. „Ne očekujem da razumijete, ali on mi
je sada sve. Iskreno ga volim.“
„A da li i on voli tebe?“ tata tiho pita. Izgleda starije u ovom trenutku,
starije zbog tužnog suosjećanja koje vidim u njegovim očima. „Da li je
netko takav uopće sposoban voljeti te, dušo?“
Otvorim usta da ga razuvjerim, ali iz nekog razloga, ne mogu se
natjerati da kažem te riječi. Želim vjerovati da me na neki svoj način Julian
voli, ali tu je malo zrno sumnje uvijek prisutno u meni.
Tata ga je pogodio u glavu.
Da li je Julian sposoban voljeti.
Iskreno, i dalje ne znam.
101
Naš svet knjiga
102
Naš svet knjiga
***
103
Naš svet knjiga
104
Naš svet knjiga
105
Naš svet knjiga
106
Naš svet knjiga
***
107
Naš svet knjiga
108
Naš svet knjiga
109
Naš svet knjiga
Uže je omotano oko mog zgloba dok ja ležim tamo, srce mi lupa. Julian
me rijetko obuzda tako kompletno. Ne mora. Čak i kada bih bila sklona
borbi, on je dovoljno snažan da me obuzda bez užeta i lanaca.
Naravno, ja nisam sklona borbi. Ne kada znam na što je sposoban, što
je sve spreman učiniti da me posjeduje.
Kada mi je desna noga osigurana, posegne i za lijevom. Njegove ruke
su snažne i sigurne kada omota uže oko mog gležnja i zaveže drugi dio
za preostali stup kreveta, ostavljajući me tamo sa nogama širom
otvorenim. To je uznemirujući položaj, i čim se Julian pomjeri nazad,
refleksno pokušam skupiti noge. Ne mogu ih zatvoriti više od centimetra,
naravno. Kao i užad oko mojih zapešća, ograničenja na mojim
gležnjevima drže me čvrsto na mjestu bez prekidanja moje cirkulacije.
Moj otmičar možda nije za tradicionalan BDSM, ali zasigurno zna kako
nekoga zavezati.
„Juliane?“ sine mi da i dalje nosim svoje rublje, i grudnjak i tange. „Što
ćeš mi učiniti?“
On ne odgovori. Umjesto toga, osjetim natrag kako se udubljuje
ponovo kada on ustaje, i zatim čujem korake i zvuk zatvaranja vrata.
Izašao je iz sobe, ostavljajući me zavezanu za krevet.
Srce mi počne kucati brže.
Trznem rukama, testirajući ponovo užad iako znam da je to uzaludno.
Kao što sam i očekivala, skoro nema popuštanja; užad bolno zatežu moju
kožu kada pokušam povući. Skoro sam gola i sama, prekrivenih očiju i
zavezana u nepoznatoj kući. A čak iako znam da Julian ne bih dopustio
da mi se ništa loše dogodi, ne mogu si pomoći zbog napetosti koja opsjeda
moje tijelo kada sekunde prolaze bez naznake njegovog povratka.
Nakon par minuta, testiram užad ponovo. I dalje ne popušta... i dalje
nema naznake od Juliana.
Natjeram se da udahnem i polako izdahnem. Ništa strašno se ne
događa; nitko me ne povrjeđuje. Ne znam koju igru Julian igra, ali ne čini
se posebno brutalna.
Ali ti želiš brutalno, mali, podmukao glas unutar moje glave me
podsjeti.
Ti želiš bol i nasilje.
Utišam taj glas i fokusiram se na to da ostanem mirna. Julianov
poseban pristup vođenju ljubavi me možda uzbuđuje, ali me i straši.
Razumni dio mene. Ja želim bol, ali ga se i užasavam u istoj mjeri. Uvijek
je tako u zadnje vrijeme. To je kao da sam podijeljena ne dvije, ostatci
osobe koja sam bila bori se sa onim tko sam sada.
110
Naš svet knjiga
111
Naš svet knjiga
samo stoji tako i gleda me? Gleda u moje polu golo tijelo rastegnuto i
obuzdano na krevetu?
Napokon, čujem nešto. Struganje, kao da je podigao nešto sa noćnog
ormarića.
Čekam, napeto slušajući, i zatim ga osjetim.
Nešto hladno i čvrsto klizi ispod napete vrpce mog grudnjaka,
pritišćući se između mojih grudi.
Skoro sam se trznula od šoka, ali uspijem ostati mirna, srce mi lupa
nenormalno.
Rec. Zvuk je nepogrešiv.
To je zvuk metala kako reže kroz tanki materijal. Julian je upotrijebio
škare na prednjici mog grudnjaka.
Dopustim si mali izdah olakšanja, ali onda se napnem ponovo kada
osjetim hladne škare kako klize niz moje tijelo.
Rec. Rec. Obje strane mojih tangi su prerezane, tupi kraj škara je
pritisnut uz moje kukove. Osjećam toplinu Julianove ruke kada povuče
odsječeni komad tkanine sa mog tijela, i zatim ga čujem kako je uvukao
dah. On gleda u mene. Znam to. Zamišljam ono što vidi dok ja ležim tamo
gola, sa nogama širom otvorenima, i rumenilo oboji moju kožu na
pornografske slike u mom umu.
„Ti je već vlažna.“ Njegov glas, nizak i debeo od žudnje, čini me da
gorim još više. „Tvoja pička kapa za mene,“ poprati riječi sa laganim
dodirom na moj bolni klitoris. Njegovi prsti su grubi na mom osjetljivom
mesu, ipak vatra kola mojim venama, puneći me očajničkom potrebom.
Nepozvan, jecaj pobjegne iz mog grla, i ja podignem kukove prema
njemu, tiho moleći za više.
Ovaj put, odgovori na moju molbu.
Osjećam kako se madrac ponovo udubljuje kada se penje na krevet,
namještajući se između mojih nogu. Njegove ruke, velike i snažne, uhvate
vrh mojih bedara i zatim spusti glavu na moj spol. Osjećam njegov topli
dah preko mojih otvorenih nabora. Skoro zacvilim od iščekivanja, ali se
obuzdam u zadnjoj sekundi, ne želeći učiniti ništa da uzrokujem Juliana
da promjeni mišljenje. Želim njegov dodir. Trebam ga. Užasno je bez
njega.
I zatim ga osjetim – lagani, mokri pritisak njegovog jezika između
mojih nabora, pritisak koji i gasi i pojačava moju bol. On me ne liže; samo
drži svoj jezik uz moj klitoris, ali to je dovoljno. To je i više nego dovoljno.
Pomičem svoje kukove u malim, grčevitim pokretima, praveći točan ritam
koji trebam, i napetost u meni raste, užitak se skuplja u vruću, pulsirajuću
112
Naš svet knjiga
loptu u mojoj srži. Njegov jezik se zatim pomjeri, njegove usne se zatvore
oko mog klitorisa dok snažno siše, i lopta pukne, krhotine užitka prolaze
kroz moje živčane završetke dok jecam, ne mogu više ostati tiha.
Prije nego mi orgazam skroz završi, on me počne lizati. Samo lagano,
nježno lizanje koje produžuje da ugodne posljedice orgazma kolaju mojim
tijelom. Osjećaj je dobar, čak i sa mojim klitorisom natečenim i osjetljivim,
pa samo ležim tamo, uživajući, odumrla i zadovoljna od olakšanja. Treba
samo minuta da shvatim da se užitak ponovo pojačava, raste snažnije,
pretvarajući se u bolnu napetost.
Jecam, savijam se prema njegovim ustima, ali on me nastavlja dirati
tim laganim lizanjem, njegov jezik jedva prolazi preko mog klitorisa.
„Molim te, Juliane...“ Riječi pobjegnu prije nego se sjetim zabrane
pričanja, ali na moje olakšanje, on ne stane. Umjesto toga, nastavlja me
lizati, njegov jezik kreće se u ritmu koji me polako i mučno jača, gurajući
me bliže ali ne pušta me da dobijem što trebam. Pokušam gurnuti kukove
više, ali to nema puno utjecaja, rastegnuta i raširena kolika sam.
Sve to mogu ja izdržati, kompletno u milosti koje god zadovoljstvo
mučenja Julian izabere da mi da.
Baš kada mislim da ne mogu više, on se prebaci na stranu, pomjerajući
njegovu desnu ruku sa mog bedra na moj pulsirajući spol. Njegovi veliki,
tupi prsti istražuju moj ulaz, i ja jauknem kada gurne dva u mene, puneći
me sa iznenađujućom žustrinom. Skoro sam tamo, to je skoro ono što
trebam... i zatim njegov palac pritisne čvrsto moj klitoris.
Raspadnem se, akutni užitak prolazi kroz moje tijelo dok se trzam,
uzdišući i jecajući.
„Da, tako je, dušo,“ govori. Njegova ruka me napusti i čujem zvuk
zatvarača kako se otvara. Registriram to kroz maglu. Osjećam se pijano
od orgazma, iscrpljena od brutalnog intenziteta svega toga. Moje srce
lupa kao da sam trčala utrku, a kosti osjećam kao da su se pretvorili u
žele.
Nema šanse da bi mogla željeti više, ipak kada me pokrije svojim
velikim tijelom, mali trzaj ponovnog osjećaja čini da mi se trbuh zategne.
On je gol, već je uklonio svoju odjeću, i mogu osjetiti njegovu vrućinu,
njegovu krutost. Njegovu sirovu mušku snagu. Čak i da nisam obuzdana,
osjećala bih se bespomoćno i malo, okružena kao što jesam sa njim, ali sa
užadi na mojim zapešćima i gležnjevima, osjećaj je veličanstven. Jedva
mogu disati pod njegovom težinom, ali nije ni bitno. Čak i zrak se čini
nebitan u ovom trenutku.
Sve što trebam je Julian.
113
Naš svet knjiga
114
Naš svet knjiga
115
Naš svet knjiga
***
116
Naš svet knjiga
„Što radiš nakon doručka?“ Nora pita bez daha kada prođemo par koji
džogira. „Imaš li posla za napraviti?“
„Imam onaj sastanak sa menadžerom u gradu,“ odgovorim,
pokušavajući kontrolirati potrebu da se okrenem i sijevnem na muškog
trkača. Jebač je spazio Noru malo previše primjetno kada smo trčali kraj
njega. „Vratit ću se prije večere.“
„Oh, to je dobro.“ Počinje dahtati dok priča. „Želim se ošišati danas, i
možda naći sa Leah i Jennie.“
„Što?“ okrenem glavu da gledam u nju kada zađemo iza ugla. „Gdje
točno planiraš uraditi te stvari?“
„U Chicago Ridge tržnom centru. Poslala sam poruku Leah i Jennie
prošli tjedan, govoreći im da ću biti u gradu, i rekle su da će doći danas i
ostati za produženi vikend,“ ona to kaže u jednom dugačkom dahu, zatim
proguta još zraka i molećivo me pogleda. „Ne smeta ti da ih vidim, zar
ne? Nisam vidjela Jennie dvije godine i Leah...“ Odmah ušuti, i znam da
je to zato što je htjela reći da je vidjela Leah zadnji put u onom ukletom
centru, kada ju je Peter pustio da glumi mamac za Al-Quadar. Moja
ljubimica ne shvaća da ja već znam za taj sastanak i za Jakeovu prisutnost
tog dana.
„Ti nećeš ići u taj tržni centar.“ Znam da zvučim oštro, ali ne mogu si
pomoći. Sama pomisao na nju kako luta po tom mjesto sama je dovoljna
da vidim crveno. „Previše je ljudi da bude sigurno.“
„Ali ...“
„Ako se želiš sastati sa prijateljima, možeš to učiniti ovdje u kući ili u
nekom restoranu u Oak Lawnu – nakon što budem uvjeren da je sigurno.
Norine usne se zategnu, ali ona pametno ne kaže niti jednu primjedbu.
Ona zna da je ovo najdublje što me može gurnuti. „Dobro, pitat ću ih da
se nađu sa mnom u ‘Fish-of-the-Sea’,“ ona kaže nakon minute. „Što je sa
mojim šišanjem?“
Pogledam dugi, debeli rep koji joj pada niz leđa. Meni izgleda
predivno, posebno kada se kraj niše naprijed nazad preko njezine
oblikovane guzice. „Zašto ti treba?“
„Zato što...“ Ona dašće kada ubrzamo tempo, „Nisam je čak ni
podšišala već dvije godine.“
„Pa?“ Ne vidim problem. „Ja volim tvoju kosu dugu.“
„Ti si takav muškarac.“ Jedva uspijeva govoriti ali nekako uspije
preokrenuti očima. „Moram oblikovati ovaj nered. Izluđuje me.“
„Ne želim da je kratko ošišaš.“ Ne znam zašto mi je stalo odjednom,
ali je. „Ako ćeš je podšišat, nemoj skratiti više od nekoliko centimetara.“
117
Naš svet knjiga
***
118
Naš svet knjiga
119
Naš svet knjiga
120
Naš svet knjiga
***
121
Naš svet knjiga
122
Naš svet knjiga
123
Naš svet knjiga
Dam joj veliki osmjeh prije nego je upitam, „Da li unajmljujete stan van
kampusa?“
„Da,“ Leah kaže, izgledajući kao da joj je lakše zbog mog pitanja.
„Oboje smo imali problema sa cimerima, pa smo odlučili da bi najbolja
opcija bila živjeti zajedno.“
„Meni to ima smisla,“ Jennie kaže, i par sljedećih minuta pričamo o
prednostima i nedostatcima života sa dečkom umjesto sa cimerima.
„Što je s tobom, Jennie?“ Pitam nakon što konobar donese naša
predjela. „Neki dečko kod tebe na vidiku?“
„Uh, ne.“ Jennie napravi zgađenu facu. „Tamo je jedva nekoliko tipova
koji dobro izgledaju na Grinnell, a i oni su zauzeti. Vas dvije ste me trebale
urazumiti kada sam odlučila ići na fakultet u sred ničega. Ozbiljno, gore
je nego biti u srednjoj školi.“
„Ne!“ Raširim oči sa rugajućim užasom. „Gore nego biti u srednjoj
školi?“
„Ništa nije gore nego biti u srednjoj školi,“ Leah kaže, i njih dvije se
počnu svađati oko usporedbe dostupnosti tipova u srednjoj školi iz
predgrađa protiv malog liberalnog umjetničkog fakulteta.
Kako obrok napreduje, mi pričamo o svemu i svačemu osim moje veze
sa Julianom. Leah nam govori o pripravništvu koje je dobila u pravnoj
firmi u Chicagu, i Jennie podjeli zabavne priče o njezinom nedavnom
odmoru u Curaçao. „Imali su tvornicu za preradu nafte odmah pored
hotela. Možete li vjerovati?“ požali se, a Leah i ja se složimo da čak ni
beskonačni bazen sa slanom vodom – super karakteristika Jennina hotela
– ne može nadoknaditi nešto toliko grozno kao preradu nafte u
turističkom naselju.
S vremenom, razgovor se okrene na moj život na imanju, i ja im
govorim o mojim internetskim satima na Stanfordu, satima slikanja koje
dobivam od gospodina Bernarda, i mom rastućem prijateljstvu sa Rosom.
„Htjela sam da nam se ona pridruži danas, ali nije mogla,“ objasnim,
osjećajući se blago krivo zbog toga. „Moji roditelji dolaze na večeru, i
Julian je pitao Rosu da pomogne sa objedom.“ Dok to govorim, shvatim
koliko razmaženo zvučim i po zavidnim izrazima na Jennienom i
Leahinom licu, one to shvaćaju isto.
„Wow,“ Jennie kaže, odmahivajući glavom, „Nije ni čudo što si sretna
s tim tipom. Tretira te kao princezu. Da meni netko da Stanford, osoblje, i
ogromno imanje, ni meni također ne bih smetalo biti oteta.“
„Jennie!“ Leah je zbunjeno pogleda. „Ne misliš to.“
124
Naš svet knjiga
125
Naš svet knjiga
„Ne, ne, molim te pridruži nam se ako imaš vremena,“ Jennie uskoči,
očito se oporavljajući od šoka. „Imaju odličnu tortu od sira ovdje.“
„Pa, u to slučaju, moram ostati,“ Julian kaže glatko, sjedajući pored
mene. „Ne bih želio uskratiti Nori takvu poslasticu.“ Nasmiješi mi se.
„Usput, tvoja kosa izgleda odlično. Bila si u pravu za slojeve.“
„Oh.“ Prisjećajući se malog čina pobune, dodirnem kosu, osjećajući
kraće pramenove. Njegovo odobrenje je i razočaranje i olakšanje. „Hvala.“
„Izgleda odlično na njoj,“ Leah kaže promuklo, i vidim da joj oči
izgledaju manje panično sada. Čisteći grlo, ona nesigurno doda, „Nova
frizura, mislim.“
Julianov osmijeh se proširi. „Da. Izgleda predivno, zar ne?“
„Da, predivno,“ Jennie ponovi poput jeke, osim što gleda u Juliana
umjesto u mene. Izgleda opčinjeno, i ne mogu je kriviti. Sa ožiljcima na
licu koji su skoro nestali i njegov implantat za oko je kao prava stvar,
Julian je veličanstven kao i uvijek, njegova muževna ljepota tamna i
izvanredna.
Napokon skupljajući svoj raštrkani strah, kažem, „Oprosti, zaboravila
sam predstaviti sve. Juliane – ovo su moje prijateljice Leah i Jennie. Leah,
Jennie – ovo je Julian, moj suprug.“
„Divno je obje vas upoznati,“ Julian kaže šarmantno. „Nora mi je rekla
poprilično toga o vama.“
„Oh?“ Leah se namršti. Za razliku od Jennie, ona se ne čini
zaslijepljena njegovim izgledom. „Kao što...?“
„Kao što je činjenica da ste vas dvije prijateljice od osnovne škole,“
Julian kaže. „Ili da si ti, Jennie, bila Norina pratnja na plesu na drugoj
godini srednje škole.“
Trepnem, iznenađena. Ja jesam spomenula ovo Julianu u nekom
trenutku, ali nisam očekivala da će zapamtiti takvu sitnicu.
„Oh, wow,“ Jennnie uzdahne, njezine oči su i dalje zalijepljene na
Julianovo lice. „Ne mogu vjerovati da ti je rekla sve to.“
Leahina usta se zategnu i mahne konobaru. „Komad torte od sira,
molim vas i zatim račun,“ kaže kada on dođe do nas. „Njihove porcije su
ogromne,“ objasni, iako se nitko nije protivio veličini njezine narudžbe.
„Možemo ga svi podijeliti.“
„To je u redu sa mnom,“ kažem. Iznenađena sam što je Leah voljna
ostati dovoljno dugo da jede tortu od sira. Ne bih je krivila da je izašla
odatle odmah. Znam da je svjesna toga što se dogodilo Jakeu, i činjenica
da je voljna civilno pričati sa Julianom pokazuje koliko je velika njezina
posvećenost našem prijateljstvu.
126
Naš svet knjiga
„Pa reci mi,“ Julian kaže kada konobar ode, „Kakav ti je bio ručak do
sad? Da li vam je Nora već rekla velike vijesti?“
Smrznem se, užasnuta da me odaje ovako. Reći mojim prijateljima za
dijete je nešto što sam planirala puno kasnije, kada bude neizbježno. Ne
danas, kada se i dalje mogu pretvarati da sam bezbrižna studentica.
„Koju veliku vijest?“ Jennie željno pita, naginjući se naprijed. Njezine
oči su raširene zbog znatiželje. „Nora nam nije rekla ništa.“
„Nije vam rekla za vlasnika galerije u Parizu?“ Julian me pogleda sa
strane. „Onoga koje dao ponudu da kupi njezine slike?“
„Što?“ Leah uzvikne. „Kada se ovo dogodilo, Nora?“
„Hm, baš jučer.“ govorim, val olakšanja pomete osjećaj mučnine u
mom trbuhu. „Julian mi je rekao o tome, ali nisam vidjela ponudu još
uvijek.“ „Wow, čestitam.“ Leah mi se naceri. „Znači na putu si da
postaneš poznati umjetnik, ha?“
„Ne znam za poznati...“ počnem, ali Julian me presječe.
„Je,“ kaže čvrsto. „Vlasnik galerije je ponudio deset tisuća eura za
svaku od pet slika.“ I u sred izraza uzbuđenja mojih prijatelja, on objasni
da je vlasnik galerije poznati kolekcionar umjetnina, i da su moje slike već
zadobile požnju u Parizu zbog veza gospodina Bernarda.
U sred svega toga, naša torta od sira dođe. Leah je bila u pravu što je
naručila jednu; kriška je skoro veličine moje glave. Konobar donese četiri
mala tanjura, i podijelimo tortu dok Jennie odgovara na pitanja o Pariškoj
umjetničkoj sceni i Francuskoj općenito.
„Wow, Nora, kakav uzbudljiv život počinješ,“ Jennie kaže, posežući
za računom kojeg je konobar donio. „Reći ćeš nam kada budeš imala prvu
izložbu, zar ne?“
„Ja ću ovo,“ Julian kaže, uzimajući račun prije nego ga Jennie uspije
dotaknuti. I prije nego moje prijateljice uspiju reći riječ protesta, on da
konobaru dvije stotice, govoreći, „Zadrži ostatak.“
„Oh, hvala ti,“ Jennie kaže dok zadovoljni konobar požuri dalje. „Nisi
morao učiniti to. Samo si pojeo malo torte...“
„Molim te pusti nas da platimo naše porcije,“ Leah kaže strogo,
posežući za novčanikom, ali Julian joj odmahne.
„Molim vas, ne brinite. To je najmanje što mogu napraviti za Norine
prijatelje.“ Ustajući na noge, ispruži dlan prema meni. „Spremna, dušo?“
„Da,“ kaže, stavljajući ruku u njegovu. Mojih par sati slobode je
gotovo, ali nekako mi ne smeta. Koliko god je dan bio uzbudljiv, ugodan
je osjećaj biti posjedovana od strane Juliana ponovo.
Biti natrag tamo gdje pripadam.
127
Naš svet knjiga
„Zašto si došao do mene?“ Nora pita kada uđemo u auto nakon što
smo se oprostili od njezinih prijatelja. „Bojao si se da bih mogla pobjeći?“
„Ne bih dospjela daleko da pokušaš.“ Okrećući se da je pogledam,
prođem prstima kroz njezinu kosu. Naprijed je malo kraća, ali je i dalje
duga i čak svilenija nego prije.
„Ne bih pobjegla.“ Nora mi se namršti. „Ne želim bježati od tebe. Ne
više.“
„Znam to, ljubimice.“ Natjeram se da prestanem dodirivati njezinu
kosu prije nego razvijem fetiš. „Ne bih te doveo u Ameriku u suprotnom.“
„Pa zašto si došao po mene? Došla bih doma za sat vremena i tako.“
Slegnem ramenima, ne želeći priznati koliko mi je nedostajala. Moja
ovisnost je skroz van kontrole. Bez obzira što da radim, konstantno
mislim o njoj. Čak i par sati razdvojenosti je nepodnošljivo ovih dana,
koliko god to glupo bilo.
„Dobro, pa, drago mi je da Leah nije poludjela previše,“ Nora kaže
kada ostanem tiho. „Mislila sam da će otrčati i zvati policiju kada si se
pojavio.“ Pogleda dolje, zatim gore. „Da nisi spomenuo veliku vijest,
stvari bi bile zbilja neugodne.“
„Zbilja?“ kažem glatko. „Možda sam im trebao reći zbilja veliku
novost.“ To je bilo ono što sam izvorno planirao – pitati da li im je Nora
već rekla za dijete – ali prestrašeni izraz na njezinom licu odao je istinu
prije nego su joj prijateljice uspjele progovoriti.
Nora posegne za mojom rukom, njezini tanki prsti saviju se oko mog
dlana. „Drago mi je da nisi.“ Lagano mi stisne ruku. „Hvala ti na tome.“
„Zašto im nisi rekla?“ Pitam, stavljajući drugi dlan preko njezine ruke.
„Oni su tvoji prijatelji - očekivao sam da ćeš podijeliti takvu stvar s
njima.“
„Reći ću im.“ Izgleda da joj je neugodno. „Samo ne još.“
„Da li te je strah da će te osuđivati?“ Namrštim se na nju, pokušavajući
razumjeti. „Mi smo oženjeni. Ovo je prirodno. Ti znaš to, zar ne?“
„One me hoće osuđivati, Juliane.“ Njezine meke usne se uviju. „Bit ću
majka u dvadesetoj. Djevojke moje dobi se ne žene i nemaju djecu. Barem
ne one koje ja znam.“
128
Naš svet knjiga
***
129
Naš svet knjiga
je rekla da treba predah od imanja. Život koji Norini roditelji vode - život
koji je ona vodila prije nego me srela – je toliko različit kao da posjećujem
drugi planet.
Planet naseljen ljudima koji su blaženo nesvjesni realnosti svijeta.
„Što radite u subotu, dušo?“ Gabriela puta, toplo se smiješeći kćeri.
„Imate li već planove?“
Nora izgleda zbunjeno. „Subota? Ne, ne još.“ I zatim joj se oči prošire.
„Oh, subota. Misliš moj rođendan?“
Suspregnem nalet živčanosti. Nadao sam se da ću ponovo iznenaditi
Noru – po mogućnosti sa boljim ishodom ovaj put. Oh, pa. Ništa ne mogu
učiniti sada. Nagnem se u stolicu, i kažem, „Imamo nešto isplanirano za
večer, ali ne preko dana.“
„Predivno.“ Norina mama joj se nasmiješi. „Zašto ne bih onda došli na
ručak? Napravit ću sva tvoja omiljena jela.“
Nora pogleda u mene, i ja joj malo klimnem. „Rado ćemo, mama,“ ona
kaže.
Gabrijelin osmjeh splasne na ono ‘mi’, pa se nagnem naprijed i kažem
Nori, „bojim se da imam nešto posla za napraviti, dušo. Zašto ne provedeš
malo vremena sa roditeljima sama?“
„Oh, naravno.“ Nora trepne. „U redu.“
Toni i Gabrijela izgledaju oduševljeno, i ja se vratim jelu, isključujući
se iz ostatka njihovog razgovora. Koliko god mi se ne sviđa ideja biti
daleko od Nore, želim da ima malo vremena sa roditeljima bez napetosti
a to je nešto što može biti ostvareno samo bez mog prisustva.
Želim da moja ljubimica bude sretna na svoj rođendan bez obzira na
sve.
***
Nakon što Lestoni odu, Nora ode pod tuš, i ja izvadim telefon da
provjerim poruke. Na moje iznenađenje, imam poruku od Lucasa. Samo
je jedna rečenica.
Yulian Tzakova je pobjegla.
Uzdišući, odložim telefon. Znam da bih trebao biti bijesan, ali iz nekog
razloga, samo sam blago naživciran. Ruska djevojka neće daleko pobjeći;
Lucas će je uhvatiti i dovesti natrag čim se vratimo. Za sada, ipak,
zamislim njegov bijes... bijes koji mogu osjetiti u riječima u kratkoj poruci-
i mržnji.
130
Naš svet knjiga
Da avionska nesreća nije ubila toliko mojih ljudi, skoro bi mi bilo žao
djevojke.
131
Naš svet knjiga
„Oko za oko.“ Majidove oči gore od mržnje kada dolazi prema meni,
koračajući preko Bethinog unakaženog tijela. Krv je duboka do gležnja dok hoda,
tamna tekućina prsta oko njegovih stopala u vrtlogu. „Život za život.“
„Ne.“ Stojim tamo, tresući se, strah pulsira kroz mene bolesnom brzinom.
„Ne ovo. Molim te, ne ovo.“
Kasno je, ipak. On je već ondje, pritišće nož uz moj trbuh. Okrutno se smijući,
gleda iza mene i kaže, „Glava će biti lijepi mali trofej – kada ga isiječem malo,
naravno...“
„Juliane!“
Moj vrisak odjeknu sobom kada skočim s kreveta - drhteći od ledenog
užasa.
„Dušo, jesi dobro?“ Snažne ruke zatvore se oko mene u tami, povlačeći
me u čvrst, topli zagrljaj. „Šššš...“ Julian me tješi kada počnem jecati,
držeći se za njega svom snagom. „Jesi li imala još jedan san?“
Uspijem malo klimnuti.
„Kakav san ljubimice?“ Sjedajući dolje na krevet, Julian me povuče u
svoje krilo i miluje mi kosu. „Stari o meni i Beth?“
Zakopam svoje lice u njegov vrat. „Na neki način,“ šapnem kada
uspijem pričati. „Samo što je Majid prijetio meni ovaj put.“ Progutam slinu
koja se penje uz moje grlo. „Prijetio je bebi unutar mene.“
Mogu osjetiti kako se Julianovi mišići napinju. „On je mrtav, Nora. Ne
može ti nauditi više.“
„Znam.“ Ne mogu prestati plakati.
„Vjeruj mi, znam.“
Jedna od Julianovih ruku se pomjeri dolje na moj trbuh, grijući moju
hladnu kožu. „Biti će u redu,“ mrmlja, nježno me ljuljajući naprijed,
nazad. „Sve će biti u redu.“
Držim se čvrsto za njega, pokušavajući utišati moje jecaje. Žarko mu
želim vjerovati, želim da protekli tjedni postanu normala, ne iznimka u
našim životima.
Stisnuta na Julianovom krilu, osjetim rastuću dužinu kako se pritišće
uz moj kuk, i iz nekog razloga, to popusti moj strah. Ako postoji nešto u
što mogu biti sigurna, to je potreba naših tijela, goruća potreba jednog za
drugim. I iznenada, znam točno što trebam.
132
Naš svet knjiga
***
133
Naš svet knjiga
***
134
Naš svet knjiga
135
Naš svet knjiga
136
Naš svet knjiga
„Bez brige,“ Razuvjerim ju, smiješeći se. „Preslatka je. Koliko je stara?“
„Dvije i pol godine će imati dvadesetog,“ žena kaže sa vidljivim ponosom.
„Ne znam od kud je to pokupila; Bog zna da smo njezin tata i ja jedva
završili srednju školu.“
„Ja mogu čitati,“ Lisette objavi, gledajući u Juliana. „A ti?“
Julian se pomjeri sa klupe i klekne na jedno koljeno ispred curice.
„Mogu i ja,“ on kaže ozbiljno. „Ali ne mogu svi, pa si ti svakako ispred
svih.“
Curica mu se nasmije. „Također mogu brojati do sto.“
„Zbilja?“ Julian nakrivi glavu u stranu. „Što još znaš raditi?“ Vidjevši
da nam ne smeta prisutnost djeteta, plava žena se vidljivo opusti i pusti
kćerinu ruku. „Zna sve riječi pjesme Snježno kraljevstvo,“ ona kaže,
gladeći curicu po kosi. „I može je zapravo pjevati.“
„Možeš li zbilja?“ Julian pita malu curicu sav ozbiljan, i ona uzbuđeno
klimne prije nego izbaci pjesmu visokim, djetinjastim glasom.
Nacerim se, očekujući da je Julian prekine u svakom trenutku, ali nije.
Umjesto toga, pozorno sluša, njegov izraz je odobravajući bez obzira na
ljubaznost. Kada Lisette završi pjesmu on plješće i pita je o omiljenom
Disney filmu, uvlačeći dijete da počne uzbudljivu priču o Pepeljugi i Maloj
sireni.
„Žao mi je,“ njezina mama mi se ispriča kada Lisette ne pokaže
namjeru prestanka. „Ne znam što je ušlo u nju danas. Nikad nije tako
pričljiva sa strancima.“
„U redu je,“ Julian kaže, glatko se dižući na noge kada Lisette zastane
da udahne. „Ne smeta nam. Imate predivnu kćer.“
„Imate li vi vlastitu djecu?“ Lisettina majka pita, smiješeći mu se sa
istim izrazom obožavanja kao i kćer. „Tako ste dobri s njom.“
„Ne“ - Julianov pogled padne na moj trbuh - „Ne još.“
„Oh!“ Žena uzdahne, široko i razdraženo nam se osmjehujući.
„Čestitam. Vas dvoje ćete imati predivnu djecu, jednostavno znam.“
„Hvala ti,“ ja kažem, osjećajući kako mi lice preplavljuje vrućina.
„Radujemo im se.“
„Pa, mi moramo krenuti,“ Lisettina majka kaže, uzimajući kćerinu
ruku. „Dođi, Lisette, dušo, reci zbogom dragom mladom paru. Oni imaju
obaveza, a mi moramo ići na ručak.“
„Zbogom.“ Djevojčica se gega, mašući Julianu slobodnom rukom.
„Ugodan dan.“
Smiješeći se, Julian joj mahne nazad, i zatim se okrene da me pogleda.
137
Naš svet knjiga
„Taj ručak ne zvuči kao loša ideja. Što misliš, ljubimice? Spremna za
ići doma?“
„Da.“ Priđem bliže Julianu i provučem ruku kroz njegovu. Prsa me
čudno bole. „Idemo doma.“
Na putu nazad, po prvi put ikada, dopustim sebi malo sanjanja.
Fantazija u kojoj smo Julian i ja normalna obitelj. Zatvarajući oči, zamislim
mog bivšeg otmičara kao što je bio danas u parku: opasan, mračno lijep
muškarac kleči kraj naše dragocjene male djevojčice.
Klečeći kraj našeg djeteta.
Djeteta kojeg, tijekom ove fantazije, želim svim svojim bićem.
138
Naš svet knjiga
139
Naš svet knjiga
***
140
Naš svet knjiga
141
Naš svet knjiga
***
142
Naš svet knjiga
143
Naš svet knjiga
144
Naš svet knjiga
145
Naš svet knjiga
146
Naš svet knjiga
odjeće koju nosim, mogu osjetiti toplinu koja dolazi iz njegovog velikog
tijela... ista ona vrućina koja raste u meni.
„Jebem ti, dušo,“ on udahne, gledajući dolje u mene. Njegovi kukovi
njišu se naprijed nazad dok se mrdamo zajedno, privučeni našom
potrebom kao i taktovima glazbe. „Ne možeš nositi ovu jebenu haljinu
nikad više.“
„Haljinu?“ gledam u njega, tijelo mi gori. „Ti misliš da je zbog
haljine?“
On zatvori oči i duboko udahne prije nego susretne moj pogled. „Ne,“
on kaže promuklo. „Nije do haljine, Nora. Do tebe je. Uvijek je jebeno do
tebe.“
Na pola sam očekivala da me odvuče odmah od tamo, ali nije. Umjesto
toga, on popusti stisak na meni, stavljajući par centimetara prostora
između nas. I dalje mogu osjetiti njegovo tijelo uz moje, ali sirova
seksualnost trenutka je smanjena, omogućava mi da ponovo dišem.
Plešemo tako još par pjesama, i zatim počnem osjećati žeđ.
„Mogu li molim te dobiti malo vode?“ pitam, dižući glas da me se čuje
preko glazbe, i Julian klimne, vodeći me prema šanku. Kada prođemo
Rosu, vidim da ona i dalje pleše sa ta dva tipa, očito zadovoljna da bude
između njih dvojice. Namignem joj i diskretno pokažem palac gore, i onda
više nismo u rasplesanoj, uvijajućoj gužvi.
Julian mi donese čašu punjenu ledenom vodom, i ja je zahvalno
ispijem, osjećajući se sasušeno. Nasmije mi se dok me gleda kako pijem, i
znam da se on prijetio toga također - našeg prvog sastanka, točno u ovom
baru.
Kada se okrenemo da se vratimo na plesni podij, vidim Rosu kako
odlazi prema dijelu gdje su toaleti. Mahne mi, cereći se, i ja joj mahnem
nazad prije nego se okrenem prema Julianu.
„Idemo još plesati,“ kažem, uzimajući njegovu ruku, i uđemo natrag u
gužvu taman kada nova pjesma počne.
Par minuta kasnije, počnem osjećat - poznati osjećaj punog mjehura.
„Moram piškiti,“ kažem Julianu, i on se nasmiješi, vodeći me ponovo
sa plesnog podija. Zajedno hodamo do zadnjeg djela kluba, ja stanem u
red za ženski WC dok se Julian nagne uza zid, gledajući dok ja čekam red
u sjenovitom, zakrivljenom hodniku koji vodi do toaleta. Pitam se da li
me čuva čak i ovdje i skoro se zakikoćem na ideju da je dovoljno zabrinut
da mi se pridruži u ženskom WC-u.
Srećom, ne čini to. Umjesto toga, on stoji na ulazu u uski hodnik, ruke
su mu prekrižene preko prsa.
147
Naš svet knjiga
148
Naš svet knjiga
149
Naš svet knjiga
150
Naš svet knjiga
151
Naš svet knjiga
ne osjetim udarce. Umjesto toga, gledam njegove oči dok ga bodem opet
i opet, uživajući u njegovim umirućim mukama.
„Juliane!“ Norin plač me trgne iz žudnje za krvi, i ja odskočim na noge,
ostavljajući tijelo njezinog napadača da se trza na podu.
Ona se trese, maskara i suze padaju joj niz lice dok pokušava ustati,
držeći se za zid kao potporu.
Jebem ti. Bolesni strah napuni moja prsa. Pojurim do nje i uzmem je uz
sebe, manijakalno je pretražujući u potrazi za ozljedama. Ništa se ne čini
slomljeno, ali donja usna joj je natečena i puknuta i njezina haljina je malo
poderana na vrhu. A dijete – Ne, ne mogu sada misliti o tome.
„Dušo, jesi ozlijeđena?“ Glas jedva prepoznajem kao svoj. „Da li te je
povrijedio?“
Ona protrese glavom, oči su joj i dalje divlje. „Ne!“ Okrene se u mojim
rukama, gurajući me sa iznenađujućom snagom. „Pusti me! Moramo ići
za njom!“
„Što? Tko?“ Iznenađen, odmaknem se, držeći je jednom rukom da ne
bih pala.
„Rosa! On je ima, Juliane! Zgrabio ju je i odvukao u onom smjeru.“
Nora podigne slobodnu ruku u smjeru vrata u pozadini. „Moramo ići za
njom!“ Ona zvuči histerično.
„Drugi čovjek ju je uzeo?“
„Da! Rekao je...“ Nori glas se prekine od jecaja. „Rekao je da će on
obaviti svoje u autu. Bila su dvojica ovdje, i jedan je uzeo Rosu!“
Gledam u nju, novi bijes raste unutar mene. Možda nisam blizak sa
Rosom, ali mi je draga i pod mojom je zaštitom. Ideja da se netko usudio
uraditi ovo, napasti nju i Noru na ovaj način...
„Požuri se!“ Nora moli, očajnički povlači ruku koju drži da me povuče
prema vratima. „Hajde, Juliane, moramo se požuriti! Upravo ju je izvukao
odavde, pa ih i dalje stignemo sustići!“
Jebem ti. Stisnem zube, svaki mišić u tijelu mi vibrira od napetosti.
Nikad nisam bio toliko rastrgnut u životu. Nora je ozlijeđena, i sve unutar
mene vrišti da je ona moj prvi prioritet, da je trebam uzeti i odvesti na
sigurno što prije mogu. Ali ako je ono što ona govori istina, jedini način
da spasim Rosu je da reagiram smjesta a trebat će mojim ljudima najmanje
par minuta da dođu do nas.
„Molim te, Juliane!“ Nora moli, plače, i panika u njezinim očima odluči
umjesto mene.
„Ostani ovdje.“ Moj glas je hladan i oštar kada pustim njezinu ruku i
odmaknem se. „Nemoj se micati.“
152
Naš svet knjiga
„Idem s tobom...“
„Vraga ideš.“ Vadeći pištolj van, uguram ga u njezine ruke. „Čekaj me
ovdje, i pucaj u svakoga koga ne prepoznaješ.“
I prije nego mi se usprotivi, brzo koračam prema zadnjim vratima,
šaljući poruku Lucasu o situaciji na putu.
153
Naš svet knjiga
Čim je Julian nestao kroz vrata, potonem na pod, držeći pištolj koji mi
je dao. Moje noge drhte i u glavi mi se vrti, nalet mučnine kola kroz mene.
Osjećam se kao da vidim na rubu zdravog razuma. Samo znanje da je
Julian na putu da spasi Rosu me drži od padanja u potpunu histeriju.
Uvlačeći plitke udahe, obrišem vlagu sa lica sa stražnjom stranom ruke, i
kada spustim ruku, crveni trag uhvati moju pozornost.
Krv.
Imam krvi na sebi.
Gledam u nju, odbojno ali i fascinirano. Mora biti od muškarca kojeg
je Julian ubio. Julian je bio prekriven krvlju kada me je dotakao, i sada je
svugdje po meni, potezi crvene na mojim rukama i prstima podsjećaju na
jednu od mojih slika. Čudno, ali sličnost me malo umiri. Uvlačeći još jedan
udah, pogledam gore, prebacujući pozornost na mrtvog tipa koji leži par
koraka dalje.
Sada kada me ne napada, u šoku shvatim da ga prepoznajem. On je
jedan od dva mlada tipa s kojima je Rosa plesala. Da li to znači da je drugi
napadač drugi tip? Namrštim se, pokušavajući se sjetiti karakteristike
drugog tipa, ali on je samo magla u mom umu. Također se ne sjećam da
sam vidjela tinejdžera koji je čuvao ulaz ove sobe. Da li je on sa Rosinim
plesnim partnerima? Ako je tako, zašto? Ništa od toga nema smisla. Čak
iako su njih trojica serijski silovatelji, kako su mislili da će se izvući sa tako
brutalnim napadom u klubu?
Naravno, motivacija mrtvog tipa više nije bitna. Znam da je mrtav jer
se njegovo tijelo više ne trza. Njegove oči su otvorena i usta labava, trag
krvi pada mu niz obraze. On također smrdi na smrt, shvatim – na krv,
izmet i strah. Kada registriram bolesni miris, odmaknem se, pužem par
koraka da se skupim bliže kauču.
Još jedan muškarac je ubijen ispred mene. Čekam užas i gađenje, ali ne
dolaze. Umjesto toga, sve što osjećam je okrutno veselje. Kao na filmskom
platnu, vidim Julianov nož kako se diže i pada, zabadajući se u tipovu
stranu opet i opet, i sve o čemu mogu misliti je da mi je drago da je tip
mrtav.
Drago mi je da ga je Julian ubio.
154
Naš svet knjiga
Čudno je, ali manjak empatije mi ne smeta ovaj put. I dalje mogu
osjetiti tipove ruke na mom tijelu, njegove nokte kako se zabadaju u moju
kožu dok mi trga odjeću. Uspio me je dobiti dolje dok sam bila ošamućena
od njegovog udarca, a čak iako sam se borila jako koliko sam mogla, znala
sam da gubim. Da Julian nije došao kad je...
Ne. Prekinem misao. Julian je došao, pa nema potrebe baviti se
najgorim. Kad se sve skupi, prošla sam sa minimalnom štetom. Moja
puknuta usna pulsira i leđa osjećam kao jednu veliku masnicu, ali to nije
ništa nepopravljivo. Moje tijelo će zacijeliti. Bila sam udarena i prije i
preživjela.
Pravo pitanje je: da li će Rosa?
Pomisao na nju povrijeđenu, slomljenu i silovanu, puni me bijesom.
Želim da Julian zakolje i drugog tipa nasilno kao što je ubio i ovoga.
Ustvari, želim to sama napraviti. Inzistirala bih da idem s njim, ali svađati
se s Julianom samo bi usporilo Rosino spašavanje.
Za sada, sve što mogu je čekati i nadati se da će je Julian vratiti natrag.
Spazim svoju malu torbu na podu, pužem da je podignem. Svaki
pokret boli, ali želim tu torbu sa sobom. Ima moj telefon što znači da mogu
dobiti Juliana. A to je bitno – jer mi odjednom sjedne da nije samo Rosa u
opasnosti u ovom trenutku.
I moj suprug je.
Ne. Odgurnem tu pomisao također. Znam na što je Julian sposoban.
Ako je netko sposoban riješiti ovo, to je muškarac koji me je oteo. Julianov
život je bio preplavljen nasiljem od djetinjstva; ubijanje gada ili dva mora
da je kao košenje trave za njega.
Osim ako je gad naoružan ili njegovi prijatelji.
Ne. Stisnem oči, odbijajući da se zabavljam takvim mislima. Julian će
se vratiti sa Rosom, i sve će biti dobro. Mora biti. Biti ćemo obitelj, graditi
život zajedno...
Obitelj.
Oči mi se otvore, ruka poleti na trbuh kada glasno udahnem. Po prvi
put, pogodi me da bez Julianove intervencije, Rosa i ja možda ne bih bile
silovateljeve jedine žrtve. Da sam bila ozlijeđena, udarena još malo, nema
govora što bi se moglo dogoditi djetetu.
Užasna misao mi ukrade dah.
Ponovo se počnem tresti, svježe suze formiraju mi se u očima. Čak ni
ne znam zašto plačem. Sve je u redu. Mora biti.
Držeći torbicu, fokusiram se na vrata u pozadini. Svake sekunde,
Julian će proći kroz njih sa Rosom, i naši životi će se vratiti u normalu.
155
Naš svet knjiga
Svaku sekundu.
Sekunde sporo prolaze. Toliko sporo da je to sve što mogu a da ne
vrištim. Gledam u vrata dok suze ne stanu i oči me počnu peći od suhoće.
Bez obzira koliko se trudila, ne mogu držati crne slike dalje, i strah unutar
mene osjećam kao da će me progurati cijelu, pojesti me dokle ništa ne
ostane.
Napokon, vrata se počnu otvarati.
Skočim na noge, bol i muka su zaboravljene, ali se sjetim Julianovih
riječi na rastanku.
On nije jedini koji bi mogao proći kroz ta vrata.
Podižući pištolj koji mi je dao, naciljam sa drhtećim rukama i čekam.
156
Naš svet knjiga
157
Naš svet knjiga
158
Naš svet knjiga
„Da, hoće,“ složim se, gledajući iznenađeno dok pažljivo odvoji Rosu
od moje supruge i vodi uplakanu djevojku u auto. Njegovo ponašanje je
nekarakteristično nježno da si ne mogu pomoći da se ne pitam ima li nešto
između njih dvoje. To bi bilo čudno, s obzirom na njegovu fiksaciju za
Rusku prevoditeljicu, ali i čudnije stvari su se događale.
Mentalno se boreći, okrenem se Nori, koja stoji kraj otvorenih vrata od
auta, njezin pogled je čudno odsutan dok podiže desnu ruku i stavi je na
trbuh.
„Nora?“ koraknem prema njoj, iznenadan strah stišće mi prsa, i u tom
trenutku, vidim da joj lice postaje bijelo.
159
Naš svet knjiga
***
160
Naš svet knjiga
161
Naš svet knjiga
162
Naš svet knjiga
163
Naš svet knjiga
***
164
Naš svet knjiga
napadanju dvije žene u javnom klubu. Pošto im tatica vodi grad, mora da
su navikli da su najveće ribe u moru.
„Također,“ Lucas nastavlja, „Klinac kojeg smo zavezali u skladištu je
njihov sedamnaestogodišnji rođak, Sullivanov nećak. Njegov ime je
Jimmy. Navodno, on i dvoje braće su bliski. Ili su bili bliski, trebao bih
reći.“
Oči mi se suze u iznenadnoj sumnji. „Da li oni imaju ideju tko smo mi?
Da li su mogli izdvojiti Rosu da dođu do mene?“
„Ne, ne mislim tako.“ Lucasovo lice se zategne. „Braća Sullivan imaju
gadnu povijest sa ženama. Droga za silovanje, seksualni napadi, orgije sa
sestrinstvima – popis se nastavlja i nastavlja. Da nije njihovog oca, trunili
bi u zatvoru sada.“
„Vidim.“ Usta mi se izvrnu. „Pa, do vremena kada završimo s njima,
htjet će da je tako.“
Lucas klimne srdito. „Da organiziram specijalce?“
„Ne,“ kažem. „Ne još.“ Okrenem se da stanem kraj prozora, gledajući
van u tamu, zemljište popločeno drvećem. Četiri je sata ujutro, i jedino
svjetlo koje prolazi kroz drveća je od polumjeseca koji je na nebu.
Zajednica je tiho, mirno mjesto, ali neće ostati tako još dugo. Kada
Sullivan shvati tko je ubio njegove sinove i nećaka, ove uredne, pejsažne
ulice će biti crvene od krvi.
„Želim Noru i njezine roditelje odvedene na imanje prije nego bilo što
učinimo,“ kažem, okrećući se da se suočim sa Lucasom. „Sean Sullivan će
morati čekati. Za sada, fokusirat ćemo se na nećaka.“
„U redu.“ Lucas nagne glavu. „Počet ću dogovarati sve.“
Izađe iz sobe, i ja se okrenem da ponovo pogledam kroz prozor.
Unatoč polumjesecu, sve što vidim tamo je tama.
165
Naš svet knjiga
166
Naš svet knjiga
***
167
Naš svet knjiga
Ne znam što će moja kazna biti, ali što god da bude, bit će i više nego
zaslužena.
„Mi moramo ići na policiju,“ moja mama ponovo kaže. „Mi moramo
prijaviti -“
„Ne.“ Ovaj put, to je Julian koji ustane na noge i korača ispred kauča.
„To ne bih bilo pametno.“
„Zašto?“ tata oštro pita. „To je ono što civilizirani ljudi rade u ovoj
zemlji. Oni idu na nadležna tijela -“
„Vlasti su u Sullivanovom džepu.“ Julian stane da mog tatu grbo
pogleda. „A čak i da nisu, mi bi mogli isto tako poslati Sullivanu poruku
koja govori tko smo mi.“
„Tako je.“ Skočim na noge, ignorirajući bol u mojim natečenim
mišićima. Napokon, moj lijeni mozak je povezao sve točkice, i ja shvatim
zašto je Julian pozvao moje roditelje ovamo. Ako je tip kojeg je Julian ubio
sinoć zbilja sin mafijaša, onda moj suprug nije jedini opasni kriminalac
vani zbog osvete. „Mama, tata, ne možemo to napraviti.“
Moja mama izgleda iznenađeno. „Ali, Nora -“
„Bilo bi najbolje da vas dvoje dođete nama u posjetu kratko,“ Julian
kaže, dolazeći da stane pored mene. „Samo dok se situacija ne raščisti.“
„Što?“ Mama blene na nas. „Kako to misliš? Zašto? Oh.“ Odmah
zašuti. „Ti si uradio nešto jednom od tih tipova sinoć, zar ne?“ ona kaže
polako, gledajući u Juliana. „Ti ne želiš da on zna tko smo mi zato što …
zato što si ti-“
„Ubio jednog od Sullivanovih sinova jer je pokušao nauditi Nori, da.“
Julianov glas je hladniji nego ikad prije. „Mi se možemo baviti dijeljenjem
krivice kasnije. Za sada, pošto ne želim da Nora oplakuje roditelje,
predlažem da obavijestite zaposlenike o vašem nadolazećem odmoru i
počnete se pakirati.“
„Kada odlazimo?“ Mama pita, njezino lice je blijedo kada i ona ustane.
„I koliko će taj odmor biti dug?“
„Gabi, ne razmišljaš valjda ozbiljno -“ Moj tata počne, ali moja mama
stavi ruku na njegovo rame.
„Razmišljam.“ Mamin glas je sada miran, njezin pogled ispunjen
odlučnošću. „Ja ne želim ovo ništa manje već ti, ali čuo si već o
Sullivanovima. Oni su loša vijest, i ako Julian kaže da smo u opasnosti -“
„Ti vjeruješ ovoj ubojici?“ Tata se okrene da je pogleda. „Ti misliš da
ćemo biti sigurni sa njim?“
„Nego ovdje sa mafijašem koji traži osvetu? Da, mislim da hoćemo,“
mama odvrati. „Mi baš i nemamo puno izbora, zar ne?“
168
Naš svet knjiga
169
Naš svet knjiga
„Naravno,“ moja mama kaže tiho. „Dođi, Tony, imamo puno toga za
napraviti.“ I prije nego se uspijem okrenuti, čujem korake kako odlaze iz
sobe.
Kada su otišli, Julian popusti stisak i povuče se da me pogleda. „Nora,
dušo -“
„U redu sam,“ prekinem ga, ne želeći njegovo sažaljenje. Krivnja koju
sam uspjela pogurati na par sati je natrag, jača nego ikad. „Idem
razgovarati sa Rosom sada.“
„Julian me proučava na trenutak i onda korakne nazad, puštajući me.
„U redu, ljubimice,“ on kaže nježno. „Idi.“
170
Naš svet knjiga
Dok gledam Noru kako izlazi iz sobe, svjestan sam debelog, teškog
pritiska u prsima. Ona pokušava sakriti svoju bol, biti snažna, ali vidim
da ju je je rasparalo ono što se dogodilo. Njezin raspad ovo jutro bila je
samo kap koja je prelila čašu, i znanje da sam ja taj koji je kriv za ovo – da
sam ja taj koji je kriv za sve – samo nadodaje divljem bijesu koji se kuha u
mojoj srži.
Ovo je sve moja krivica. Da nisam bio tako jebeno željan da joj ugodim,
da je usrećim dajući joj sve što želi, ništa od ovog se ne bih dogodilo.
Trebao sam slušati svoj instinkt i držati je na imanju, gdje je nitko ne bih
mogao dodirnuti. Ili na kraju, trebao sam odbiti njezin zahtjev da idemo
u taj ukleti klub.
Ali nisam. Dopustio sam si da smekšam. Dopustio sam svojoj opsesiji
s njom da mi zamuti pamet, i sada ona plaća cijenu. Da je barem nisam
pustio da sama ide u taj toalet, da sam barem odabrao drugi klub …
Otrovna žaljenja kolaju mojim umom dok ne osjetim da će mi mozak
eksplodirati.
Moram pronađi način da mi ljutnja izađe, i to moram odmah.
Okrećući se, odem do ulaznih vrata.
„Doveo sam rođaka ovamo,“ Lucas kaže čim izađem na prilaz.
„Razmišljao sam da možda ne želiš ići skroz u Chicago danas.“
„Odlično.“ Lucas me odlično zna. „Gdje je on?“
„U kamionu tamo.“ On pokaže na crni kamion parkiran strateški iza
drveća najdalje od susjeda.
Ispunjen mračnim iščekivanjem, hodam prema njemu, dok me Lucas
prati. „Da li je već odao kakve informacije?“ pitam.
„Dao nam je pristupne kodove za rođakovu parkirnu garažu i lift od
zgrade,“ Lucas kaže. „Nije bilo teško natjerati ga da priča. Odlučio sam
ostaviti ostatak ispitivanja tebi, u slučaju da želiš s njim osobno pričati.“
„To je dobro razmišljanje. Definitivno želim.“ Prilazeći kombiju,
otvorim zadnja vrata i provirim u mračnu unutrašnjost.
Mršavi mladi dečko leži na podu, zavezanih usta. I njegovi gležnjevi
su također zavezani za njegova zapešća na leđima, držeći ga u
neprirodnom položaju, i njegovo lice je krvavo i natečeno. Jak miris urina,
171
Naš svet knjiga
172
Naš svet knjiga
***
173
Naš svet knjiga
Razmišljam o tome da odem tamo i izvučem je, ali odlučim joj dati još par
minuta i pohvatati nešto posla u međuvremenu.
Kada otvorim laptop, vidim da mi je pretinac pun uobičajenih poruka.
Rusi, Ukrajinci, Islamske države, promjene na ugovorima o dobavljačima,
sigurnosno curenje u jednoj od Indonezijskih tvornica… Prođem sve to
bez interesa dok ne naiđem na poruku od Franka, mog CIA kontakta.
Otvarajući ga, brzo ga pročitam - i moja unutrašnjost se smrzne.
174
Naš svet knjiga
175
Naš svet knjiga
176
Naš svet knjiga
i on je gledao cijelu stvar prije nego mu je Sean rekao da ode stati u hodnik
i pobrine se nitko ne uđe. Mislim da su htjeli „ - ona stane da se pribere
na sekundu - „dati i njemu da se zabavi kada oni obojica završe.“
Dok ona govori, bijes koji sam osjećala u klubu se vraća. Bio je potisnut
ispod težine žalosti, odgurnut od strane užasa mog vlastitog gubitka, ali
sada sam ponovo ga svjesna. Oštar i vruć, bijes me puni dok se ne počnem
skoro tresti od njega, šake mi se otvaraju i zatvaraju sa strane tijela.
„Mislim da znaš ostatak priče,“ Rosa nastavlja, njezin glas postaje
krhkiji svakom sekundom. „Ušla si baš kada sam se borila sa Seanom. Da
nije bilo tebe …“ Njezino lice se zgrči, i ovaj put ne mogu se suzdržati.
Zatvarajući daljinu između nas, zagrlim ju, držeći je kada se ona počne
tresti. Ispod mog bijesa, osjećam se bespomoćno, kompletno
nekompetentna za ovaj zadatak. Ono što se dogodilo Rosi je najgora
noćna mora svake žene, i ja nemam ideju kako da je utješim. Ljudima
izvana, ono što je Julian meni učinio na otoku se možda čini isto, ali čak i
tijekom tog traumatičnog prvog puta, on mi je davao privid nježnosti.
Osjećala sam se silovano, ali također i dragocjeno, koliko god
neprimjerena ta kombinacija možda je.
Nikad se nisam osjećala na način kako Rosa mora da se osjeća sada.
„Žao mi je,“ šapće, gladeći njezinu kosu. „Tako mi je žao. Ti gadovi će
platiti. Mi ćemo ih natjerati da plate.“
Ona šmrcne i odmakne se, oči joj sjaje od suza. „Da.“ Glas joj je
prigušen kada korakne unazad. „Želim to, Nora. Želim to više od bilo
čega.“
„I ja,“ govorim, gledajući u nju. Želim Rosine napadače mrtve. Želim
ih eliminirati na najbrutalniji mogući način. To je pogrešno, bolesno, ali
nije me briga. Slike tipa kojeg je Julian ubio sinoć preplave mi um,
donoseći sa njima poseban osjećaj zadovoljstva. Želim i drugog – Seana –
da plati na isti način.
Želim pustiti Juliana sa lanca na njega i gledati kako moj suprug radi
svoju brutalnu magiju.
Kucanje na vratima nas iznenadi obje.
„Uđi,“ Rosa kaže, koristeći rukav da obriše suze sa lica.
Na moje iznenađenje, Julian uđe u sobu, njegov izraz je napet i čudno
zabrinut. On je promijenio odjeću od jutros, i njegova kosa izgleda mokro,
kao da se upravo istuširao.
„Što nije u redu?“ odmah pita, puls mi ubrza. „Da li se nešto
dogodilo?“
177
Naš svet knjiga
„Ne,“ Julian kaže, prelazeći sobu. „Ne još. Ali možda trebamo požuriti
vaš odlazak.“ on stane ispred mene. „Upravo sam saznao da naslikane
skice naših lica cirkuliraju u lokalnom uredu FBI-a. Brat koji se izvukao
mora da ima dobru memoriju za lica. Sullivanovu nas traže, a ako su
toliko dobro povezani kao što mislimo, nemamo puno vremena.“
Strah se omota kao bodljikava žica oko mojih prsa. „Misliš li da već
znaju za moje roditelje?“
„Ne znam, ali to nije skroz isključeno. Nazovi ih, i reci im da spakiraju
što mogu. Pokupit ćemo ih za sat vremena, i odvest ću vas sve na
aerodrom.“
„Čekaj trenutak.“ Gledam u Juliana. „Sve nas? Što je s tobom?“
„Ja se moram suočiti sa Sullivanovom prijetnjom. Lucas i ja ćemo ostati
skupa sa većinom naših čuvara.“
„Što?“ Odjednom mi je teško disati. „Kako to misliš, ostat ćeš?“
„Moram počistiti ovaj nered,“ Julian kaže nestrpljivo. „Sada, hoćemo
li tratiti vrijeme pričajući o ovome, ili ćeš nazvati roditelje?“
Progutam gorčinu koja raste u mojem grlu. „Nazvat ću ih sada,“
kažem čvrsto, posežući za telefonom.
Julian je u pravu; sada nije vrijeme da se svađamo o ovome. Ipak, ako
on misli da ću ja šutke slijediti sve ovo, on se duboko vara.
Ja ću uraditi sve što je potrebno da ga ponovo ne izgubim.
178
Naš svet knjiga
179
Naš svet knjiga
180
Naš svet knjiga
181
Naš svet knjiga
182
Naš svet knjiga
183
Naš svet knjiga
184
Naš svet knjiga
185
Naš svet knjiga
186
Naš svet knjiga
Kada novi zvuk dosegne moje uši, razna mog adrenalina se pojača.
Nisam znala da je moguće osjećati se ovako – tupo i živo u isto vrijeme.
Moje srce jurca milion kilometara u minuti, i moja koža je nakostriješena
sa zrncima ledenog straha. Ipak, panika koja me je držala prije je nestala;
nestala je u nekom trenutku između druge i treće eksplozije.
Izgleda da se osoba može naviknuti na sve, čak i na to da se auti dižu
u zrak.
Držeći oružje koje mi je Julian dao, držim se za sjedalo slobodnom
rukom, ne mogu skrenuti pogled sa bitke koja se odvija izvan auta. Cesta
iza nas je nešto poput ratne zone, sa slupanim i gorućim autima
popunjava prazne dijelove uske autoceste.
Ovo je kao da smo u video igrici, osim što su gubitci stvarni.
Boom! Jedno stiskanje okidača, i auto odleti. Boom! Još jedan auto.
Boom! Boom! Uhvatim se da mentalno preusmjeravam svaku granatu, kao
da navodim Julianovo ciljanje svojim mislima.
Igra. Samo realistična igra pucanja sa zapanjujućim zvučnim efektima.
Ako to ovako zamislim, mogu se nositi s tim. Mogu se praviti da tamo
nema desetak gorućih trupala iza nas, sa naše i njihove strane. Mogu si
reći da muškarac kojeg volim ne stoji u sredini limuzine držeći bacač
granate, njegova glava i gornji dio tijela izložen vanjskoj paljbi.
Da, igra – u kojoj je tu sada helikopter. Mogu ga čuti, i kada se popnem
na sjedalo i nagnem bliže prozoru, također ga i vidim.
To je policijski avion, koji ide direktno za nama.
Trebalo bi biti olakšanje da se vlasti pokušavaju umiješati – osim što se
barikade kroz koje smo sada prošli nisu činile da pokušavaju provesti
pravdu i red. Vidjela sam policijski auto koji nas progoni uz bok
Sullivanovim trupama; nisu pokušali uhititi kriminalce koji su umiješani
u ovu smrtonosnu potjeru.
Oni su nas pokušali srediti.
Novi val užasa me preplavi, bockajući moju lažnu smirenost. Ovo nije
igra. Ovdje ima ljudi koji umiru oko nas, i da nije blindirane limuzine i
Lucasovih vozačkih sposobnosti, mi bi također bili mrtvi. Da je samo zbog
mene, ne bih bilo toliko važno. Ali sve koje volim su u ovom autu. Da se
nešto njima dogodi –
187
Naš svet knjiga
188
Naš svet knjiga
189
Naš svet knjiga
190
Naš svet knjiga
sve što trebam od njega u ovom trenutku. Ako preživimo ovo, brinut ću
se o utjecaju na psihu mojih roditelja i agoniju oko moje uloge u ovome.
Za sada, naš jedini zadatak je preživjeti.
Ipak, čak iako znam ovo, ne mogu si pomoći da ne bacam žurne
poglede iza nas dok trčimo. Strah za Juliana je ogroman čvor u mom
trbuhu. Ne mogu zamisliti da ga ponovo izgubim. Ne mislim da bih to
preživjela.
Prvi put kada pogledam unatrag, vidim da su Julian i Lucas se sakrili
iza limuzine i izmjenjuju vatru sa ljudima koji se skrivaju iza auta. Već su
dva trupla na podu i krvava rupa u šajbi od auta.
Čak i u panici, osjećam nalet ponosa. Moj suprug i njegova desna ruka
znaju što rade kada su u pitanju uzimanje života.
Drugi pogled koji bacim otkriva još bolju situaciju. Četiri neprijateljska
trupla i Lucas ide oko auta da sredi preostalog strijelca dok ga Lucas
pokriva.
Do trećeg pogleda, zadnji strijelac je eliminiran, i pucnjava stane,
hangar je čudno tih nakon sve pucnjave. Vidim Lucasa i Juliana na
nogama, izgledaju neozlijeđeno, i suze radosnice se počnu kotrljati niz
moje obraze.
Uspjeli smo. Preživjeli smo.
Već smo kraj aviona, i vidim Thomasa, vozača sa mog tretmana kod
frizera, kako stoji kraj otvorenih vrata. „Molim te uvedi ih unutra,“ kažem
mu drhtavim glasom, i on klimne, prateći moje roditelje i rosu uz
stepenice. „Biti ću s vama za sekundu,“ kažem tati kada pokuša da me
natjera da idem s njima. „Samo trebam trenutak.“ Oslobađajući se od
njegovog stiska, okrenem se prema limuzini.
„Juliane!“ Podižući AK-47 iznad glave, mahnem mu sa oružjem.
„Ovdje! Dođi, idemo!“
On pogleda u mene, i vidim ogromni osmijeh kako obasja njegovo lice.
Polu smiješeći se, polu plačući, počnem trčati prema njemu, nesvjesna
ničega osim svoje radosti – i zatim zid kraj limuzine eksplodira, dižući
njega i Lucasa u zrak.
191
Naš svet knjiga
Bol. Tama.
Na sekundu, ponovo sam u sobi bez prozora, sa Majidovim nožem koji
sječe kroz moje lice. Trbuh mi se okrene, diže mi se mučnina u grlu. Zatim
mi se misli raščiste, i postanem svjestan tupe zvonjave u ušima.
To se nije dogodilo u Tajikistanu.
Nije bilo niti ovako vruće, također.
Previše vruće. Toliko vruće da gorim.
Jebem ti! Nalet adrenalina odagna sve tragove mentalne magle. Krećući
se brzinom munje, otkotrljam se par puta, gaseći plamen koji mi izjeda
prsluk. Mučnina mi izjeda unutrašnjost, glava mi lupa od agonije, ali kada
stane, vatre više nema.
Ljutito dašćući, ležim mirno i pokušavam se osvijestiti. Koji se kurac
upravo dogodio?
Zvonjava u mojoj glavi malo olabavi, otvorim kapke da vidim goruće
komade cigle svuda oko mene.
Eksplozija. To mora da je bila eksplozija.
Čim mi to saznanje dođe do svijesti, čujem to. Paljba metaka, praćena
uzvratnim metcima. Moje srce prestane kucati. Nora!
Napad panike je tako intenzivan, da zanemaruje sve ostalo. Više nisam
svjestan boli, skočim na stopala, posrćući dok mi koljena klecaju na
sekundu prije nego se prebacim na svoju težinu.
Okrećući glavom stranu po stranu, tražim izvor pucnjave, i onda ga
vidim.
Mala figura cilja iza velikog aviona nakon što je pustila još jedna rafal
metaka. Iza nje je grupa četiri naoružana muškarca, svi obučeni u SWAT
opremu.
U djeliću sekunde, pogledam ostatak scene. Zid hangara blizu
limuzine više nema, raznesen je u komadiće, i kroz otvor, vidim da
policijski helikopter stoji na travi, njegove elise su sada mirne i tihe.
Moji ljudi u zadnjem autu mora da su izgubili bitku, ostavljajući nas
izložene Sullivanovim preostalim snagama.
Prije nego je ta misao skroz formirana u mojim mislima, već sam u
pokretu. Limuzina gori kraj mene, ali vatra je naprijed, ne nazad, pa imam
još par sekundi. Šepajući prema autu, otvorim jedna vrata i popnem se
192
Naš svet knjiga
193
Naš svet knjiga
Kada Julian izađe iza vozila krvav, ali živ, bacim AK-47, moji prsti više
ne mogu držati teško oružje. Emocije koje pune moja prsa su više od
radosti, više od olakšanja.
To je ushit. Iznenađujući, divlji ushit da smo ubili svoje neprijatelje i
preživjeli.
Kada je zid eksplodirao i naoružani muškarci utrčali u hangar, mislila
sam da je Julian ubijen. Držeći se zasljepljujućeg bijesa, otvorila sam vatru
na njih, kada su počeli pucati na mene, trčala sam bez razmišljanja, radeći
po čistom instinktu.
Znala sam da ne bih izdržala više od par minuta, ali me nije bilo briga.
Sve što sam željela je živjeti dovoljno dugo da ih ubijem što više mogu.
Ali sada je Julian ovdje, ispred mene, živ i zdrav kao i uvijek.
Ne znam da li sam ja trčala prema njemu, ili on prema meni, ali nekako
završim u njegovom zagrljaju, drži me tako čvrsto da jedva mogu disati.
On gori, stavlja poljupce svugdje preko mog lica i vrata, njegove ruke
lutaju mojim tijelom u potrazi za ozljedama, ali sav užas proteklih sati
nestane, odguran divljom radošću.
On je preživio, i zajedno smo, i ništa nas više neće razdvojiti ponovo.
***
194
Naš svet knjiga
„Osim što pravi trenutak nikada nije došao. Mora da su saznali tko si i
pozvali sve policajce koji su mu bili dužni.“
„Muškarci koje smo ubili bili su policajci?“ Pitam, počinjem se tresti
kada moj adrenalin splasne. „Oni u Hummerima i autima, također?“
„Sudeći po njihovoj opremi, puno ih je bilo,“ Julian odgovori,
omotavajući svoju desnu ruku oko mog struka. Osjećam se zahvalno za
njegovu potporu, jer mi se noge počinju osjećati kao kuhani rezanci. „Neki
su vjerojatno prljavi, ali ostali su samo slijepo slijedili naredbe svojih
određenih. Ne sumnjam da im je rečeno da smo opasni kriminalci. Možda
čak teroristi.“
„Oh.“ Glava me počne boljeti na tu pomisao, i odjednom postanem
svjesna svoje boli i masnica. Bol me pogodi kao plimski val, praćen
iscrpljenošću tako intenzivnom da se naslonim uz Juliana, vid mi se
zamagli.
„Jebem ti.“ Sa tom rečenicom, moj svijet se zakrivi, postane
horizontalan, i ja shvatim da me je Julian podigao, dižući me uza svoja
prsa. „Ja ću je odnijeti u avion,“ čujem ga da govori, i ja koristim svu svoju
preostalu snagu da protresem glavom.
„Ne, u redu sam. Spusti me dolje,“ zatražim, odgurujući njegova
ramena, i na moje iznenađenje, Julian me posluša, pažljivo me spuštajući
na noge. Drži jednu ruku oko mojih leđa, ali me pušta da stojim sama.
„Što je, dušo?“ Pita, gledajući dolje u mene.
„Pokažem prema dvojici muškaraca koji krvare. „Što ćeš učiniti s
njima? Hoćeš ih ubiti?“
„Da,“ Julian kaže. Njegove oči su hladne. „Hoću.“
Duboko udahnem i ispustim dah. Djevojka koju je Julian doveo na
otok bi se protivila, nudeći neki razlog da ih poštedi, ali ja više nisam ta
djevojka. Patnja ovih ljudi me ne dira. Osjećala sam više empatije za pčelu
koja se prevrnula na leđa nego prema ovim ljudima, i drago mi je da će se
Julian pobrinuti za prijetnju koju oni predstavljaju.
„Mislim da bi Rosa trebala biti ovdje zbog ovoga,“ Lucas kaže. „Ona
bi htjela vidjeti da je pravda zadovoljena.“
Julian me pogleda, u ja klimnem jer se slažem. To je možda krivo, ali
u ovom trenutku, čini se ispravno da ona bude ovdje, da vidi kako će onaj
koji ju je povrijedio umrijeti.
„Dovedi je ovamo,“ Julian naredi, i Lucas se zaputi natrag u hangar,
ostavljajući mene i Juliana nasamo sa Sullivanovima.
Gledamo naše zatočene u tišini, nijedno od nas ne osjeća potrebu da
govori. Stariji muškarac je već u nevjesti, onesvijestio se od teškog
195
Naš svet knjiga
***
196
Naš svet knjiga
197
Naš svet knjiga
198
Naš svet knjiga
Ovaj put, drukčije je. Moj gubitak je njegov gubitak. Više njegov
gubitak, zapravo, pošto je on htio ovo dijete od početka. Maleni život koji
je rastao u meni – onaj kojeg je snažno čuvao - je nestao, i ja ne mogu ni
zamisliti kako mora da se Julian osjeća.
Koliko mora da me mrzi zbog onoga što sam učinila.
Ta pomisao me ponovo snuždi, ali ovaj put, uspijem zadržati bol
unutra. Ne znam što će se dogoditi sutra, ali za sada, on me tješi, i ja sam
dovoljno sebična da to prihvatim, da se oslonim na njegovu snagu da
izdržim ovo.
Ispuštajući drhtavi uzdah, zakopam se bliže mom suprugu, slušajući
snažne, ravnomjerne otkucaje njegovog srca.
Čak iako me Julian sada mrzi, ja ga trebam.
Trebam ga previše da bi ga ikada pustila da ode.
199
Naš svet knjiga
200
Naš svet knjiga
201
Naš svet knjiga
202
Naš svet knjiga
203
Naš svet knjiga
204
Naš svet knjiga
***
205
Naš svet knjiga
***
206
Naš svet knjiga
207
Naš svet knjiga
208
Naš svet knjiga
209
Naš svet knjiga
***
210
Naš svet knjiga
211
Naš svet knjiga
212
Naš svet knjiga
213
Naš svet knjiga
gestu gdje joj dajem slobodu? Gdje je molim za oprost i izrazim žaljenje
jer sam je uzeo na prvom mjestu?
Jebeš to.
Izvadim slušalicu iz uha, tamni bijes kola kroz mene dok se okrećem i
koračam dvije stepenice odjednom.
Ako Nora misli da sam toliki, ne može biti više u krivu.
Ona je moja, i ostati će tako do kraja naših života.
214
Naš svet knjiga
215
Naš svet knjiga
216
Naš svet knjiga
Zvuk koji izađe iz mog grla je nešto između rike i plača. Unatoč
beskorisnosti, počinjem se boriti, skakati i uvijati se u Julianovom
željeznom stisku. Nemam puno utjecala, ali sa jednom nogom koja drži
moju, moji žurni, podrhtavajući pokreti su dovoljni da ga izbacim iz
ravnoteže.
Uz glasnu psovku, on padne unatrag, i dalje me čvrsto držeći. Njegova
leđa osjete najveći pad. Jedva osjećam udar dok on stenje i odmah se
otkotrlja, zabijajući me u tvrdi drveni pod. Bez obzira na njegovu težinu
na meni, nastavljam se boriti, boreći se svom snagom. Hladno drvo
pritišće moje lice, ali jedva registriram nelagodu.
Moja krivnja, moja krivnja, sve je moja krivnja.
Polu uzdišući, polu plačući, pokušam ga udariti, ogrebati ga, da osjeti
čak i mali dio boli koji me jede iznutra. Moji mišići vrište od naprezanja,
ali ne stanem – ne kada Julian okrene moje zglobove natrag i zaveže ih na
malom dijelu mojih leđa svojim remenom, a ni kada me povuče za lakat i
odvede u krevet.
Borim se dok trga moju haljinu i donje rublje, dok uhvati šakom koju
kosu i prisili me na koljena. Borim se kao da se borim za svoj život, kao
da je muškarac koji me drži moj najgori neprijatelj a ne moja najveća
ljubav. Borim se zato što je on jak dovoljno da preuzme bijes unutar mene.
Zato što je on dovoljno jak da uzme bijes dalje od mene.
Dok se trzam u njegovom brutalnom čekanju, njegovo koljeno razdvoji
moje noge, i njegov kurac se pritisne uz moj ulaz. U jednom brutalnom
prodoru, uđe u mene odzada i ja viknem od boli, zbog neizrecivog
olakšanja zbog njegovog posjedovanja. Mokra sam, ali ne dovoljno, čak ni
približno dovoljno, i svaki njegov kazneni prodor me ranjava, ozljeđuje,
liječi me. Moje misli se raspršuju, pjevanje unutar mojih misli nestane, i
sve što je ostalo je da osjećam njegovo tijelo unutar mene, bol i bolan
užitak naše potrebe.
Jurim prema orgazmu kada mi Julian počne pričati, režeći da će me
uvijek držati, da nikad neću pripadati nikomu osim njemu. Tu je tamna
prijetnja uključena u njegove riječi, obećanje da ga ništa neće zaustaviti.
Njegova nemilosrdnost bi me trebala prestrašiti, ali kako moje tijelo
eksplodira u olakšanju, strah je zadnja stvar koja mi pada na pamet.
Sve čega sam svjesna je jasno i krajnje blaženstvo.
Okrene me onda na leđa, oslobađajući moja zapešća, i ja shvatim da u
nekom trenutku, prestala sam se boriti. Bijes je nestao, a na njegovom
mjestu je duboka iscrpljenost i olakšanje.
217
Naš svet knjiga
218
Naš svet knjiga
od noćne lampe koju je upalio. Treba trenutak prije nego se moje oči
priviknu na svjetlinu i ja shvatim izraz na njegovom licu.
„Ti misliš da te ja krivim za ono što se dogodilo?“ on pita promuklo,
sjedajući natrag na guzicu. Njegove oči gore od intenziteta dok gleda u
mene, njegov kurac je i dalje skroz podignut. „Ti misliš da je to nekako
tvoja krivica?“
„Naravno da je.“ Sjednem, osjećajući bolnu otečenost duboko unutra,
gdje je upravo bio zakopan. „Ja sam ona koja je htjela ići u Chicago, ići u
taj klub. Da nije mene, ništa od ovoga ne bih -“
„Stani.“ Njegova oštra zapovijed vibrira kroz mene, čak i dok mu
karakteristike proturječe sa nečim sličnom boli. „Samo stani, dušo, molim
te.“
Utihnem, gledajući u njega zbunjeno. Nije li to ono zbog čega se radi
cijela ova scena? Moja kazna jer sam ga razočarala? Zbog ugrožavanja
sebe i našeg djeteta?
I dalje držeći moj pogled, on duboko udahne, i pomakne se prema
meni. „Nora, ljubimice …“ On uzme moje lice u svoje velike dlanove.
„Kako uopće možeš misliti da te mrzim?“
Ja progutam. „Nadala sam se ne, ali znam da si ljut -“
„Misliš da sam ljut jer si htjela vidjeti svoje roditelje? Ići plesati i
zabavljati se?“ Njegove nosnice se rašire. „Jebem ti, Nora, ako je pobačaj
nečija krivica, moja je. Nisam te trebao pustiti da ideš sama u toalet -“
„Ali nisi mogao znati -“
„A nisi ni ti.“ On duboko udahne i spusti ruke u moje krilo, držeći
moje dlanove u svom toplom zahvatu. „To nije bila tvoja krivica,“ on kaže
gubo. „Ništa od toga nije tvoja krivica.“
Navlažim suhe usne. „Pa zašto onda -“
„Zašto sam bio ljut?“ Njegova lijepa usta se izokrenu. „Zato što sam
mislio da me želiš ostaviti. Zato što sam pogrešno protumačio nešto što si
rekla večeras roditeljima.“
„Što?“ Obrve mi se skupe kada se namrštim. „Što sam – Oh.“ Prisjetim
se nespretnog komentara, proizašlog iz straha i nesigurnosti. „Ne, Juliane,
to nije ono što sam mislila,“ počnem, ali on stisne moje ruke prije nego
mogu objasniti dalje.
„Znam,“ kaže nježno. „Vjeruj mi, dušo, sada znam.“
U tišini promatramo jedno drugoga, zrak je gust od odjeka nasilnog
seksa i mračnih emocija, ostatcima požude i boli i gubitka. Čudno je, ali u
ovom trenutku, razumijem ga bolje nego ikad. Vidim muškarca iza
219
Naš svet knjiga
220
Naš svet knjiga
ogolim dušu njemu kao što je on ogolio svoju meni. Pa mu dam ono što
zahtjeva.
„Volim te, Juliane,“ kažem, dopuštajući mu da vidim istinu iz mog
pogleda. „Uvijek ću te voljeti – i ne želim da me nikad pustiš.“
Ne znam da li se on zatim pomaknuo prema meni, ili sam ja napravila
prva pokret, ali nekako su njegova usta na mojima, njegove usne i jezik
posjeduju me dok me on drži u svom naručju iz kojeg nema bijega. Mi
dolazimo zajedno u boli i užitku, u nasilju i strasti.
Dolazimo zajedno u našem načinu ljubavi.
***
Slijedeće jutro, stojim kraj uzletišta i gledam kako avion koji vozi moje
roditelje doma uzlijeće. Kada je ništa više od male točkice na nebu,
okrenem se prema Julianu, koji jedi kraj mene držeći me za ruku.
„Reci mi ponovo,“ kažem nježno, gledajući u njega.
„Volim te.“ Njegove oči sjaje kada sretne moj pogled. „Volim te, Nora,
više nego sami život.“
Nasmiješim se, srce mi je lakše nego što je bilo tjednima. Sjena žaljenja
je i dalje sa mnom, kao što je ostao i osjećaj krivnje, ali tama više ne
prekriva sve. Mogu zamisliti dan kada će bol izblijedjeti, kada ću osjećati
samo zadovoljstvo i radost.
Naši problemi nisu gotovi – ne mogu biti, s obzirom na to tko smo –
ali budućnost me više ne plaši. Uskoro, morati ću spomenuti lijepu
doktoricu i Peterov plan za osvetu, i u nekom trenutku kasnije, morat
ćemo raspraviti mogućnost drugog djeteta i kako da se nosimo sa
sveprisutnom opasnosti u našim životima.
Ali sada, ipak, ne moramo uraditi ništa osim da uživamo jedno u
drugome.
Uživamo u tome što smo živi i zaljubljeni.
221
Naš svet knjiga
222
Naš svet knjiga
Dok se ona probija kroz redove maturanata i njihovih obitelji, naše oči
se sretnu, i ja osjećam kako mi se srce proširuje, puneći se mješavinom
mračnog posjedovanja i nježne ljubavi koju ona uvijek budi u meni.
Moja zatočenica. Moja supruga. Moj cijeli svijet. Voljet ću je do kraja
svijeta i nikad, nikad je neću pustiti.
223