1.

Uvod u menadzment
Menadžment je praksa s dubokim korenima, datira unazad mnogo vekova, primarno vidljiva
u projektima ogromnih razmera kao što su izgradnja Kineskog zida i Egipatskih piramida.
Promene u okolini, bilo spoljašnje ili unutrašnje, mogu biti fizičke, društvene i ekonomske
prirode, a te promene zahtevaju prilagođavanje u načinu funkcionisanja i organizaciji ljudi,
društava i sistema. Menadžment se motiviše faktorima kao što su ponuda i tražnja,
ekonomske promene, rast i razvoj, profitabilnost i nadmašivanje konkurencije. Ova
upravljačka aktivnost se manifestuje u različitim oblicima i organizacijama na nacionalnom i
međunarodnom nivou, a njeni koreni sežu duboko u istoriju ljudskog društva, pri čemu se
prva knjiga o menadžmentu smatra izdanom 1911. godine pod nazivom "Principi naučnog
menadžmenta" od strane Frederika Taylora, koji je naglasio primenu naučnih metoda radi
definisanja najboljih načina za obavljanje posla. U osnovi, menadžment je organizacija i
upravljanje radom, što uključuje donošenje odluka, postizanje ciljeva i efikasno rukovođenje
resursima.
2. Pojam menadzmenta
Menadžment se može shvatiti kao organizacija rada, gde menadžeri upravljaju, rukovode,
donose odluke, postižu ciljeve i efikasno koriste resurse. Prema Isaku Adižesu, menadžment
se definiše na osnovu funkcija koje obavlja, što se može sagledati kao funkcionalistički
pristup, gde se sistemi posmatraju u kontekstu njihove funkcionalne uloge unutar drugih
sistema.

Proces menadžmenta može se prikazati dijagramom koji obuhvata promene, identifikaciju

problema, upravljanje, donošenje odluka i sprovođenje tih odluka. Ključna komponenta
upravljanja je kvaliteta donošenja odluka i njihova efikasnost, jer to ima veliki uticaj na
uspešno vođenje organizacije ili poslovnog procesa.

Kvalitet menadzmenta
Kvalitet menadžmenta može se izraziti kao funkcija kvaliteta donošenja odluka i efikasnosti.
Bitno je napomenuti da menadžment nije vezan za vlasništvo, položaj ili moć, već je
nezavisan i može se primeniti u različitim kontekstima. Menadžment se smatra
profesionalnom funkcijom, disciplinom i zadatkom koji zahteva stručnost, a menadžeri su
profesionalci koji ga primenjuju u praksi. Meri Parker Folet opisuje menadžment kao
sposobnost upravljanja pomoću ljudi, što ističe značaj interpersonalnih veština i
međuljudskih odnosa u obavljanju menadžerskih dužnosti.
3. Razvojni put menadzmenta
Razvoj menadžmenta možemo pratiti kroz istoriju kao evoluciju organizovanja, planiranja,
vođenja i kontrole poslovnih aktivnosti.
Prvi tragovi menadžmenta potiču iz davnih vremena, gde su projektima kao što su izgradnja
piramida, Kineskog zida ili razvoj trgovine u Veneciji pružali osnove za organizaciju i
upravljanje.
Zatim, 1776. godine, Adam Smith je kroz svoju knjigu "Bogatstvo nacija" naglasio prednosti
podela rada i raspoređivanja zadataka, što predstavlja drugu fazu razvoja menadžmenta.
Industrijska revolucija donela je pronalazak parne mašine i označila trenutak kada je
menadžment postao naučna disciplina.
Tokom vremena razvijeno je više pristupa menadžmentu, uključujući nauci posvećen pristup,
pristup koji istražuje ljudsko ponašanje, matematički pristup, sistemski pristup, pristup
prilagođen kontekstu (kontigentni pristup) i pristup usmeren na postavljanje ciljeva
(upravljanje pomocu ciljeva). Svi ovi pristupi doprinose razumevanju i primeni menadžmenta
na različite načine.
Naucni pristup menadžmentu postaje važan u vreme pojave fabrika, kada se počinje shvatati
potreba za sistematskim pristupom kako bi se poboljšala efikasnost u velikim organizacijama.
Ovaj pristup se može podeliti u dve osnovne kategorije: naučno upravljanje i klasična teorija
organizacije.
Naučno upravljanje je fokusirano na primenu naučnih metoda kako bi se odredio najefikasniji
način obavljanja posla. Ovde, Frederik Taylor iznosi svoja "Četiri principa" kao smernice za
postizanje maksimalne produktivnosti i efikasnosti u radu.
Klasična teorija menadžmenta, čiji je tvorac Henri Fayol, obuhvata 14 principa upravljanja koji
se primenjuju kako bi se postigli ciljevi organizacije i omogućila efikasna funkcija. Ovi principi
nude strukturu za organizaciju i vođenje.
Bihevioristički pristup u menadžmentu povezan je sa školom međuljudskih odnosa. Ovu
školu možemo podeliti na dve ključne komponente: rane mislioce i Hawthorne studije.
Rani mislioci smatrali su da su ljudi suštinski faktor u organizacijama i da bi trebalo postupati
s njima na način koji će ih motivisati. Ovaj pristup ističe važnost razumevanja i zadovoljstva
zaposlenih kako bi se poboljšala produktivnost. Hawthorne studije su serija istraživanja koja
su donela nova saznanja o individualnim i grupnim ponašanjima na radnom mestu. Pojava
Hawthorne efekta, koji dokazuje da grupa utiče na individualno ponašanje, ključna je tačka u
ovoj teoriji menadžmenta. Ovaj pristup se fokusira na međuljudske odnose i kako oni utiču
na produktivnost u organizacijama.
Kvantitativni pristup u menadžmentu doživeo je značajne promene tokom Drugog svetskog
rata. U Velikoj Britaniji, vlasti su formirale multidisciplinarne timove eksperata iz prirodnih
nauka kako bi se rešavali kvantitativni problemi. Ovi problemi su prvo modelovani putem
matematičkih formula, a zatim su koristili statističke metode za njihovo rešavanje. Ovaj
pristup primenjivao je matematičke tehnike za rešavanje problema u menadžmentu.
Tokom američkog rata, razvijene su tehnike "taktičkog nivoa rešavanja problema" koje su se
primenjivale u oblastima kao što su planiranje proizvodnje, budžetiranje kapitala i upravljanje
gotovinom.
Nauka o upravljanju postala je nova grana kvantitativnog pristupa koja prilagođava ulazne
podatke zahtevima i mogućnostima računara. Ovaj pristup je omogućio preciznije i efikasnije
donošenje odluka u menadžmentu koristeći kvantitativne metode i tehnike.
Sistemski pristup Sistematski pristup u menadžmentu podrazumeva razmatranje
organizacije kao poslovnog sistema, gde se može primeniti kako otvoreni, tako i zatvoreni tip
sistema.
Otvoreni sistem organizacije uključuje razmenu informacija, materijala i energije sa svojim
okruženjem. Granice sistema su fleksibilne i omogućavaju organizaciji da se prilagodi
promenama u okolini.
Zatvoreni sistem, s druge strane, ne komunicira aktivno sa okruženjem i funkcioniše
samostalno, bez uzimanja u obzir promena u okolini.
Sistematski pristup menadžmentu dopušta organizacijama da bolje razumeju svoje interne i
eksterne faktore i da se prilagode promenama kako bi ostvarile svoje ciljeve.
Kontigentni pristup ili situacioni pristup, razvili su Pol Hersey i Ken Blanchard i fokusira se na
ponašanje zaposlenih koje će uticati na stil vođenja lidera. Ovaj pristup se temelji na
spremnosti i sposobnostima radnika da obavljaju svoje zadatke. Lider pruža podršku
zaposlenima i komunicira kako i šta treba da rade.

U okviru ovog pristupa, postoji nekoliko različitih stilova lidera, uključujući:

1. Stil "Upućivanja" (Telling): Lider daje jasne instrukcije zaposlenima.
2. Stil "Uveravanja" (Selling): Lider gradi dobar odnos s zaposlenima i uverava ih u ispravnost
pravaca delovanja.
3. Stil "Participacije" (Participating): Lider uključuje zaposlene u proces donošenja odluka.
4. Stil "Delegacije" (Delegating): Lider delegira odgovornosti zaposlenima.
 Kontigentni pristup prepoznaje da sve organizacije su različite, suočavaju se sa različitim
situacijama i zahtevaju različite stilove vođenja. Ključne varijable koje se uzimaju u obzir u
ovom pristupu uključuju veličinu organizacije, tehničku rutinu izvršenja poslova, nesigurnost
okoline i individualne razlike među zaposlenima. Ovaj pristup omogućava liderima da
prilagode svoje metode vođenja u skladu sa specifičnim okolnostima i potrebama
organizacije.
4. Upravljanje putem cilja, razvijeno od strane Roberta Hausa, fokusira se na liderove
odgovornosti za motivaciju svojih podređenih kako bi postigli organizacijske ciljeve kroz
precizno postavljanje ciljeva i povećanje njihove motivacije.
5. Savremeni okvir menadžmenta reflektira svjetske trendove poput internacionalizacije i
globalizacije poslovanja, te se fokusira na preduzetništvo kao novu konceptualnu strukturu
upravljanja. Preduzetnički menadžment podrazumijeva korištenje inovacija i organizacijskih
napora kako bi se iskoristile povoljne prilike i stvorili resursi. Preduzetnik je subjektivni
nosilac preduzetništva, posjeduje znanje, upravlja ljudima i prihvaća rizik inovacija. Osim
toga, preduzetnički menadžment stvara nove ekonomske veze između preduzeća i države,
potičući inovacije na svim društvenim nivoima. Inovacija i preduzetništvo postaju ključne
komponente ekonomske aktivnosti, a preduzetnici moraju imati poslovnu sposobnost za
stvaranje proizvoda i usluga bitnih za tržište. Restrukturiranje se pojavljuje kao novi
institucionalni okvir menadžmenta, stvarajući mogućnost diversifikacije preduzeća i
usklađivanje zahtjeva okoline i interesa dionika. Total Quality Management (TQM) i
benchmarking su ključni koncepti za upravljanje kvalitetom i unapređenje procesa. Fransizing
predstavlja složen oblik saradnje, a međunarodni marketing usmjerava se prema globalnom
tržištu, transformirajući nacionalna tržišta u svjetsko tržište. Globalizacija mijenja organizaciju
preduzeća na globalnoj razini, čuvajući nacionalni identitet.
6. Menadzment danas
Danas se primjećuje novi stil menadžmenta koji je usmjeren prema ljudima, gdje se stavlja
naglasak na razvoj i podršku zaposlenicima. Ovaj pristup se često naziva "humanizirani
menadžment" ili "menadžment usmjeren na ljude" i postavlja beton na važnost zadovoljstva
zaposlenika, njihovog razvoja, i radne kulture koja potiče suradnju i timski rad. Ovakav
pristup ima za cilj povećanje produktivnosti i uspjeha organizacije kroz bolje upravljanje
ljudskim resursima.
7. Menadzment I menadzeri
Tačno je da menadžment i menadžeri igraju ključnu ulogu u organizacijama. Menadžeri su
odgovorni za rad sa ljudima i kroz suradnju sa kolegama ostvaruju ciljeve organizacije. Njihov
posao obuhvata ne samo vlastiti rad, već i vođenje cijelog osoblja, rješavanje izazova i
implementaciju promjena u organizaciji. Novi stilovi poslovanja, kao što su agilni pristupi,
zaista su doprinijeli bržem razvoju malih i srednjih preduzeća i drugih institucija, što
naglašava važnost prilagodbe menadžerskog pristupa suvremenim izazovima i
mogućnostima.
8. Organizacila i potreba za menadzmentom
Organizacija, ciljevi, menadžeri i menadžment su ključni elementi u poslovnom
kontekstu:

1. Organizacija predstavlja skup ljudi koji rade zajedno kako bi postigli određene
ciljeve.

2. Ciljevi su željena stanja koja organizacija teži ostvariti.

3. Menadžeri su odgovorni za vođenje timova i usmjeravanje prema postizanju

ciljeva.

4. Menadžment obuhvata planiranje, organizaciju, vođenje i kontrolu poslova u

organizaciji.
 Menadžment je praksa svjesnog i kontinuiranog oblikovanja organizacije, dok su
menadžeri ljudi zaduženi za pomoć u postizanju ciljeva. Učinak menadžera mjeri se
njihovom efikasnošću i efektivnošću u postizanju tih ciljeva. Organizacioni učinak, s
druge strane, ocjenjuje koliko organizacija ostvaruje svoje zadatke.

Rast organizacije odnosi se na kvantitativne promjene u njenim dimenzijama, kao

što su prihod ili broj zaposlenih, dok razvoj organizacije obuhvata kvalitativne
promjene, kao što su proširenje djelatnosti ili unapređenje obrazovnog nivoa.

Efikasnost se odnosi na unutrašnje karakteristike sistema i podrazumijeva

obavljanje zadataka na pravi način, čime se postiže produktivnost i ekonomičnost.
S druge strane, efektivnost se odnosi na spoljne aspekte sistema i mjeri se na
temelju rezultata na tržištu, što dovodi do profitabilnosti.
9. Proces menadzmenta
Proces menadžmenta obuhvata četiri osnovne funkcije koje su ključne za efikasno
upravljanje organizacijom:

1. Planiranje: Planiranje je proces definiranja ciljeva i strategija unaprijed. To

uključuje procjenu ukupnih kapaciteta i resursa organizacije, usmjeravanje i
motivaciju zaposlenih za izvođenje poslova i projekata te postavljanje smjernica za
ostvarivanje ciljeva.

2. Organiziranje: Organiziranje uključuje strukturiranje resursa, ljudi i procesa kako

bi se postigli ciljevi organizacije. Ovo podrazumijeva postavljanje jasnih uloga i
odgovornosti, uspostavu hijerarhije, te pravilnu alokaciju resursa.

3. Liderstvo: Liderstvo je odgovorno za vođenje i motiviranje timova i zaposlenih

kako bi ostvarili postavljene ciljeve. Lideri trebaju inspirirati i usmjeravati svoje
timove prema uspjehu organizacije.

4. Kontrola: Kontrola uključuje praćenje i ocjenjivanje provedbe planova kako bi se

utvrdilo je li ostvarenje ciljeva u skladu s planiranim. Ova funkcija omogućuje
menadžerima da ispravljaju odstupanja i osiguraju učinkovitost procesa.

Ove četiri funkcije međusobno su povezane i često se izvode iterativno kako bi se

osiguralo usklađivanje s ciljevima i promjene prema potrebi. Proces menadžmenta
je dinamičan i interaktivan, omogućavajući organizaciji da se prilagodi promjenama
u okolini i ostvari svoje ciljeve.
10. Tipovi menadzmenta
Menadžeri igraju ključnu ulogu u organizacijama, a njihovi zadaci variraju ovisno o
razini i tipu menadžmenta. Evo nekoliko tipova menadžera prema različitim
kriterijima:

1. Po vertikali:
- Menadžeri prve linije: Odgovorni su za nadzor i vođenje operativnih aktivnosti te
ne upravljaju drugim menadžerima.
- Srednji menadžeri: Nadgledaju menadžere prve linije i izvještavaju višim
menadžerima o napretku.
- Top menadžeri: Odgovorni su za celokupno upravljanje organizacijom,
postavljanje politika i suradnju s okolinom.

2. Po horizontali:
- Funkcionalni menadžeri: Rukovode određenim funkcionalnim područjima, poput
marketinga ili financija.
- Generalni menadžeri: Odgovorni su za sve funkcije unutar organizacije.
- Projektni menadžeri: Rukovode projektima i odgovorni su za postizanje ciljeva tih
projekata.
 Menadžeri su ključni u stvaranju efikasnih menadžerskih timova i ostvarivanju
organizacijskih ciljeva. Njihovi zadaci uključuju postavljanje ciljeva, organizaciju
posla, delegiranje ovlasti, upravljanje ljudskim resursima, poticanje radnika te rast i
razvoj organizacije.
11. Nivo menadzmenta I vestine
Menadžeri trebaju razviti određene ključne vještine kako bi bili uspješni u svojim
ulogama:

1. Tehničke vještine: Ovisno o razini menadžmenta, menadžeri trebaju razumjeti i

koristiti tehničke procedure i alate relevantne za njihovu oblast. To je posebno
važno za menadžere na prvoj liniji.

2. Ljudske vještine: Ove vještine uključuju sposobnost suradnje, razumijevanja,

motivacije i komunikacije s drugima. Središnje su za menadžere na srednjoj razini
koji rade s ljudima.

3. Konceptualne vještine: To su sposobnosti razumijevanja šire slike organizacije,

razumijevanja svih interesa i aktivnosti unutar organizacije. Top menadžeri trebaju
ove vještine kako bi postavili strategije i viziju organizacije.

Osim toga, menadžeri često moraju:

- Imati viziju za budućnost organizacije.
- Pridržavati se etičkih principa i djelovati u korist svih dionika.
- Biti sposobni pravilno reagirati na različite kulture i različitosti, promatrajući ih
kao priliku za obogaćivanje.

Menadžeri donose odluke koristeći tri faktora: znanje (ideje, koncepti, principi),
stavove (vjerovanja, osjećanja, želje) i sposobnosti (vještine, razumijevanje,
prosuđivanje). Kombinacija ovih faktora pomaže im da donesu informirane odluke i
uspješno upravljaju organizacijom.
12. Organizacija I prirodna sredina
Organizacija je kao otvoreni sustav koji je usko povezan sa svijetom oko sebe. Ta
okolina organizacije sastoji se od faktora, neki su unutar organizacije (interno
okruženje), a neki izvan nje (eksterno okruženje), a svi oni utječu na način na koji
organizacija radi.

Interni faktori okoline uključuju stvari unutar same organizacije, kao što su njezini
zaposlenici, novac, tehnologija, kultura unutar organizacije i način na koji je
organizacija organizirana.

Eksterni faktori okoline obuhvaćaju stvari izvan organizacije, kao što su

konkurencija na tržištu, potrošači, dobavljači, sindikati koji zastupaju interese
radnika, te uvjeti na financijskim tržištima.

Da bi organizacija uspješno funkcionirala, menadžeri moraju razumjeti ove

unutarnje i vanjske faktore i prilagoditi se njima kako bi ostvarili svoje ciljeve i
postigli uspjeh. Slika 12 prikazuje kako organizacija komunicira i interagira s
okolinom, a razumijevanje tih veza ključno je za uspješno upravljanje organizacijom.
13. Organizacija sredine
Organizaciona sredina može se podijeliti na mikrookruženje i makrookruženje, koje
utječu na organizaciju na različite načine:

1. Mikrookruženje obuhvaća faktore bliski organizaciji i direktno povezane s njenim

operacijama. To uključuje dobavljače (koji opskrbljuju organizaciju sirovinama),
distributere (koji prenose proizvode prema krajnjim kupcima), kupce (oni koji
koriste proizvode ili usluge organizacije) i konkurenciju (druge organizacije koje
djeluju na istom tržištu).
 2. Makrookruženje obuhvaća šire faktore koji utječu na organizaciju, ali su izvan
njenog neposrednog utjecaja. Tradicionalno se koristi PESTEL okvir za analizu ovih
faktora:
- Ekonomske sile: Kao što su inflacija, kamatne stope i gospodarski uvjeti.
- Društvene sile: Demografski trendovi, promjene u potrebama potrošača i
društvenim vrijednostima.
- Politika: Utjecaj zakonodavstva, političkih odluka i vlasti na poslovanje.
- Fizička okolina: Prirodni faktori poput vremenskih uvjeta, geografske lokacije i
ekoloških čimbenika.
- Tehnološki faktori: Napredak u tehnologiji i inovacije koje mogu utjecati na
poslovne procese i tržište.

Analiza ovih faktora pomaže organizacijama da bolje razumiju svoju okolinu,

identificiraju prilike i prijetnje, te razviju strategije za uspješno poslovanje u
promjenjivim uvjetima.
14. Globalizacija I menadzment
Globalizacija ima značajan utjecaj na menadžment organizacija i obuhvaća tri
međusobno povezana faktora:

1) Blizina: Globalizacija omogućava organizacijama da budu "bliže" svjetskim

tržištima i potrošačima putem brze komunikacije i transporta. Ovo može promijeniti
način na koji organizacije pristupaju tržištu i konkurenciji.

2) Lokacija: Promjene u globalizaciji omogućavaju organizacijama da biraju različite

lokacije za svoje poslovne aktivnosti, uključujući proizvodnju, distribuciju i pružanje
usluga. Odabir lokacije može značiti različite uvjete i resurse.

3) Stav: Globalizacija također mijenja stav organizacija prema različitim kulturama,

običajima i tržištima širom svijeta. Organizacije moraju razvijati svijest o različitim
kulturnim i društvenim faktorima kako bi uspješno poslovale globalno.

Sve ove promjene zahtijevaju od menadžera da budu fleksibilni i prilagode se novim

izazovima koje donosi globalizacija kako bi ostvarili konkurentske prednosti na
svjetskom tržištu.
15. Globalizacija I konkurentnost
Konkurentnost igra ključnu ulogu u globaliziranom poslovnom okruženju. To je
relativni položaj jednog preduzeća u odnosu na druga na tržištu. Menadžeri moraju
pažljivo razmišljati o konkurentnosti svojih organizacija kako bi ostvarili prednost.

Konkurentnost se može sagledati iz dviju perspektiva:

1. Gledanje u budućnost: To znači da organizacija mora biti spremna za izazove i
promjene u budućnosti kako bi osvojila tržište i ostvarila uspjeh.
2. Gledanje unatrag: Ova perspektiva sugerira da organizacija može izvući pouke iz
svojih prethodnih uspjeha i grešaka kako bi razumjela kako je postala konkurentna.

Sveukupno, konkurentnost je ključni faktor za preduzeća u globaliziranom svijetu.

Ona podrazumijeva kontinuirano prilagođavanje, inovacije i strategije koje će
organizaciji omogućiti održavanje i unapređivanje njezine pozicije na tržištu.