Titan i legure titana

Titan/Titanij
• Titan je metal srebrnastobijele boje.Simbol
mu je Ti,atomski broj mu je 22,a atomska
masa mu iznosi 47,867.Titan/titanij ima
relativnu gustoću 4,506 kg/m3 ,tvrd je poput
čelika,postojan je u zraku i morskoj
vodi.Otporan je prema hemikalijama ,a
topljiv je u floridnoj i hloridnoj kiselini.Titan je
lagan i snažan metal,otporan na koroziju.U
elementarnom stanju je crn i siv metalni
prah.Ima čvrstoću kao čelik,ali je mnogo
lakši od njega.
• Titan je dobar vodič topline i elektriciteta.
Ima dobru vodljivost ,ali daleko manju od
bakra. Titan je zbog svojih mehaničkih i
kemijskih svojstava često nazivan „metal
budućnosti” U odnosu na ostale uobičajene
inžinjerske materijale je skup metal.
•
Ima visoku temperaturu
taljenja 1670°C,a to je
oko 400°C iznad tačke
tališta čelika.
• Metalni titan podnosi sve ekstremne uvjete
zahvaljujući sloju titanova oksida koji se
trenutno stvori na površini metala.Ima nizak
koeficijent linearnog širenja. Titan je jedan
od metala koji su najmanje štetni za okoliš.
Zbog male mase titana smanjuje se
potrošnja goriva u brodovima,letjelicama,
automobilima. Biokompatibilnost titana i
legura na bazi titana osigurava sigurnu
primjenu kao implantata u ljudskom tijelu.
 Nalaženje Titana
• Titan se nalazi u vulkanskim stijenama,
njihovim sedimentima, dok je prosječni
maseni udio titana u litosferi 0,57 %.
Najviše titana nalazi se u rutilu (TiO2) i
ilmenitu(FeTiO3), a prisutan je u pijesku
vulkanskog porijekla. Raširen je u rudama
koje sadrže željezo, a osobito u tzv.
titanskom željezu,ilmenitu, tehnički
najvažnijem mineralu titana.
 Legure Titana
• Titan i legure na bazi titana smatraju se
relativno novim inžinjerskim materijalima, te se
sve više istražuju u čitavom svijetu. Sa svrhom
poboljšanja svojstava, titan se miješa, tj. legira
s drugim metalima u manjoj količini. Najčešće
su to: paladij (Pd), vandij (V), aluminij (Al),
kalaj(Sn), nikl (Ni),molibden (Mo) i željezo (Fe),
koji titan čine još otpornijim na koroziju i
stabilnijim na visoke temperature, te lakšim za
obradu i kovanje.
 Vrste Titanijevih legura
• Titanijeve legure se djele na :, α,β i (α + β)
legure.
• Alfa titanijeve legure ili α legure koje
sadrže alminij,cirkonij i kalaj prikladne su za
uporabu pri povišenim temperaturama od
370 do 550 °C.  Ove su legure
otpornije puzanju pri višim temperaturama
nego α + β i β legure, jer su manje osjetljive
na djelovanje kisika,dušika i ugljika.
• Beta titanijeve legure ili β legure su
bogatije β stabilizirajućim primjesama i
oskudnije α stabilizatorima u usporedbi s α +
β legurama. To su visoko prokaljive  legure
sa potpuno β faznom mikrostrukturom nakon
rastvornog žarenja i gašenja.
• Alfa + beta titanijeve legure ili α + β
legure sadrže jednu ili više α stabilizirajućih
primjesa, te jedan ili više β stabilizatora.
 Legura Titan-Zlato
• Ta je legura najtvrđa poznata metalna
supstanca kompatibilna s ljudskim tkivom,
Materijal je četiri puta tvrđi od čistog titana
i pogodan je za izradu dugotrajnih
medicinskih implantata.
 Upotreba Titana i legura titana
• Prije razvoja raketne tehnike titan se
uglavnom upotrebljavao kao legirani element
u čelicima otpornim protiv korozije i kao
sredstvo za dezoksidaciju.Danas se titanij
upotrebljava za proizvodnju legura.Titanijeve
legure se upotrebljavaju u vazduhoplovnoj
industriji,hemijskoj industriji,raketnoj
industriji,naftnoj industriji,brodogradnji,…
Turbo-ventilatorski motor
koristi titanijeve legure.
Blackbird je bio prvi avion u cijelosti
načinjen od titanijevih legura
 Historija
• Titanij je otkrio amaterski geolog  William Gregor 1791. kao
inkluziju u jednom mineralu iz Cornwala (Velika Britanija).
Gregor je opazio prisustvo novog elementa u ilmenitu kada
je pronašao crni pijesak u vodotoku pri čemu
je magnet mogao privlačiti taj pijesak. Pri njegovoj analizi,
otkrio je prisustvo dva metalna oksida: željezo-oksida(što je
objašnjavalo privlačenje magneta) dok 45,25% bijelog
metalnog oksida nije mogao identificirati. Nakon što je
shvatio da nepoznati oksid sadrži metal koji do tada nije bio
otkriven, Gregor je izvještaj o svom otkriću poslao
Kraljevskom geološkom društvo Cornwalla te njemačkom
naučnom časopisu.
• Približno u isto vrijeme Franz-Joseph Muler
 je dobio sličnu supstancu, ali je nije mogao
identificirati. Oksid su ponovno otkrili 1795.
godine, nezavisno jedan od drugog, pruski
hemičar Martin Heinrich u rutilu iz sela
Boinka.Martin je otkrio da on sadrži novi
element kojem je dao ime po Titanima iz
grčke mitologije.Nakon što je čuo o
Gregorovom ranijem otkriću, dobavio je
uzorak manaccanita te potvrdio da i on sadrži
metal Titanij.