NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA

17. st.
Racionalizam:
Rene Descartes, Baruh Spinoza, Leibniz
Možemo li se osloniti na razum?
 Temeljne postavke racionalizma
i empirizma
• Ratio – razum – um
Racionalizam znači da je razum izvor znanja, tj. da su čovjeku
prirođene određene ideje koje postoje u njegovoj svijesti i prethode
svakom iskustvu – empiriji.
• Racionalističko razmišljanje karakteristično je za filozofiju 17. st. kao
nasljeđe srednjeg vijeka. Racionalisti su bili i Platon i Sokrat a
novovjekovni Rene Descartes, Baruh Spinoza, Leibniz.

Suprotan stav je empirizam koji drži da u našoj svijesti nema nikakvog

sadržaja. Sadržaj dolazi tek po iskustvu. Sve znanje o svijetu dolazi
preko osjetila. (Nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u
osjetilima – Aristotel.)
• Svaku ideju koja se ne može povezati s iskustvom (npr. Bog,
vječnost, supstancija) empirizam smatra lažnom – plod mašte.
• Empirist bio je i Aristotel a u 17. st. engleski filozofi: John Locke,
Berkeley, i David Hume.
 Rezultati racionalizma: prvi znanstvenici
Nikola Kopernik zamjenjuje do tada važeću PTOLOMEJEVU (iz 2. st.)
geocentričnu sliku svijeta, u kojoj je Zemlja mirno središte svemira,
heliocentričnom u kojoj je Sunce središnja zvijezda oko koje se kreće
Zemlja.

Johannes Kepler dalje razvija metodu kvantitativne spoznaje prirode.

• Njegovi zakoni o gibanju planeta temeljeni na opširnim proračunima
korigiraju KOPERNIKOVE krive pretpostavke o kružnom kretanju
planeta (prihvaćene u antici zbog idealnog oblika kruga).

Galileo Galilei (1564.-1642.) postao je slavan po svojim zakonima pada

i gibanja te po zauzimanju za kopernikansko učenje.
• Za njega je bit zbilje određena brojevnim odnosima. Samo onaj tko
umije čitati matematičke znakove i shvaća zakone, dolazi do
objektivne spoznaje. Knjiga prirode napisana je matematičkim jezikom,
a slova su: trokuti, krugovi i ostale geometrijske figure.
• U znanstvenoj spoznaji podjednako sudjeluju razum i promatranje.
 RENE DESCARTES
na pragu Novoga vijeka
Filozofija Novoga vijeka želi postati znanost nasuprot dotadašnje prakse gdje je
ona bila sredstvo za proučavanje teologije.
Novovjekovna filozofija započela s Rene Descartesom (1596.), koji je tvrdio da
treba razmišljati vlastitom glavom umjesto da se samo prihvaća naučeno.
Moguće je doći do spoznaja koje su za život veoma korisne, a umjesto
spekulativne filozofije, koja se uči u školama, može se naći praktična, kojom
bismo točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda,
nebeskog svoda i svih drugih tijela koja nas okružuju.

• U katoličkoj školi, uz matematiku i skolastičku filozofiju uči grčki i

latinski. U školi sam došao do zaključka da je matematika jedini predmet
dostojan poštovanja.
• Bio je boležljiv pa je dobio je dopuštenje da leži u krevetu do jedanaest
sati, što je običavao činiti i kad je odrastao.
• Umijeće mačevanja, (izgubljeno djelo) opravdava glas o izvrsnom
mačevaocu (vrijeme mušketira).
• Descartesovo prvo objavljeno djelo bila je mala rasprava o glazbi.
Glazbu sam volio kako zbog ugodnih zvukova, tako i zbog matematičkih
struktura.
• Studira pravo ali se njime nikada neće baviti.
 “Spoznaja” i spoznaja
• "Spoznaja" je u Descartesovo doba bila čudna mješavina činjenica i
maštarija, mita i okultnog, vjerske dogme i fantastičnih nagađanja.
• Renesansna "znanost" još je uključivala astrologiju i alkemiju i bila
opsjednuta obrascima i sličnostima.

• Paracelsus (1493-1541), švicarski liječnik koji je došao do originalnih

i važnih otkrića za liječničku praksu, još se služio okultnim
analogijama: Obratimo pozornost na korijen celera - nije li on nalik
na muške genitalije? Magija je prema tome otkrila i objavila da on
može potaknuti strast u muškarca.

Godine 1629. Descartes je radio na knjizi o prirodnim pojavama (O

svijetu) koja je sadržavala tezu da bi univerzum doista mogao imati
Sunce u središtu.
• Ali 1633. kad je čuo je da je Galilej u kućnom pritvoru zbog iste ideje,
mudro je odgodio objavljivanje svog djela. Slučaj me toliko iznenadio da
sam umalo odlučio spaliti sve svoje papire, ili ih barem držati u tajnosti...
 Kako do pouzdane spoznaje u znanostima?
Rasprava o metodi pravilnog korištenja razuma i iznalaženja istine u
znanostima (uvodni naslov djela Rasprava o metodi)
Moja se metoda sastoji u izvjesnim i laganim pravilima, kojima kad se bilo tko
ispravno služi, neće ništa nikad lažno uzeti kao istinito te će, ne trošeći izlišno
ništa od duhovnog poriva već postupno uvijek uvećavajući , znanost, dospjeti
do istinite spoznaje svega onoga za što će biti sposoban...

Čovjek je sposoban spoznati istinu, ali osnovno je pitanje postupka istraživanja da

se osigura uspjeh spoznaje:

a) Načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito osim onoga što spoznajemo jasno i
razgovjetno
b) Drugo je načelo analitičko: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove.
c) Načelo sinteze reda i postupnosti: od jednostavnoga k složenom.
d) Načelo provjeravanja potpunosti postupka.
• Cilj je dospjeti do "jednostavnih naravi“ koje se moraju moći uvidjeti
neposredno evidentno (intuicija).
• Iz takve spoznaje trebaju se deducirati, tj. izvesti izvedive tvrdnje.
 Kako do pouzdane spoznaje u filozofiji?
cogito, ergo sum - mislim, dakle jesam
U skladu sa svojom metodom za područja znanosti, Descartes traži i za
filozofiju početnu točku u koju se više ne može sumnjati. Polazeći od
nje, želi nužnim zaključcima dospjeti do složenijih ali neoborivih istina.

• odlučio je u sve posumnjati (u matematičke dokaze, u postojanje

svijeta, stvari, Boga, vlastitog tijela), ali je upravo tada uvidio da dok
sumnja, dok misli da je sve krivo, nužno je da jest dok misli.

• Istina: mislim, dakle jesam tako je pouzdana da se u nju ne može

sumnjati. To je prva i najsigurnija od svih spoznaja; njena je izvjesnost
neposredna, intuitivna. Neposredna jasnoća ovoga uvida dovodi do
općeg pravila, da su stvari koje shvaćaju jasno i razgovjetno - potpuno
istinite.
• Cogito znači u Descartesa samosvijest.

Novovjeka filozofija polazi tako od prve istine: sigurnošću individualne

samosvijesti, izvjesnosti subjekta, a nesigurnošću objekta.

Čini se da je time predodređen put k subjektivizmu.

 intuitivni uvid
Dedukcija je u Descartesa postupak izvođenja istina iz prvih intuitivnih,
očevidnih istina.
• čistim je mišljenjem moguće deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati
zbilju.
• Takva spoznaja je apriorna spoznaja a temelji se na urođenim idejama

Ontološki dokaz za Božju opstojnost (u Descartesovoj verziji):

• Postoji Bog.
• Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od
sumnje.
• Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to
savršenije biće. To je Bog.
• Bog je jamac istinitosti.

• Istinito je, doduše, samo ono što spoznajem jasno i razgovijetno, ali
Bog svojim savršenstvom jamči da se ne varamo u onome što
spoznajemo jasno i razgovijetno, inače bismo s pravom mogli reći da
je Bog varalica!
 Descartesovi strojevi
• Biljke i životinje su strojevi koji automatski rade, nemaju vegetativnu ili
animalnu dušu (kako je mislio Aristotel).
• I čovječje tijelo radi kao stroj, međutim u tijelo je Bog stavio dušu, te
duša s tijelom čini jedno biće.
• To sjedinjenje duše i tijela nije supstancijalno, ali je veoma usko
sjedinjeno i to u hipofizi.

Dualizam

Descartes razlikuje dvije supstancije: duh (misleća stvar) i tijelo (protežna

stvar).
• Materiju shvaća kao protežnost, prostornost, djeljivost, pokret. Njome
vladaju pravila mehanike, »koja su ista kao i pravila prirode«
• Jedino čovjek ima dušu.

Problem odnosa duše i tijela tumači na neobičan način tvrdnjom da u

hipofizi »životni duhovi« djeluju na tijelo. Tako samo prividno rješava
problem. Tvrdi da je to “konstrukcija dobroga Boga” i zato taj sistem
radi.
 Osvrt
Descartes je snažno utjecao na filozofiju i svu misao 17. stoljeća.

U znanosti:
• On je dao značaj matematskoj znanstvenoj kulturi koja svoj izraz ima i u
prosvjetiteljstvu 18. stoljeća.
• Osnivač je analitičke geometrije.
• Velike zasluge ima za optiku (otkrio je zakon loma svjetlosti),
• mehaniku (uveo je pojam veličine gibanja i načelo održanja sveukupne
količine gibanja),
• refleksologiju i psihologiju.

U filozofiji:
Odnos tjelesne i duhovne (protežne i misleće) supstancije nije uspio riješiti. U
tome leži temeljna slabost njegova dualizma - uostalom, kao i svakog
dualizma uopće.
U toj teškoći i potrebi njena prevladavanja polazni je motiv Spinozina monizma.
Uz dvije nezavisne nesvodljive supstancije - Bog mu je apsolutna supstancija. Eto
nove teškoće!

Uza svu radikalnost svoje metodičke sumnje i inzistiranje na jasnoći i

razgovijetnosti, pravi velik ustupak tradiciji postavkom o Bogu kao jamcu
istinitosti onoga što spoznajemo jasno i razgovijetno.
 Baruh de Spinoza
Židov je. Živi i djeluje u Nizozemskoj. Bavi se problemima etike i morala kroz koje izlaže cijeli filozofski sustav.
Zbog svog nauka dolazi u sukob sa židovskom općinom koja ga konačno ekskomunicira iz svoje općine što je
značilo i iz zajednice. Tekst proklinjanja je krajnje bizaran obračun s neistomišljenikom:
Po prosudbi anđela i iskazu svetih, mi isključujemo (anatematiziramo), izopćujemo, proklinjemo i
izbacujemo Barucha de Espinozu, uz pristanak cijele svete zajednice, u nazočnosti svetih knjiga s 613
propisa u njima napisanih, izjavljujući protiv njega prokletstva zapisana u Knjizi zakona. Bio proklet danju,
bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se
vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje
plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega
pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva
zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga
dana.

Glavno mu je djelo Etika, podijeljena u 5 odjeljaka: O Bogu, O naravi i podrijetlu duha,

O afektima, O ljudskom ropstvu i O moći razuma ili o ljudskoj slobodi, iz čega se
vidi da nije riječ samo o etici nego o cjelokupnoj filozofiji.
Etika je pisana geometrijskom metodom, tj. na način kako se piše znanstveno djelo s
ciljem da se postigne nedvosmislena matematička jasnoća: svaki se odjeljak sastoji
od definicija, aksioma, postavki s dokazima, zaključaka, pomoćnih rečenica,
primjedbi i postulata…
• Na taj način želi pokazati da se i u filozofiji, kao u matematici, sve tvrdnje mogu
deducirati iz najviših principa.

• Njegova etika se ne bavi pitanjem o cilju čovjeka niti čovjeka stavlja u središte
proučavanja, jer pitanje cilja obično završava stavom da sve u prirodi služi čovjeku
što, drži Baruh, samo doprinosi ljudskoj mahnitosti.
 Supstancija
Bog je jedina supstancija - panteizam
Podsjećanje:
• Supstancija je ono što postoji, ono na što se sve svodi a pokazuje se na najrazličitije načine: kao kvantitet, kvalitet, na
određenom mjestu, položaju, u određeno vrijeme, u nekom odnosu, posjedovanju, kao aktivnost, pasivnost – kategorije
(Aristotel)

Monizam
• Spinoza tvrdi da može postojati samo jedna supstancija. A to je Bog. Sve što jest, jest u Bogu, i ništa bez
Boga ne može biti niti se pojmiti. Bog i svijet su jedno – Bog jest svijest.
• Takav stav je monizam a ako se to primijeni na Boga – panteizam tj. sve je Bog.
• Sve je jedna Supstancija i ono materijalno (protežno) i ono duhovno, koju naziva Bog ili jednostavno
Priroda.
• (Otklanja dualizam R. Descartesa od duhovnoj i protežnoj supstanciji.)

• Supstancija se pokazuje po atributima, tj. svojstvima: po protežnosti i po mišljenju.

• Bog je apsolutno beskonačan bitak koji u sebi ne uključuje nikakvu (ograničavajuću) negaciju, dakle koji
se sastoji od beskonačno mnogo atributa. Ali čovjek spoznaje samo ova dva atributa.
• Protežnost odnosno stvari su ili atributi Boga ili modusi (stanja atributa) Boga.

Temeljna je Spinozina teza da su protežnost i svijest atributi jedne supstancije koju možemo shvaćati. Iz toga
slijedi:
• stvari i ideje postoje kao Božji atributi. Tijela su zapravo modusi Boga pod atributom protežnosti, ideje pod
atributom svijesti.
• Čovjek je modus prirode. Duša i tijelo dva su izraza iste biti.
• Time je za čovjeka odnos tijela i duha shvaćen kao paralelizam: oni su dva "vida" jednog individuuma.

• Svijetom vlada nepromjenjiva zakonitost kojom je sve određeno. Ljudska sloboda sastoji se u spoznaji
prirode i života u skladu s njom. Sloboda je spoznata nužnost.

• Spinoza je svojim učenjem djelovao na kasnije filozofe: Leibniza, Fichtea, Schellinga, Hegela… a kasnije i
na Goethea.
 Gottfried Wilhelm Leibniz
(1646.-1716.)
Leibniz je bio univerzalni genij, možda posljednji čovjek koji je
posjedovao sve znanje svoga vremena. Bio je diplomat,
povjesničar, matematičar, logičar, metafizičar, apologet,
moralist, jurist, unaprijedio je matematiku, fiziku, kemiju,
biologiju, geologiju, a vrijedne priloge dao je i psihologiji i
tehnici.
• istovremeno i neovisno o Newtonu utemeljio je
infinitezimalni račun, a time i višu matematiku! Leibniz je
preteča suvremene matematičke (simboličke) logike.
• Osnivač je Berlinske akademije znanosti (1700.) i njen prvi
predsjednik. Bio je član više akademija i znanstvenih
društava.
• Zagovarao je i bezuspješno pokušavao provesti danas
opet veoma aktualne ideje ujedinjenja Europe i ujedinjenja
crkava.
 problem supstancije - monade
Podsjećanje:
• Problem supstancije jedan je od središnjih problema filozofije 17. stoljeća kojim se bave i Descartes, Spinoza i Leibniz.
• Supstancija je ono što je uzrok same sebe — ono što je za postojanje određeno samom svojom biti te ne treba ništa izvan
sebe za svoje postojanje. Kod Descartesa su dvije supstancije: misaona i protežna. Kod Spinoze je jedna, koja panteistički
sve obuhvaća.

Leibniz ima osebujan pojam supstancije, kojim se on suprotstavlja mehanicizmu (Descartesa) i

monizmu (Spinoze).
• Svijet se sastoji od mnoštva duhovnih atoma, monada, (grč. monas, - jedinica) neprotežnih,
jednostavnih, cjelovitih individualnih supstancija, koje su čista aktivnost, samodjelatnost.
Ideju za njegovu monadologiju, svojevrsnu atomistiku - vjerojatno su mu pružila otkrića postignuta uz pomoć mikroskopa.

• Monada - jedinica supstancijskog bitka je jednostavna, neprotežna i ujedno aktivna,

dinamična, shvatljiva samo u umu (res cogitans) - supstancijalni "atom" duhovne vrste.
• Svaka monada je posebna, razlikuje se od druge.
• Monada kao osnovni princip čitave stvarnosti mora biti spiritualne - duhovne naravi. (Taj će
spiritualizam ući i u njemački idealizam.)
• Ta nauka dokida Spinozino određenje supstancije o jednoj neizmjernoj Božjoj supstanciji.
Leibniz daje beskrajno mnoštvo supstancija, jer postoje ograničene supstancije koje kao
takve nikad ne mogu iscrpiti neizmjernost.
• No svaka od supstancija je, kao monada, sama beskrajna ali samo pod određenim
ograničenim vidikom, dok samo Bog u sebi pod neizmjernim vidikom obuhvaća neizmjernu
totalnost.
• Kad bismo, dakle, imali adekvatno shvaćanje jedne monade, u njoj bismo dohvatili
sveobuhvatnost stvarnosti.
 prestabilirana harmonija
Leibniz razlikuje različite stupnjeve monada:

• Postoje tjelesne monade koje su kvantitativno određene i duhovnog su ustrojstva, ali bez svijesti. One
sačinjavaju atome i elemente tjelesnog svijeta. Time je Leibniz preteča atomske teorije.
(Ovu će ideju preuzeti i nastaviti kasnije R. Bošković opisujući materiju koja se sastoji od atoma koji su bezdimenzionalne
točke a ne nekakvi duhovni atomi.)

• Postoje i duševne monade koje kao enteleheje (ono što je svrhovito) sačinjavaju teleološki prvotni
princip u svim organizmima. Duhovna monada je duhovna ljudska duša. Ona posjeduje intelektualnu
spoznaju koja se ne postiže samo iz iskustva, nego se zasniva na čistom uvidu uma. Duša u sebi nosi
"urođene ideje" koje sama mora razvijati. Ta duhovna duša posjeduje i slobodu, ali koja je ugrađena u
"lex optimi“, tj.čovjek je slobodan, ali je tako podešen da bira uvijek "veće dobro".

• To je prestabilirana harmonija.

• Leibniz je otklonio protežnost kao bit stvari i u prvi plan određenja supstancije postavio zbivanje, silu,
aktivnost, neprekidnu promjenu i vrijeme kao dimenziju te biti.

• Svaka je monada potpuno samostalna. Monade su zatvorene u sebe, one »nikako nemaju prozora
kroz koje bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izaći«; nije, dakle, moguć međusobni utjecaj jedne monade
na drugu, one su čiste aktivnosti.
Kako onda objasniti naš doživljaj i spoznaju uzročno-posljedične veze, kako objasni suglasnost duše i tijela?
• U samom činu stvaranja svijeta Bog je predodredio, predvidio i uskladio svaki čin svake monade, tako
da se oni odvijaju kao da postoji uzajaman utjecaj jedne na drugu.

• I to je prestabilirana harmonija.
 Pitanja
• Temeljne postavke racionalizma?
• Rene Descartes: Kako do pouzdane spoznaje u znanosti?
• Rene Descartes: Kako do pouzdane spoznaje u filozofiji?
• Rene Descartes: Kako otkloniti skepticizam?
• Rene Descartes: Dualizam i kako po Descartesu duhovno utječe na tjelesno?