PIGMENTI

Rije boja oznaava dva pojma. Prvi, optiki pojam, oznaava

fizikalne osobine svjetlosti, tj. osjeaj kojega u oku stvara svjetlost
emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke povrine. Drugi
pojam oznaava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari.

Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti ine crni, a kad su

osvijetljeni, razlikujemo njihove boje. Svjetlo je elektromagnetsko zraenje isto kao i radio ili TV
valovi. Nae oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne duine 400-700 nm (nm je
oznaka za nanometar, 1nm= 10-9 m). Suneva svjetlost sastoji se od niza boja koje ine spektar.
Svjetlosni titraji odreene valne duine izazivaju u naem oku podraaj koji osjeamo kao uto,
crveno, zeleno itd. Obojenost neke povrine moemo shvatiti kao svojstvo materije da razlae bijelu
sunevu svjetlost, odreene elektromagnetske valove apsorbira, a druge reflektira i ti izazivaju u
naem oku doivljaj boje.

Bijela boja povrine znai potpunu (ne zrcalnu, ali ravnomjernu) refleksiju, crna potpunu(ne
apsolutnu, ali ravnomjernu) apsorpciju. Crvena povrina apsorbira valove svih boja spektra osim
crvenih, koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Doivljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i
refleksijom svjetla. Boja plavog neba i veernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim
kapljicama vode ili sitnim kapljicama praine. Snijeg, eer... izgledaju nam bijelo jer se svjetlo
disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje.

U slikarstvu boja je glavno sredstvo izraavanja i najvaniji element slike. Boja je fizikalna mjeavina
veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja, pokrivno ili transparentno, povrine na koju
je nanesena i povezivanja s njom.

Pigmenti su obojeni prah, netopljivi su u vodi, vezivima i otapalima. Sitne estice pigmenata
disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila ije su estice topljive i
toliko sitne da su nevidljive. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16.000 oica / cm2.

Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja, kroma) koju vezivo mora to manje mijenjati. Vezivo
ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. valeur = vrijednost, svjetlina boje)
pigmenata.

Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira odreena slikarska tehnika. Na
primjer, transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. Pigmenti
otporni na alkalije (luine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Vezivo pigmenata i podloga trebaju to
manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici
osigurali autentinost, vrstou i trajnost .

Kroz povijest slikarstva odreena razdoblja bila su ograniena u izboru pigmenata. Najstariji
pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su naeni u zemlji. Prije 2ooo godina p.n.e. bili su u
upotrebi kreda, zelena zemlja, okeri, umbra, crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju.
Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama- veinom
utom, crvenom i smeom) koje su nalazili u svojoj okolini.

Upotreba metalnog orua omoguila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih

minerala i ruda. U bronano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. n. e ) koriste se azurit, malahit,
auripigment, realgar, cinober. Ovi minerali obraeni usitnjavanjem, ispiranjem i sedimentacijom,
koristili su se stoljeima.

1
U Egiptu su se proizvela prva dva sintetika anorganska pigmenta - egipatsko plava i olovno bijela.
Egipatska plava je imala iroku primjenu, ali je nestala iz palete izmeu 2. i 7. stoljea. Olovno bijela
bila je jedini bijeli pigment u tafelajnom slikarstvu, osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i
snagu bojenja, sve do otkria cinkovog bjelila poetkom 19. stoljea i titanovog bjelila poetkom 20.
stoljea.

Rimljani su otkrili grimiz, indigo, verdigris koji nastaje korozijom bakra. Stoljeima je grimiz
(purpur) smatran simbolom najvee moi i dostojanstva. Samo su rimski senatori, carevi, kardinali i
kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Purpur se dobivao iz sluzi to ih iz posebnih lijezda
izluuje vrsta morskog pua s istonih obala Sredozemnog mora. Od 12000 pueva dobiva se 1,4
grama purpura.

Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. stoljea, nakon ega je znatno proirena. U upotrebu
dolaze organski pigmenti kao, kraplak (iz korijena biljke bro) i vermilion kojeg su dobili alkemiari
iz sumpora i ive. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. Ova crvena boja imala je
veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. Ultramarin su takoer dobili alkemiari iz
lazurnog kamena lapis lazuli koji slui kao ukras i spada u poludragulje.

Poslije 14. stoljea slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkria pariko plave 1704.
godine. Pariko plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. Napuljsko uta 1750. godine
zamijenjuje olovno-kositreno utu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala, uz od davnina
poznati otrovni auripigment (engl. oripiment,) uti arsenov blistavac.

U 19. stoljeu otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata. Kemija boja bila je izmeu
1860. i 1920. god. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvanije podruje kemije. Prirodni
ultramarin je 1828. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. Meu najznaajnije
novo otkrivene pigmente spadaju kromovi, kadmijevi i kobaltovi pigmenti- kromovo uta,
kadmijevo uta, kobaltno plava, kobaltno uta. Kombinacijom utih pigmenata s pariko plavom
dobivala se zelena boja. Viridijan je dobiven tek 1838. godine.

Klasifikacija nekih drevnih pigmenata

BOJA NAZIV KEMIJSKI SASTAV

bijela kreda; bjelilo CaCO3

gips CaSO4.2H2O

kaolin; kineski kaolin Al2Si2O5(OH)4

olovna bijela 2PbCO3.Pb(OH)2

kotano biijela (kalcinirane kosti ivotinja) uglavnom Ca3(PO4)2

crna iz ulja lampe ugljik

biljno crna (drveni ugljen) ugljik

ivotinjsko crna (iz slonove kosti ugljik

zagrijavanjem bez pristupa
zraka)

piroluzit MnO2

uta oker (svjetlije boje) hidratizirani oksid eljeza,

sijena (tamnije boje) Fe2O3 . n H20

auripigment As2S3

crvena hematit Fe2O3

2
 vermilion; cinober HgS

minij Pb3O4

realgar AsS

zelena malahit CuCO3. Cu(OH)2

zelena zemlja Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i

Mg

verdigris (sintetiki) bazini bakrov acetat razliitog sastava

plava azurit 2CuCO3.Cu(OH)2

egipatsko plava (sintetika) CuO.CaO.4SiO2 (?)

ultramarin; lazurit; lapis lazuli S2- ion uklopljen u aluminosilikat

1856. godine proizvedena je prva sintetika organska boja iz katrana kamenog ugljena, a 1868. god.
alizarin crvena.

U 20. stoljeu otkrivene su titanova bijela, kadmijeva crvena itd., kao i veliki broj znaajnih
organskih pigmenata kao hanza, ftalocijanin, kinakridon i t d.

Kemijski sastav pigmenata, vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe, kao i veliina pigmentnih estica (
umjetnici su ih u starim vremenima esto proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje estice) daju
uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentinost.

Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0,5-1 mm (u 50-100 tisuinki grama boje
dananjim metodama moderne instrumentalne analize moe se dokazati prisutnost elemenata koji
izgrauju pigmente). Boja se stavi u sintetiku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi. Povrina
izbruska sadri sloj boje. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine
pigmentne estice, nego se moe dobiti uvid u tehniku slikanog sloja.

Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim
povrinama, a ne samo na slici. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture, ranije nanesene
slojeve boje koje ak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. Otkrivaju se razlike pigmenata,
nevidljive tinte, izvlae skice pod povrinom, natpisi, potpisi, vodeni znakovi itd.

SVOJSTVA PIGMENATA
Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se:

1. Netopljivost u vodi, otapalima, vezivima

Netopljivost se ispituje mijeanjem pigmenta odreenim sredstvom i stavljanjem na filtar papir.

Ovlaeni mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen.

2. Otpornost prema atmosferlijama

Odnosi se na postojanost prema vlazi, naglim promjenama temperature, sumpornim plinovima u

zraku i drugim initeljima.

3. Otpornost prema kiselinama i luinama

3
 U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to
djelovanje. U zidnim tehnikama vapno, cement, kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju
lunato, pa pigmenti moraju biti otporni na luine.

Pariko plava u kontaktu s vapnom postaje smea. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli
kadmijev karbonat. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. Ultramarin, kao i kadmijeva
uta nisu otporni na kiseline.

4.Otpornost na svjetlost

Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti
otporni na svjetlo jer ih njeno vezivo titi manje nego u drugim tehnikama. Otpornost pigmenta
prema svjetlu tvornice oznaavaju zvjezdicama. Talens i Lefranc koriste jednake oznake:

+++ potpuna otpornost na svjetlo

++ vrlo dobra postojanost

+ dovoljna postojanost

o loa (mala postojanost)

5. Mo pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu povrinu uini to manje

vidljivom. Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto.

Pokrivnost ovisi o veliini estica pigmenata, indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji
pigmenata. to su estice pigmenta manje, svjetlost e se odbijati od veeg broja estica i pokrivnost
e biti vea. S veliinom zrna koja lei izmeu 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu
pokrivnost. Ako je veliina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment e postati transparentan.

Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veliinu zrna. Veliina zrna varira
izmeu 1/50 mm (azurit, smalt) i priblino 1/1000 mm ( (olovno bijela, vermilion). Moderni pigmenti
imaju finije zrno veliine izmeu 1/500 mm i 1/2000 mm. ak i lazurni pigmenti kao to su kraplak i
Indijsko uta postaju pokrivni u odgovarajuoj koncentraciji. Pokrivnost pigmenata moe se malo
smanjiti dodatkom kaolina.

Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. to je vea razlika indeksa refrakcije (loma) IR
izmeu pigmenta i veziva, bolja je pokrivna mo pigmenta. Indeks refrakcije veziva je 1,4 - 1,6 (zrak
1.00, jaje i tutkalo 1.34, suiva ulja 1.48, smole 1.53, vosak 1.44) a pigmenata 1.5-2.8.

Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2,0-2,7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz.
Titanovo bjelilo ima jo vei indeks refrakcije i zato ima najveu pokrivnost od svih bjelila.

Punila (kreda, kaolin; IR kaolina je 1.55) imaju takoer bijelu boju, ali im je pokrivnost daleko manja
jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva. Naroito u ulju gube pokrivnost.

Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni, lazurni), poluprozirni i neprozirni
(pokrivni). U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. Kako ulje starenjem tamni i
poveava indeks refrakcije, manja je razlika u indeksu refrakciji izmeu pigmenata i ulja pa boja
postaje prozirnija. Zbog te pojave, prisutne posebno kod bijelih pigmenata, na starim slikama se kroz
gornje slojeve boje moe naslutiti crte ili tamnije podslikavanje. Nekada se vide i korekture
(pentimenti).

4
Tvornice pokrivnost oznaavaju na tubama:

- boja je lazurna

- boja je pokrivna

- polu pokrivna

- polu lazurna

6. Mo bojenja

Mo bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u to manjoj koliini moe promijeniti boju
drugog pigmenta. Na primjer, ista siva nijansa moe se dobiti tako da se pomijea:

1 dio crne ...........2o-ak dijelova titanovog bjelila

1 dio crne ............40-ak dijelova olovnog bjelila

1 dio crne ............60-ak dijelova cinkovog bjelila

Mo bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku mo bojenja ima titanova bijela, pariko plava,
ftalocijanin plava itd. Mo bojenja ovisi o veliini zrna pigmenata. to pigment ima finije zrno vea je
njegova mo bojenja.

U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i
veziva je manja, nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka .

7. Potroak ulja je najmanja koliina ulja koja je potrebna da potpuno namoi 100 g suhog pigmenta i
opkoli svako zrnce pigmenta. Potroak ulja kree se od 15% do 150%. To ovisi o povrinskoj
napetosti veziva, specifinoj teini (gustoi) pigmenata, obliku i veliini estica. to su estice
pigmenta sitnije, vea je povrina koju ulje mora obaviti. Pigmenti vee gustoe trebaju manje ulja od
pigmenata manje gustoe Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%, titanova bijela-14%,
vermilion 25% itd.. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava, siena, umbra, crna od ae.

Pigmenti koji zahtijevaju veu koliinu ulja sue se sporije. Ako gornji premaz boje sadri malu
koliinu ulja, a nanese se na neprosueni donji premaz boje koji je bogat uljem, jer pigment zahtijeva
dosta uja, moe doi do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mree pukotina
(krakelira).

8. Suivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osui kroz odreeno vrijeme. Suenje boje je
ovisno i o svojstvima veziva. Suenje moe biti fizikalni ili kemijski proces. U akvarelu, laku i
akriliku boja se sui isparavanjem. Kod ulja sui se oksidacijom i polimerizacijom.

Suivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta, posebno kod uljene boje. Zbog razliitog kemijskog
sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini suenja makar tvornice ujednaavaju ta svojstva.
Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova, mangana, kobalta, koji ubrzavaju suenje ulja (djeluju
sikativirajue), najee se pripremaju s makovim uljem koje se sporije sui. Pigmenti koji s uljem
reagiraju i stvaraju sapune, daju elastinije i pastoznije premaze.

Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omoguuju da ulje a time i boja vremenom vie uti.
Titanova bijela je inertan pigment, s uljem uti, pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju
mijeanjem s aktivnijim materijalima.

5
 9. Kompatibilnost je podnoljivost pigmenata s drugim pigmentima, vezivom i nositeljem. Pigmenti
koji sadre sumpor loe se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova
(tamne jer nastaju sulfidi koji su najee tamne boje). Stari majstori su ove pigmente nanosili
svakog posebno i dobro zatiivali lakom prije sljedeeg nanosa. Do ove reakcije ee dolazi u
vodenim vezivima nego u uljenim. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici. Ulje
opkoli estice pigmenata neprobojnim slojem i zatiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz
pigmenata i zraka.

10. Sposobnost kvaenja

Neki pigmenti se teko kvase s vezivom (plivaju na povrini veziva). Ako se mijeaju s vodenim
vezivima (topivim u vodi), pigment prethodno treba navlaiti piritom (alkoholom), ocijediti i onda
vezati vezivom. Kod mijeanja s masnim vezivima, pigment se moi u terpentinu, a zatim se mijea
vezivom.

11. istoa pigmenata

Pigmenti moraju biti potpuno isti, ne smiju sadravati primjese, punilo, dodatke radi uljepavanja
tona ili radi cijene. Kod organskih pigmenata, katranskih, dodatak slui kao tijelo pigmenta- supstrat.

U nekim sluajevima moraju se dodati primjese. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima
smanjuje velika mo bojenja i prilagouje se ostalim pigmentima.

VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU

Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske.

Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti)

Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja, ispiranja,
taloenja, suenja i selekcioniranja. Preradom se pigmenti oslobaaju topljivih soli i organskih
primjesa. Kalciniranjem, zagrijavanjem na viim temperaturama, gubi se kristalna voda, uklanjaju se
primjese, poveava se pokrivnost. Peena (paljena) siena je pokrivnija od nepeene (sirove). Ovisno
o temperaturi kalciniranja, dobivaju se i razliiti bojeni tonovi pigmenata.

Zemljani pigmenti imaju neto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Spadaju meu
najstarije slikarske materijale.

Zemljani pigmenti su: kreda, barit, gips, bijeli bolus, crveni bolus, oker, terra di siena, perzijsko
crvena, pompejansko crvena, umbra, zelena zemlja itd.

Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti)

Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog odreenih bojenih karakteristika, netopljiv
u vodi. Filtriranjem, suenjem i mljevenjem prerauju se u kvalitetne pigmente. Imaju istiju kromu,
dobru postojanost i mo pokrivanja.

Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, titanovo bjelilo, olovni minij,
napuljsko uta, krom uta, barit uta, kromoksid zelena, ute i crne boje na osnovi eljezovog oksida,
kadmijeva uta, kadmijeva crvena, pariko plava, ultramarin, manganova plava itd.

6
Prirodni organski pigmenti (biljnog i ivotinjskog porijekla)
Dobivaju se od ivotinjskih i biljnih organizama taloenjem bojila samostalno ili na supstrat. Zbog
nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na
supstrat- teac, kaolin, kredu i sl. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne
organske lak boje (manje su pokrivne- transparentne su).

Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska uta (ivotinjskog porijekla), kraplak (biljnog
porijekla- crvena), indigo (biljnog porijekla- plava), sepija (ivotinjskog porijekla- smea), asfalt,
kaselsko smea (organski spojevi zemnog porijekla sa sadrajem eljezo oksida), karmin (ivotinjsko
porijeklo, od insekata- crvena) itd.

Umjetni organski pigmenti (katranski)

Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine, organski pigmenti jako su se razvili u
posljednjih tridesetak godina zahvaljujui razvoju kemijske industrije. Od otkria umjetnog
kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. stoljea, organska kemijska industrija je proizvela na tisue
razliitih bojila za bojenje tekstila, papira, umjetne svile, drva itd. Bojila su, za razliku od pigmenata
topljiva u vodi, otapalima i vezivima. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom
udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata.

To su komplicirani organski spojevi ija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se
dobiva na tisue vrsta bojila. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila
proizvedena u 19. stoljeu na osnovi anilina. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv vie
nije pravilan.

Umjetni organski pigmenti, naroito za tafelajno slikarstvo, danas na trite dolaze pod razliitim
nazivima, kao hansa- boje, permanent- boje, heliogen- boje, kinakridon boje i sl.

Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedee grupe spojeva:

1. Azo-pigmenti sadre u svojoj molekuli jednu ili vie kromofornih azo-grupa (-N=N- ) koje
apsorbiraju svjetlost odreene valne duine. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti. Ovi se
pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama, meu kojima prevladavaju uti, naranasti, smei i
crveni tonovi.

Hansa uti pigmenti su monoazo pigmenti. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Ne

mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. Sa sintetikim medijima
(disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine.

2. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom, a ogranieni su na plavu i

zelenu boju.

3. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno vano mjesto meu organskim pigmentima. Osnovna
strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. Koriste se kao ljubiasti i crveni pigmenti.

U usporedbi s anorganskim pigmentima, organski pigmenti imaju vei izbor prijelaznih nijansi, veu
jakost krome i mo bojenja, istiji ton, sitnije zrno, izdaniji su, ali su skuplji. Dobre su postojanosti i
kompatibilnosti. Openito su organski pigmenti manje postojani na povienim temperaturama i
manje pokrivni od anorganskih pigmenata, ali su zato transparentni, to je njihova glavna odlika.

7
Specijalni pigmenti
Specijalnim se pigmentima postiu posebni optiki (sedefasti, svijetlei) i zatitni efekti (antikorozivni
pigmenti; cink-tetraoksikromat, cink-fosfat, minij). Magnetski pigmenti slue kod prenoenja
informacija.

Sedefasti pigmenti (irizirajui-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni; engl. luster) sastoje se od

vrlo tankih djelomino prozirnih listia koji snano lome svjetlo. Svjetlo se ne reflektira samo s
povrine, ve i s pigmentnih estica iz unutranjosti materijala, pa se dobiva optiki dojam sjaja iz
dubine s prelijevajuim bojama. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljuturama
koljaka iz kojih se izoliraju. Meu sintetskim sedefastim pigmentima najvie se trai pigment dobiven
od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosa (supstrat), kao to je silikatni mineral- tinjac
(mika). Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici.

Svijetlei pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zraenje kao posljedicu nekog
netermalnog procesa. Obino se koristi isti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata
(najee s kadmijem) uz vrlo malu koliinu aktivatora (srebro, bakar ili mangan).

Magnetski pigmenti se koriste za prenoenje i uvanje

informacija na magnetskim tonskim, video i kompjutorskim
vrpcama. Kromov (IV) oksid, CrO2 se ve godinama koristi
kao magnetski materijal za prenoenje i uvanje informacija
na magnetskim vrpcama. Magnetski pigmenti disperzirani u
prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu
od plastinog materijala.

VRSTE PIGMENATA PO BOJI

Bijeli pigmenti
Ovu grupu ine umjetni i prirodni anorganski pigmenti.

PUNILA

Prirodni bijeli pigmenti obino se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu mo bojenja i
pokrivnost naroito s uljem. Sastavni su dijelovi kitova, preparacija, supstrat za taloenje organskih
boja.

KREDA

Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata, CaCO3. Vapnenac i mramor su kristalne

modifikacije kalcijevog karbonata. Kreda je nastala taloenjem i okamenjivanjem ljuturica sitnih
morskih ivotinjica i raznih algi na morskom dnu. Geodinamskim pokretima naslage krede dole su na
povrinu zemlje. Daljnja prerada sastoji se u ispiranju i mljevenju. Najkvalitetnije vrste, kao
ampanjska kreda, samo se melju i prosijavaju. ampanjska kreda ljubiaste etikete je
najkvalitetnija, elastinija je od drugih vrsta. Kreda je mekani prah. esto sadri primjese - glinu,

8
silikate, kvarc, spojeve eljeza. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili ukastim
nijansama.

Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. Pored kalcijevog

karbonata sadri i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. Koristi se
za kitove koji su nakon suenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati.

mineral kalcit

Talona ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Odlikuje se

bjelinom i mekoom. Najvie se koristi u medicinske i kozmetike svrhe. Ako je
premekana za slikarske svrhe, mijea se s gorskom kredom.

Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadre i oko 20% gline. Pri
vlaenju daju karakteristian zadah po glini.

Kreda se otapa u kiselinama uz oslobaanje ugljikova (IV) oksida, CO2. Primjese u kredi, kao glina,
silikati i sl., ostaju kao talog. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat, silikati, kvarc) ove tvre
krede se tee kvase u vodi, malo upijaju, ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastinih nositelja.

GIPS (tal. gesso)

Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) peenjem.
Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat, CaSO4.1/2H2O, poluhidrat koji prima vodu i
prelazi u dihihrat, CaSO4.2H2O. Pritom dolazi do vezivanja i gips ovrsne. Na trite ovakav gips
dolazi kao alabaster, kiparski ili modelarski gips, graevinski ili tuko gips. Ve su slikari u 15. st.
gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije
to istije i meke punilo. Gesso je klasina gipsana preparacija. Sastoji se je od jednog grubljeg
premaza- gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha- gesso sottile.

U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonjeki gips). Dobiva
se iz kiparskog gipsa taloenjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se moe polirati. Koristi se
za pripremu podloge za pozlatu (tal. gesso a dorare). Na platnu nije preporuljiva upotreba bolonjske
krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snano upija vezivo boje.

Peenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo peeni gips koji nema svojstvo
vezivanja. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin, a slui kao punilo
preparacija, naroito na drvenim nositeljima.

Peenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije, ali dobiva veliku vrstou. Koristi se
za izradu buke, podova i pregradnih zidova.

KAOLIN

Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. Naziva se i bolus (grki, bolus= grumen zemlje). Koristi
se za pripremu pastela, crtaih kreda, kao supstrat i punilo. Sirovina je u industriji porculana.

Kaolin je mekan, mekog opipa, higroskopan (upija vlagu), suenjem se skuplja i puca. Ne moe se
koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljutenje zbog mekoe i
higroskopnosti. Moe se koristiti u kombinaciji s kredom. Ulje glini poveava lazurnost, relativno se
sporo sui. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini, ali sediment bubri.

Najpoznatiji je kineski kaolin (engl. China clay). Crveni bolus je glina prirodno obojena eljeznim i
manganovim spojevima. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je vrsta i
trajna, jako gusta i malo upija. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu.

9
BARIT ili TEAC

Po sastavu je barijev sulfat. esto se nalazi u prirodi pomijean s kredom. isti se ispiranjem vodom.
Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat
organskih pigmenata. Otporan je na svjetlo, kiseline i luine. Danas se proizvodi i umjetnim putem i
takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita.
Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. Izuzetno je izraajan bijeli pigment. Po
Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za odreivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja.

BJELILA

1. Olovno bjelilo (olovna bijela; njem. kremser weiss = kremka bijela)

Olovno bjelilo je bazini olovni karbonat, 2PbCO3Pb(OH)2. Jo u antikim vremenima proizvodio se

umjetnim putem, djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od
700C. Sve do 19. stoljea bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. To je mekani prah
intenzivne bjeline, velike specifine teine. Najvie se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim
vezivima. Postojan je na svjetlu, ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u
sastavu imaju sumpora stvarajui tamni olovni sulfid, PbS. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i
pigmenti koji kao primjese sadre slobodni sumpor. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i
ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. Na ulje djeluje sikativirajue, ubrzava suenje. S
uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate).

olovna bijela cink bijela, prah

Otrovan je pigment pa se zbog toga rjee koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina
kao to su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastinosti, elastinosti osuenog premaza, odline moi
pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila, a slabije od titanovog bjelila). Otapa su u razrjeenoj
nitratnoj kiselini. Mogui sadraj teca ili blanc-fixa ostaje kao talog.

2. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela, njem. zink weiss)

Po sastavu je cinkov oksid, ZnO. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Poznato je jo u
srednjem vijeku, ali ne kao slikarski materijal, ve kao farmaceutski preparat. U 19. st. poinje se
proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment.

To je amorfni prah finog ujednaenog zrna, otporan na svjetlo, blage luine, osjetljiv na kiseline. U
kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid, ZnS, koji ima bijelu boju.
Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. S uljem se djelomino osapunjuje, sui se sporije, a

10
osueni film nema zadovoljavajuu elastinost, zato zahtijeva tanki premaz. Manje je pokrivan
(lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se esto kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom.

Upija vlagu i bubri to loe utjee na preparaciju u kojoj nije zatien uljnim omotaem. Upijanjem
vlage zrnca pigmenta bubre, suenjem se skupljaju, to izaziva pucanje. S vlagom i CO2 iz zraka
prelazi u cinkov karbonat, ZnCO3, koji ima vea zrna i sivkastu nijansu. Mora se uvati u dobro
zatvorenim posudama. Po kvaliteti obojenosti i finoi zrna razlikuju se:

bijeli peat

zeleni peat

crveni peat

plavi i sivi peat

Bijeli peat je najkvalitetniji, a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Cinkovo
bjelilo djeluje antiseptiki.

3. Litopon

U upotrebu ulazi krajem 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat, BaSO4 i cinkov sulfid,
ZnS. Postojan je prema svjetlosti, luinama i sumpornim plinovima iz zraka. Podnosi se sa svim
pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. Najvie se koristi u kombinaciji s uljima i
emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga, naroito kad sadri kobaltne
spojeve koji ubrzavaju suenje. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija.

srebrni peat je najkvalitetniji, sadri 60% cink sulfida

zeleni peat sadri 40% cink sulfida

4. Titanovo bjelilo

Po sastavu je titanov oksid, TiO2. Koristi se kao mijeani pigment s barijevim sulfatom, zinkovim
oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. U upotrebi je najee
pod nazivom Kronos Standard T i sadri 25% TiO2 i 75 % BaSO4. To je pigment vrlo intenzivne
bjeline, ujednaenog oblika zrna, to boji daje glatkou i sjaj. Ima najveu snagu pokrivanja meu
bijelim pigmentima i veliku mo bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo, kiseline i luine, kao i
prema atmosferilijama. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. U kontaktu s uljem ne ubrzava suenje
kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila:

Proizvodi se u anatas i rutil formi. Anatas je

osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutranje
radove. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je
podesan za radove u eksterijeru.

anatas (lijevo) i rutil

11
uti pigmenti

Auripigment ( uti arsenov blistavac , engl. orpiment,) je davno poznati uti pigment. Po sastavu
je arsenov sulfid As2S3. Jako je otrovan. Danas se vie ne koristi. Najljepe vrste ovog pigmenta
dolazile su iz Perzije.

1. Napuljska uta

Smatra se da je njena upotreba u keramici i uto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisua
godina.

bindheimit

U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva. Talijanski slikari esto
su je koristili pod nazivom giallorino. Proizvodi se i umjetnim putem. Po kemijskom sastavu je olovni
antimonijat, Pb(SbO)2. Ovisno o sirovinama i temperaturi arenja, ton boje varira od obojenosti slame
do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk.

Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. Ne koristi
se za slikanje u eksterijeru. Po svojstvima je slina olovnom bjelilu. S uljem daje pastu izvrsne
plastinosti. Dobro pokriva. Zahtijeva oko 15% ulja. Sui se brzo zbog niske apsorpcije ulja i
kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajue ) zato se vee samo s makovim uljem. Otrovna je
zbog olova.

12
Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse mijeanjem kadmijeve ute, cinkovog ili titanovog
bjelila i okera. Najvie se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu.

2. Kadmijeva uta

Pronaena je poetkom 19. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfid, CdS. Dobiva se taloenjem i
arenjem u vie nijansi, od svijetloutih (limun) do naranastih. Podnosi se sa svim pigmentima i
vezivima, osim gaenim vapnom, iako je otporna na luine. Reakcijom s gaenim vapnom stvara bijeli
kadmijev karbonat, CdCO3. Neotporna je u kiseloj sredini, otapa se. U kloridnoj kiselini se otapa bez
bojenih ostataka. Kao uljena boja usporava suenje. Zahtijeva 40% veziva (srednja koliina) uz
dodatak 2% voska.

greenochite

Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio koriten za dobivanje pigmenta

3. Kromova uta

Otkrivena je krajem 18. stoljea. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. stoljea. Po
kemijskom sastavu je olovni kromat, PbCrO4. Dolazi u svijetloutim do tamno uto naranastim
nijansama. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo, raspadaju se na kromov oksid i olovo. S
uljem te nijanse postaju neisto zelene.

prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit

Podnosi se sa svim pigmentima, osim s onima koji sadre sumpor.

Reakcijom nastaje olovni sulfid, PbS, zbog kojeg dolazi do tamnjenja.
Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Izloena
svjetlosti potamni ili pozeleni. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja.

4. Kobaltova uta (aureolin)

Spada meu skupe pigmente. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit, zlatnoute

obojenosti. Izrazito je transparentna. ee se koristi u akvarelu nego za
pripremu uljenih boja. Ne koristi se u fresco tehnici.

13
5. Indijska uta

Spada u prirodne organske pigmente. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene liem
mango drva. Danas se priprema umjetnim putem mijeanjem raznih utih pigmenata. Ima zlatnoutu
nijansu. Lazurna je. Upotrebljava se u akvarel tehnici, kao i svi organski pigmenti, ali i u ulju.

6. Mars uta

To je umjetno proizvedeni oker. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i ivlju
nijansu. Na temperaturi od 5000C ute nijanse koje sadre do 90% eljezovog hidroksida (hidratizirani
eljezov oksid) postaju blijedo crvene. Kao i oker, i mars uta se upotrebljava u svim tehnikama.

7. Nikal-titan uta

Po sastavu je nikaltitanat. Otporna je na svjetlost, kiseline, luine i atmosferilije. Podnosi se sa svim

pigmentima pa se moe koristiti u svim slikarskim tehnikama.

8. Okeri

Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Koriteni su jo u antikom slikarstvu. Po sastavu su eljezov

hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline, manganovih i kalcijevih spojeva.

Prema sadranoj koliini eljezovog hidroksida i gline okeri

dobivaju svijetloutu, zlatniju ili tamniju nijansu. utom okeru
obojenost daje eljezov hidroksid. Zbog primjesa manganovog
oksida i eljezovog oksida okeri dobivaju smee ili crvenkaste
nijanse. Smeim okerima ton daje prisustvo manganovog
oksida. Zlatni okeri obino se dobivaju mijeanjem s
kromovom utom. Razne kombinirane vrste okera dobivene
mijeanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.

grumen utog okera

Kvalitetne vrste istih okera traeni su slikarski pigmenti, otporni na svjetlo, vodu i luine, a osjetljivi
na kiseline. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Za slikarske svrhe najbolji su
francuski i rimski okeri. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su isti. Kad sadre
kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lunato vezivo, vodena otopina
alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. S uljem daju polulazuran premaz, a
ako imaju vei sadraj gline sporije se sue.

Sijenska zemlja, (tal. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Najbolja
siena dolazi iz Toskane u Italiji. Zbog prisustva manganovih spojeva ima
zagasitiju utu nijansu. Izrazito je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 200%
ulja pa je jo prozirnija. Zbog velike koliine ulja brzo tamni. Koristi se u svim
tehnikama, posebno fresko tehnikama. arenjem dobiva topli crvenkastosmei
ton i postaje pokrivnija (peena siena). eljezov hidroksid otputa vodu i
prelazi u oksid koji ima crvenu boju.

14
Smei pigmenti

1. Umbra
Umbra je prirodna smea zemlja. To je vrsta smeeg okera. Osim eljezovog hidroksida sadri i
manganov hidroksid. Najpoznatija i najvie cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosmei
ton zbog prisustva eljezovog silikata. Podnosi se sa svim vezivima. Zbog prisustva mangana u
uljenim bojama ubrzava suenje. Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog
djelovanja. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog ega esto tamni naroito u donjim slojevima.
Osueni premaz je postojan i elastian.

Kalciniranjem umbre dobije se peena umbra smeecrvenkastog tona.

2. Kaselska zemlja

Kaselska zemlja je mekani smei ugljen s humusom. Koristi se od kraja 17. stoljea. Nalazita su u
Njemakoj. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke smea. Rubens je
kaselsku smeu esto mijeao s okerima.

3. Sepija

Sepija je prirodni organski pigment, dobiva se iz sipe. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu. U
upotrebu ulazi krajem 18. stoljea.

4. Asfalt

Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. Zbog djelomine topljivosti u ulju i
organskim otapalima (terpentin, benzin...) proima okolne dijelove na slici smeim tonom.
Muzejska patina na slikama 18. stoljea, kad se asfalt najee koristio, posljedica je njegove
topivosti.

6.3.4. Crveni pigmenti

realgar

15
1. Prirodni crveni okeri

Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Nositelj obojenosti je eljezov oksid, Fe2O3- (hematit).
Nalazita su u blizini vulkanskih podruja pa ih moemo smatrati prirodno peenim utim okerima.
Leita prirodnih crvenih okera su u Italiji, panjolskoj, Indiji i Perziji. Po njima su i dobili nazive kao
indijsko crvena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, venecijansko crvena.

Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadre eljezov oksid i aluminosilikate) dolaze na trite kao
eljezo crvena, englesko crvena, caput mortum, venecijansko crvena, crveni bolus, terra di pucoli itd.

Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaivanje, tzv. crveni poliment.

2. Kadmijeva crvena

Spada meu najljepe i najpostojanije pigmente novijeg vremena. U iru slikarsku upotrebu uvedena
je poetkom 20. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfoselenid, 3CdS 2CdSe. Kadmijeve boje imaju
iroku skalu tonova, od naranastih do duboko crvenih. Svi su otporni na svjetlu, dosta su pokrivni,
upotrebljavaju se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena
za cinober. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. godine.
Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta, osim to s uljem slabije pokrivaju.

3. Cinober (vermilion)

Prirodni cinober:

Ovaj intenzivno crveni pigment spada meu najstarije poznate boje. Koristi se u Kini, Egiptu, Grkoj,
a naen je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. Po kemijskom sastavu je ivin sulfid, HgS. U
prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. Proizvodi se i umjetnim putem. arko je crvene boje i jake
pokrivne moi. Osjetljiv je na svjetlo, neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem suneve
svjetlosti. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. Otporan je prema kiselinama i luinama.

4. Molibdat crvena

Po sastavu je olovni molibdat mijean s olovnim kromatom. Ima slina svojstva kao kromova uta.
Koristi se u disperzijama, uljenim bojama i akvarel bojama. Osjetljiva je na vapno pa nije
preporuljiva u fresko tehnici.

5. Kraplak

16
Dobiva se iz korijena biljke broa (rubia tinctorum). Bio je poznat jo prije nae ere. Vei znaaj
dobiva tek u 17. i 18. stoljeu. Nije otporan na svjetlo. Zamijenjen je sintetskim alizarinom, koji je
postojaniji pigment.

6. Alizarin

Alizarin je izoliran iz korijena biljke broa taloenjem na glini. Danas se proizvodi umjetnim putem.
To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. god.). Izrazito je transparentan. Koristi
se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lunatom mediju. S uljem
zahtijeva veu koliinu ulja pa se sporo sui. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati
bojama koje se sue brzo i koje nemaju dovoljnu elastinost. Najnovija zamjena alizarina je naftol
crvena, koja pripada grupi organskih azo-pigmenata.

7. Karmin

Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji ive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi.
Tjeleca sasuenih enki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. initelj obojenosti je
karminska kiselina. Dobro se podnosi s vodenim i uljnim vezivima. U spoju s uljem je izrazito
lazuran. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol
crvenom i alizarin sintetskim pigmentima.

cocus cacti

8. Minij crvena

Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika), po sastavu je oksid olova..Ime minij dobila je po rijeci
Minius na sjeveru panjolske.Ubrzava suenje ulja...

17
 minij

9. Kinakridonski pigmenti

Dolaze pod razliitim nazivima. Po postojanosti na svjetlu, otpornosti prema atmosferilijama, toplini i
otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente. Transparentni su.

10. Permanent crvena (helio crvena, pravo crvena)

Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom. Zamjena je za cinober. isti

pigment je otporan na svjetlo i blage luine. Podnosi se sa svim pigmentima. Ima dobru mo
pokrivanja i bojenja. Najvie se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja.

Plavi pigmenti

egipatsko plava smalt

Egipatska plava spada meu najstarije pigmente. Slikari Egipta koristili su je ve prije 4000 godina.
Zamijenjena je kobaltovom plavom.

kralj Ramzes III

Smalt je naen u plavo obojenom staklu ranih kultura. Izrazito je transparentan. Po sastavu je kalijevo
staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva znaaj tek poetkom 17. stoljea.
Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom.

Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen
u prirodi. U evropskom slikarstvu izmeu 15. i 17. stoljea koristi se ee nego skuplji lapis lazuli

18
.

azurit u prirodi

1. Ultramarin

Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli, koji se jo u starom Egiptu koristio
za ukrasne svrhe. Sloenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu
poeo koristiti tek u srednjem vijeku. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. Oko 1826. godine
istovremeno su kemiari u Francuskoj i Njemakoj proizveli pigment slian prirodnom.

lapis lazuli

Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente.
Proizvodi se arenjem smjese kaolina, kvarca, natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Po sastavu je
kompleksna sol, natrijev-aluminijev silikat. Sadri sumpor pa moe aktivirati pigmente koji sadre
bakar ili olovo. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. Upotrebom sulfata nastaje zeleni
ultramarin, koji arenjem prelazi u plavi razliitih nijansi. Sve vrste su postojane na svjetlu. Neke vrste
nisu postojane u vapnu. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. Slobodne kiseline iz starog
ulja, kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Kao uljena boja
zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Zbog higroskopnosti ultramarina, po povrini
slike moe se pojaviti bjeliasta prevlaka, ultramarinska bolest koja se uklanja alkoholnim parama.

2. Kobaltova plava

Po sastavu je kobaltov aluminat. Dolazi u dvije nijanse, svijetloj i tamnoj. Otporna je na atmosferilije,
kiseline i luine pa se koristi u svim tehnikama. Naroito je kvalitetan pigment za fresko slikanje.
Dosta je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Ubrzava suenje pa se vee makovim

19
uljem.Kobalt plavu moemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mjeavine aluminijevog i
kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta.

Dobivanje kobalt plave u laboratoriju

3. Celinska plava ( ceruleum plava)

Pronaena je poetkom 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar
oksida). Ograniene je moi bojanja. Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na
svjetlu i u svim vezivima. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja, vee se makovim uljem. Dosta je skup
pigment.

ploha oslikana celinsko plavom

4. Manganova plava (mangan celinska plava)

Noviji je plavozeleni pigment ivlje nijanse.

Upotrebljava se u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom bleu azural (azurno
plava).

5. Pariko plava (prusko plava, berlinsko plava, milori plava)

Proizvedena je poetkom 18. stoljea. Po sastavu je feri-ferocijanid, formule Fe4/Fe(CN)6/3 (feri-

spojevi trovalentnog eljeza, fero-spojevi dvovalentnog eljeza). Nije otrovna. Ima izuzetno jaku
mo bojenja. Otporna je na kiseline, osjetljiva na luine-postaje smea. Osjetljiva je i na vlagu. Kao
uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog uenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu.
Djeluje ubrzavajue na suenje ulja. Sve vie se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom).
Pariko plava se esto mijea s gipsom, baritom i kaolinom pa na trite dolazi kao berlinsko plava,
prusko plava, milori plava.

20
 pariko plava , pigmentni prah

Dobivanje pariko plave kem. reakcijom ferferocijanida i eljezo III klorida

6. Ftalo plava (ftalocijanin plava)

Po sastavu je ftalocijanin bakra. Ima duboki tamni ton kao pariko plava i veliku mo bojenja pa se za
slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Otporna je na svjetlo, kiseline i luine. Njemaki
proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Monastral je engleski proizvod.

Ljubiasti pigmenti

Najznaajniji ljubiasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana.

1. Kobaltova ljubiasta

Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadri arsen. Koristi se u
svim tehnikama, osim u pastelu.

Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se ee koristi. Polulazuran je, nije postojan na
luine. Prilikom rada s kobalt ljubiastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mjeavine
pa mogu biti otrovne.

2. Manganova ljubiasta

Po sastavu je manganov amonijev fosfat. Postojana je na svjetlu. Dublje je obojenosti od kobaltnih

pigmenata.

3. Ultramarin ljubiasta

21
 Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para.
Najvie se koristi u zidnim tehnikama. Ima blijedoljubiastu nijansu.

Zeleni pigmenti
1. Verdigris (vert de Grece, grka zelena) je stariji pigment, intenzivne zelenoplaviaste obojenosti,
otrovan i izbaen iz upotrebe poetkom 19. stoljea. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar.
Po sastavu je bazini bakrov acetat. Nepostojan je, pa se morao odmah lakirati. Tako se sprjeavalo
kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Sklon je pucanju, to je uoeno na
dijelovima slika oslikanih tom bojom.

2. Malahit je prirodni mineral, bazini bakrov karbonat, formule CuCO3.Cu(OH)2. U evropskom

slikarstvu se koristio do 18 stoljea, ee u temperi jer u ulju gubi obojenost. Zamijenjen je
imitacijama prirodnog tona.

Mineral u prirodi-razne forme:

3. vajnfurtska zelena (emerald zelena)

Uvedena je u slikarsku upotrebu poetkom 19. stoljea. Po sastavu je spoj bakra, arsena i octene
kiseline. Otrovna je i danas nema nikakav znaaj. Dananja emerald zelena proizvodi se od
ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida.

22
4. Zelena zemlja (tal. terra verde)

Po sastavu je eljezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija, magnezija itd. U slikarstvu se

koristi jo od antikih vremena. Najvie se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera)
i fresko slikarstvu. Ranijim talijanskim slikarima, naroito majstorima jajane tempere, sluila je kao
jedan od najvanijih tonova za podslikavanje inkarnata. Nalazita poznate tzv. veroneke zemlje (iz
okoline Verone, Monte Baldo)) hladnog plaviastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Najljepe
vrste danas dolaze s otoka Cipra. Tople smeezelene nijanse eke i tirolske zemlje su manje
cijenjene. Njemaka zelena zemlja ima sivozeleni ton. arenjem zelena zemlja dobiva crvenkasto-
smei ton i veu pokrivnost. Otporna je na svjetlo i luine, osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je
slina okerima. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. U uljenim bojama daje transparentne
filmove. Zbog intenziviranja obojenosti esto sadri krom oksid ili krom hidroksid.

5. Kromoksid zelena

Po sastavu je kromov oksid, Cr2O3. Poznata je jo od poetka 19. stoljea. Maslinasto je zeleni
pigment, visoke kvalitete. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama.
Postojana je na svjetlu, otporna na kiseline i luine. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida.

6. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena, engl. viridijan)

Po sastavu je hidratizirani kromov oksid, Cr2O3.2H2O. Najljepi je i najpostojaniji zeleni pigment. Ima
plavozelenkasti ton. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Pomijean s kadmijevom utom daje kadmijevu zelenu. Ako je pomijean s tecem dolazi pod
nazivom permanentno zelena.

1 2 3

Borna kiselina i potaa se homogeniziraju(1), zagrijavaju 6h na 500 c(2).Dobiveni krom III

oksid se hidratizira i prelazi u ivi zeleni ton(3).

7. Kobalt zelena

U upotrebu dolazi krajem 18. stoljea. Dobiva se taloenjem i arenjem pa dolazi u vie nijansi. Po
sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka , a danas titanovog oksida. Kao uljena boja ubrzava
suenje.

23
Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide

Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama

8. Heliogen zelena

Spada u grupu ftalocijanina. Lagani je prah pa je izdaan, pokrivan, otporan na kiseline, luine i
svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Crni pigmenti

1. Kotano crna (slonokosno crna)

To je umjetno proizveden organski crni pigment. Dobiva se arenjem ivotinjskih odmatenih kostiju
bez pristupa zraka. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat, 6% kalcijev karbonat, 10% ugljik. Crna boja
dobivena od slonovae (elefantinum) bila je poznata jo u grkom slikarstvu. Ima odlinu pokrivnost.
iste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo, luine i kiseline. Prije ribanja s vodenim vezivima, zbog
male specifine teine, mora se navlaiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Kao uljena boja sui
se sporo. Osueni premaz je izrazito mekan. Kvalitetne vrste (isti ugljik) mogu se koristiti u fresko
tehnikama, dok neiste vrste s vlanom podlogom dovode do cvjetanja boje (eflorescencija) zbog
natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na povrinu i kristaliziraju.

2. Trsna crna (lozova crna, jezgrasta crna)

To je organski pigment. Dobiva se arenjem okota vinove loze bez pristupa zraka. Otporna je na
svjetlo, dobro pokriva. Koristi se u svim slikarskim tehnikama.

24
3. aa

Crne boje od ae dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Njena upotreba poinje u dalekoj
prolosti i traje do danas. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same
smole. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja. Od druge polovine 19.
stoljea dobiva se od zemnog plina (plinska aa). Po sastavu je isti ugljik s neznatnim rimjesama.
Veoma je lagan i postojan pigment. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. Za pripremu
uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Usporava suenje. Ne koristi se u zidnom slikarstvu.

4. eljezno oksidno crna (Mars crna)

Po sastavu je eljezov oksid, Fe3O4. Ona je umjetno anorganski pigment. Podnosi se odlino sa svim
vezivima i pigmentima. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. Koristi se u svim slikarskim
tehnikama, a najvie u zidnim tehnikama.

5. Manganova crna

Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid, MnO2. Otporna je na
sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Odlino pokriva i boji. Kao spoj mangana u ulju
djeluje sikativirajue.

25