Gerard Genette: Tipovi

fokalizacije i njihova
postojanost
Perspektiva
 pripovjedna perspektiva (odnosno drugim način podešavanja informacija) pitanje je koje su najčešde
proučavali svi koji se bave pripovjednom tehnikom, od kraja 19. st na dalje
 u okviru tih proučavanja javlja se problem razlike između načina i glasa
~ koji je to lik čije gledište usmjerava pripovjednu perspektivu? => tko je pripovjedač?~
~ tko gleda? => tko govori? ~
 Cleanth Brooks i Robert Penn Warren pomodu izraza pripovjedno žarište predlagali tipologiju u 4 razdjela

DOGAĐAJI DOGAĐAJI
ANALIZIRANI ANALIZIRANI
IZNUTRA IZVANA
pripovjedač prisutan 1.) junak priča svoju priču 2.) svjedok priča junakovu
kao lik u radnji priču
pripovjedač odsutan 3.) analitički ili sveznajudi 4.) autor priča priču izvana
kao lik u radnji autor priča priču

okomita kolona odnosi se na gledište (unutarnje i vanjsko), dok se vodoravna odnosi na glas (identitet
pripovjedača), bez prave razlike u gledištu između 1 i 4 i između 2 i 3

 F.K. Stanzel razlikuje tri vrste romaneskinih pripovjednih situacija

I. auktoriale Erzahlsituation (sa sveznajudim autorom) {Tom Jones}
II. ich- Erzahlsituation (pripovjedač jedan od likova) {Moby Dick}
III. personale Erzahlsituation (trede lice koje slijedi gledište prvog) {The Ambassadors}
 Norman Friedman objavljuje mnogo složeniju klasifikaciju s osam razdjela
- 2 tipa sveznajudeg pripovijedanja (sa ili bez uplitanja autora)
- 2 tipa pripovjedača u prvom licu (ja-svjedok i ja-junak)
- 2 tipa selektivno sveznajudeg pripovijedanja (suženog gledišta- mnogostrukog ili jedinstvenog)
- 2 tipa čisto objektivnog pripovijedanja (dramski i hipotetički način)
 šesti tip (selektivno sveznajudi jedinstveni) => primjer James Joyce „Portret umjetnika u mladosti“- „priča
koju priča jedan lik, ali u tredem licu“ => očigledno miješanje fokalizatora (reflektora) i pripovjedača
 Bertil Romberg preuzima Stanzelovu tipologiju,te ju upotpunjuje četvrtim tipom (objektivni pripovjedni
tekst, biheviorističkog stila) {to je sedmi tip kod Friedmana}
I. pripovjedni tekst sa sveznajudim autorom
II. pripovjedni tekst sa gledištem
III. objektivni pripovjedni tekst
IV. pripovjedni tekst u prvom licu
 Jean Pouillon i Tzvetan Todorov => promatraju čisto načinska određenja, ona koja obuhvadaju ono što
nazivaju gledanjem ili aspektom
 trodjelna tipologija
 I. pripovjedni tekst sa sveznajudim pripovjedačem => Pouillon naziva to „gledanjem odostraga“ =>
Todorov to simbolizira formulom Pripovjedač > Lik (pripovjedač zna više nego lik, odnosno kaže
više nego što ijedan lik zna)
II. Pripovjedač = Lik (pripovjedač kaže samo ono što određeni lik zna) => pripovjedni tekst sa
gledištem ili sa suženim poljem, „gledanje sa“
III. Priopovjedač < Lik (pripovjedač kaže manje od onog što lik zna) => objektivni ili bihevioristički
pripovjedni tekst => gledanje izvana
 da bi se izbjegle specifično vizualne konotacije u izrazima gledanje, polja i gledište, koristi se apsktrktniji
izraz „fokalizacija“

Fokalizacije
1. tip (obično ga predstavlja klasični pripovjedni tekst) => nefokalizirani pripovjedni tekst ili pripovjedni tekst
s nultom fokalizacijom
2. tip => pripovjedni tekst s unutrašnjom fokalizacijom (fiksna, promjenljiva ili mnogostruka => isti događaj
može biti evociran više puta prema gledištu više likova)
3. tip => pripovjedni tekst s vanjskom fokalizacijom (primjerice u djelima Dashiela Hammeta, u kojima junak
djeluje pored nas, a da nam nikad nije dozvoljeno da upoznamo njegove misli i osjedaje

 obveza na fokalizaciju nije nužno postojana duž čitavog pripovjednog teksta

 nijedna formula fokalizacije ne odnosi se na čitavo djelo, ved na određeni pripovjedni segement
 razlika između različitih gledišta nije uvijek jasna => ambivalentnost, reverzibilnost
 ponekad je vrlo teško uspostaviti granicu između promjenljive fokalizacije i ne-fokalizacije, jer se
nefokalizirani pripovjedni tekst najčešde može analizirati kao multifokaliziran po načelu tko može najviše,
može najmanje; fokalizacija = ograničenje
 ono što zovemo unutrašnjom fokalizacijom rijetko se potpuno strogo primjenjuje
 sam princip tog pripovjednog načina podrazumijeva da se fokalizator nikad ne opisuje niti čak ocrtava
izvana, i da njegove misli ili opažaje pripovjedač nikad ne analizira objektivno
 Jean Pouillon => „gledanje sa“ => lik se promatra ne u njegovoj unutrašnjosti (jer tad bismo trebali izadi iz
unutrašnjosti, dok mi, umjesto toga bivamo u nju uvučeni) ved se promatra u slici koju stvara o drugima, i
u neku ruku, kroz tu sliku {osjedamo ga u našim stavovima s obzirom na ono što nas okružuje, ali nije u
nama samima}
 unutrašnja fokalizacija ostvaruje se u potpunosti samo u pripovjednom tekstu unutrašnjeg monologa ili u
graničnom djelu u kojem se središnji lik apsolutno ograničava i izvodi iz samo svog žarišnog položaja
 Barthes => minimalni kriterij – osobni način pripovjednog teksta- mogudnost da se određeni pripovjedni
segement prepiše u prvo lice
 2 instance => fokalizacija i pripovijedanje- one ostaju odvojene čak i u pripovjednom tekstu u prvom licu,
odnosno u slučaju kada te dvije instance preuzima ista osoba {izuzev u pripovjednom tekstu u prezentu, u
unutarnjem monologu}
 pripovjedač gotovo uvijek zna više od junaka (čak i kad je junak on sam), tako da za pripovjedača
fokalizacija junaka znači sužavanje polja jednako tako umjetno u prvom licu kao i u tredem

Alteracije
 promjene u gledištu mogu se analizirati kao promjene u fokalizaciji => npr u Madam Bovary, promjenjiva
fokalizacija, sveznanje s djelomičnim sužavanjem polja
 promjena u fokalizaciji može se također analizirati kao trenutačna povreda koda koji vlada tim
kontekstom, a da postojanje koda ne bude time dovedeno u pitanje
  način (mode) => alteracije- osamljene povrede, kad povezanost cjeline ipak ostaje prilično snažna tako da
pojam dominantnog načina ostane pertinentan

 dva poznata tipa alteracija

a) lateralna ispuštanja ili paralipsa- davanje manje informacija nego što je u početku potrebno *lipsa od
leipo = ostavljanje]
b) paralepsa [lepsa od lambalno= uzimanje]- davanje više informacija nego je dozvoljeno kodom
fokalizacije koji određuje cjelinu
 obrnuta alteracija, prekomjernost informacija ili paralepsa, može se sastojati od prodora u svijest likova
tijekom pripovjednog teksta, uglavnom vođenog vanjskom fokalizacijom
 u unutrašnjoj fokalizaciji paralepsa se može sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog drugog lika,
koji nije fokalizator ili u prizoru koju fokalizator ne može vidjeti
 informacija (koju daje fokalizirani tekst) ≠ interpretacija (koju je čitatelj pozvan o njemu dati, ili koju daje
a da nije na to pozvan)
 čitava igra onoga što Barthes naziva indicijama zasniva se na prevlasti implicitne informacije nad
eksplicitnom, a jednako dobro funkcionira u vanjskom fokaliziranju
 kao da pripovjedač na shvada ono što pripovijeda, ali to ne sprečava čitatelja da interpretira to u skladu s
autorovim namjerama
 pripovjedni tekst uvijek govori manje nego što zna, ali često omogućuje da znamo više nego što je
rečeno

Polimodalnost
 upotreba prvog lica, tj identičnost pripovjedača i junaka ne podrazumijeva fokalizaciju pripovjednog
teksta kroz junaka
 pripovjedač autobiografskog tipa prirodnije govori u vlastito ime nego pripovjedač pripovjednog teksta u
tredem licu
 impersonalni pripovjedni tekst naginje unutarnjoj fokalizaciji zbog jednostavne sklonosti prema diskreciji i
poštivanju neupudenosti svojih likova => autobiografski pripovjedač nema razloga da bi sebi nametnuo
šutnju, da bude diskretan prema samom sebi
 ako želi on može izabrati fokalizaciju kroz junaka => da bi se držao informacija koje junak ima u trenutku
radnje, mora izostaviti sve informacije do kojih je došao kasnije (paralipsa)
 Proust je u Traganjima u velikoj mjeri koristio unutrašnju fokalizaciju junaka
- Junakovo gledište obično upravlja pripovjednim tekstom, sa sužavanjima polja, trenutačnim
neupudenostima, pa i onim što sam pripovjedač smatra mladenačkim greškama, naivnostima, iluzijama
koje treba izgubiti
- pazi na fokalizaciju, uskraduje si svaku preuranjenu obavijest => princip neuplitanja
- Proust koristi i otvaranja prema psihologiji drugih likova- to su indicije fokalizacije koje pripovjedni tekst
upotrebljava u hipotetičnom obliku => Marcel pogađa ili pretpostavlja misao svog sugovornika
- učestalost načinskim izraza (možda, bez sumnje, kao da, čini se..) omoguduje pripovjedaču da hipotetički
kaže ono što ne bi mogao tvrditi bez izlaska iz unutarnje fokalizacije
- Marcel Miller te izraze naziva „ alibiji romanopisaca“
- Proustovi opisi su strogo fokalizirani- njihovo trajanje nikad ne prelazi trajanje stvarnog promatranja, ni
njihov sadržaj nikada ne prelazi ono što je promatrač doista primjetio
- implicitno prepoznavanje i potvrda koda- izrazito sužavanje polja, junakove teškode da zadovolji vlastitu
radoznalost => unutrašnja fokalizacija
 - nekad ide i do hiper-sužavanja polja- paralipsa (iako za njihovo postojanje saznajemo tek naknadno kad
nam ih objavi pripovjedač, dakle intervencijom koja proizlazi iz paralepse)
 jedina fokalizacija logički sadržana u pripovjednom tekstu u prvom licu je fokalizacija kroz pripovjedača
 Proust => npr. najave-upozorenja (o bududem utjecaju nečeg na junaka) ne pripadaju junaku ved
pripovjedaču => prolepsa nadmašuje spoznajne sposobnosti junaka; dopunske informacije- iz
pripovjedačeva iskustva (ne sveznajudeg!)
 između informacije junaka i sveznanja romanopisca nalazi se informacija pripovjedača
 izraz kao „ja nisam znao da..“ => dvosmislenost
 često se proizvoljno odabire pripada li neka činjenica romanopiscu ili pripovjedaču
 „romanopiscu (sveznajudem) pripisujemo samo ono što doista ne možemo pripisati pripovjedaču“
 ako pripovjedni tekst izvještava o mislima nekog drugog lika, i to u prizoru u kojem je prisutan i junak =>
paralepsa, nesvodljivo na informaciju pripovjedača
 kriterij (za paralepse) nije toliko materijalna mogudnost (pa ni psihološka vjerojatnost), koliko tekstualna
dosljednost i pripovjedni tonalitet {npr. razgovor bez svjedoka- navodi na pomisao o direktnom
pripovijedanju, bez posrednika}
 Proust zaboravlja ili zanemaruje fikciju autobiografskog pripovjedača i fokalizaciju koju ona podrazumijeva
=> tekst vodi nultom fokalizacijom, sveznanjem klasičnog romanopisca
 prizori u kojima su (što se tiče gledišta) ja i drugi tretirani ravnopravno => dva konkurentska koda
funkcioniraju na dva plana stvarnosti koji se suprotstavljaju jedan drugom ne poklapajudi se => dvostruka
fokalizacija
 Proust se poigrava istodobno s tri načina fokalizacije => svojevoljno prelazedi iz svijesti svog junaka u
svijest svog pripovjedača i polako se uvlačedi u pojedinačne svijesti ostalih likova => krši zakon duha
 tonalni sistem => sve povrede paralipse i paralepse = alteracije
 atonalni sistem => ni jedan kod ne prevladava, nema povreda
 Traganje – posredno stanje- stanje množine- politonalni sustav => polimodalnost
 čitav modalni postupak Traganja je paradoksalna koegzistencija mimetičkog intenziteta i prisutnosti
pripovjedača, konkuriranje teorijski nesumjerljivih fokalizacija, ometajude miješanje pripovjednog izvora u
tekstu