Professional Documents
Culture Documents
MARKSIZAM
MARKSIZAM
SEMINARSKI RAD
PREDMET:
TEMA: MARKSIZAM
Profesor: Student:
Januar, 2020
-SADRŽAJ-
O marksizmu ................................................................................................................... 3
Karl Marks.................................................................................................................... 5
Lenjin .......................................................................................................................... 7
Staljin ......................................................................................................................... 11
LITERATURA................................................................................................................17
2
O Marksizmu
Nakon pada Berlinskog zida i propasti komunistički režima u Istočnoj Evropi, marksizam
( koji je bio njihova službena ideologija ) je izgubio dosta pristalica.
3
Kao što smo mogli videti, postoje različita određenja pojma “marksizma“. Svako od njih
je manje ili više marksističko, isvako od njih je manje ili više kontroverzno.
4
ISTAKNUTI MARKSISTI
- Karl Marks -
Karl Hajnrih Marks (1818 – 1883) je bio uticajan Nemački filozof, ekonomista i
revolucionar. Iako je imao dosta uspeha kao novinar i kao filozof, poznat je po istorijskim
analizama međuklasnih odnosa i konflikata.
Karl Marks je bio Nemac, iz bogate jevrejske porodice. Njegov otac, koji je bio
advokat, poslao ga je da studira pravo, međutim Marks je nakon prve godine napustio
pravo i prešao na filozofiju.
5
druge. Proizvodni odnosi čine ekonomsku bazu koja se reflektuje i vrši ogroman uticaj na
društvenu nadgradnju: državu, religiju, porodicu...
Za Marksa istorija svakog dosadašnjeg društva je zapravo istorija klasnih borbi. Ako
napravimo jedan istorijski pregled razvoja dosadašnjih društava uočiće mo da je
čovečanstvo uvek bilo podeljeno na klase. Od drevnih civilizacija pa do danas postojali
su klasni antagonizmi koji su, kako to Marks primećuje, gurali točak istorije unapred.
Upravo je tu, on video polugu čitavog društvenog razvoja.
- Fridrih Engels -
Fridrih Engels (Barmen, 28. septembra 1820. – London, 5. avgusta 1895.) je bio
njemački sociolog, filozof i revolucionar poznat kao bliski saradnik Karla Marksa i jedan
od suosnivača filozofskog pravca i ideologije zvane marksizam.
6
njemu. Tada štampa prve pjesme i kritičke prikaze o raznim njemačkim piscima u
hamburškom časopisu “Telegraph“.
Na Engelsa naročito djeluje Štrausovo delo Život Isusov, koje ga osvaja. U jesen
1841. odlazi u Berlin na odsluženje vojnog roka gde se upoznaje sa mladohegelijancima i
postaje njihov oduševljeni pristaša. Krajem 1842 upoznaje se sa socijalizmom i
komunizmom. Ka komunizmu će se usmeriti u Engleskoj gde radi (zahvaljujući očevim
vezama) u firmi Erment i Engels. U periodu od 1845. do 1849. Engels se najviše
zadržava u “Bruxellu“ (gdje je Marks morao emigrirati iz Pariza) i Parizu te sa Marksom
osniva komunističke dopisničke komitete i agitira među radnicima šireći socijalističke
ideje.
7
- Vladimir Iljič Uljanov “Lenjin“ -
Vladimir Iljič Uljanov “Lenjin“ ( Simbirsk, 22. aprila 1870 – Gorki kraj Moskve, 21.
januara 1924 ), ruski revolucionar, državnik, filozof i publicist; predvodnik Oktobarske
revolucuje 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Komiterne; utemeljitelj
Ruske Socijalističke Federacije Sovjetskih Republika i Sovjetskog saveza.
8
sam otputovao Transsibirskom željznicom u mesto prinudnog boravka, tamo ne samo da
je živeo slobodno, vec je radio i čitao sta je hteo, a i viđao se bez problema sa svojim
istomišljenicima, takođe prognanicima. Poučeni, valjda, tim iskustvom Lenjinovi saborci
su i stvorili Gulag s malo drugačijim režimom za "narodne neprijatelje". Početkom 1900,
pošto je "odslužio kaznu" Lenjin, dakako s urednim pasošem, odlazi u inostranstvo gde
će, praktično i s malim prekidima, boraviti sve do 1917. Privatno, Lenjin je krasan,
pristojan čovek, privržen porodici, koji živi bez materijalnih problema (najpre se izdržava
od očeve imovine, pomažu ga majka i sestra Ana, a potom će tašta, majka Nadežde
Krupskaje da mu obezbjeđuje egzistenciju, čudeci se kako jedan tko pametan čovek može
da živi a da "ne radi"). Sa svojom velikom ljubavi, takođe revolucionarkom Inesom
Arman, je prekinuo iz obzira prema supruzi i bio je veliki protivnik tzv. "slobodne
ljubavi" za koju se zalagala Aleksandra Kolontaj. Malobrojnim prijateljima - ukoliko se u
prijateljstvo nije umešala politika - ostao je veran i privržen do kraja života. Živeo je
uvek komforno, upravo mlograđanski, bez pravih materijalnih problema, pa i kad je
postao diktator nikakav preteran luksuz ga nije zanimao, niti je grabio nekakve
materijalne prednosti, privilegije ili slično.
Što se samog Oktobarskog prevrata tiče, jer tu nikakve "revolucije narodnih masa"
nije ni bilo, Lenjinove šanse da uspe bile su objektivno zaista ravne nuli, ali je tu on
ispoljio svoj politički genije. Godine 1917. U cijloj mnogomilionskoj Rusiji bilo je svega
24000 članova boljševičke partije, bez ikakkvog uticaja na mase, petrogradski garnizon je
9
brojao oko 200000 vojnika, a svega je oko 20000 bilo boljševicki nastrojeno. Medjutim,
Lenjin je imao hrabrosti da pokuša i uspeo je.
Naime, pripremajući “Oktobar” Lenjin je, iako je stigao u Petrogrtad tek marta 1917,
da bi se odmah bojeći se hapšenja, sklonio u Finsku tada još deo imperije odakle je i
poslao svoje čuvene Aprilske teze, ispravno je procenio situaciju. Iako se skoro dvadeset
godina borio protiv "stihijnosti" neukih masa, ocenio je da će mu upravo stanje haosa i
stihije omogućiti da se dočepa vlasti. Izbezumljene mase, iznurene ratom, glađu i
nesposobnom vlašću, želele su mir, seljaci zemlju i svi su bili nezadovoljni haosom u
celoj zemlji. Lenjin, nameran da razori postojeću vlast, izbacio je parolu "Sva vlast
sovJjetima!" i, preuzevši preko dojučerašnjeg menjševika Trockog kontrolu nad
Petrogradskim sovjetom, obećao mir, zemlju i samoopredeljenje potlačenim neruskim
narodima imperije i to odmah. Kerenski, koji je potcenjivao malu grupicu boljsevika i
mnogo se više plašio generala Kornilova i eventualne restauracije monarhije, nije uspeo
da spreči puč i privremena vlada je rasturena, a članovi pohapšeni. Istorija teškog i
krvavog ovladavanja Rusijom kroz gradjanski rat i surov teror nad protivnicima svih
boja, odbacivanje kao "burzoaskog relikta" Ustavotvorne skupštine za koju su se
boljševici do juče zalagali, "ratni komunizam" i pobune seljaka i mornara u Kronstatu,
rekvizicije hrane, streljanje i uzimanje talaca, E.Karer Dankos opisuje i potkrepljuje
uverljivim argumentima baziranim na dokumentima i izvorima, dokazujući da je u svemu
tome Lenjinova uloga ključna. Jednom na vlasti Lenjinovi saborci, Kamenjev, Buharin,
Zinovjev i drugi, kao i Staljin, doduše u senci, ali nikad u opoziciji vodji, zdušno su ga,
posle početnih kolebanja uoči puča, podrzali u svemu. Tuhačevski je bio taj koji je
nemilosrdno ugušio u krvi pobunu kronstatskih mornara koji su na svojim plećima izneli
"Veliki Oktobar", a s jednakom odrutnošću je nemilice ubijao pobunjene seljake i njihove
porodice u Tambovskoj guberniji. Iako se čovek grozi "sudske farse" u kojoj je Staljin
skoro sve te ljude pobio dvadeset godina kasnije, kada se sve ovo pročita oni su,
očigledno, itekako bili krivi za sve patnje ruskog i ostalih naroda sovjetske imperije. Kao
da se kroz njihovu sudbinu ispunila ona poznata biblijska - "Ko mac trgne, od mača ce
poginuti!"
10
po tome sto je uspeo da postavi temelje jednoj potpunoj utopiji koja će ipak potrajati
skoro čitav vek.
Josif Visarionovič Džugašvili Staljin (Gori, Gruzija 21. decembra 1879. – Moskva,
5. mart 1953.), boljševički revolucionar i posle doživotni diktator SSSR-a.
Godine 1912. Staljin je na partijskoj konferenciji u Pragu izabran u boljševički
Centralni komitet. 1917. god. bio je urednik lista Pravda dok su Lenjin i najveći deo
boljševičkog rukovodstva bili u izgnanstvu. Nakon Februarske revolucije Staljin i odbor
11
urednika Pravde pružili su podršku privremenoj vladi Kerenjskog i navodno odbili da
objave Lenjinov članak u kome je pozivao na njeno rušenje. Kada se Lenjin vratio iz
izgnanstva objavio je Aprilske teze koje su dodatno učrvstile njegov položaj. U aprilu
1917. godine Staljin je izabran za člana Centralnog komiteta kao treći po redu po broju
glasova partije, da bi u maju iste godine bio izabran za člana Politbiroa Centralnog
komiteta; na ovoj funkciji ostao je do kraja života. Prema svedočenjima mnogih
očevidaca Staljin je imao minornu ulogu u revoluciji od 7. novembra koju je uveličao po
dolasku na vlast. Međutim, mnogi pisci kao što je Adam Ulam naglašavaju da je svaki
čovek u Centralnom komitetu imao svoje zaduženje. Tokom građanskog rata u Rusiji i
Poljsko-Sovjetskog rata Staljin je bio politički komesar u Crvenoj armiji. Njegov prvi
položaj u vladi bila je funkcija Narodnog komesara za nacionalna pitanja (1917-23).
Takođe, bio je Narodni komesar za radničku i seljačku inspekciju (1920-23) i član
Centralnog izvršnog komiteta Skupštine Sovjeta (1917). U aprilu 1922. god. Staljin je
postao generalni sekretar vladajuće Komunističke partije, funkcija koja će vremenom
postati najznačajnija u zemlji. Ova pozicija nije bila previše omiljena u partiji ali je
Staljin u njoj video odličnu osnovu za sticanje uticaja i moći. Ova funkcija imala je
značajnog uticaja na donošenje odluke ko sme da pristupi partiji što mu je omogućilo da
partijske redove popuni svojim pristalicama. Sticanje širokih ovlašćenja u Staljinovim
rukama izazvalo je zabrinutost kod umirućeg Lenjina koji je u svom političkom
testamentu pozvao na njegovo uklanjanje. Međutim, ovaj dokument je ostao u tajnosti
zahvaljujući članovima Centralnog komiteta od kojih su mnogi takođe bili kritikovani u
testamentu. Posle Lenjinove smrti u 21.1. 1924. god. Staljin, Kamenjev i Zinovjev su
zajedno preuzeli upravljanje partijom ideološki se pozicionirajući između Trockog
(predstavnika levog krila partije) i Bukharina (na desnom krilu partije). Tokom ovog
perioda Staljin se odrekao tradicionalne boljševičke doktrine o sprovođenju
internacionalne revolucije u korist politike izgradnje socijalizma u jednoj zemlji što je
bilo u direktnoj suprotnosti sa teorijom Permanentne revolucije čiji je tvorac bio Trocki.
Staljin će uskoro promeniti stranu i prikloniti se Bukharinu. Zajedno su se suprotstavili
opoziciji koju su činili Trocki, Kamenjev i Zinovjev. Do 1928. god. (prva godina
petogodišnjeg plana) Staljin je postao vrhovni vođa, a Trocki je sledeće godine prognan.
Uspevši da izmanevriše Buharinovo desno krilo partije Staljin je zagovarao
kolektivizaciju i industrijalizaciju i može se reći da je u potpunosti preuzeo kontrolu nad
partijom i državom. Ipak popularnosti pojedinih lidera kao što su Sergej Kirov i tzv.
Ruitin Afer onemogućavala je Staljinu da ostvari potpunu vlast sve do velike čistke koja
je sprovedena u periodu od 1936. do 1938. god.
Prvi svetski rat i građanski rat imali su katastrofalne posledice za ekonomiju Rusije.
Industrijska proizvodnja je 1922. god. iznosila samo 13% od ukupne industrijske
proizvodnje iz 1914. god. Pod Staljinovim rukovodstvom nova ekonomska politika koja
je dozvoljavala određeni stepen slobode tržišta u kontekstu socijalizma, zamenjena je
krajem 1920. god. centralizovanim sistemom industrijskog razvoja podeljenim na
petogodišnje planove. Ovim planovima bila je predviđena brza industrijalizacija i
kolektivizacija poljoprivrede kojom je upravljao državni vrh. Uprkos prvobitnim
lomovima i neuspesima prvi Petogodišnji plan postigao je veoma brzu industrijalizaciju.
Sovjetski Savez, generalno označen kao najsiromašnija zemlja u Evropi je tokom 1922.
12
god. realizovao industrijalizaciju tempom koji je daleko nadmašivao tempo
industrijalizacije Nemačke u 19. veku i Japana u 20. veku.
Bez ikakvog početnog kapitala, bedne spoljne trgovine i skoro bez ikakve moderne
industrije Staljinova vlada finansirala je industrijalizaciju putem ograničavanja društvene
potrošnje da bi ostvarila višak vrednost za ponovno investiranje u industriju i putem
surove eksploatacije imućnog seljaštva. U najvećem broju slučajeva industrijski radnici
su bili nedovoljno plaćeni. Prvo, zarobljenici u gulazima su korišćeni kao besplatna radna
snaga. Drugo, česte su bile mobilizacije komunista i Komsomolaca kako bi učestvovali
na realizaciji velikih građevinskih projekata. Staljinov režim pokrenuo je prisilnu
kolektivizaciju poljoprivrede. Teorija na osnovu koje je kolektivizacija sprovedena
smatrala je da će se proizvodnja prehrambenih proizvoda poboljšati ukoliko se male i
neefikasne farme zamene velikim farmama za čiju obradu bi se obezbedila moderna
mehanizacija.
Kolektivizacija je značila i značajne društvene promene u obimu koji nije višen još
od ukidanja feudalizma u Rusiji 1861. god. i odvajanja države od vršenja direktne
kontrole nad zemljom i njenim proizvodima. Kolektivizacija je takođe prouzrokovala i
značajan pad životnog standarda seljaštva (ali ne svog; standard najsiromašnijeg sloja
seljaštva se popravio), što je prouzrokovalo žestog otpor ovog sloja stanovništva koji je
poprimao i nasilne elemente. U prvoj godini kolektivizacije poljoprivredna proizvodnja je
opala. Staljin je krivicu za loše rezultate svalio na "kulake" (bogate seljake) koji su se
opirali kolektivizaciji. Zbog toga je kulake, njihove pomagače i nekadašnje kulake
trebalo streljati, zatvoriti u gulage ili proterati u udaljene krajeve zemlje, u zavisnosti od
težine njihove krivice. Mnogi istoričari se slažu u stavu da su poremećaji u društvu koje
je izazvala prisilna kolektivizacija bili glavni uzrok velike gladi zbog koje je samo u
Ukrajini i oblasti donje Volge tokom 1932-33. god. umrlo pet miliona ljudi.
13
Za trideset godina vladavine Josif Staljin je ubio više ljudi nego carevi u toku četiri
veka. Preokrenuo je narodnu revoluciju zasnovanu na idealima o slobodi i jednakosti u
totalitarnu diktaturu, koju je održavao isključivo terorom. Iako je, uz to, načinio Sovjetski
Savez jednom od dve svetske supersile i proširio njegovu imperiju mnogo dalje od
granica koje su postavili carevi, čak su i komunisti koji su ga nasledili potvrdili njegovu
preteranumonstruoznost.
Lenjin je na samrti upozorio na Staljina, obućarevog sina koji je u rodnoj Gruziji
pljačkao banke da bi prikupio novac za boljševike, a uzdigao se do partijskog generalnog
sekretara 1922. Partijska hijerarhija učinila je šta je mogla, postavivši Zinovjeva i
Kamenjeva da dele liderstvo sa Staljinom, ali je on već bio suviše moćan da bi bio
zauzdan. Do 1928. bio je neprikosnoveni gospodar Moskve. Nikolaj Buharin, jedan od
najbližih Lenjinovih saradnika, poverio se prijatelju kad je bio proteran: "Staljin je
DŽingis-kan koji će nas sve poubijati."
Staljin je Rusiju odveo od drvenog pluga do nuklearnog doba za samo tri decenije.
Nadoknadio je napredak koji su napredne države ostvarile tokom više vekova, ali u
vreme tog procesa životi više od 20 miliona ljudi bili su žrtvovani.
- Rosa Luksemburg -
Rođena je kao dete židovske familije u ruskom delu Poljske, gde je u mladosti
učestvovala u revolucionarnom pokretu. Nakon što su njeni drugovi stradali od ruskih
carski vlasti, emigrirala je Švajcarsku gde je nastavila školovanje. Godine 1899. došla je
14
Nemačku gde se pridružila levom krilu Nemačke Socijaldemokratske partije (SPD).
Tamo se zalagala za revolucionarni nasuprot revizionističkom marksizmu. S
približavanjem Prvog svetskog rata zalagala se za protivljenje militarizmu. Kada su SPD-
ovi poslanici u “Reichstagu“ glasali za ratne kredite, to je smatrala ličnim porazom.
Godine 1916. se odmetnula od SPD-a i sa Karlom Liebknechtom osnovala tzv.
Spartakovsku ligu, koja će poslije postati jezgrom KP Njemačke. Nakon poraza Nemačke
u ratu i proglašenja republike, Luksemburg se protivila nastanku revolucije po ruskom
boljševičkom modelu, smatrajući da zato nisu stvoreni uslovi. Kada je došlo do nemira
početkom1919, Lksemburg je uhvaćena od desničarske “Freikorps“ milicije, mučena i
nasmrt pretučena kundacima.
Partija, napredna garda radničke klase, treba samo da da uvid radničkim masama da
je socijalizam neizbežan, i da pokrene socijalističku revoluciju. Unutrašnje kontradikcije
kapitalizma, antagonizma između kapitala i rada, će pdržavati revoluciju. Revolucija će,
međutim, obrazovati mase, i načiniće revolucionare od njih, smatrala je Rosa
Luksemburg. Ona je još smatrala da je zadatak da samo obrazuje zaostale mase ka
nezavisnosti, da im omogući, da preuzmu moć sa sobom. Učenje o subjektivnom
elementu revolucije, je svest radničke klase o svojoj istorijskoj misli, koju partija može
da ostvari. Do same revolucije može doći samo kroz radničku klasu. Partija kojha govori
u ime radnika, ’predstavlja’ ih – na primer u parlamentima – i deluje umesto njih, će se
zaplesti, i sama postati instrument kontrarevolucije.
Njen verovatno najpoznatiji citat je: "Sloboda je uvek sloboda za disidente" (Freiheit
ist immer Freiheit der Andersdenkenden, koji se obično citira kao "Sloboda je uvek i
isključivo sloboda za onoga koji misli drugačije").
- Lav Trocki -
Lev Davidovič Bronštajn, poznatiji kao Lev Davidovič Trocki (26. oktobra1879. –
21. avgusta 1940.) je ruski političar, državnik, vojskovođa i revolucionarni vođa poznat
kao osnivač Crvene armije i smrtni neprijatelj Staljina.
Nakon revolucije je Trocki uzimao važne položaje u boljševičkoj vlasti. Vodio je resor
vanjskih poslova sve dok zbog protivljenja miru u Brest-Litovsku nije podnio ostavku.
Nakon toga je imenovan za narodnog komesara za vojsku i mornaricu gde se istakao u
15
stvaranju Crvene armije te se smatra jednim od najzaslužnijih za boljševičku pobedu u
ruskom građanskom ratu.
Nakon Lenjinove smrti u SSSR-u je započela borba za vlast i određivanje kursa kojim će
krenuti kako nova država tako i radnički pokret. Trocki, koji se zalagao za permanentnu
revoluciju, izgubio je u okršaju sa Staljinom te je izbačen iz Partije i proteran iz SSSR-a.
Ostatak života Trocki je proveo u izgnanstvu, koristeći svaku priliku za žestoku kritiku
Staljina i njegove politike kao izdaje marksizma. Godine 1940. Staljinov agent Ramon
Mercarder ga je ubio u Meksiku.
Komunistički manifest
Program opisan u Manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika
uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišne svojine i pravo nasleđivanja, napredne
pridloške poreze, i nacionalizaciju proizvidnih dobara i saobraćaja. Manifest takođe
pominje i kontroverznu politiku ukidanja tradicionalne (buržoaske) porodice i uvođenje
zajednice žena. Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada (“diktatura
proletarijata”), bi predhodila državnom i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti.
Termin “komunizam” se takođe koristi da označi vjrovanje i praksu Komunističke
partije, imajući u vidu različitost Sovetskog Saveza od osnova koncepcije Marksa i
Engelsa.
16
- Korištena literatura -
17