Professional Documents
Culture Documents
Jill Shalvis - Sve To Srce Po Eli PDF
Jill Shalvis - Sve To Srce Po Eli PDF
Naslov izvornika
Jill Shalvis
Rescue My Heart
Prevela s engleskoga
Ana Katana
Zagreb, 2017.
PRVO POGLAVLJE
»BOŽE MILI.«
Adam je stisnuo zube kad je čuo nježni, uznemireni ženski glas. Nije
morao ugledati dugonogu plavušu da bi mu tlak porastao. Bio je
dovoljan samo njezin glas. Odmah bi mu se podigao tlak i još jedan dio
tijela, no ne i večeras. Izvio je vrat i bijesno pogledao Della. »Nisi
zaključao.«
»Nisam«, mirno će njegov brat. »Imao sam pune ruke posla.«
Milo je do maločas čvrsto spavao, no sada je podignuo glavu i
promotrio novopridošlicu. Vidjevši da mu nije donijela hrane, zijevnuo je
i ponovno zatvorio oči. Toliko o psu čuvara.
Holly je uznemireno uzdahnula. »Znala sam da si ozlijeđen«, rekla je.
»A sad te još i probada iglom.«
»Izvedi je odavde«, tiho će Adam Dellu.
»Sad sam malo zauzet.«
Nastavio je zabadati iglu u Adamovo meso, a ovaj je škripao zubima.
Nešto je udarilo o drveni pod, možda Hollyni ključevi, no zvučalo je
poput pucnja iz pištolja. Namjerno je mislio na druge stvari, tako da nije
ni znao gdje mu se tijelo nalazilo onoga trenutka kad ga je oblio znoj i
kad mu je srce počelo divljački lupati. Nije znao kako se potkrovlje
pretvorilo u hladnu, golu afganistansku stijenu ispred špilje, kad se
sledio gledajući kako izvlače mrtva tijela...
»Adame.«
Trepnuo je na zvuk Dellovog glasa. Vratio se u svoj krevet. »Samo još
jedan«, rekao je Dell, i nabijanje u Adamovim prsima se smirivalo dok je
gledao u bratove sveznajuće oči.
»Dobar si«, rekao je Dell. To nije bilo pitanje. Adam je kimnuo. Bio je
dobar.
Barem je radio na tome. Prije dvije godine napadaji panike su mu
upravljali životom, no u zadnje vrijeme su se zbilja rijetko pojavljivali.
Otresao je tjeskobu gledajući Holly kako prilazi krevetu.
»Što se dogodilo?«, upitala je, pokušavajući vidjeti preko Dellovog
ramena. »Tko te je ozlijedio?«
Da nije sasvim samljeo zube škripanjem zbog igle koja mu se
zabadala u kožu, umro bi od smijeha. Bio je visok preko dva metra i nije
bilo mnogo onih koji bi se usudili izazvati ga. Pobrinuo se za to kad je još
bio dječak. Teško odrastanje ga je prisililo na tu odluku.
»Spasio je neko dijete na Black Forest Riveru«, objasnio je Dell Holly.
»Stvarno«, upitala je Adama. »Ti si onaj o kojem bruje sve vijesti, koji
je praktički skočio niz liticu da spasi nekog dječaka od pada?«
»Tako je«, reče Dell. »Naš privatni Batinan.«
Adam je taman otvorio usta da pošalje brata k vragu, no Dell mu se
nasmijao. »Malo se srami. Ima neki kompleks. Otkada se vratio, ne voli
da se hvalimo njegovim zaslugama.«
Adam je prostrijelio brata pogledom, no Dell se nije dao smesti. On se
nikada nije dao smesti.
»Sredili smo PTSP«, nemarno će Dell Holly. »Ali kompleks junaka...
to mu je ostalo. Možda bi ga trebala primiti za ruku ili pogladiti po kosi.«
»Kunem ti se, ako te uhvatim...«, mrmljao je Adam ispod glasa.
»Zašto nije u klinici?«, upitala je Holly.
»Ne voli klinike«, objasnio je Dell.
Da nije držao iglu u ruci, Adam bi ga bio zgromio. Zapravo je
govorio istinu. Doista je mrzio klinike. Nije volio liječnike, medicinare,
psihijatre, iako je nekolicini njih dugovao svoj život. »Holly«, umorno joj
se obratio. »Pođi kući.«
Umjesto toga, ona mu je prišla još bliže i krevet se udubio kad mu je
sjela uz bok. »Ta posjekotina je prilično duboka.« Glas joj je čudno
zvučao, i sjetivši se da je poprilično gadljiva na krv, Adam se okrenuo i
prvi put je pogledao kako treba.
Oči su joj bile staklaste, a koža voštano blijeda. Ne pripazi li, mogla bi
svaki čas pasti s kreveta i udariti glavom o pod. »Holly«, oštro će Adam.
Nije odgovorila, samo je malčice klonula.
»Sranje«, Adam će, »evo je.« Kleknuo je na koljena i primio ju
trenutak prije no što bi se srušila na pod poput vreće kosti ju. Dell je
opsovao na Adamov iznenadni pokret, no Adam ga je ignorirao. Morao
je jer je došlo do tjelesnog kontakta. Potpunog tjelesnog kontakta.
Bila je mekana, topla i rumena uz njega. Znojila se, no mirisala je
božanstveno. »Holly«, rekao joj je. »Holly, pogledaj me.«
Poslušala je, no nije bilo dobro. Zjenice su joj bile raširene, a koža
vlažna i ljepljiva. Držao ju je u krilu, svim snagama ne razmišljajući što to
čini njegovom tijelu. Stavio joj je glavu između koljena. »Diši«, naredio
joj je. »Unutra kroz nos, van kroz usta.«
»Kad smo kod usta«, primijetio je Dell, »možda će joj trebati umjetno
disanje.«
Adam ga je pogledao iznad Hollyne glave.
»Što je, samo kažem«, branio se Dell i stao pored nje. »Ništa se ti ne
brini«, rekao je i primio je za ruku. »Žene se stalno onesvješćuju kad nas
vide. Valjda zbog naših božanstveno isklesanih tijela. Većinom moga,
naravno.«
Progutala je nešto što je zvučalo kao smijeh.
»Istina je«, nastavio je Dell. »Čak smo zamoljeni da nikada ne stojimo
blizu jedan drugome. Nastat će neredi.«
Holly se opet nasmijala. Boja joj se vratila u obraze. Dellu je to
oduvijek dobro išlo. Znao je nasmijati žene. Znao je učiniti da se žene
dobro osjećaju. Nekada je to i Adamu dobro išlo, no ispao je iz štosa, i
nije se namjeravao vratiti tako skoro.
Holly je podignula glavu i ponovno ugledala iglu i konac kako vise s
Adamovog ramena. Brzo je zažmirila i sakrila glavu u pregib njegovog
vrata. »Joj, Adame.«
Uzdahnuo je i pogladio je rukom po kosi nalik na svilu. Ali ne bi on
to nikada primijetio, niti mu je bilo stalo. »Nije tako loše kao što izgleda.«
»Jesi li siguran? Izgleda zbilja grozno. Blijed si. Ti nikada nisi blijed.«
»Vidio sam ga ja i bljeđeg«, dodao je Dell. »Prošle godine sam ga
prijavio na traženje partnera online. Umro je od straha. Tad je bio
poprilično blijed.«
»Jer su me uhodili«, objasnio je Adam. »Neka luđakinja me je
uhodila.«
»Ma daj, nije bila tako strašna. Donijela ti je plišanog medvjedića,
sjećaš se? Jer si bio njezina maza mazilica. Kako takva žena može biti
luda, ako te zove mazom mazilicom?«
Holly se smijala.
Adam je odmahnuo glavom. »Provalila je ovamo i pokušavala me
nagovoriti da ju oženim. Koristila je omamljivač kao sredstvo
uvjeravanja. To nekako uvijek zaboraviš spomenuti.«
Hollyno vlažno čelo je još uvijek bilo naslonjeno na njegov vrat kad je
frknula od smijeha. Neka je proklet ako mu nije usnicama dotaknula
kožu, na što je zadrhtao od glave do pete.
»Jesi li siguran da ne trebaš liječnika?«, upitala ga je Holly.
»Dell je liječnik.«
»Veterinar. Bez uvrede«, rekla je Dellu.
»Nisam se uvrijedio«, odgovorio je Dell. »Ne brini. Već sam ja
pokrpao dosta životinja, a i ovog frajera tu, i to više nego jednom.«
Boja joj se vratila u lice, i Adam se prisilio maknuti ruke s nje. Ustala
je s kreveta i otišla od njega, njegove oči su ju slijedile poput odbjeglih
vojnika. Još uvijek je imala prvoklasno dupe...
»Ovo mijenja sve«, rekla je i okrenula se njemu.
Odmahnuo je glavom. »Mogu ja ići.«
»Kamo?«, upitao je Dell.
»Ne možeš«, usprotivila se Holly. »Ozlijeđen si.«
»Sve je pod kontrolom«, čvrsto će Adam.
»Kamo ćeš?«, ponovio je Dell pitanje.
»Donalda nema.« Adam je gledao Holly kako si grize usnicu. Da se
nije već jednom pojavila, Adam ne bi uopće razmišljao o Donaldovom
nestanku, jer taj je tip volio biti sam.
No Holly nije voljela brinuti, niti ulagivati. Da nije bila sasvim očajna,
nikada ne bi došla Adamu. Šesto čulo je očigledno nije puštalo na miru.
Dogodilo se više puta da mu je upravo šesto čulo spasilo glavu.
Znajući to, nikako nije mogao zanemariti Hollynu zabrinutost, iako je
želio poći s njom jednako koliko bi želio da mu čupaju zub bez
anestezije.
»Kamo je otišao?«, upitao je Dell.
Holly je slegnula ramenima. »U lov prije tri dana, i nije se vratio.«
»On uvijek odlazi u lov na više dana.«
»Ovoga puta je drugačije«, u glas će Holly i Adam.
Holly je na sekundu šokirano pogledala Adama, a on je dao sve od
sebe da joj ne uzvrati pogled. Nekada davno im je dovršavanje rečenica
jedno drugome bilo sasvim prirodno. Nekada zbilja davno.
Dell ih je veselo gledao. »Čekajte da vidim jesam li dobro shvatio. Vas
dvoje mislite izići na planinu u potragu za Donaldom. Zajedno.«
»Da«, rekla je Holly.
»Ne«, rekao je Adam. Nipošto. »Ja idem. Holly neće.«
»Idem i ja«, rekla je stisnute vilice i odlučnog stava.
Adam se sjećao kad ju je posljednji put vidio takvu – onda kad joj je
rekao da odlazi u vojsku, i neka ga ne čeka. Danas mu nije bilo ništa
lakše nego tog dana. »Brži sam kad sam sam.«
Prekrižila je ruke, no nije ništa rekla. Njemu zbog toga nije bilo
nimalo lakše, jer je znao da nije odustala. Odrasla je uz teške, žestoke
muškarce; Donalda, Griffina, Reda, radnike na ranču. Znala je kako se
nositi s njima i sa samom sobom. Poznavao je taj suženi pogled, stisnute
našminkane usnice, i stav učiteljice koja kori učenika. Takav stav je bio
uspješan kod većine muškaraca, i odmah bi podlegli. Svi osim Adama.
On nikada nije podlegao.
Dell ih je gledao i tiho se smijao. Bilo mu je baš zabavno. Možda nije
imao pojma o Hollynoj i Adamovoj zajedničkoj prošlosti, no očigledno je
nešto sumnjao i odmah spojio dva i dva. Ionako nije bilo važno. Važno je
bilo da će njihova zajednička misija prerasti u katastrofu epskih
razmjera. Adam je dozvolio Dellu da ga vrati na krevet i pokrpa do
kraja.
»Moji šavovi«, naglasio je Dell stavljajući zavoj. »Moj zavoj. To znači
da ne smiješ dirati. Ako poželiš dirati, zovi mene. Ako misliš da to ne
možeš izdržati, stavit ću ti pseći ovratnik.« Pogledao je Holly. »Vojnici su
najgori. Ne odmaraju se, neposlušni su. Misle da su nepobjedivi.«
Kimnula je.
Dell se ponovno okrenuo Adamu. »Onda, da ponovimo, ako
dotakneš moje šavove ili zavoj, ubit ću te.«
Adam se pridignuo. »Dakle, trebam si sam skinuti sve?«
Dell je uzdahnuo i počeo pospremati. »Sutra popodne dolazi velika
oluja.«
Holly si je grizla donju usnicu i pogledala kroz prozor. »Mogli bismo
krenuti odmah.«
Evo nje opet sa kraljevskim »mi«.
»Nema šanse«, odmahivao je glavom Dell. »Ovaj dečko nije spavao
već četrdeset i osam sati. Mora se naspavati i najesti kako treba. Postat će
poput bijesne kujetine kao uskoro nešto ne pojede, a morat ću mu dati i
nešto protiv bolova i upale.«
Adam je uputio bratu pogled pun prijetnje, no ovaj se nije ni
najmanje uplašio. »Govorim ti već deseti put, ne idemo »mi« nikamo.
Idem sam. Treba mi samo nekoliko sati odmora i sve će biti kako treba.«
Holly je oklijevala. Briga i bol su joj se zrcalili na licu. Adam je odmah
pomislio – je li se možda ovako osjećala onda kada sam otišao?
Ne, idiote jedan, sam si se pobrinuo za to. »Pronaći ću ga«, čuo je
samoga sebe kako joj obećava. »Možeš se pouzdati u to.«
Dugo ga je gledala u oči, a zatim je samo kimnula i otišla. Opustio se,
i počeo tonuti u san čim je zatvorila vrata.
»Između vas dvoje postoji snažna napetost«, nemamo će Dell.
»Seksualna napetost.«
Aha, to...
Dell se vrzmao okolo, bacao smeće, pakirao svoju liječničku torbu.
»Znaš da si najebao, zar ne?«
»Nemaš pojma o čemu govoriš.«
»Dobro«, rekao je Dell. »Ali totalno imam.«
»Nemaš.«
»Ma da? A koji od nas dvojice svaku noć spava s vrućim komadom?«
To je bila istina. Dell je nekako uspio uloviti jako zgodnu Jade
Bennett. A što je bilo najčudnovatije od svega, ona je obožavala Dellovu
nemarnost i nesputanost. »Imao si sreće, i to je to«, prokomentirao je
Adam.
»Da, mogao bi i ti pokušati.«
Adam bi bio zakolutao očima, no bio je preumoran. »Nije svatko
rođen za sreću do kraja života.«
»Neki jesu«, rekao je Dell. »Naučio si to na terapiji, glupane jedan.«
Dell je to znao samo zato što je tjerao Adama da redovito posjećuje
terapije, išao s njim, izluđivao ga sve dok se liječnici nisu zarekli Dellu da
je Adamu zbilja bolje. Adam je duboko udahnuo. »Ono što želim reći jest
da svi ne žele sreću do kraja života.«
Dell se zagledao u njega. »To je jednostavno glupo.«
»Ali je istina.«
Dell je šutjeo minutu. »Vidi, Afganistan je bio preužasan«,
naposljetku je rekao. »Ali sada si stigao kući. Možda ćeš iznenada
pronaći nekoga, čak se i zaljubiti, a nećeš biti spreman na to. Meni se
dogodilo. Što ćeš onda? Ignorirati svoje osjećaje?«
Adam se tiho nasmijao. Imao je on dovoljno dragih ljudi u životu.
Dell, Brady, Lilah, Jade... novi mu nisu bili potrebni. »Neće mi to biti
problem«, odlučno je rekao.
»Čovječe, sad si se urekao.«
»Dell?«
»Idi. Idi negdje daleko«, rekao mu je i oprezno se okrenuo,
ignorirajući Dellovo samodopadno smijuljenje.
PETO POGLAVLJE
HOLLY JE gledala kroz otvoreni zid kako Adam prtlja po vatri. Odjenuo
se slojevito i toplo, tako da je samo mogla zamišljati njegove mišiće kako
se napinju, no srce joj je ipak jače zakucalo.
Presmiješno. Već je previše dala ovome muškarcu. Vrijeme je da
tomu stane na kraj. Pridignula se i obgrlila oko koljena i usredotočila na
disanje. Neće on valjda spavati vani? Bit će mu prehladno, a ona se neće
moči opustiti od brige.
Holly, Holly, Holly, prekoravala je samu sebe. Ne brine tebe
hladnoća koliko te brine to da se on možda neće vratiti unutra.
Okrenuo se i pogledao ju, kao da je osjetio njezine oči. Ponovno je
počelo sniježiti, shvatila je kad je ponovno ušao pod okrilje njihovog
slabašnog zaklona i tiho joj prišao. Tiho kao i uvijek.
Nekada davno bilo bi joj se ubrzalo od samog pogleda na njega.
Odjeća bi joj se sama svukla s tijela. Sjetivši se onoga što su imali, obuzele
su je čežnje i nije im se mogla othrvati. On se ponašao kao da želi da ga
se kloni, no njegovi dodiri su govorili suprotno. Odavali su da mu ipak
nešto znači. To ju je zbunjivalo. I vrijeđalo.
Što je najgore od svega, sama si je bila kriva. Njegove riječi, kada bi se
udostojio obratiti joj se, bile su uvijek jasne.
Njega nije zanimala nikakva vrsta ljubavne veze. Došli su pronaći
njezinog oca, i to je sve.
Sjaj vatre odbijao se o kapljice otopljenog snijega na njegovoj kosi,
licu i rukama. Svjetlost mu je bacala sjene na lice dok je stajao pored
njihovog »kreveta«. Otkopčao je jaknu i raširio je preko ruksaka da se
osuši. Zatim je skinuo debelu majicu i ostao samo u tankoj majici dugih
rukava koja je ocrtavala svaki njegov mišić. Nagnuo se i odvezao cipele.
Nesvjesno je uzdahnula i pogledao ju je. Odmahnula je glavom.
Ništa, ništa. Ona samo tu sjedi... izuo je cipele i ustao. Pitala se hoće li
svući još nešto. Navijala je za traperice i zadrhtala pri samoj pomisli.
»Je li ti hladno?«, upitao ju je. Baš naprotiv – spopao ju je takav val
vrućine dok ga je gledala, iako mu to nikada ne bi priznala.
Adam je pogledao kako je Milo. Ležao je sklupčan pored ruksaka.
Pomazio ga je i pohvalio, te zatim kleknuo pored Holly. Nekoliko
kapljica otopljenog snijega je doletjelo na njezinu užarenu kožu.
»Skroz sam mokar«, rekao je.
Da. Nisi samo ti, pomislila je kad ju je zapahnuo miris Adama i vode
zajedno.
Raj.
Poravnao je svoju stranu kreveta, i kad se malčice primaknuo
njezinom graničnom prijelazu, popravila je smotanu jaknu. Dobacio joj je
pogled.
Nije ju bilo briga. Ne smije riskirati sama sa sobom. Nikada ne bi
preživjela seks s njim, a do toga će doći ako se noćas dodirnu. Osjećala je
to.
Čuo se neki zvuk poput prigušenog smijeha. Iznenadila se i
podignula pogled. Da, kreten se smijao. Isprva ju je zapanjila ljepota
njegovog ozarenog lica. Smijale su mu se i oči. Srce joj je skoro stalo i
zbunjeno je treptala.
»Razmišljaš toliko glasno da će ti mozak izgorjeti«, rekao je.
»Ovo zbilja nije smiješno.«
»U pravu si.« Uspravio se na svom području i smotao odbačenu
debelu majicu u jastuk. Još jednom joj se osmjehnuo i stavio majicu ispod
glave. Ležao je na leđima, s rukama iza glave i ležerno prekriženim
nogama. Potkošulja mu je ocrtavala svaki mišić i žilu.
Zurila je u njega pucajući od ljubomore zbog jastuka.
»Nešto te muči«, upitao ju je. O, ne. Nikada ne bi priznala da želi
podijeliti taj jastuk s njim. »Ne muči ako ti ostaneš na svojoj strani.«
Okrenuo se njoj i podbočio glavu rukom. »Kakva si ti lažljivica.« Još
uvijek se smješkao kada se nagnuo nad nju i primio je rukom za bok, te
joj dao brz i vreo poljubac.
Šokirano ga je pogledala. Skoro je zastenjala od želje. »Što je to bilo?«
Još uvijek se nadvijao nad njom i zurio joj u usta lagano odmahujući
glavom.
»Adame...«
»Šuti malo«, rekao joj gledajući ju. Ponovno je spustio glavu i započeo
sa malenim poljupca poput leptirovih krila, no nisu joj bili dovoljni.
Otvorila je usta tražeći još.
Tiho je zastenjao duboko u grlu i ljubio ju dok joj se prsti nisu skvrčili
u čizmama. Jednom rukom ga je držala za kosu, a drugom ispod srca.
Osjetila je kako tuče pod njezinim prstima. Opila ju je spoznaja da ona
ima jednaku moć nad njim kao on nad njom. Zatvorila je oči i prepustila
se trenutku, upijajući njegov okus, dodir, miris, toplinu kojom je isijavao.
Više nije mogla misliti, samo osjećati. A kakvi su to bili osjećaji! Bio je
prekrasno tvrd posvuda, i njezine ruke su baš bile krenule južno kada je
naslonio svoje čelo na njezino. Nakon nekoliko trenutaka je zbunjeno
podignuo glavu.
Zatim ju je poljubio u vrh nosa i legao pored nje.
Zapanjeno je zurila u njega, a on je samo namjestio svoje dugačke
ruke i noge, zatvorio oči i počeo lagano disati, sasvim opuštenoga tijela.
Zurila je u njega, skoro mu je probušila rupe na tijelu. Kako se sada
mogao opustiti? Ona se nije mogla opustiti, ne kada joj je tijelom strujila
napetost koju nije željela imenovati, i kada joj je srce skoro iskočilo iz
rebara. Adam je samo sklopio ruke na trbuhu i prekrižio noge. Ako mu
se disanje još uspori, morat će provjeriti ima li uopće puls. Već je bio u
dubokom snu, i to ju je živciralo kao i sve drugo kad je on u pitanju.
»Lezi dolje«, tiho joj je naredio i preplašio ju da je skoro iskočila iz
vlastite kože. Prevrnula je očima, što on nije vidio jer je žmirio, no
poslušala ga je. Namjestila se na leđa, no neki kamen joj se našao ispod
guze i smetao joj. Bilo joj je hladno. Da barem nije toliko inzistirala na crti
razgraničenja. Osjećala se kao da je samoj sebi iskopala jamu. Da ne
spominjemo kako upravo dokazuje onu njegovu izjavu o tvrdoglavosti.
Frustrirano se okrenula na desni bok, njemu leđima. No sada joj se onaj
kamen zabijao baš u bok. Okrenula se lijevo i...
Adam je pružio ruku, maknuo jaknu između njih, obujmio Holly oko
struka i privio ju k sebi. Obuzela ju je vrelina. Njegova vrelina, koja je
isijavala od njega k njoj. »Ovo nije u redu«, rekla je. »Je li ti još uvijek
hladno?«
Glava joj je mirovala na njegovom bicepsu, njegova ruka ju je grijala
oko struka, dlanom položenim opasno nisko na njezinom trbuhu.
Stražnja strana bedara joj je bila zalijepljena na prednju stranu njegovih
bedara... i svi ostali dijelovi su im bili savršeno poravnani. To je
uzrokovalo vrućinu u njenom tijelu, a osjećala je i njegovu.
»Holly.«
»Ne«, propentala je. »Nije mi više hladno.« Gorjela je.
»Super. Sada spavaj.«
Šali li se on? Kako će spavali kad se samo želi okrenuti i... ne, to se ne
smije. Uzdahnula je i malo se pomaknula... mmm, ako se još malo
pomakne, osjetit će kako mu se svi mišići napinju. Majko mila, kako je
samo čvrst i napet. Zažmirila je i napela mozak da joj podari neke nove
misli samo da se ne okrene i baci na njega svom snagom.
Tate još uvijek nema.
Da, to je to. Seksualne misli su nestale kao vodom odnesene. Davali
su sve od sebe da ga pronađu. Adam je davao sve od sebe, i još se brinuo
za njezinu sitost i sigurnost. Dugo nije nikome dozvolila da se brine za
nju, jer je mislila da će joj biti neugodno. Dokle god je voljela misliti da bi
sve ovo uspjela i sama, znala je da ipak ne bi. Adam joj je pomogao bez
ikakvog oklijevanja. Prošao je cijeli dan i tražio je samo jednu stvar od
nje. To je bilo pitanje, preosobno za trenutak u kojem je bilo postavljeno.
»Ponos«, šapnula je.
Adam se malo pomaknuo »Molim?«
»Ranije si me pitao zašto nisam nikome rekla da mi se brak raspada.
To je bio ponos. Glupi ponos.«
Iznenađeno je uzdahnuo. »Zašto mi sada to govoriš?«
Dobro pitanje. »Vjerojatno samo želim da shvatiš. Nisam se udala iz
osvete prema tebi. Učinila sam to iz još glupljih razloga.«
»Ponos«, ponovio je.
»Da.« Uzdahnula je i priznala ostatak priče. »Tata i Griffin uopće nisu
željeli da se udam, pa im nisam mogla reći da mi je brak otišao k vragu.
Bilo mi je lako zadržati sve za sebe jer sam živjela daleko od njih. No
preraslo je u ogromnu tajnu a da ja to nisam ni primijetila.«
»Imali su dobar razlog zašto nisu željeli da se udaš«, rekao je Adam.
Ruka oko njezinog struka je pojačala stisak. »Bio ti je profesor na
fakultetu. Netko ga je trebao prebiti što te uopće tako gledao.«
Čini se da je znao više no što je mislila. »Bila sam njegova asistentica,
a ne studentica. Dopustila sam da mi se približi jer je bio drugačiji od
muškaraca koje sam poznavala.«
»Nego što. Trebala mu je penzionerska iskaznica.«
Nasmijala se. Derek je samo četiri godine stariji od nje. »Prestani.«
»Nije te smio dirati.«
Oboje su prešutjeli činjenicu da cijeli Sunshine misli kako je ni Adam
ne bi smio dirati.
»Kako to misliš da je bio drugačiji od muškaraca koje si poznavala?«,
upitao je.
»Svi oni su krupni, grubi i... teški. Alfa-mužjaci. Prokleti alfa-mužjaci.
Derek nije bio takav. Iskreno rečeno, bio je drag, iskren i pristupačan.«
Barem ispočetka. »Slušao me je. Sviđale su nam se iste stvari. Volio je
čitati, posjećivati galerije i muzeje, kao i ja.«
Adam nije rekao nijednu riječ, no osjetila je prijekor. »Bio je potpuno
novi svijet za mene.«
»Da? Što je onda krenulo po zlu?«
Zašto je načela ovu temu? Nije se mogla sjetiti. Znala se samo da joj je
žao što nije šutjela i zaspala. Adam je čekao, no bilo je jasno da slijedi
njegov primjer i ne namjerava odgovoriti. Strategija joj je bila dobra, jer je
postao jako znatiželjan. »Holly.«
»Bio je tako drugačiji«, tiho je ponovila. »A ja... ja nisam bila
spremna.«
Dobro, čini se da mu se ova priča uopće neće sviđati. Na što nije bila
spremna? »Što ti je napravio?«
»Baš sve na što su me Griffin i tata upozorili.«
Migoljila je prstima i Adam ih je primio u ruku da ih smiri. Položio je
njezin dlan ispod svoga na njezinom trbuhu.
»Nije to ništa što nisi već čuo«, rekla je. »Klasičan klišej. Čini se da se
teško riješiti starih navika, a on je jako blizak sa svojim bivšim
studentima. Pogotovo studenticama.«
Kreten. Kopile jedno. Jebeni idiot. »Ah, Holly.«
»Znam. Patetično, zar ne? Iskreno sam vjerovala da sam jedina u
njegovom životu, da sam posebna. No sada je sve u redu. To je bilo
davno. Naučila sam mnogo toga i odrasla sam u međuvremenu.«
»A ipak«, nastavio je Adam vrativši se na onaj dio priče koji ga je
mučio. »Nikome nisi rekla. Nisi tražila pomoć od oca, brata ili...« Mene.
Zašto bi se ikada obratila njemu? Oholo ju je ostavio. No nije si
mogao pomoći a da se ne pita, usprkos njezinom priznanju, zašto je krila
da je brak bio toliko loš.
»Šališ li se«, bezvoljno se nasmijala. »Nisam smjela tražiti pomoć.
Tata i Griffin su se strašno protivili jer se udajem tako mlada, i odlazim
tako daleko od njih. Nisam im mogla ništa reći. Morala sam sve riješiti
sama.«
»Imala si devetnaest godina.«
»Odrasla sam«, inzistirala je. »Sama sam se uvalila u tu kašu i sama
sam se izvukla. Nije mi trebala ničija pomoć. Pogotovo ne od moga
bijesnoga tate i brata.«
Adam se sjećao koliko je Griffin bio razjaren kad se Holly tako
naprasno udala. Znao je da su on i Donald čak letjeli u New York
nekoliko puta da je odgovore od te odluke. On je znao već tada da to kod
Holly nikako neće upaliti.
»Zatim su pokušali platiti Dereku da me ostavi«, rekla je. »To je
vjerojatno bila tatina ideja. Ne znam zašto Derek nije pristao.«
Odmahnula je glavom. »No vidiš sada zašto njima nisam mogla ništa
reći kad sam godinu dana kasnije uhvatila Dereka u našem stanu sa
svojom novom asistenticom. Ispitivali su stabilnost stolića u našem
hodniku.«
Adam se trgnuo. »Reci mi da si ti ispitala stabilnost vrha svoje čizme
na njegovim jajima.«
Tiho je frknula. »Bacila sam njegovo prijenosno računalo kroz
prozor.«
»Nije loše.«
»Bacila sam ga s trećeg kata«, dodala je, »i pao je na njegov dragi
automobil.«
Slegnula je ramenima. »Bila je to baš korisna terapija za ljutnju.«
Adam je prošao tu vrstu terapije, i službeno i neslužbeno. Službena
terapija za ljutnju se odvijala u ordinaciji njegovoga psihijatra u Coeur
d’Aleneu, gdje su ga snabdjeli strategijama za borbu s vlastitim
poteškoćama.
Dijelom su mu pomogle. Možda čak i dosta. No neslužbena terapija je
učinila mnogo više. Dell ga je vodio na vrh Fallen Lakesa gdje su nad
kanjonom obojica naizmjence vikali iz petnih žila.
Adam je zagovarao takvu terapiju u svakom smislu. Osjećao se kao
da bi sada mogao otići na Fallen Lakes i dobro se izvikati. »Ni Griffin, ni
tvoj tata nikada nisu posumnjali da ti je brak u krizi?«
»Griffin me je stalno ispitivao postoji li neki razlog da prebije
Dereka«, rekla je Holly. »Ali...«, odmahnula je glavom.
Adam je shvatio. Stjerali su je u kut iz kojeg ne bi mogla izići a da ne
proguta vlastiti ponos. Imala je sreće što se nije udavila. Zamrsio je ruke
u njezinu kosu, žaleći što nije bio tu kad ga je trebala.
»Shvaćaš me, zar ne? Baš sam se našla u nezavidnoj situaciji, a...«
»A Reidovi nikada ne odustaju«, dovršio je umjesto nje. »Tvoj otac to
stalno govori.« Kimnula je.
»Shvaćam sve to«, rekao je, »ali pobogu, Holly, mislim da nije želio
da ti to toliko primiš k srcu. Shvaćaš da ne moraš biti jednako tvrdoglava
kao i on.«
»I nisam. Nisam poput njega.«
Morao joj se nasmijati. Holly i Donald? Slični su kao jaje jajetu, i
Griffin je treće jaje. No Adam je bio dovoljno pametan da im to nikada ne
kaže.
»Nisam takva«, ponovila je, zvučeći jako uvrijeđeno. »On je strašno
težak. Kada misli da je u pravu, ne bi popustio ni za Boga. Ima mišljenje
o svemu i uvijek on zna najbolje. Ja nisam takva.«
»Aha, da, da«, rekao je Adam pokušavajući izbaciti ironiju iz glasa.
Nije mu uspjelo jer ga je udarila šakom u rame. Još jednom se nasmijao i
skoro zaradio još jedan udarac. Uspio je zaustaviti njezinu šaku i prinio
ju je na svoja prsa. »Tata ti je jako pametan«, rekao je. »I nevjerojatno
intuitivan. Ima najveće srce od svih ljudi koje poznajem. Dao bi i
posljednji novčić prijatelju u nevolji. A ti, Holly, ti si ona jabuka koja nije
pala daleko od stabla.«
Pokušala je izvući ruku, no nije uspjela. »Dobro«, rekla je zvučeći
udobrovoljeno. »Možda imamo nešto zajedničko.« Zastala je. »Ali ne
znam bih li ikome dala svoj posljednji novčić.«
Pustio joj je ruku i zavukao svoju ispod njezine veste. Prstima je
prelazio preko mekane, tople kože njezinog trbuha. »Meni si jednom
dala sve što si imala.«
»Da, pa eto...« Glas joj se zadebljao od sjećanja. »Danas sam
pametnija.«
Bilo je za očekivati da su oboje pametniji, a to je bilo dobro. Nekada
davno nisu imali zajedničku povijest, niti ikakvih prepreka u vidu
smotanih jakni između sebe.
On je njoj dao sve što je imao, a tada je to bilo jedno veliko ništa. Nije
bio siguran da je danas imao išta više od toga, a nije ni pokušao ništa
steći. Još uvijek je radio na tome da se počne osjećati normalno među
živim svijetom, kada su toliki ljudi koje je poznavao već napustili ovaj
svijet.
Pomagao si je tako što se zatrpavao poslom i zadavao si previše
obaveza. Na kraju dana bi se samo srušio u krevet i zaspao. Ove noći mu
to neće uspjeti. Ležat će na tlu i boriti se sa sjećanjima na ljepša vremena,
za promjenu. Najljepša vremena u njegovom životu...
Proveo je jedan trenutak razmišljajući o tome, i shvatio je da žarko
želi, i treba, njezino razumijevanje. Nije si mogao pomoći – pustio je
prste neka plešu po njezinom trbuhu i osjetio kako joj mišići drhte.
»Rekao sam ti da se neću vratiti jer nisam želio da me čekaš.«
»Znam. Rekao si.« Pokušala se odmaknuti, no primio ju je čvršće.
»Znaš da bih si i dalje nastavio uništavati život da sam ostao. Morao
sam pobjeći iz Sunshinea, Holly. Morao sam postati dijelom nečega i
naučiti se disciplini.«
»Shvaćam. Morao si otići.«
Složio je grimasu, sretan što ju ona nije vidjela. Popustila je hvat na
njegovoj nadlanici i počela ga lagano gladiti. Zbog toga se osjećao kao još
veći kreten. »Čini mi se da si dobio više no što si se nadao«, tiho je rekla.
Uzdahom se složio s njom i priznao joj nešto što nikada nije izgovorio
naglas. »Jednostavno ne bih mogao živjeti sam sa sobom da sam ostao i
povukao te u svoje ništavilo.«
Nastupila je tišina. Otela mu se iz zagrljaja i ovoga puta ju je pustio.
Okrenula se licem njemu i očekivao je... k vragu, nema pojma što je
očekivao. Divljenje zbog onoga što je učinio za nju, možda? Kad bi se
barem malo smekšala. Pokazala malo topline i nježnosti. Možda i nešto
više od toga...
Umjesto toga, njezine su oči ljutito sjale i mogao se zakleti da joj iskre
izlijeću iz kose. »Pogledaj se«, promrsila je. »Donosiš odluke u moje ime.
Nisi nimalo drugačiji od ostalih muškaraca u mom životu, zar ne?«
Bijesno se okrenula i slučajno ga udarila koljenom u prepone. Hm,
možda i nije bilo slučajno.
»Nisi se trebao brinuti«, dodala je dok je on uzdisao od bola. »Jer ako
nisi primijetio, sama sam se uspjela povući u ništavilo.«
»Holly...«
»Umorna sam«, rekla je i hladno mu okrenula leđa. »Idem spavati.«
Zatvorio je usta da ne izlane nešto glupo. »Dobro.«
»Dobro.« Uspravila se i stavila zapreku od jakne na mjesto prije no
što je ponovno legla. Oboje su se smirili. Čulo se samo njihovo disanje,
koje je djelovalo isuviše glasno. Provodio je dugu tišinu brojeći pahulje
koje padaju na tlo ispred vrata.
»Adame«, šapnula je. Nije želio više pitanja niti prisjećanja. Želio je
samoću i opuštanje. To je uvijek želio. Osim... osim ovoga trenutka. Sada
nije znao što želi. Zbunjivala ga je dozlaboga, izvrtala njegove riječi,
radila mu pomutnju u mozgu. Nije imao pojma zašto se uopće trudi
kontrolirati emocije kad je ona tu. Valjda je tako navikao, pomislio je.
Uvijek je on imao kontrolu, u svakom dijelu svoga života. Tako je uspio
izvući živu glavu.
Psihijatar ga je upozorio da je i popuštanje kontrole dio procesa
zacijeljenja. To je mnogo lakše reći nego učiniti. Holly se nije dala
prevariti njegovom mirnoćom, i malo ga je gurnula.
»Adame.« Zurila je u njega kroz tamu, pokušavajući ga vidjeti.
Vidjeti ono što skriva u sebi.
Obično bi samo njezin pogled bio dovoljan da sve loše stvari u
njegovom životu samo iščeznu. Sada ga je njezin pogled uznemiravao.
Večeras njegovi zaštitni bedemi ne smiju pasti.
Treba se povući...
No nije se imao kamo povući. Jednostavno je morao biti muško i
suočiti se sa situacijom. »Da?«
Naslonila se na lakat i pripremio se na najgore. Željela ga je razumjeti
i shvatiti promjene koje su nastale u njemu. Željela je, ali nije mogla. Ona
nikada neće shvatiti tamu u kojoj je živio.
Nesigurnost joj se zrcalila na licu.
Trebao bi joj pružiti ruku, dotaknuti ju i ohrabriti. No nije vjerovao
samome sebi, znajući da se vrlo lako može izgubiti u privlačnosti koju su
osjećali jedno prema drugome. Mogao bi se zakopati duboko u nju i tako
si dati oduška. Očajnički je to trebao. No nikada ju neće iskoristiti na tako
grozan način.
»Imam pitanje.«
Ma, prekrasno. »Reci.«
»Zašto si mi zapravo dopustio da danas pođem s tobom?«
DESETO POGLAVLJE
ADAM SE naglo probudio, dok mu je srce još uvijek tuklo. Nije to bila
potpuna noćna mora kakva zna biti, hvala Bogu. Više se nije budio uz
vrisak skačući iz kreveta, nego se samo radilo o jakom lupanju srca i
nedostatku zraka. Kao sada. Adam je znao razlog zašto mu se baš ove
noći ponovno javila noćna mora. Danas su trebali poći na Kaniksu i
potražiti Donalda.
Preznojio se pri samoj pomisli. Natjerao se da se opusti i osjetio kako
se Holly gnijezdi oko njega. Ledeno stiskanje u njegovim prsima odmah
je prestalo. Nastavio je smirivati tijelo mišić po mišić, uživajući u
rijetkome luksuzu ženske topline pored sebe. Topline Holly koja ga je
objeručke prihvaćala. Ženstveni miris njezine kože je istovremeno bio
uzbuđujući i smirujući, te je pritisak u njegovim plućima polagano
iščezavao. Okrenuo je glavu i zario lice u njezinu kosu, želeći je samo
malo udahnuti. Zatim je osjetio toplu njušku u svome uhu. Otvorio je oči
i ugledao Miloa. Prva ružičasta svjetlost zore pronašla je put u
rendžersku postaju. Adam je lagano odgurnuo psa i pogledao toplu,
seksi ženu u svojim rukama. Njezina savršena mala guza bila je
priljubljena uz njega. Oboje su bili goli, no grijala ih je međusobna
kemija. K vragu, mogli su snabdjeti grijanjem cijelu jednu zemlju trećeg
svijeta.
Hollyina koža je mirisala po njezinom vlastitom seksepilu, a malo i
po Adamu. To je bilo erotično... i uznemirujuće intimno. Polako se
okrenuo na leđa. Holly je nešto promrmljala, okrenula se i ponovno se
zalijepila za njega. Ne za njega, ispravio se. Za njegovu toplinu. Bila je
toplinski navođena raketa. Kosa joj je izgledala poput eksplozije u
tvornici madraca, sva rasuta po njegovoj ruci i prsima. Škakljala ga je po
nosu. Prije no što je uopće shvatio što radi, maknuo ju je sa njezinog lica.
Smrknula se u snu. Dobro je upoznao taj njezin izraz lica. U posljednje
vrijeme nisu imali mnogo zajedničkih tema za smijanje. Barem ne do
sinoć.
Nakon te uznemirujuće pomisli, Adam se latio ispetljavanja iz ruku i
kose. Nije bilo lako, jer se objema šakama držala za njega, i stisnula mu
bedro između svojih. Naslonila je grudi na njegova prsa, i kad se
pomaknuo, bradavice su joj se odmah ukrutile. Znao je da je to samo
fizička reakcija na stimulaciju, ili na hladnoću, no odmah mu je krenula
voda na usta.
Jedva se odupro, i to zato što se osjećao kao najveći šupak na svijetu
jer je dopustio da se ono sinoć dogodi između njih. Nije se smjelo
dogoditi. Holly je imala stremljenja, nade i snove. Ona je bila nešto
najbolje na svijetu... nešto za poželjeti zauvijek. Adam više nije imao
nade i snove, i radio je samo na tome da uspije preživjeti svaki
nadolazeći trenutak. A zauvijek? To je u njegovom riječniku praktički
bila psovka. Uspio se malčice izmaknuti, a ona je u snu zacijukala od
negodovanja. Nikada u životu nije čuo nešto tako slatko i seksi. Osim
onih zvukova koje je ispuštala protekle noći.
Prije svih onih godina uvijek je reagirala na njega sa otvorenom
gorljivošću. Jedva ga je čekala. To ih je oboje uzbuđivalo. Činilo se da se
nije puno toga promijenilo.
Naravno da ga onih dana nije imala s kime usporediti što se seksa
tiče, i to ga je samo po sebi uzbuđivalo. No čak je i bez toga bila drugačija
od svih drugih žena koje je upoznao. Budila je u njemu neku zaštitničku,
posesivnu prirodu koju nije ni znao da posjeduje. Naravno da je tada bio
mlad, glup i potpuno pod utjecajem svojeg pimpeka.
Nije imao pojma kojom izlikom se sada može poslužiti.
Nježno se oslobodio njezinih nogu i kleknuo na koljena, i po prvi
puta toga jutra dobro ju pogledao. Preplanula koža, prekrasne, tople
obline, i... ogrebotine od njegove brade na njezinom vratu, grudima i
između nogu.
Ti si stvarno svjetska šupčina, pomislio je o samome sebi i pokrio ju
vrećom. Natjerao se na ustajanje.
Odjenuo se i izišao van gdje ga je ledeni zrak odmah ošamario, a
moralni kompas počeo zvoniti za uzbunu. Snijeg je preko noći pao
taman dovoljno da samo uljepša krajolik. Vidio je miljama ispred sebe.
Sve šiljasta stabla i šume koje se pružaju unedogled, prekrasne u svojoj
jednostavnosti. Pogledao je nebo. Tamno i prijeteće. Bit će sretni ako još
sat vremena ništa više ne padne. Jutro je bilo takvo da se čovjek samo
poželi vratiti u krevet i zagrliti toplu, seksi ženu koja čeka. Ali to ne
može tako. Pogledao ju je kako sklupčana leži u njegovoj vreći za
spavanje. Vidjela se samo plava kosa. Bože mili, kako je on volio miris
ženske kose. Već godinama nije mislio na to. Bio je zauzet drugim
stvarima, kao što su misije na mjestima za koja nikada nije čuo niti su
službeno postojala. Pomagao je dobrim momcima, izgubio pola svoje
jedinice zbog lošeg protoka informacija, te pao u duboku jamu očaja i
krivnje jer je ostao živ... zbog toga nije imao vremena razmišljati o
ženama. Duboko je udahnuo i morao otresti te osjećaje. Prva stvar koju
naučite na terapiji jest da nema smisla inzistirati na krivnji. No sada je
ionako imao drugih problema. Špilje, naime.
On i Milo su obavili svoje poslove. Mučilo ga je rame pa je skinuo
majicu i zanemario ledeni zrak i Dellove upute. Skinuo je i zavoje. Činilo
se da je sve u redu. Pokušao je sam vratiti zavoje na mjesto, no nije mu
baš išlo. Vrtio se i pokušavao i baš tada vidio Holly kako stoji na vratima
rendžerske postaje i gleda ga u polubudnom, sasvim zbunjenom stanju.
Omotala se vrećom za spavanje koja joj je malčice skliznula s ramena i
otkrila komadić crne čipke. Nikada nije previše razmišljao o ženskom
donjem rublju. Većinom mu se sviđalo oskudno i na podu pored kreveta,
no sada je vidio da je bio kratkovidan. Ova mala naznaka je također jako
privlačna.
Shvatila je da zuri u nju, pa se okrenula i nestala unutra. Trenutak
kasnije se vratila odjevena. Još uvijek je izgledala malčice iznenađeno što
se krajolik preko noći pretvorio u zimski raj. Gledao ju je tako začuđenu i
pospanu, te jednostavno morao čestitati samome sebi jer je on uzrok
njezinoj zbunjenosti. »Jesi li dobro?«, upitao ju je.
Obrazi su joj se zarumenjeli, no kimnula je. Pitao se razmišlja li o
tome kako joj je jako dobro bilo prije nekoliko sati – dok je uzdisala i
tihim šaptom izgovarala njegovo ime. No nije željela podijeliti svoje misli
s njim. Nije se niti maknula s vrata. Ostala je udaljena od njega, što je
značilo da je oprezna. Ili jako pametna.
Pokušao joj je pogledati u oči, no okrenula je glavu prema magli koja
se spuštala nad ranim jutrom.
»Hoćemo li razgovarati o tome?«, upitao ju je nadajući se da će odbiti.
Nikada nije volio razgovarati.
Odmahnula je glavom i počela kupiti kosu u šaku onako kako to žene
rade, da bi je naposljetku ukrotila trakicom koju je nosila oko ruke. Prišla
mu je i posegnula za novim zavojem. Ukrutio se kad mu je lagano prešla
prstima preko leđa. Gadio se sam sebi i pružio joj tubu dezinficijensa.
»Zar ti Dell nije rekao da ne diraš zavoje?«, upitala je.
»Je.«
»Nije li ti također rekao da će ti staviti pseći ovratnik budeš li
prčkao?«
»Je«, promrsio je. »I onda?«
»Znači, voliš nositi pseće ovratnike?«
»Prvo bi me morao uhvatiti«, rekao je.
Holly je frknula i namazala mu ranu antibiotskom masti. »Je li Dell
brz?«
»Je, ali ja sam brži.«
Promijenila mu je zavoj. »Sve izgleda dobro, Adame.«
»Hvala ti.« Izvinuo je vrat i pogledao je u oči. »Puno si zgodnija nego
moj posljednji liječnik.«
Pogledala ga je poprijeko. »Ja sam zgodnija nego išta što si ti vidio.«
Kad se nasmijao, uzvratila mu je smiješkom. »Pao je snijeg.«
»Da. Bili smo prezauzeti i nismo primijetili.« Sjećanje na ono što su
radili još ga je više ukrutilo. Holly je spustila pogled na njegove usnice i
tako im oboma priuštila napadaj požude i još nečega.
Nelagode.
Poznavao je taj pogled – pogled žene koja je pronašla ono što želi.
Kriste moj dragi. Posljedice sinoćnjih događaja mu se već obijaju o glavu.
Sam si je kriv.
Navukao je majicu, pa majicu s kapuljačom i jaknu. Bile su tehnike
odugovlačenja dok je razmišljao kako da je najbezbolnije odbije bez
pretjeranih analiza protekle noći. Okrenula se njemu i pogledala ga
ozbiljnim, nesretnim očima. Želudac mu se stisnuo. Ovoga puta ju
jednostavno nije mogao ignorirati. »Ponovit ću pitanje«, tiho je rekao.
»Jesi li dobro? Imamo li problem?«
»Ne«, rekla je. »Naravno da nemamo. Tata mi je nestao – mobitel mu
je i dalje isključen. Provjerila sam prije no što sam se odjenula – i upravo
sam spavala sa jednom od najvećih pogrešaka u svom životu – s
pogreškom koja mene smatra pogreškom – ali ne, nemamo nikakav
problem.«
»Eto, vidiš da sam znao da moramo razgovarati«, rekao je zakoračivši
prema njoj.
»Ma gle, zaboravi. Pokrenimo se već jednom. Ti tako radiš, zar ne?
Kad postane gusto, ti se pokreneš.«
Otvorio je usta da joj se usprotivi, jer on uopće tako ne radi i ona to
zna. No vidio je odraz jada na njezinom licu prije no što je okrenula
glavu, i zadržao jezik za zubima.
»Super«, rekla je zamahnuvši rukama. »Evo ga, stiže.«
»Što stiže?«
»Tvoj govor za jutro poslije«, rekla je. »Pokušala sam ga izbjeći, ali
čini se da su neke stvari nezaobilazne. Daj sve od sebe, Adame. Izbaci to
van prije no što te zadavi.«
Polagano je uzdahnuo. »Sinoć...«
»Čekaj«, ponovno ga je ubola prstom. »Trebala bih te upozoriti – iako
sam upravo ja rekla da je ono sinoć bila pogreška, ubit ću te ako ti to
kažeš. Jer lagala sam, Adame. Nemoj misliti da te ne mogu ozlijediti –
išla sam na kick-boxing i naučila poteze. Opake poteze.«
»Holly«, primio ju je za ruku kojom je mahala. »S tobom ništa nije
pogreška.«
»Ali«, upitno će ona. »Zato jer osjećam da dolazi jedno ali.«
Pogledao ju je u oči. »Ali ja ne želim isto što i ti.«
Pogledala ga je suženim očima. »A što ti misliš da ja želim?«
»Predanost i vezu.«
Uzdahnula je. »A što ti želiš? Što je s tobom?«
»Nije bitno što ja želim«, rekao je. »To nije ono što ti zaslužuješ. Ali ne
želim te povrijediti.«
Kimnula je kao da ga shvaća, no zatim je odmahnula glavom. Kad je
otvorio usta, ljutito je zurila u njega i ponovno ih je zatvorio dajući joj
vremena da se sabere.
»Znači, ti ne osjećaš ništa prema meni«, upitala je.
Kriste, ubit će ga. »Osjećam i previše prema tebi?«, ispravio ju je. »Ali
to nije dovoljno. Ti zaslužuješ sve, Holly.«
»Još jedan brak, hoćeš reći? Kućicu u cvijeću?« Nasmijala se tiho, bez
radosti. »Imala sam to i ne želim još jednom.«
»Možda sada ne želiš, ali kada dođe vrijeme i promijeniš mišljenje,
htjet ćeš biti s nekim tko želi isto što i ti. Ja nisam taj čovjek, Holly.«
»Ne volim kada mi ljudi govore što da želim, Adame.« Okrenula je
glavu i zagledala se u šumu. »Ti pojma nemaš što ja želim.«
To je nedvojbeno bila istina, no također je dokazivalo da je on u
pravu. Nije znao kako je to biti u stalnoj vezi s nekom ženom i biti joj
predan svaki dan. Mogao bi ju tjelesno zadovoljiti, no neovisno o tome
želi li on biti njezin Pravi ili ne, naposljetku bi je iznevjerio jer je ne bi
mogao zadovoljiti emocionalno.
»Čini se da se ovdje uopće ne radi o meni«, rekla je. »Radi se o tebi. Ti
ne želiš biti ranjiv prema meni, niti ikome drugome. Ne želiš mi se
otvoriti.«
»Otvorio sam se i podijelio s tobom više nego i sa kim drugim«, rekao
joj je.
»Ali ipak si bio suzdržan. Misliš da moraš biti savršen. Uvrtio si sebi
u glavu neke kretenarije i ne želiš odustati od njih. Zaboravljaš kako ja
već znam da nisi savršen.«
Ravno u sridu. Oboje su znali da više ne govori samo o sinoćnjem
događaju.
»Nisam te htio povrijediti«, rekao joj je.
»Donio si sveobuhvatnu odluku o nama bez mene. To me je
povrijedilo.«
»Da, učinio sam to«, složio se. Učinio bi to ponovno. »Ma hajde,
Holly, znaš da je prije dvanaest godina život sa mnom bio samo bol i
razočaranje.« Učinio joj je uslugu prekidom veze prije odlaska u vojsku.
Uvijek se tako prisjećao tog događaja, govoreći si da je sretnija bez njega.
Što znači da danas nema nikakva prava na osjećaje prema njoj. Imao
je svoju priliku, i donio je odluku da ode. Odbio je promijeniti život tako
da ona postane dio njega. Nije bio voljan dodatno komplicirati situaciju.
Želio je da sve ostane što je jednostavnije moguće.
Holly je bila mnogo toga, no jednostavna nipošto ne. Ni onda, ni
sada.
»Što je onda bilo sinoć?«, upitala je.
Pa, k vragu.
»Uopće ne znaš, zar ne?«, rekla je uz nevjericu.
Nije znao. Nije imao pojma.
»Zbilja«, rekla je na njegovu tišinu. »Nastavit ćeš sa svojom ulogom
mračnoga, izmučenoga frajera? Super. Super je to, Adame. Drži se onoga
što ti dobro ide. Jer to ti doista dobro ide. Pravi si majstor. Privlačiš ljude
svojim tihim, seksi šarmom i dozvoljavaš im da misle kako su ti posebni,
kako ih puštaš k sebi, a cijelo vrijeme ih zapravo držiš na sigurnoj
distanci i uopće im ne daš da ti se približe.«
Protrljao je vilicu i pomno pogledao Holly, pitajući se je li uvijek
ovako nervozna ujutro. Bolje bi bilo da to pitanje zadrži za sebe. Bio je
dovoljno pametan da se ne uvuče u još jednu svađu s njom na vrhu
planine, kad traže njezinog nestalog oca i muče se s uzburkalim
osjećajima. No možda ju je mogao malo zadirkivati. »Sinoć«, započeo je,
»kada smo...«
Zatvorila je oči. »Da, što s tim?«
»Svršila si, zar ne?«
»Majko mila.« Raskolačila je oči i pogledala ga poput zmije. »Misliš
da sam glumila orgazam?«
»Tri orgazma«, istaknuo je i odao se. Znao je da je svršila. Znao je
točno kada i koliko je trajalo, i dugo će ponovno proživljavati te trenutke.
Shvatila je da ju zafrkava i zarumenjela se. »Ne bih glumila.«
»Dobro je znati«, rekao je. »Ali činiš se poprilično nervoznom za
nekoga kome se posrećilo, pa...«
»Dobro«, uzmaknula je. »Koliko god mi je zabavan ovaj neugodni
razgovor, moram sada...« Pokazala je prema šumi.
»Čekaj.« Izvadio je bočicu suzavca iz ruksaka. »Uzmi ovo sa sobom.«
»Zbog svih silovatelja koji su se pritajili u šumi?«
»Zbog medvjeda i ostalih znatiželjnih četvoronožnih grabežljivaca.«
Kimnula je i uzela bočicu, te se okrenula i pošla prema šumi.
»Nemoj daleko«, dobacio je njezinim ukočenim leđima. »Lako se
samo okrenuti i...«
»Za razliku od glupe odluke koju sam sinoć donijela – a to je seks s
tobom«, objasnila je, »nisam potpuni moron.«
»Mislio sam zbog snijega. Palo je samo desetak centimetara, ali i to
zna biti varljivo.« Spremio je kutiju za prvu pomoć u ruksak. »Idem i ja s
tobom...«
»Slijedi me i čeka te sigurna smrt.«
Smirio se. »Dobro, ali samo zapamti da sve izgleda isto pri ovako
slaboj svjetlosti...«
Odmahnula je rukom i nastavila hodati, te nestala u šumi.
»Milo«, rekao je Adam, gledajući točku u kojoj je nestala. Pas je
odmah poslušao.
»Traži«, rekao mu je Adam i pokazao.
Milo je odmah veselo krenuo za Holly. Ako ne želi biti razumna,
onda će imati dadilju dok si traži drvo za obilježavanje. No nekoliko
sekundi kasnije ju je čuo kako zvonko govori ne. Sigurno mu je i
priprijetila prstom, jer je Milo došao iz šume sav pokisao, kao da je
zaslužio prijekor.
»Dobro je«, rekao mu je Adam. »Bravo, dečko.« Odlučio je kratko
nazvati Della.
»Jesi li imao dugu noć?«, nemarno će Dell.
»Ne počinji.«
»Pretpostavit ću da te Holly nije ubila, jer još uvijek dišeš. Jeste li
pronašli... zajednički jezik?«
»Zovem te zbog tvojih glasovnih poruka, Dell.«
»Samo mi reci da ili ne jer mi Jade stalno šalje poruke. Želi znati jesi li
se javio.«
»Sad joj možeš reći da sam se javio.«
»Potvrđuješ ili niječeš?«, navaljivao je Dell.
»Isuse.«
»Hej«, branio se Dell. »Nije to zbog mene. Jade pita. Uvjerena je da te
još uvijek muči krivnja.« Zastao je. »Nije tako, zar ne? Dobro si...?«
Adam se odupro potrebi da lupi glavom o najbliže drvo. »Trebam li
pretpostaviti da nemam hitnih poruka?«
»Ovisi što je tebi hitno. Reno me je šutnuo u dupe. Taj konj je zbilja
neodgojen.«
»Reci mu da mu dugujem cijelu jabuku«, rekao je Adam i poklopio.
Zatim je nazvao Bradyja koji mu je rekao da se Donald nije ni pojavio, ni
javio.
»To nije dobro«, rekao je Adam jer je znao da će zbilja morati ići u
jebene špilje. Super.
»Jesi li ti dobro?«, upitao je Brady. Uvijek je znao prepoznati kad je
Adam pod stresom.
»Zašto ne bih bio?«
»Ne znam. Reci ti meni.«
Adam je zastao. »Jebeni Dell«, rekao je, a Brady se tiho nasmijao.
»Da, ovdje je pored mene«, rekao je Brady. »Znači, istina je. Ti i
Holly...«
»Dell pojma nema o čemu govori.«
»Onda nije istina.«
Adam je duboko udahnuo. Progonile su ga vizije protekle noći. Holly
ispod njega, njihove ruke i noge isprepletene toliko da se nije moglo
znati gdje ona počinje, a on završava.
Nakon duge pauze, Brady se ponovno nasmijao. »Sretno, buraz.
Trebat će ti.«
Adam je zastao. »Je li tebi trebala sreća? S Lilom?« pitanje ga je
šokiralo. Da ga je mogao povući, odmah bi to učinio. Tišina je odala da je
i Brady bio zatečen iznenadnim prikazom ranjivosti. Ako se nasmije,
Adam će ga morati ubiti.
Ali Brady se nije smijao. »K vragu, čovječe«, naposljetku je rekao,
»trebalo mi je mnogo više od same sreće. Trebala mi je Božja pomoć da
osvojim tu ženu, a i tada sam skoro uprskao stvar.«
Brady je bio najsirovija muškarčina koju je Adam ikada upoznao, a
nekako je uspio osvojiti najmiliju i najslađu ženu na kugli zemaljskoj.
Lilah bi mu zvocala zbog nečega. Bilo čega, hrane, posla, njegovog
prezaštitničkog stava... navaljivala bi dok se ne bi naljutio, a zatim bi mu
prilazila kao na mačjim šapicama. Janje protiv vuka. Adam nikada nije
vidio da itko može preveslati Bradyja na taj način, no Lilah ga se nikada
nije bojala. Zagrlila bi ga oko vrata i poljubila, a ovaj bi se smijuljio poput
zatelebanog tinejdžera. Čak bi se i dan-danas jednako idiotski nasmiješio
čim vidi da ga Lilah zove na mobitel.
»Nemoj sve sjebati«, upozorio ga je Brady.
Adam nije imao više ništa za reći i prekinuo je poziv. Trebalo mu je
nekoliko minuta da pospremi stvari. Ostavio im je dvije žitne pločice,
jabuke i vodu za doručak. Holly se još nije vratila.
Koračao je čistinom i zaustavljao se svakih nekoliko sekundi zureći u
smjeru gdje je nestala.
»Holly.«
Ništa od nje. Prokletstvo!
»Dolazim za tobom, Holly.« Nije ju želio iznenaditi. Naoružao ju je i
znao je koliko je grozno dobiti suzavac u lice. Osim toga, shvaćao je da
žene trebaju privatnost, posebice kada pokušavaju obaviti svoju jutarnju
rutinu u ovakvim uvjetima. No ako se samo duri negdje i pokušava ga
kazniti, to je onda druga stvar. Sinoć joj je rekao istinu. On ne igra igrice.
»Holly.«
Opet ništa.
Dao joj je još šezdeset sekundi, što je bilo predugo jer je njegovo
iskustvo govorilo da odmah mora krenuti za njom. Nije shvaćao da
njegovi instinkti nisu baš prilagođeni ženama, ali cijeloga života ga je to
šesto čulo spašavalo i vadilo iz govana. Kad su se stvari sasvim sjebale
tijekom posljednje misije, šesto čulo ga nije izdalo. Zazviždao je Milou i
upro prstom u smjeru Hollyna odlaska. »Traži.«
Adam je išao za psom i odmah vidio Hollyne otiske u snijegu. Milo je
otrčao ispred njega i Adam ga više nije mogao čuti. Uskoro se oglasio
svojim znakom; tri puta je kratko zalajao govoreći da je pronašao koga je
trebao.
Adam je slijedio otiske čizama i Milovih šapa, te pronašao još jednu
čistinu. Vidio je psa i ženu kako sjede na oborenom trupcu. Zastao je jer
nije imao pojma što bi joj trebao reći. Holly je sjedila savijenih nogu.
Ruke je obavila oko cjevanica. Vidio je da je napeta, i nadao se da je to
zbog ljutnje, a ne zbog plača. Uvijek je lakše s ljutnjom.
Milo je pozorno stajao uz Holly i gledao kako im Adam prilazi.
»Dobar dečko.«
Milo se veselo opustio i legao na snijeg.
»Holly.«
Podignula je glavu i pogledala ga. Osjetio je isti udar panike kao onda
kad je prvi puta došao psihijatru i bio primoran razgovarati o osjećajima
koje je samo želio potisnuti.
DVANAESTO POGLAVLJE
IAKO JE Holly bila zabrinuta zbog tate i željela što prije poći u špilje,
Adam ju je još više brinuo. Da nije izbliza vidjela njegov napadaj panike,
nikada ne bi povjerovala da je on kadar sasvim izgubiti kontrolu. No
brzo se sabrao, puno brže nego što bi ona u istoj situaciji. Bilo je
nevjerojatno i vrijedno divljenja. Osjetila je i druge, mnogo složenije
stvari. Nježnost, za početak. Bilo je bolno gledati kako veliki i snažni
muškarac poput Adama skuplja komadiće samoga sebe, a da ga ne
poželi zagrliti. Da, zbilja ga je željela zagrliti – a to bi bilo isto kao da želi
zagrliti upaljeni fitilj.
Pazi ti to – od njih dvoje, ne krasi samo njega crta ludila. Vratio se u
normalno stanje dok ga je gledala. Ponovno je poprimio hladnokrvnu
vanjštinu koja ne otkriva ništa o čovjeku ispod nje. Podignuo joj je ruksak
na leđa prije no što je uzeo svoj i krenuo prema ulazu u špilje.
Tad je zastao. Stala je pored njega.
»Ne moraš ovo raditi.«
»Moram.«
Zagledala mu se u lice. Turobna odlučnost. »Kako uspijevaš izvoditi
spašavanja u uskim prostorima kad imaš ovakvu reakciju?«
Zastao je, a ona se pobojala da neće dobiti odgovor.
»Ne izvodim ih ja«, rekao je. »Barem nisam do sada. Ja upravljam
incidentima i organiziram potragu sa centralne lokacije.«
»Ali ti si prije nekoliko noći spasio ono dijete, i tada nisi bio u bazi«,
istaknula je.
»Ne. Kel i ja smo nekom glupom srećom došli u izvidnicu baš tog
terena kada je stigao poziv. Dijete je posljednji put viđeno na istočnoj
obali Black Forest Rivera. Njegov brat je stalno govorio da su bili kod
velikih stijena blizu riječnih špilja. No jedine stijene u tom području su na
zapadnoj strani.«
»Pored špilja«, rekla je Holly.
»Da. Jednostavno smo se našli u blizini i odgovorili na poziv
upomoć.«
»Jesam li dobro shvatila?«, započela je Holly. »Krenuo si za dječakom
znajući da ćeš možda morati ući u špilju?«
»Da, i srećom nisam morao, jer bismo u tom slučaju možda još uvijek
bili tamo.«
Susrela je njegov pronicavi pogled. »To je bio herojski pothvat«, rekla
je, »sve vijesti su brujale o tebi. Spustio si se niz stijenu do mjesta gdje je
mali visio i držao si ga sve dok Kel nije stigao do tebe sa užetom.«
»Da, zgrabio sam ga i držao, ali nisam morao ući u špilje.«
»Ako je to sve...«, rekla je i okrenula mu se, stavila jednu ruku na
njegova prsa, i drugu oko njegovog vrata, te privukla njegovo lice
svome. Dotaknula ga je usnicama i zastala. Privukao ju je k sebi bez
oklijevanja i dao joj veliki, vreli poljubac u usta. »Ne žalim se«, rekao je
kad su se odmaknuli, »ali čime sam to zaslužio?«
»To ti se ja ispričavam«, objasnila je.
»Zbog čega?«
»Kad smo jučer krenuli, nisi mi uopće bio drag.«
Malo se nasmiješio. »Ispričam ti jednu srcedrapateljnu priču i ti se
sažališ toliko da promijeniš mišljenje o meni?«
»Zar zbilja tako misliš?«, upitala je. »Da te sažalijevam?« Glupi,
ponosni muškarac. Stala je na vrhove prstiju i ponovno ga poljubila.
Nježno. A zatim ne baš tako nježno.
»Osjećam mnogo toga prema tebi, Adame«, priznala mu je.
»Vjerojatno i previše. Sažaljenje ne osjećam ni u kojem slučaju. Je li ti
jasno?«
Podignuo je obrvu na njezin zapovjedni ton, i bila je sretna što vidi
sjaj dobroga raspoloženja u njegovim očima. »Kristalno«, rekao je.
Bilo joj je lakše čak i kada je znala da se trudi samo zbog nje. Bit će on
dobro. Ona će se pobrinuti za to. »Spreman?«
Duh osmijeha mu je preletio preko usana. »Na sve«, rekao je.
Povjerovala mu je.
Ušli su u špilje. Leden vjetar im je puhao u leđa. Holly je gledala što
Adam radi i zastala bi kad i on. Taman mu je htjela još jednom ponuditi
da krene sama, no on je prvi progovorio.
»Donald nije ovdje.«
Ugrizla se za usnicu i zagledala u tamni otvor.
»Ne govorim to zato što ne želim ući unutra«, rekao je. »Ne želim,
neću ti lagati. Radije bih da mi odrežu jaja hrđavim nožem.« Pokazao je
prema Milou koji je mirno sjedio uz njega. »Milo mi kaže da nema
nikoga.«
Hollyn želudac se zgrčio. »Ali što ako netko tko je tamo više nije
živ?«
Zastao je, i Holly je imala osjećaj da bira riječi. »Milo zna nanjušiti i
leš.«
Laknulo joj je. »Stvarno?«
»Živ ili mrtav, Milo bi znao.«
Uzdahnula je i Adam ju je primio za ruku. Iznenađeno ga je
pogledala. »Pronaći ćemo ga, ali ne ovdje.«
»Onda gdje?«
Okrenuo se i zagledao u sivo, maglovito jutro. »Ondje gdje smo
trebali odmah pogledati«, rekao je. »Na mjestu koje mi je pokazao kad
sam bio mlad, glup i glumio buntovnika bez razloga. Ima jedno mjesto
kamo Donald voli nestati.«
»Koje je to mjesto?«
»Fallen Lakes.«
»Ne«, odmahnula je glavom. »Neće biti tamo. Tamo ga je Deanna
ostavila.«
Pogledao ju je podignute obrve. »Što?«
»Da, odveo ju je tamo prošli tjedan. Jako su se posvađali i...«, ušutjela
je, gledajući Adama. »Bože mili.«
Tata je cijeli tjedan patio zbog prekida te veze, a Holly mu baš i nije
pokazivala razumijevanje i suosjećanje. Bilo joj je teško jer se dobro
sjećala da uopće nije patio kad mu se raspao brak s njezinom mamom.
No doista je žalio za svojom djevojkom Deannom, vjerojatno jedinom
osobom kojoj je dopustio da proviri ispod njegove žestoke, kaubojske
ljušture. Odjednom joj je sve poprimilo savršen smisao. »Tamo je«,
dahnula je. »Kod jezera je.«
Adam je kimnuo. »Kladim se da jest.«
Pogledala je prema nebu. »Misliš li da će oluja pričekati da
stignemo?«
»Ne, ali ipak možemo stići prije nje.« Gledao je u svoj mobitel i
pretraživao aplikaciju za vremensku prognozu. »Stići ćemo ako ti ne
budeš vozila.«
Nije se ni trudila prevrnuti očima. Šutke su se vratili u automobil.
Hollyne misli su vrludale. Prije dva dana je bespogovorno skupljala u
sebi zamjeranje, ljutnju i hrpu drugih negativnih emocija prema Adamu.
Radila je to misleći da je on još uvijek isti kao prije dvanaest godina. Na
neki način je i bio. Još uvijek je razmišljao brže nego itko koga je
poznavala. Bio je snažan i tijelom i duhom, i nikada nije odustajao. No
više nije bio divlji, opasni buntovnik u koga se očajnički zaljubila i kojega
je očajnički željela spasiti.
Možda su ga još uvijek mučile utvare prošlosti, no odrastao je i
postao muškarac od krvi i mesa. Postao je dobar čovjek.
Da, imala je sasvim novi problem. Vidjela je Adama bez ružičastih
naočala. Vidjela je ožiljke i čudovište u njemu. I sviđao joj se. Jako.
Mogla bi se jako zaljubiti u njega ako ne pripazi. Srećom, sada ga je
razumjela i znala je da on to ne bi želio. Ne bi ni ona. Brak njezinih
roditelja je bio samo varka. Njezin brak je bio samo varka. Čitav njezin
život je bio samo varka. Fasada.
Uvijek je padala u zamku neostvarivih očekivanja, no odlučila je
prestati s tim. Tako se više ne može živjeti. Oči su joj sada bile širom
otvorene, i tako će i ostati. Život nije savršen, i znala je da nikada neće
biti. Ona je imala svoje mane, i željela je biti s nekim tko je bio iskren o
svojim manama. Bez skrivenih primisli. Adam je odgovarao tom opisu.
No smije li si dozvoliti da se ponovno zaljubi u njega, u ono što je
postao?
Prikladnije bi bilo zapitati se... kako da se ne zaljubi?
Adam je zaustavio automobil otprilike dva kilometra od početka
puta prema Fallen Lakes. Okrenuo se prema Holly. Još uvijek je nosila
njegovu kapu na glavi. Podignula je naočale na nos. Pramenčići kose su
joj uokvirivali lice, i pomislio je da danas izgleda više kao slatka djevojka
iz susjedstva, a ne kao seksi knjižničarka. Odlučio je zadržati taj
zaključak za sebe i pokazao prema malenoj peruški dima koja se izvijala
stotinjak metara u zrak.
»Idemo«, rekla je Holly gledajući u dim.
Krenuo je i zaustavio se na početku puta, znajući što će pronaći na
vrhu – pogled na cijeli planinski lanac, na sve doline pod njim. Svijet je
odozgora izgledao poput umjetničkog djela i čovjek je uz takav prizor
zaboravljao svoju bol.
Adam to dobro zna. Tamo ga je Dell odveo kada se trebao naučiti
nositi s ljutnjom. Svake srijede, punih godinu dana su odlazili gore
nakon Adamove terapije za PTSP. Sjedili su na samom rubu stijene, noge
su im se njihale kroz zrak. Pili su pivo i derali se iz petnih žila.
»Nije to lovište«, rekla je gledajući gore.
»Tata ti nije otišao u lov.«
»Ti doista misliš da je on gore?«
Pokazao joj je terenac sakriven u šumi koji je bio ukrašen logom
Reidova ranča. Holly je kimnula, izišla iz automobila i brzo krenula
naprijed.
Adam ju je sustigao i usporio ju povlačeći je rukom za ruksak.
»Što to radiš?«
»Usporavam te.«
»Šališ se? Možda je ozlijeđen. Zašto mi se ne javlja na mobitel?«
»Ni ja se nikada nisam javljao kad sam odlazio gore.« Samo ga je
pogledala, a on je uzdahnuo. »Čovjek ponekad treba vremena za sebe.«
»Čovjek?«
»Bilo tko na svijetu. Daj da odem sam i vidim što se događa.«
Prostrijelila ga je pogledom. »Želiš otići i mene ostaviti ovdje?«
»Da.«
»Ne.«
Kriste. Trebao je biti pametniji. Ona uvijek prvo puca, pa tek poslije
pita.
»Što ako je ozlijeđen«, započela je, »ili...?«
»Mrtvac ne može naložiti vatru, Holly.«
»Idem i ja.«
Skinuo joj je sunčane naočale. Da, tvrdoglavost Reidovih je doista
čuvena. »Samo mi daj nekoliko minuta«, tiho ju je zamolio. »Molim te.«
Uzdahnula je. »Dobro.«
»Bit ću brz.«
»Hmm.«
Nije mu se nimalo sviđao taj hmm, no krenuo je putem s Milom koji je
bio sasvim usredotočen i poletan. »Traži«, rekao je dajući psu dozvolu da
traži metu. Milo je jednom zalajao i nestao. Adam ga je slijedio žustrim
korakom, i nakon nekoliko minuta je začuo tri kratka laveža. Pas je
pronašao svoju metu. Adam se našao na čistini pred zapanjujućom
ljepotom krajolika. Zrak je ovdje gore bio rjeđi i hladniji. Snijeg se još nije
bio otopio i palo ga je više. Šator za dvije osobe je bio podignut uz
stijene. Ispred njega je pucketala vatrica. Donald Reid, istrošeni, mišićavi
pedesetogodišnjak sjedio je pored vatre na stolcu za plažu, a uz bok su
mu stajala njegova dva zlatna retrivera. Zamisli samo, pekao je sljezove
kolačiće.
Adam je dijelom osjećao olakšanje, a dijelom je već znao da se Donald
Reid nije uvalio u nevolje. No moralo se znati da je već polako stario,
iako takvu slabost nikada ne bi priznao.
Drugim dijelom, većim dijelom, je osjećao ljutnju. Donald se nikada
nije pretjerano obazirao na druge ljude. Nije ni Adam, no sve što je
trenutačno imao pred sobom je bilo Hollyno uplašeno, zabrinuto lice.
Donald ju je trebao – i morao – poštedjeti tolikoga stresa.
»Adame«, iznenađeno će Donald ustajući sa stolca. Zastenjao je i
protegnuo si leđa pucketajući kralješcima. Zatim je odmahnuo glavom i
ponovno sjeo. »K vragu.«
»Jeste dobro?«
»Držim se. Otkud ti ovdje, sinko?«
Donald je sam stekao sve što je imao. Bio je to dobar čovjek koji je
jednom davno bio ljubazan prema divljem djetetu bez ikakva razloga
osim Adamovog prijateljstva s njegovim sinom. »Tražim vas«, odgovorio
je Adam.
Stvor Jedan i Stvor Dva su odmah potrčali prema Adamu i mirno mu
sjeli pored nogu čekajući pohvalu jer su tako divni. Adam se sagnuo i
zagrlio ih. Zatim su veselo otrčali s Milom baš kad je Hollyn glas
odzvonio čistinom. »Tata!«
Donald se iznenađeno okrenuo prema njoj. Stajala je na istome mjestu
kao maločas Adam i isijavala olakšanjem.
»Jesi li dobro?« Prišla je bliže i promotrila ga. »Jesi.«
Odahnula je i gurnula ga tako jako da je pao na stolac. »Ako si dobro
i nisi mrtav, onda se javljaš na mobitel, čuješ li me?«
»Naravno da te čujem. Čuju te i u Kini koliko se dereš.« Smrknuo se.
»Zašto ne bih bio dobro?«
»Isuse, tata, ne znam«, Hollyno blijedo lice se ispunjavalo rumenom
mješavinom adrenalina i bijesa. »Možda zato što mi nisi odgovarao na
pozive i poruke!«
Donald je slegnuo ramenima i nije se udostojio ponuditi ispriku.
»Izgubio sam mobitel.«
Holly se užasnula. »Izgubio si mobitel? A što da ti se nešto dogodilo
ovdje, sasvim samome?«
Donald je izgledao uvrijeđeno. »Što bi mi se moglo dogoditi?«
Holly se nagnula i ubola ga prstom u prsa. Reidovska ljubav. Oni se
nikada ne grle i ne ljube, nego se samo bodu prstima u prsa. »Moglo ti se
dogoditi bilo što!«
»O čemu ti govoriš? Trenutačno sam savršeno zdrav!«
»Savršeno zdravi ljudi ne nestaju bez traga i glasa«, rekla je. »Imaju
razloge da nasmrt preplaše svoju obitelj. Radi li se o prekidu? Jesi li
nestao zato što te Deanna ostavila?«
Donaldovo lice je postalo bezizražajno. »To jedva da sam i
primijetio.«
Nastavila ga je bosti. »Nemoj to raditi. Nemoj omalovažavati
događaj, jer znam da si ju volio.«
»Volio«, naglasio je. »Prošlo vrijeme.«
»Aha. Zato stalno puštaš ‘I will survive’ dok sjediš u uredu?«
Naljutio se je. »Hej, to je moj ured i...«
»Ili zašto si stalno nazivao Deannu protekla tri dana pa je naposljetku
blokirala tvoj broj?«
»Nisam ja...«
»Nazvala me je, tata. Pokušala te je dobiti i nije mogla. Bila je
zabrinuta.«
Donald je okrenuo glavu. »Samo sam se htio uvjeriti da je sve u redu
s njom.«
»U redu je. Otputovala je s Thomasom Pinesom.«
»Sa Ranča Pines? Sa svojim šefom? Kriste dragi. Koliko on ima
godina? Dvanaest?«
»Tata«, Holly je kleknula na koljena pored njega. »To se događa kada
izlaziš za ženama tri desetljeća mlađim od tebe.«
Donald je samo frknuo i prekrižio ruke na prsima. To je reidovski
znak da im se ne smiješ približavati. Adam je znao da Donald jako voli
svoju kćer, a i ona njega. Znao je i da bi Donald pomaknuo nebo i zemlju
da usreći svoju djecu, no htio je da budu sretni na njegov način.
Postavljao je granice i ljutio se kad ih oni prijeđu i ne ponašaju se u
skladu s njegovim uputama. Bio je tvrdoglav, nikada nije odustajao i...
bio je tvrdoglav.
Griffin i Holly su dvije jabuke koje nisu pale daleko od stabla.
»Ne mogu vjerovati da ste došli čak dovde tražeći me«, rekao je
Donald.
»Otišli smo i mnogo dalje«, rekla je Holly. »Prvo smo bili na
Diamond Ridgeu, pa na planini Eagle, i...«
»Ta mjesta su postala pušiona otkada su ih časopisi za lovstvo
proglasili najbolje čuvanim tajnama u zemlji. Tamo više ne idem.«
»To nisam znala«, promrmljala je Holly. »A špilje Kaniksu?«
Donald je Adamu dobacio pogled. »Špilje?«
Isuse. Čini se da uopće nije uspio sakriti svoju nervozu.
»Zabrinuli smo se«, ponovila je Holly.
»Pa dobro, niste trebali dolaziti«, rekao je Donald. »Ni jedno od vas.«
»Mislila sam da si ozlijeđen!«
Donald je uzdahnuo. »Čuj, lijepo od tebe što si se zabrinula. Doista. I
sretan sam što vas vidim. Ali nije mi jasno. Stalno odlazim i nikada nisi
rekla ni riječ. O čemu se sada zapravo radi?«
Holly je uzdahnula, vidno potresena. Izgledala je kao da nije sigurna
što bi rekla. Po prvi puta otkada su krenuli izgledala je izgubljeno, i
Adamu se srce stegnulo zbog nje.
»Radi se o tome da više ne smiješ nestajati, tata«, naposljetku je rekla.
»Počeo si...«
»Pazi«, upozorio ju je.
»Stariti.«
Donald je ustao sa stolca i Adam je stao između njih. »Dobro je, time-
out«, rekao je, želeći ih zaustaviti prije no što stvari izmaknu kontroli.
Kad se on posvađa s braćom, šake lete posvuda. Nije mogao zamisliti da
bi se to dogodilo Reidovima, koji se vjerojatno svađaju sa mnogo više
stila, šamarajući se riječima. Budući da nije vidio nikakvog smisla u
iskušavanju situacije, rastavio ih je. Primio se za hrbat nosa i okrenuo
Holly. »Super da si ostala tamo gdje sam rekao.«
Holly je prekrižila ruke na prsima. »Jesi li ti znao za ovo?«
»Zar zbilja misliš da bih te vukao preko pakla i natrag da sam znao?«
»Naravno da ne bi«, rekla je. »Ne bi proveo ni minutu u mome
društvu ako to nije apsolutno nužno, zar ne?«
»Ne.« Isuse, kako je ovo odjednom postao razgovor o njemu?
Još uvijek je teško disala od hodanja. Vjerojatno si je morala zadati
itekakav tempo da bi stigla tako brzo. Sigurno mu je samo rekla da će
ostati dolje, pa je pričekala da zamakne i potrčala za njim i Milom.
Podmuklo, ali ne i iznenađujuće. On bi bio napravio isto, što je nju
činilo ženom kakvu mu srce želi. Šteta što njegovo srce ne funkcionira
kako treba. A sinoć je radilo savršeno...
Ne, to je bio sasvim drugi dio tijela. To je loše. Zbilja loše. Ali i tako
dobro, k vragu...
Još uvijek nije imao pojma što je smjerao s time. Nije imao blage veze.
Donald je to dokazao svojom sljedećom izjavom.
»Moram priznati da sam iznenađen što vas vidim zajedno.« Donald
im je oboma uputio dugačak, ispitivački pogled koji se zaustavio na
njegovoj kćeri. »Iako mi je drago što si preboljela svoju zatelebanost i
možeš mu biti prijateljica.«
»Tata.«
»Što?«, rekao je Donald. »Nije to nikakva tajna. Kako bi i mogla biti
kad se sjetim koliko si patila za ovim jadnim dečkom?«
»Jadni dečko« je davao sve od sebe da ne prasne u smijeh. Holly je
ispustila neki zvuk iz grla koji je savršeno odražavao njezino
raspoloženje i primaknula se bliže tatinoj vatri, grijući ruke nad njom.
Adamu se činilo da su joj uši skroz užarene i da para izlazi kroz njih.
Davno je naučio da ne treba iskušavati žensku ljutnju, pogotovo ne kada
je ova žena u pitanju. Ima ona strpljenja za sve i svakoga, ali jednom kad
poludi gora je od atomske bombe. Ipak si nije mogao pomoći. Šapnuo joj
je na uho: »Zatelebanost?«
PETNAESTO POGLAVLJE
HOLLY JE zatvorila oči kad je čula prigušeni, seksi glas u svom uhu, no
potrudila se da ga prije toga počasti laktom u trbuh. Zatim se
primaknula vatri i zagledala u plamen. Adam ju je zabljesnuo rijetko
viđenim osmijehom od dvjesto watta i uzmaknuo, no ne zato što bi ga
ona mogla ozlijediti, nego zato što je sam tako želio. Adam nije radio
ništa protivno svojoj volji.
Tada joj se javilo nepozvano sjećanje na ono što joj je sinoć želio
raditi.
Zadrhtala je prije no što je potjerala senzualne slike duboko u mozak,
tako da ih ponovno može prizvati kada bude sama. Sada ih je njezin tata
pomno pratio, i iako nije imao pojma o ženskim umovima, očigledno je
hvatao nekakvu vibraciju od nje.
»Ti si zaista mislila da mi se dogodilo nešto loše«, rekao je.
Holly je uzdahnula. »Moglo se dogoditi.«
»Trebaš se više brinuti za samu sebe.«
Pogledala ga je.
»Udaljena si šest stotina kilometara od svoga muža, koji te usput
rečeno nikada nije nazvao da vidi kako si. Čime je toliko zauzet da nema
vremena za tebe?«
Svojom novom asistenticom, zasigurno. Tatino spominjanje njezinog
braka ju je malčice izbacilo iz takta. Nikada nisu razgovarali o njezinom
braku. »Sada razgovaramo o tebi«, podsjetila ga je. »Cijelo vrijeme se
radi o tebi.«
»E pa sada razgovaramo o tebi. Sjećaš li se? Morala si imati tog lika
pod svaku cijenu. Nikako se nisi dala urazumiti. Kakve sada koristi od
njega ako nikada nije uz tebe?«
Odmahivala je glavom u nevjerici. »Nikada me nisi pitao za njega.«
Adamov pogled joj je bio težak. »Što znači da je ovo nova tehnika
mijenjanja teme. Ali neću promijeniti temu, tata. Skoro sam umrla od
brige.«
Nije se ni tata dao smesti. »Koji se vrag događa s tobom, Holly?
Nemoj mi reći da nije ništa. Radi se o Dereku, zar ne?«
Pomno ga je pogledala. »Zašto se odjednom zanimaš za njega?«
»Šesto čulo mi govori da bih trebao.«
Uzdahnula je. »Dobro. Više mi nije muž. Jesi sretan?«
»Ekstatičan sam. Ali otkud to?«
»Ostavila sam ga, tata. Davno sam ga ostavila.«
»I to nisi smatrala bitnom informacijom?«
»Nikada me nisi pitao ništa o braku. Što se bitnoga tiče, nije ništa
manje bitno od tvoga i maminoga hvaljenja braka, a većinu moga
djetinjstva ste bili razdvojeni.«
Iznenadio se. »Barem vas nismo mučili svađama kao što mnogi
parovi rade.«
»Bili ste razdvojeni stotinama kilometara. Mislim da to ne dokazuje
previše toga. Samo ste se pretvarali, oboje ste skrivali osjećaje. Smirenost
je bila samo predstava za nas.« Prekrižila je ruke na prsima i okrenula
glavu. Nije se sada željela svađati. Ne dok je Adam slušao njihove
prepirke sa smjerno odmaknutim pogledom.
Donald je ustao, složio izmučenu grimasu i zanjihao se. Problijedio je
i stavio ruku preko srca. Holly se uplašila i potrčala k njemu. Adam ju je
preduhitrio i vratio Donalda na stolac sa iznenađujućom nježnošću.
Nadvio se nad njega i gledao mu lice.
»Tata«, uznemireno će Holly. »Što ti je? Što nije u redu?«
»Ništa. Dobro sam.«
Nije bio dobro. Bio je hladan i znojan. Isprekidano je disao. »Tata...«
»Ne pravi dramu«, odrezao je i odmahnuo je od sebe.
Uvrijeđeno je odstupila i zapanjeno gledala kako Adam mjeri puls i
izmamljuje slabašan osmijeh od tate.
»Opet nizak tlak«, tiho će Adam.
»Da, jeb’o ga pas«, odvratio je Donald.
Adam je izvadio sportski napitak iz ruksaka.
»Nisam žedan«, rekao je Donald.
»Pijte. Vjerojatno ste dehidrirali, a elektroliti će riješiti nizak tlak.«
Otvorio je energetsku pločicu. »Pojedite ovo.«
»To mi je odvratno.«
»Tu ima soli, a sol pomaže.«
Donald je pio i jeo pod Adamovim budnim okom, i zatim još malo
popio.
»Je li bolje?«, upitao je Adam.
»Jest«, Donald je uzdahnuo, izgledajući malo smeteno. »Mrzim ovo
sranje.«
»Koje sranje«, upitala je Holly. »Što se događa?«
Adam nije prestao gledati u Donalda. »Morate joj reći, zaslužuje
znati.«
»Što zaslužujem znati?«, zahtijevala je Holly stisnutoga želuca. »Tata,
odmah mi reci.«
»Imao sam mali problem prije nekoliko mjeseci. Bila si u New Yorku.
Sa svojim ne-mužem.«
»Predavala sam dokumente za razvod«, šturo će ona. »Kakav
problem?«
Zastao je. »Problem u vidu srčanog udara.«
Holly je blenula u njega. »Imao si srčani udar i nisi mi rekao?«
»Bio je to mali srčani udar. Zbilja mali. Sasvim sam se oporavio, ali
neki od lijekova koje koristim uzrokuju nizak tlak.«
»To je sve«, ponovila je prepuklim glasom. »Imao si srčani udar i nisi
mi rekao? Jesi li rekao Griffinu?«
Krivnja na njegovom licu joj je dala odgovor. »Bože mili. Nisi nam
rekao«, odmahivala je glavom u nevjerici. »Tata, kako si mogao?«
»Samo biste se brinuli i prigovarali mi zbog prehrambenih navika,
mlade cure, odlazaka u lov...«
»Misliš?«, očajno je rekla i podignula naočale s očiju, pritišćući kapke
prstima. Duboko je udahnula. Spustila je ruke i pokušala mu dokazati.
»Tata, ne možeš više ovako. Ne smiješ više sam odlaziti.«
»Govorim ti da sam zdrav kao drijen i snažan kao konj.«
»Osim što si imao srčani udar i patiš od niskog tlaka.«
Odmahnuo je rukom. »Pijem lijekove, Holly. Vježbam i radim sve
kako treba. Neću se promijeniti, Holly, čak ni zbog tebe.«
Pogledala je u Adama koji je izgledao kao da se možda kaje zbog
nečega. On je znao. Nije mogla prestati misliti na to. Znao je za tatin
srčani udar, i zato je krenuo s njom. Ipak nije bilo zbog nje same...
Duboko je udahnula i odmahnula glavom. Kasnije će razgovarati s
njim. »Kako ćemo sada?«, upitala je. »Kako ćemo se vratiti?«
»Sam ću se vratiti«, nestrpljivo će Donald.
»Možda se on može voziti s tobom, a ja ću voziti njegov terenac«,
rekla je Holly.
Adam je kimnuo.
Donald je odmahnuo glavom. »Nećeš ti voziti moje vozilo.«
»A zašto dovraga ne?«, upitala je Holly.
»Zato što voziš kao stara baba.«
Holly je istog trena osjetila kako joj se podiže tlak, no nije sasvim
poludjela dok nije pogledala Adama u oči. Bile su tamne i nasmiješene.
Kreten jedan! »Morat ćeš se nekako nositi s tim, tata«, rekla je. »Jer nećeš
se sam voziti natrag. Krećemo odmah.« Nije željela riskirati još jedno
spavanje na otvorenome. Nije joj toliko smetalo to što nema tekuće vode,
zahoda ili utičnica za glačalo za kosu, nego jednostavno nije mogla
izdržati još jednu noć s Adamom – a sad je tu bio i tata. Obojicu ih je jako
voljela usprkos njihovim brojnim manama. »Tata, reci mi istinu – jesi li
zaista dobro ili trebamo potražiti pomoć?«
Donald se nasmijao. »Dovela si najboljeg tragača s ovih prostora.
Mislim da će mi on biti dovoljan.«
»Dovoljni ste vi sami sebi«, rekao je Adam. »Vjerojatno biste
nadmašili i mene.«
Tata se zadovoljno nasmiješio. No Holly mu je vidjela istinu u očima.
Bio je svjestan svoga starenja, i uplašen za svoje zdravlje. Srčani udar ga
je doista bio uplašio, no Donald nije tip čovjeka koji se lako predaje. Kao
što je rekao, nikada neće samo leći i dopustiti godinama da ga sustignu.
»Dobro«, tiho je rekla. »Idemo. Ali učini mi uslugu i budi ljubazan
prema našem tragaču, jer je ozlijeđen došao ovamo sa mnom, i to ravno
iz akcije spašavanja. Vjerojatno je i iscrpljen.«
Donald je dobacio Adamu kratak pogled, a ovaj je samo odmahnuo
glavom. »Dobro sam.«
»Jesi li ga čula?«, upitao je Donald Holly. »Kaže da je dobro.«
Muškarci. »Ima šavove u ramenu.«
»Nije to ništa«, rekao je Donald.
Holly je samo zurila u njega, a tata ju je potapšao po koljenu. »Draga
moja, nakon svega što je dosada vidio i učinio, proteklih nekoliko dana
su mu bih kao izlet u prirodu. Je li tako, dječače?«
Adamove usnice su zaigrale kao da ga nasmijava pomisao na sebe
kao dječaka. Vjerojatno je tako i bilo. Nikada si nije mogao priuštiti
djetinjstvo. Otkada ga Holly poznaje, uvijek je djelovao kao da je
spreman na najgore. No vjerojatno se i njemu sada žurilo natrag u
Sunshine. Čak se i žestoki momci ponekad umore.
Adam je prepakirao opremu tako da može ponijeti i nešto
Donaldove, i krenuli su. Holly je krenula ispred njih. Adam ju je gledao
nekoliko trenutaka, a zatim je pogledao Donalda, koji ga je pak
odmjeravao bez zadrške. Poput čegrtuše koja vreba plijen. Ili poput oca
lijepe žene... da, nema ništa gore od toga da te tata žene za kojom žudiš
ulovi na djelu. Kita ti se odmah skupi. Nema veze što se radi o čovjeku
koji ti je pomogao već mnogo puta.
Donald nije ništa rekao, samo je nastavio hodati. Adam je pratio
njegov polagani korak, bojeći se da je Donald možda preslab za brže.
»Što se događa između vas dvoje?«, izravno će Donald. Nije zvučao
nimalo staro i slabašno.
Adam se na trenutak poželio pozvati na peti amandman i
jednostavno šutjeti, no previše je poštovao Donalda za takvo što. »To se
vas ne tiče.«
Donald je dugo gledao u njega, i zatim prasnuo u smijeh. Holly se
okrenula prema njima, pozorno ih pogledala i nastavila hodati.
Donald je odmahnuo glavom i rekao: »Nisi ti njezin tip.«
To je svakako bila istina, no sinoć se neko vrijeme doista osjećao kao
njezin tip.
»Ona ti voli starije, sofisticirane tipove koji vole mozgati«, rekao je
Donald. »To sam ti već davno rekao. Ništa ne slušaš.«
Adam je još jednom pogledao Holly koja je hodala ispred njih. Stavila
je slušalice u uši i držala iPod u ruci. Očigledno nije htjela ni čuti njih
dvojicu.
»Slušao sam«, rekao je. Samo se nije složio.
»Da, nakon što si se uvalio u nevolje«, rekao je Donald. »Da se to nije
dogodilo, nikada te ne bih uspio nagovoriti da pobjegneš i odeš u vojsku,
gdje sam znao da ćeš naučiti sve što trebaš znati.«
»Hoćete reći da ću naučiti biti vrijedan član društva, a ne cijediti
sredstva poreznih obveznika iza rešetaka?«
»Pa...«, Donald je zamišljeno protrljao bradu, »Tako je.«
Pošteno. Adam je doista bio na pravom putu ka onoj strani zakona.
»Upalilo je.«
Holly se opet okrenula i pogledala ravno u Adama. Malena lisica
uopće nije bila slušala glazbu. Bila je prezauzeta prisluškivanjem. Ljutito
je pogledala Adama, i zatim oca. »Ti si ga nagovorio da ode u vojsku?«
Adam je složio grimasu i započeo: »Čuj, past će mrak ako ne
nastavimo hodati i...«
Holly je podignula ruku u smjeru njegovog lica dajući mu znak da
umukne. Adam je gurnuo ruke u džepove. Ovo nikako neće završiti
dobro ni za koga. Holly se vratila k njima. »Kako to misliš, ti si ga
nagovorio da ode u vojsku?«, zahtijevala je objašnjenje od tate.
Sranje...
»Sjećaš se u kakve nevolje je ovaj dečko upao na kraju?«, rekao je
Donald.
»Da«, složila se Holly. »Ali uvijek je upadao u nevolje, i to nije bila
nikakva novost.«
»Posljednji put nije bilo baš tako jednostavno«, rekao je Donald.
»Mogao je završiti u zatvoru.«
»Ali nije.«
»Jer su predložili da bi odlazak u vojsku bio mnogo bolje rješenje.«
»Hoćeš reći da si ti to predložio?«, razjasnila je Holly.
»Tako je.«
Holly se okrenula prema Adamu. Emocije su joj blještale u očima.
Mogao bi se nekako nositi s tim – osim s tolikom boli. Isuse mili, koliko
boli...
»Znači, ti nisi morao otići u vojsku«, rekla je. »Sudac te nije natjerao.
Sam si to odabrao.« To nije bilo pitanje, nego tvrdnja.
Nije to bila najveća laž koju joj je ikada izgovorio, no bila je
najgrublja. »Da,« šturo je rekao. »Sâm sam to odabrao.«
Trepnula je i potom bijesno pogledala oca. »I ti si bio upleten u to! To
je bila tvoja ideja. Ti si ga nagovorio da ode u vojsku, što ga je moglo
koštati života.«
»Tada sam smatrao da je to najbolje za sve.«
Holly se protrljala rukom preko srca. »Oteo si mi ga.«
Donald ju nije prestajao gledati. »Pa, da budem iskren, da sam znao
kako vi nešto petljate, bio bih ga poslao mnogo dalje – na jebeni Mars!«
Adam se lukavo osmjehnuo. Donaldovi zaštitnički osjećaji prema
kćeri su bili nadaleko poznati. Kada je pobjegla u New York i udala se sa
devetnaest godina, skoro je umro. Da je Donald onda znao kako mu je
Adam uzeo kćer i poveo je u šetnju rubom života – i to cijelo jedno ljeto,
tko zna bi li Adam danas bio živ. No Holly ništa nije bilo smiješno. Ni
najmanje. Okrenula se i nastavila hodati. Zatim se naprasno okrenula i
prostrijelila oca pogledom. »Ne mogu vjerovati da si mi se tako umiješao
u život.«
»Vjerovao sam da se miješam u život ovoga dečka«, blago će Donald.
Holly ga je ignorirala i okrenula se Adamu. »A ti...«
Da, on. Srž njezina problema. On je bio srž mnogih problema.
»Ti si njega štitio sve ove godine«, govorila je upirući prstom u tatu,
»i nisi mi rekao da je sve bila njegova ideja. Zašto?«
Pošteno pitanje. »Zato što je tako bilo ispravno.«
»Dozvolio si da mislim kako te sudac natjerao da odeš.«
»Nisam želio da misliš kako me možeš uvjeriti da ostanem. Trebao
mi je čist rez.«
»Zbog mene.«
»Zbog svega«, rekao je. »Odlazak je bio ispravan postupak. Nisam
želio da tvoj tata preuzima krivicu, ili da ti odlučiš potratiti život na
mene. Otišao sam jer sam morao i trebao, Holly.«
Dugo je gledala u njega, a zatim odmahnula rukama i promrmljala
nešto o »glupim, tvrdoglavim idiotima i alfa-mužjacima, neandertalcima
koji nemaju pojma o životu«.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
ADAM JE ČUO kako ulazna vrata lupaju i označavaju Hollyn izlazak prije
no što je krenuo u akciju. Ušao je u kuhinju i čučnuo ispred sklupčanoga
muškarca koji se držao za jaja.
»Derek?«
Lik je hripao i kimao glavom.
»Jesi li dobro?«, upitao je Adam. Derek je drhtavo udahnuo. »Mislim
da jesam.«
»Šteta.«
»A tko si ti?«
Adam je poželio reći »tvoja noćna mora«, no nije htio zvučati kao u
lošem filmu. »Jesi li ju ozlijedio?«
»Žena mi je.«
Adam ga je zgrabio za kragnu i povukao na noge. Možda mu je malo
udario glavom o kuhinjski element.
»Hej, pazi malo.«
Adam je ponovio postupak, ovoga puta jače.
»Isuse! Kakvih ti problema imaš?«
»Tebe. Ti si mi problem. Još uvijek namjeravaš ulagati žalbu na
razvod?«
»Da.«
»Pogrešan odgovor.«
Adam se malčice približio i ovoga puta je Derek zbilja udario glavom
u element jer je pokušao uzmaknuti.
»Ti si taj«, polako će Derek. »Ti si taj kojeg voli.«
Da, usprkos svim preprekama i nevjerici. On je taj. Nije vrijedan te
ljubavi, no ozbiljno će poraditi na tome.
»Jesi li znao da je udana kad si se upustio u vezu s njom?«, upitao je
Derek.
Adam je namjerno maknuo ruke s njega da ga slučajno ne udavi.
»Hoćemo li razgovarati o tome? Reci mi onda kako to da se jedan
fakultetski profesor upustio u vezu sa ranjivom
devetnaestogodišnjakinjom?«
Derek je progutao knedlu, no nije maknuo pogled.
»Okani se žalbe«, značajno će mu Adam. Okrenuo se i otišao.
Oluja se pojačala i bio je mokar čim je izišao van. Holly je već odavno
bila otišla. Nije ni čudo. Vidio je njezino lice kad mu se okrenula. Bila je
posramljena, povrijeđena i tužna, što ga je dotuklo. Izvadio je mobitel i
nazvao ju, no javila mu se govorna pošta. Nije imao pojma gdje bi ju
mogao tražiti, pa je nazvao Della. »Kamo bi otišla povrijeđena i ljutita
žena?«
»Mene pitaš?«
»Da, jer pretpostavljam da stalno nešto ljutiš Jade.«
»Jade ne bi nikamo otišla. Ostala bi kod kuće i pošteno me nalupala.«
»Ne pomažeš mi.«
»Holly, zar ne?«
»Ma kakvi, Zubić-vila.«
Dell se nasmijao. »Dakle, razljutio si ju i izletjela je iz kuće. Daj joj
malo prostora, a onda puži po podu i preklinji. Holly je odlična žena i
vrijedna je malo kumljenja i moljenja.«
Adam mu je poklopio. Zajebi prostor. Imala je dovoljno prostora svih
ovih godina. Gotovo je s prostorom.
No najviše od svega, gotovo je sa zanemarivanjem osjećaja prema
njoj. Davno je naučio spremati osjećaje na skrovita mjesta, mnogo prije
no što je upoznao Holly. Nikakav trening i navikavanje ga nisu mogli
pripremiti za nju, i nitko ga nikada ne bi mogao uvjeriti da će kleknuti na
koljena pred nekom ženom. No ona mu je to učinila.
Uvijek je govorio samome sebi da za nju postoji netko bolji, i da on ne
može biti taj čovjek, usprkos tomu što je želio. Ona je čitavo vrijeme
vjerovala da može, a naposljetku je povjerovao i on.
Morao ju je pronaći i reći joj da ju je sustigao. Ohrabrivao je samoga
sebe, znajući da neće biti tako lako, jer s njom nikada nije. Odvezao se u
oluju. Krenut će cestom prema gradu i improvizirati kada stigne. Niti
pedeset metara dalje pomislio je kako je bila ludost, izići van. Cesta je
bila doista opasna, i samo je čekala da se dogodi katastrofa. Bio je jako
zabrinut za Holly. Prešao je most i preletio preko sljedeće okuke, psujući
poput kočijaša kad je vidio polomljenu ogradu.
Nečiji automobil je sletio.
Nazvao je hitnu pomoć i zaustavio se pored ceste. Uzeo je svjetiljku i
pojurio van u oluju. Uperio je svjetlo prema dolje i vidio da su nasipi
popustili. Automobil je stajao na samoj obali i voda se polako penjala
prema vratima. Javilo mu se neko staro sjećanje. Jedne davne noći,
policijski automobil je poskliznuo i sletio u provaliju...
K vragu sve.
Nije vidio nikoga no morao je stići dolje što prije i nadati se da će
izvesti spašavanje osobe, a ne izvlačenje trupla. Hitna pomoć će stići tek
za dvadeset minuta, a unesrećena osoba u automobilu nema toliko
vremena. Potrčao je natrag u automobil po uže i zavezao jedan kraj oko
snažnoga drveta na vrhu provalije, a drugi oko svoga struka. Dva
automobila su prošla pored njega. Nisu ni usporili. Nije bilo Kela, ni
Miloa. Bio je sam i morao se pouzdati u sebe samog.
Krenuo je niz provaliju. Rijeka bi ovdje inače jedva dosezala koljena,
no te večeri je bjesnjela i prijetila da će odnijeti sve pred sobom. Približio
se i uperio svjetlo ispred sebe. Srce mu je stalo. Hollyn džip.
Holly je otvorila oči i počela paničariti. Nije mogla disati. Nije se
mogla kretati, nije mogla vidjeti. Dezorijentirana, zbunjena, nije znala što
je gore, a što dolje. Mahala je rukama i pokušavala napipati nešto kad je
vidjela sjenu kako se kreće izvana. Trgnula se od straha, no tad joj je
laknulo jer je primijetila da je muškarac sa svjetiljkom u ruci. Uperio je
svjetlost unutra i shvatila je da džip leži s prednjim dijelom u vodi, i da je
pojas drži između upravljača i sjedala. Voda se penjala oko nje i polako
ispunjavala automobil.
»Jesi li dobro?«, doviknuo joj je muškarac kroz vjetar i kišu.
Holly nije znala halucinira li, ili joj se obraća muškarac kojeg nije
željela vidjeti. »Adame?«
Pokucao je na prozor. »Otključaj svoja vrata.«
Trepnula je i pogledala oko sebe. Još uvijek joj je bilo teško disati,
vjerojatno zbog pojasa koji joj se urezivao u prsa. Voda je postajala sve
dublja i dublja. Panično je tražila kontrolu brave – no gumb je bio pod
vodom i nije ga mogla naći. Pokušavala se nagnuti naprijed. Prelazila je
rukama preko vrata i skoro utopila samu sebe. »Ne mogu«, grcala je od
straha. »Neće se otključati!«
»Dobro, sve je u redu«, govorio joj je Adam mirnim, staloženim
glasom želeći joj poručiti da nema nikakvih problema. »Doći ću ja k
tebi!«
No tad joj je nestao iz vida.
Glava joj je pulsirala i oči se same sklapale. Drhtala je i nastojala biti
strpljiva, no panika je učinila svoje. »Adame!«
»Ne idem nikamo bez tebe, Holly. Obećavam ti.« Glas je dolazio kao
nešto bestjelesno. »Pokrij glavu rukama.«
Poslušala ga je i čula kako se razbija prozor na automobilu. Adam ga
je sredio svjetiljkom. Izbio je sve krhotine stakla i posegnuo za njom.
»Daj mi ruku.«
»Ne mogu te dosegnuti. Ja...« Pronašla je pojas, no nije se mogla
osloboditi. Voda se podizala. Zagrcnula se još jednim neželjenim
gutljajem i zakašljala. Adam je bio u automobilu s njom. Voda mu se u
potočićima slijevala niz lice. »Zašto si ovdje?«, promrmljala je stisnutoga
srca.
»Zbog tebe«, rekao je gledajući je u oči.
Bio je tu zbog nje, sav bijesan, srdit i prekrasan. Vilica mu je bila
stisnuta, a oči su sjale nekim sjajem i osjećajem koje nije mogla dešifrirati.
No bio je čvrst poput stijene kad je posegnuo za njom.
»Zaglavila sam se.«
Izvukao je nož. Oštrica je sjala dok je rezao remen. Primio ju je u
naručje i izvukao van trenutak prije no što je rijeka progutala džip. Kad
su se napokon našli na čvrstom tlu, rakama je provjeravao je li
ozlijeđena.
»Nije mi ništa«, dahtala je.
Oboje su znali da nije tako. Imala je jednu raskrvarenu posjekotinu
iznad oka, i rebra su je strašno boljela – pogotovo kad ju je Adam
privukao k sebi. Osjetila je kako se on lagano trese i srce joj se stegnulo
pri pomisli da je krenuo u još jedno spašavanje zbog nje. »Trebao si
čekati ekipu.«
Odmahnuo je glavom. »Ne radi se o tome. Ti si – Kriste, Holly. Skoro
sam zakasnio.«
Odmaknula se i zagledala u njegovo lice. Smirenost je nestala, i
vidjela je kako se ruše svi njegovi bedemi. Proždirao ju je pogledom.
Usta i lice su mu bili zategnuti od brige. Primila se rukom za bolnu glavu
i pokušala pojmiti što se dogodilo, no misli su joj bježale. »Želim da znaš,
večeras je bilo dobro što vozim kao bakica. Kako si me uopće pronašao?«
»Razbijena ograda. Odmah sam znao da je netko sletio.«
Netko. Nije ni znao da se radi o njoj, a ipak je zastao. Sudbina joj ga je
podarila. Ima to smisla. Sudbina je oduvijek imala smisla za humor kad
su ona i Adam u pitanju.
Svukao je jaknu, zatim i majicu, te ju zgužvao u klupko. Maknuo joj je
ruku s glave i pritisnuo mokri pamuk na posjekotinu. Trgnula se od boli.
»Budi mirna«, rekao joj je. »Trebala si me pričekati...«
Aha, pa da. Bila je bijesna na čitav muški rod. Skoro je zaboravila.
»Nisam htjela biti s tobom«, rekla je i odmaknula se. »Htjela sam biti
sama.«
»U ovoj oluji? Isuse, Holly... da nisam došao...« Prestao je govoriti i
pokušao ju je privući sebi, no otimala se. Poskliznula se po blatnjavom
nasipu i pala.
»K vragu sve.« Čučnuo je ispred nje, stavio ruke na njezina ramena i
mirno je držao. »Krvariš. Moraš se smiriti...«
»Da se smirim«, vikala je otimajući se. »Čuo si sve što nisam htjela da
čuješ! Onda sam sletila s ceste i nitko nije stao! Mislila sam da ću umrijeti
prije no što ti kažem koliko sam bijesna zbog tvog prisluškivanja!«
»Nisam prisluškivao. Nisi otvarala vrata i zabrinuo sam se.«
»Nitko nije stao«, iscrpljeno je ponovila. Vrtjelo joj se u glavi i tresla
se. Zatvorila je oči i naslonila glavu na njegova prsa. »Stala je samo osoba
koju nipošto nisam htjela...«
Tad ih je oboje užasnula jer je briznula u plač.
»Holly. Sve će biti dobro«, ohrabrivao ju je i grlio. »Sve će biti dobro.«
»Neće. Vidio si me u najgorem izdanju«, jecala mu je u majicu. »I
donio si mi cvijeće koje sam nehotice izgazila.«
»Nehotice?«
Zaplakala je još jače i nije mogla prestati. Boljela ju je glava od plača i
zuba koji cvokoću.
»Holly. Holly, slušaj me.« Držao ju je za nadlaktice i malčice se
sagnuo da se mogu pogledati u oči. »Kupit ću ti još cvijeća. Kupit ću ti
sve prokleto cvijeće u gradu i u cijeloj zemlji, samo prestani plakati.«
Glas mu je popustio, kao i stisak. »Zar si zaboravila da si i ti mene vidjela
u najgorem izdanju? Vidjela si me u onoj špilji gdje sam se sasvim
slomio. To nije promijenilo tvoje osjećaje prema meni, pa kakav bih ja
onda bio kad bih te sada osuđivao?«
Pogledala ga je dok je sklanjao mokre pramenove s njezinog lica.
Pogledao je njezinu ozljedu, smrknuo se i prislonio joj majicu na čelo.
Trgnula se i pokušala odmaknuti, no nije joj dozvolio. »Ne možeš«,
rekao joj je. »Više mi nikada nećeš pobjeći.«
»Ti ne koristiš takve riječi«, šmrcnula je.
»Razgovarat ćemo o tome kad te odvedem u bolnicu.«
»Ali ti ne razgovaraš.«
Spustio je glavu i pogledao u nju. »To je bilo onda kad sam bio
kukavica, kao što si mi rekla. Žao mi je, Holly. Užasno mi je žao. Sredit
ću se, ali trebat ću tvoju pomoć. Morat ću naučiti kako da podijelim svoj
život s tobom.«
Zanemarila je apokaliptični trenutak primanja isprike od Adama
Connellyja da bi se usredotočila na nagradu u toj izjavi. »Ali cijeli svoj
život – i dobro i loše.«
»Da, a isto tražim i od tebe.«
Pritisnula je lice na njegov vrat i kimnula, umrljavši ga krvlju,
suzama i vodom.
»Jesi li me to zaslinila?«
Progrgljala je vodeni smijeh i kimnula.
»Samo provjeravam«, rekao je i privio ju na prsa jer se jako tresla.
»Vrijeme je da se popnemo na cestu, Holly. Moramo te osušiti i utopliti.«
Kretala se kao da nema kosti. Jedva je upravljala udovima. Valjda od
šoka, mislila je. Baš je sama sebi išla na živce. »Kako ćemo doći gore? Ja
sam umorna...«
»Bez brige. Držim te.«
On možda jest najtvrdoglaviji muškarac na svijetu, ali je i najbolji.
Rekao je da će je držati, i to je i učinio. Slabašno mu se osmjehnula.
»Dužnik sam ti.«
»To mi dobro zvuči.« Obgrlio ju je snažnom rukom i počeo ih
povlačiti uz strminu taman kad su se približila blještava svjetla. Došla je
pomoć.
DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
KAD SE Holly probudila sljedećega jutra, još uvijek je bilo mračno. Vidjela
je da Adam spava na stolcu pored njezinog kreveta. Podbočio je glavu
rukom i ispružio noge po podu. Kad se pokušala pridignuti, probudio se
istog trena. Ustao je i prišao njezinom krevetu. »Hej.«
»Hej!«
Kad ju je izvukao iz rijeke, nazvao je njezinog tatu i Sadie, koji su ih
dočekali u bolnici. Holly su oprali, uredili, pregledali, snimili i zašili joj
posjekotinu iznad oka sa četiri šava. Natukla je rebra i zadobila lakši
potres mozga. Oko joj je sada vjerojatno bilo sasvim plavo, no barem je
spavala u vlastitom krevetu.
»Kako si?«, upitao ju je Adam.
Maleni ljudi su joj lupali čekićem u glavi i rebra su joj bila kao nakon
deset rundi u ringu, no disala je. Disanje je dobro. »Kao da sam sletjela s
ceste u rijeku.«
»Boli li te glava?«
»Ne.«
Oči su mu se smijale, ali usta nisu. »Lažljivice.«
Pomaknula se i sjeo je na krevet nasuprot njoj, gledajući je kao da se
želi uvjeriti da je dobro i u jednom komadu.
»Dobro sam. Imam samo malu kvrgu«, rekla je dotičući zavoj.
Udahnuo je gledajući je u oči. »Onda si u pravu jer ti imaš najtvrđu
glavu od svih ljudi koje znam.«
Njegova prisutnost je bila snažna i topla kao protekle noći. Zapravo je
takva uvijek, no zbog brade od par dana joj je izgledao nekako mračnije i
opasnije. Barem je njezino srce tako mislilo. Zagledala mu se u oči i
vidjela umor, ali i još nešto. Podignula je ruku i primila ga za bradu. »Jesi
li uopće spavao?«
»Nisam još. Tvoj tata je otišao u grad po hranu. Vratit će se za sat
vremena, pa ću tada otići spavati.« Naslonio je lice na njezin dlan.
»Moramo razgovarati, Holly.«
Malčice s obeshrabrila. »Jesi li siguran?«
»Jesam.«
Zažmirila je, jer je tako mnogo lakše. »O čemu?«
»O postupanju u ljubavnoj vezi.«
Otvorila je oči i ponovila za njim: »O postupanju u ljubavnoj vezi?«
»Da. Vidiš, kada si u vezi, onda redovito puniš mobitel tako da osoba
koja je u vezi s tobom ne mora svaki puta dobiti srčani udar kada zna da
je sve otišlo fubar1, a ne može te pronaći.«
Vjerojatno je udarila glavom jače no što je mislila. »Molim?«
»Fubar. To ti znači ‘sjebano do razine neprepoznatljivosti’.«
»Znam što to znači«, rekla je. »Samo sam zapanjena što si ti izgovorio
pojam ljubavna veza. Ti i ja smo u ljubavnoj vezi?«
»Jesmo.« Nije zvučao baš oduševljeno. Maknuo joj je kosu s lica i
sumorno pregledao zavoj na čelu. »Ali ne čini mi se kao da imamo
previše kontrole nad njom.«
Uh, to je sigurno mrzio. Što god mu otme voljenu kontrolu, odmah
postane razlog za brigu. Njezin ratnik ne voli biti ranjiv. »Uplašila sam
te«, nježno je rekla.
»Oduzela si mi barem deset godina života«, priznao je.
Povukla ga je k sebi, uhvatila dlanovima za lice i poljubila. Usnice su
mu bile mekane, za razliku od ostatka tijela. Dozvolio joj je da mu
nekoliko minuta radi što god želi, no odupro se kad ga je pokušala
povući skroz na sebe. »Ne može«, rekao joj je. »Ozlijeđena si.«
»Dolazi ili ću se popeti na tebe kao na planinu.«
»Holly.« Legnuo je pored nje i milovao je nježnim rukama. Ona toga
trenutka nije željela nježnost. Ugrizla ga je za donju usnicu. Uzvratio je
bez oklijevanja, produbljujući kontakt i proždirući njezine usnice
svojima. Željela je još i nastavila ga povlačiti na sebe, no odmahivao je
glavom.
Tisak: Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb – siječanj 2017.