U prirodi ljudi leži žudnja za osjećajem ugode i blagostanja. Po
sve osnovano, imamo suštinske potrebe za utoljavanjem gladi, pro nalaženjem zaklona, za druženjem, ljubavlju i samoizražavanjem. Radimo zato, da bismo stvorili okolnosti zadovoljenja ovih potreba. Djelujući s ciljevima koji su nam na umu, postajemo selektivni u načinu na koji trošimo svoju energiju, te u ishodima svog rada. Misli mo da je prirodno prihvatiti neke od događaja, a nekima pružiti otpor. Naša selektivna orijentiranost u odnosu na iskustva postaje sve više vezana uz ugodu ili patnju. Razvijamo prirodnu predispoziciju za odabir onih stanja, koja su ili sama po sebi ugodna, ili dovode do ugodnih ishoda, a pružamo otpor bolnim okolnostima ili onima, kojima je ishod patnja. Što bi moglo biti pogrešno u tome? Gotovo da bi to mogao biti osnovni opis onoga, od čega se život sastoji. No, filozofi su stoljećima bili prisiljeni baviti se smislom života utemeljenim na traganju za zadovoljstvima i izbjegavanju patnje, jer je iskustvo pokazalo, da takav život ne predstavlja i put do sreće. Upravo su filozofi i postali tvorci drugih sustava vrijednosti ili uvje renja, koja bi mogla biti od veće pomoći u ostvarenju osjećaja pu nine, za kojim tragamo. Naravno, naš stupanj zrelosti uvelike je u vezi s onim, što smatra mo dovoljno vrijednim da bismo slijedili. Kako odrastamo, nadila zimo određene uže potrebe i prihvaćamo - barem se tako nadamo - one šire, manje usmjerene na same sebe. Ipak, osnovne potrebe si gurnosti, osjećaja, moći i ljubavnih veza su ono čime se većina nas pozabavila, mada su neki od nas uspjeli svoje potrebe protumačiti profinjenije, na sofisticiranijoj razini.