ŽANROVI U DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI

 SVJETSKA DJEČJA KNJŽEVNOST

1697. – početak dječje književnosti – PERRLAUT – Priče i bajke
1812.- 1815. – Braća Grimm, domaće dječje bajke / „Dječje i domaće bajke“ (Snjeguljica)
1835. – H.C. ANDERSEN – knjiga bajki, piše nove umjetničke bajke / „Bajke i priče“ – širi
se model dječje priče; temelj je usmena priča, MIT je 1. pričalački cilj
1865. – LEWIS CARROL – „Alisa u zemlji čudesa“ – počinje fantastika; „Bogat i čudesan
je život, a i to ne znamo gledati“ ; uranja u nečiju podsvijest, likovi mogu biti realistični, ali
kroz njihovu podsvijest se ide u nadrealistično
1871. „Alisa i čarobno ogledalo“
1876. – MARK TWAIN – „Pustolovine Toma Sawyera“, „Pustolovine Huckleberryja
Finna“ -prototip dječjeg romana – zbog pojave družine, igre, akcije

 HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST

1813. – ĐURO FERIĆ – preveo 99 Fedrovih basni
1850. – IVAN FILIPOVIĆ – utemeljitelj hrv. pedagogije – „Mali tobolac“ – formalni
početak hrv. dj. književnosti, izdaje prvi časopis „Bosiljak“
1864. – objavljen prvi hrv dj. časopis, časopis za mlade „Bosiljak“, uređivao Ivan Filipović
1873. – pokrenut časopis „Smilje“ – predstavljeni radovi značajnih svjetskih autora
1894. – JAGODA TRUHELKA – „Tugomila“
1913. – IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ – „Čudnovate zgode Šegrta Hlapića“ – roman
1916. – „Priče iz davnina“,(1.?) zbirka u hrv. književnosti – I.B. Mažuranić
1918. – Jagoda Truhelka- „Zlatni Danci“
1933. – Lovrakovi romani- „Družba Pere Kvržice“, „Vlak u snijegu“
1952. – Pjesnici Ratko Zvrko, Branko Miličević Gustav Krklec- „Telegrafske basne“
1956. – GRIGOR VITEZ tiskao knjigu, pjesma „Prepelica“ – zrelo doba i IVAN KUŠAN –
„Uzbuna na zelenom vrhu“
1970. – ZVONIMIR BALOG – „Nevidljiva Iva“ – zrelo doba
1973. – LUKO PALJETAK- „Miševi i mačke naglavačke“
  POČETCI DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
17. STOLJEĆE
Svi se povjesničari slažu da ona započinje pri kraju 17.-og stoljeća. Tada su se pojavile prve
knjige namijenjene djeci.
- Prvu je napisao i izdao JOHN CATTON
- JAN AMOS KOMENSKY – prva slikovnica 1658.
- JEAN DE LA FONTAINE – basne u stihu, kratka pouka, živahna pričica, sičušna
drama
- JOHN BUNYAN – najznačajniji u 17.om stoljeću – „Hodočasnikovo putavanje“,
roman
- CHARLES PERRAULT – Priče i bajke, Mačak u čizmama, Crvenkapica, Pepeljuga

18. STOLJEĆE
Razvija se moralna priča ili pripovijetka – postoje dobri i loši, bogati i siromašni, sebični i
dobročinitelji.
Ovo razdoblje pridonosi razvoju dječje književnosti – početak umjetniče dječje poezije i
početak avanturističkog romana.
Početak dj. poezije obilježavaju dvije knjige:
1. Isaac Watts – Božanske i čudoredne pjesme za djecu 1715.
2. John Newberry – Pjesma majke guske 1781.
Drugi važni događaj je pojava romana „Robinson Crusoe“ 1719., Daniel Defoe, ovo je bio
roman u 3 djela; prvi je objavljen 1729., drugi dio iste godine, a treći 1720.

19. STOLJEĆE
Postojala su tri tipa/teme u dječjoj književnosti:
1. Idila koja moralizira- pouka je temelj, crno bijela karakterizacija, pozitivne osobine
utječu na negativne, pojam oprosta i dobrote pr. „Pepeljuga“ – na kraju je oprostila
zlim polusestrama
2. Domoljublje- iznjedrilo nacionalne identitete i kulture koje do tada nisu bile viđene
3. Nevjerovatna pustolovina- nastali mnogi tekstovi pustolovnog duha, znanstveno-
fantastični romani pr. Jules Verne, 20 000 milja pod morem; Kroz pustinju i prašumu;
Knjiga o džungli
Književnost je bila upućena prema pouci, govorilo se o tradicionalnosti.
20. STOLJEĆE
Intenzivni razvoj nakon 2. svj. rata
Ostale navedene teme, ali su se promijenile jer danas dijete nije naivno, idila je očita pa je
djeca odbacuju; ne slažu se. Djeca odbacuju didakticizam, ali i autori – prva tema otpada.
Pustolovnost – i dalje ima pustolovine, ali je ograničen prostor, više nije mjesto radnje bilo
gdje, nedostupan prostor zbog ljudske gluposti. Domoljubljna tema – gledaju kroz igru riječi.
- Čudnovati čarobnjak iz Oza- Frank Lyaman Baum – slična Alisi, ali ima kompakniju
radnju
- F. Molnar- Junaci Pavlove ulice
- I.B. mažuranić- Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnina
- Felix Salten- Bambi – prelazi u fantastičnu priču
- P.L Travers- Mary Poppins
- Tolkien- Gospodar prstenova, Hobbit
- Saint Exupery- Mali kraljević
- Astrid Lindgren- Pipi duga čarapa
- Jens SIgsgaard- Pale sam na svijetu
- Rowling- Harry Potter
Mitološko i čudesno je oživjelo tek u moderni – duhovna, književna, kulturna integracija.
Utemeljitelj poljske moderne knjiž. Adam Mickiewitz- autor najvećeg epa „Pan Tadeusz“,
prepjevao La Fonteinove basne na poljski; „Bajki“

21. STOLJEĆE
Fantastična priča – najdominantniji žanr kod nas.
Snježana Grković Janović, Jasna Horvat „Oživljena mitologija“, Tihomir Horvat „Vila
Velebita“

 KLASIFIKACIJA HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

JOŽA SKOK i njegov tri razdoblja (1974.): - prof. se ne slaže

1. 1870. – 1920. razdoblje pripreme i afirmacije – I.B. MAŽURANIC i VLADIMIR
NAZOR
2. 1920. – 1950. razdoblje bez većih estetskih promjena, i dalje nastavljaju pisati Nazor
i Mažuranić; za ovo razdoblje se veže početak hrv. dj. romana, Lovrak
3. 1950. – 1970. PREPOROD – razdoblje GRIGORA VITEZA i njegovih suvremenika;
procvat dj. književnosti, časopis „Krugovi“
CRNKOVIĆ, TEŽAK – 2. klasifikacija prema autoru i djelu
Crnković- kaže da dj. knjiž. traje sve skupa 11 godina, sa 6. mj. početak recepcije- ugrađuju
se čitalačke i čitateljske predispozicije
1. 1850. – 1913. IVAN FILIPOVIĆ „Mali tobolac“
2. 1913. – 1933. IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“
(1913. – 1. hrvatski dječji roman „Hlapić“
1916. – „Priče iz davnine“ – 1. hrvatska zbirka bajki)
3. 1933. – 1956. MATO LOVRAK „Družba Pere Kvržice“ (1933.)
4. 1956. – 1970. GRIGOR VITEZ, pjesnička zbirka „Prepelica“ i IVAN KUŠAN
„Uzbuna na zelenom vrhu“
-poslijeratno razdoblje
5. 1970. – 2000. ROBERT BACALJA – ZVONIIR BALOG „Nevidljiva Iva“
(1970.) – 1. zbirka dječje poezije
1973. Luko Paljetak „Miševi i mačke naglavačke“

Hrvatska dj. knjiž. Započinje knjižicom IVANA FILIPOVIĆA – MALI TOBOLAC 1850.
1894. Jagoda Truhelka „Tugomila“ – 1. hrv. dj. roman, ali nije imala recepcije.
Filipović izdaje 1. časopis „Bosiljak“.
Prevode se strane knjige.
Dječji časopisi – BOSILJAK, SMILJE i BRŠLJAN; Smilje – 1. urednik Jagić, pokrenut
1874., u 3. broju preveden H.C. Anderson „Tratinčica“ – „Ako nisi slobodna nema pjesme i
ljepote.“ – govori to ptici; ne možeš ne slobodan stvarati – ANDERSENOVŠTINA

 DEFINICIJE HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Crnković- potaknuo razmišljanje o dječjoj književnosti i razlikovanju žanrova unutar iste.
Više pristupa – utemeljena na knjiž. povijesti
vezana za recipijente – djecu
1) Jedna od književnih grana koje najviše bujaju, razvijaju se. Vrijedila koliko vrijedila –
neprestano raste, namijenjena takvoj publici kojoj je neophodno potrebna kao radost i
igra. – francuska def.

2) Dio opće književnosti koja je namijenjena publici od 3 do 14 godine, a čine ju djela

koja su prvotno bila namijenjena djeci i ona djela koja autori nisu namijenili djeci, ali
su ih djeca prihvatila kao da su njima namijenjena, a koja su potrebna za estetski i
društveni odgoj djece.
(„Guliverova putovanja“, „Cvrčak i mravi“;
basna – nije bila namijenjena djeci- karikirano prikazuje prilike i događaje u svijetu/
društvu).
 3) Dječja književnost je vezana za prirodoslovlje i to zato jer se obraća publici čiji broj
neprestano raste, kojima je potrebna isto kao radost i igra, službeno je rođena s
Perraultovim bajkama 1697., ali je postojala puno prije u usmenoj književnosti
(locirano u srednjovjekovlju), povezana je sa svim počecima književnosti.

 Književnost za djecu – ono što su stariji namijenili za djecu

 Dječja književnost – ono što djeca čitaju
 Dječje literarno stvaralaštvo – ono što djeca pišu

Dječja književnost = dječja priča = bajka – jedan od najstarijih književnih vrsta iz starog
Egipta (2052. g. pr. Kr.)
„Brodolomčeva priča“ – 1. čudesna priča; izgubio brod, sunce udarilo u otok i sve spržilo,
ratnik izgubio rat; zmija priča priče
Bajka (alegoričnost i čudni likovi)- tada nije pričana djeci, već odraslima, ali djeca su
slušala.

 DJEČJA KNJIŽEVNOST I DJEČJA DOB

U najboljem slučaju do 11 godine. Prve dvije godine djeca ne čitaju i samo gledaju slikovnice
(čiste slikovnice), tako da Crnković radi shemu žanrova od 3. do 14. godine. Prvi susret
smatra se kada dijete zamoli starije da im priča priču.
o 3. – 4. god. – slikovnice s kratkim tekstom i jednostavnim pričama
o 4. – 7. god. – bajke (djeca vjeruju u njih) i dječja poezija (uspavanke, brojalice)
o 7. – 8. god. – djeca sama čitaju bajke (kao lektire, ulaze u svijet literature) i preko
njih razvijaju tehniku čitanja (braća Grimm, Andersen)
o 8. – 10. god. – razdoblje dječje priče/ pripovijesti, priče u kojima su junaci djeca;
interes za realističnu priču, životinje, basnu (u žanrovskom svijetu granična vrsta
ima elemente drame- sukob aktera)
o 10. – 13. god. – dječji romani- tekstovi gdje se govori o pothvatima hrabrih i
samostalnih junaka; djevojčice vole obiteljsku tematiku; gradi se okvir interesa –
počinju se čitati dječji časopisi
o 13. – 14. god. – literatura o prirodi i realni opisi; djeca čitaju gotovo sve, surfaju
internetom jer ih sve zanima; interesi prema nepoznatom, udaljenom, osobito o
životima svojih vršnjaka iz udaljenijih krajeva; gubi se interes za dječjom poezijom-
interes za poeziju za odrasle

ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA INTERESE DJECE PREMA ČITANJU (mogu pomaknuti

granice): socijalni aspekti, sredina odrastanja (okruženje), obitelj- obrazovanje roditelja i
slično… „Knjiga mora biti dostupna.“
  KRITERIJI U VREDNOVANJU DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
KRITERIJ UMJETNIČKOGA – piščeva sposobnost pisanja, „zna li pisac ili ne zna pisati“
odnosno zna li pisac svoj unutarnji svijet prenijeti u vanjsku stvarnost. Tko je klasik u
književnosti? Onaj tko je donio nešto novo; Balog- igra riječi, Kušan- dj. roman, urbana
tematika, stvarnost, Matoš- izvoran lik Mungos Nevada. Djelo mora imati i filozofsku
stvarnost, sadržajnost i adekvatnost, bogatstvo izraza – to se sve mjeri kod autora pod
kriterijem umjetničkoga.
KRITERIJ NAMIJENJENOSTI – Pisac zna da piše za djecu ili pisac ne piše za djecu, ali
su ga djeca prihvatila kao da je njima namijenjeno. Teško je djeci uskratiti i one književnike
koji nisu namijenjeni njima ako bi ona rado prihvatila taj sadržaj. Npr. u dječjoj poeziji,
primjeri; Dragutin Tadijanović „Dani djetinjastva“, Miro Gavran „Sretni dani“, Tin Ujević
„Dažd“, Tadijanović „Večer nad gradom“, Ljubo Wiesner „Blago večer“, Guliverova
putovanja, „Mali princ“ (autor se zaista izgubio u pustinji i od toga mu inspiracija)… Basne-
granične vrste – danas isključivo namijenjene djeci.
KRITERIJ DJEČJEG PRIHVAĆANJA – Povratna reakcija od djeteta, daju ocjenu sviđa
li im se djelo ili ne. Kako ćemo to doznati? Anketama, frekvencijama knjiga (koliko je puta
neka knjiga posuđena/ koje se knjige čitaju, a koje ne), frekvencijama knjižara (koje se knjige
kupuju) – stvaramo uvid u ono što djeca čitaju i kupuju; u razredu to možemo provjeriti
razgovorom s djecom (jesi li pročitali i pitati ih da li im se knjiga svidjela).
Literarni grafiti* - Alisa „odvratna knjiga“, Smogovci „napiši još jedan roman, ovo ti je
romančina“.
Dj. roman – osobito prihvaćen, omiljeno dječje štivo pr. „Doživljai Huckleberryja Finna“ –
djeci likovi postanu uzor te oponašaju njihove pustolovine.
KRITERIJ SLOBODE OD DIDAKTICIZMA – didakticizam napušten u 19. st., prije je
glavni cilj bio postići pedagoziranje djece, a sada je glavni cilj kako poučiti dijete. Pr. Tom
Sawyer – djeca već kod njega okrenuta igri, upravo dj. roman temelji sadržaj na dj. igri.
KRITERIJ NEPONAVLJANJA – usko vezan uz umjetnički, ponavljanje je dosadno i ne
vodi ničemu. Npr. razni prijevodi; Slavko Janevski „Šećerna bajka“- na svoj način prepričao
Pinokija, nije izvorno; Paje Kanižaj- nova priča o Crvenkapici- uvodi li oca koji je otišao.
Epigonstvo* - vodi u dosadu.
KRITERIJ STALNOG RAZVOJA – moramo pratiti aktualnost (ono što djeca čitaju),
nešto novo. Danas je to dj. roman i fantastika; fantastična bajka je zaživjela 70-ih godina. Pr.
Nada Iveljić- nova basna „Cvrčak i mravi“ – mravi na karaju prihvatili Cvrčka. Danas jedan
veliki trend prema izdavanju i istraživanju slikovnica. Fantastična priča aktualna kod nas,
interpretacija stare mitologije; pr. Balog „Junak nak“ (mitski junak).
KRITERIJ TRAJNE VRIJEDNOSTI – odnosi se na ona djela koja su prihvaćena u više
generacija i svakoj generaciji su vrijedna i nova; to su kanonski pisci i kanonska djela. Pr.
Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Družba Pere Kvržice, Kutenova poezija, Lovrakovi romani.
Trajne vrijednosti treba provjeravati.
Zašto navodimo kriterije? – nekad nije bilo drugačijeg pristupa – djeca su specifična
publika.
  KAKO POTICATI DJECU NA ČITANJE
Literalna komunikacija započinje u ranoj dobi kada dijete samostalno zatraži da mu se čita
(oko 3. godine). Prvi istinski susret s knjigom javlja se u obiteljskom krugu i često zna biti
presudan hoće li dijete kasnije osjećati potrebu za knjigom. Dijete treba darivati slikovnicom,
upoznati ga sa sadržajem, čitati ju; kasije če dijete biti radosno kada mu se donese slikovnica.
Osim obitelji, važnu ulogu u stvaranju ljubavi za knjigom imaju i odgojitelji. Preporučuje se
upisati dijete u knjižnicu, pokušati stvoriti emotivni odnos prema književnosti i
književnicima, npr. odvesti dijete na izložb
u knjige, predstave rađene po književnim djelima, upoznati ga s piscem, razgovarati s
djetetom o njegovim dojmovima i sl.

 ŽANROVI U DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI

1. SLIKOVNICA
2. DJEČJA PRIČA
Bajka (usmena, klasična, umjetnička)
Fantastična priča
Realistična priča
3. DJEČJI ROMAN
4. DJEČJA POEZIJA – nonsensne pjesme, (uspavanke, brojalice, molitvice,
rugalice, poslovice, zagonetke)
5. BASNA
6. IGROKAZ
7. STRIP

o SLIKOVNICA

Prva knjiga u obiteljskom krugu koja uvodi u život, daje prve spoznaje.
Još u povijesti čovjek je imao potrebu ilustrirati sadržaj na zidovima pećina (Altmira-
Španjolska), zatim u predkršćanskom razdoblju susrećemo ilustracije mitova, a u kršćanskoj
slikovnici nalazimo u rukopisnim izdanjima Biblije koji su bili popraćeni slikama.
1. ILUSTRIRANA KNJIGA – J.A. KOMENSKY 1658. „Orbis sensualism pictus“ /
„Svijet osjetilnih stvari“ – djeca se vezuju uz slike; smatrao je da dijete ulazi u sadržaj
kroz slike tako što prvo opisuje sliku, a zatim čita ono što piše ispod slike te na taj
način najbolje pamti

1. SLIKOVNICA ZA DJECU – F.J. BERTUCH 1792. „SLIKOVNICA ZA DJECU“ –

smatrao je da svako dijete mora imati slikovnicu, upravo zbog toga je izdao 12
slikovnica (6000 slika/ilustracija)
 HOFFMAN 1845. – JANKO RAŠČUPANKO
EDWARD LIER 1846. – „THE BOOK OF NONSENS“
WILHELM BUSCH 1858. – MAX I MORIS- prototip stripa Max i Moris
1. SLIKOVNI RIJEČNIK – ANTONIO PUTTI 1862. (na talijanskom)- ilustrirao oko 60
000 pojmova iz života
Jedan od vrhunskih autora H.C. Andersen pisao je slikovnice u 19.-om st., u nekim
svojim bajkama pokušao je odrediti što je bitno u slikovnici; u teoriji slika mora biti bitna
koliko i tekst.
Estetska dimenzija- „kuša njezine trešnje koje je ljepše nego li u kojoj slikovnici“
Možemo doznati i o sadržaju- „Bijaše u njih dugih povorki, kočija kakvih danas ne možeš
vidjeti. Da to je bila slikovnica!“

 Povijest slikovnice u Hrvatskoj

1796. ANTUN VRANIĆ – preveo Joachima Campa „Mlajši Robinzon“ – austrijsko izdanje
(1789.) – PRETEČA SLIKOVNICA U HRVATSKOJ
1844. IGNJAT ĆIVIĆ ROHRSKI „BASNE“ početak ilustracije kod nas – prva sustavna
ilustrirana knjiga koju je ilustrirao Loyberg
1869. IVAN FILIPOVIĆ „SLIKOVNJAKE“ – 1. termin za slikovnicu
1885. JOSIP MILKOVIĆ „DOMAĆE ŽIVOTINJE“ – 1. sačuvana slikovnica; ilustracije nisu
izvorne već preuzete iz njem. knjiga
1927. VLADIMIR KIRKIN „ČITANKA O ZDRAVLJU“ – 1. hrvatski ilustrator koji je svoj
rad namijenio djeci (autorica je bila I.B. Mažuranić, ali nažalost nije bila potpisana) – 1.
IZVORNA HRV. SLIKOVNICA;
- 50ak slikovnica – doživljavaju procvat
1927. D. ČUDOBA – napisao stihove za najmanje 55 slikovnica i smatra se najplodnijim
piscem koji je pisao do kraja drugog svjetskog rata
Prozni tekstovi i kratke priče.
Svaka stranice slikovnice je zasebna likovna cjelina.
Što bi bila slikovnica? – i tekst i ilustracija i cjelokupni dizajn, ona je i proizvod i
komercijalni predmet te socijalni, kulturni i povijesni dokument.
Kao umjetnički dokument slikovnica podrazumijeva međuovisnost slika i riječi na
istovremenoj pozornici stranice kao i dramu okretanja stranice.
Kao središnji moment slikovničkog oblika izdvajamo međudjelovanje likovne i
verbalne dimenzije. Značenje slikovnice stvara se u međudjelovanju tekstualne i
vizualne likovne razine što je ujedno razlika između slikovnice i ilustrirane knjige. U
slikovnici ne možemo ilustracije promijeniti drugima kao što možemo u ilustriranoj knjizi
– prvo zbog toga što se značenje slikovnica ispostavlja u međudjelovanju likovnog i
verbalnog.
Ilustrirana knjiga* - knjižni predmet u kojem se uz tekstualni dio nalaze ilustracije koje
dodatno vizualno opisuju i predstavljaju napisano. Ključno je da je za razliku od
slikovnice u ilustriranoj knjizi napisani sadržaj jasno razumljiv.
Suprotno tomu značenje slikovnice ne može se uspostaviti bez jednog ili drugog
značenjskog spoja (verbalnog ili likovnog) te se po tome slikovnica izdvaja iz
ograničenog, isključivo literarnog medija ili polja kao i iz isključivo likovnog polja.

 PODJELA SLIKOVNICE:

1. Prema obliku
2. Prema strukturi izlaganja
3. Prema sadržaju
4. Slikovnice s obzirom na likovnu tehniku
5. Sudjelovanju recipijenata
6. Prema funkciji

1. SLIKOVNICE PO OBLIKU
1) Leporello – u obliku harmonike; bitan zbog dječje motorike, najzanimljivije su
najmlađima (sluga Don Giovania iz Mozartove opere na taj način lijepio slike
ljubavnice- izvor naziva)
2) Pop up (3D) – one koje stoje
3) Nepoderive
4) Slikovnica igračka
5) Multimedijska slikovnica (slike, tekst, zvuk)
6) Elektronička slikovnica – pr. „Slonić Oscar“ za iPhone, autor Kašmir
Huseinović, ilustratorica Andrea Petrlik Huseinović
2. SLIKOVNICA PREMA STRUKTURI IZLAGANJA
Tematske – vežemo ih za problemske situacije s kojima se dijete susreće u
svakodnevnom životu npr. zdravlje, razvoj, obitelj, ponašanje…
Narativne – koriste pripovjedača za iznošenje

3. SLIKOVNICE PREMA SADRŽAJU

Sadržaj je raznolik i nemoguće je ograničiti teme. No, neke od najpopularnijih tema
su: životinje, svakodnevica, različite igre, abecedni sadržaj, fantastika. Mogućnosti su
bezbrojne.

4. SLIKOVNICE S OBZIROM NA LIKOVNU TEHNIKU

(vrste tehnika pri oblikovanju) – ilustracija mora biti dobro likovno djelo i izvan
slikovnice
1) Lutkarske
2) Fotografske
3) Stvarni dječji crtež i tekst
4) Ilustracije umjetnika
5) Strip- slikovnice
6) Interaktivne slikovnice
Interaktivne slikovnice su zanimljive i primjerene starijoj djeci. Njihova svrha je
učenje kroz zvuk, boju, oblike. Slika i tekst se nadovezuju jedno na drugo.

5. SLIKOVNICE U ODNOSU NA SUDJELOVANJE RECIPIJENATA

Postoje slikovnice s kojima se dijete samostalno služi i one za koje je potrebno
aktivno posredno sudjelovanje odraslih.
*djeca vole časopise – otvara se prostor za interese i sklonosti pojedinog djeteta

6. FUNKCIJA SLIKOVNICE
1) Informacijsko- odgojna funkcija
2) Spoznajna funkcija
3) Iskustvena funkcija
4) Estetska funkcija
5) Zabavna funkcija
6) Govorno- jezična funkcija
Nijedna funkcija ne isključuje drugu.
Okvir za sve funkcije je zabavna jer ako slikovnica djetetu nije zabavna neće je ni
prihvatiti.
Pojam dvodimenzionalnosti: verbalnost (tekst) + likovnost
Pojam trodimenzionalnosti: verbalnost + likovnost + taktilnost
Slikovnica je slojeviti oblik.
Neki govore da je za nju dosta reći da je jedan poseban umjetnički oblik, da je
nadrasla literarnost – SKULTURALNA JE – knjiga kao taktilni predmet.
Informacijsko- odgojna funkcija – dijete će dobiti odgovore na pitanja i probleme
koje ima u svakodnevnome životu npr. vezane uz djetetovo zdravlje, osjećaje,
maštanje, osobine ličnosti, odnose u obitelji i društvu. Uči dijete riješiti probleme
kojih nije svjesno ili ih ne zna izraziti. Omogućava da dijete razvije mišljenje,
sposobnost analize i sinteze, usporedbe i uočavanja, pomaže djetetu razumjeti uzročne
veze među stvarima i pojavama i na kraju mu dati nove informacije.
Spoznajna funkcija – uči nove spoznaje, ali neka znanja proširuje, provjerava i
dobiva povratne informacije.
Iskustvena funkcija – djeca trebaju naučiti o stvarima koje nisu njihova
svakodnevica, ali ipak postoje; tako djeca razvijaju etološku svijest te usvajaju
različite sadržaje. Npr. dijete koje živi u gradu preko slikovnice može naučiti o životu
na selu i životinjama.
Estetska funkcija – razvija emocije i doživljaje, kroz nju omogućava se razvoj
osjećaja za lijepo, utječe na oblikovanje stavova, i zanimanje za knjigu, razvija ljubav
prema čitanju iz užitka i zabave; izgrađuje ukuse.
Zabavna funkcija – slikovnice koje potiču igru/ zabavu. Dijete najprirodnije i
najlakše uči kroz igru i zato koristimo slikovnice koje im to omogućavaju, zbog
dječjih interesa.
Govorno- jezična funkcija – potiče razvoj fonološke, morfološke, i fonemske
osviještenosti. Usvajanje novih riječi i bogaćenje rječnika. Potiče govorni razvoj
djeteta, upoznavanje karaktera teksta i načina njegova funkcioniranja te drugih
predčitalačkih vještina.

SLIKOVNICE PREMA NAMJENI DIJELIMO NA POETSKE I SPOZNAJNE

SLIKOVNICE.
POETSKE SLIKOVNICE – ne daju konkretna znanja, pobuđuju dječju maštu i
razvijaju im osjećaj za etiku i estetiku, prisutna je uvijek aktualna tema – borba
između dobra i zla.
SPOZNAJNE SLIKOVNICE – daju konkretna znanja, uvode ih u osnove brojanja,
slova, uče ih o zdravlju… Sadržajem utječe na dijete pr. snalaženje u prometu.
SLIKOVNICE PREMA DOBI
1. ČISTA (PRVA) SLIKOVNICA – najmlađa dob, nemaju teksta, samo ilustracije i
one pomažu djeci da shvate sadržaj ( 1. – 2. god.)
Roditelji na temelju ilustracije objašnjavaju priču.
Imamo čiste slikovnice i za stariju dob „Ilustracije bez teksta“ koriste se u
govornim i pisanim vježbama – 1. razred

2. SLIKOVNICE S TEKSTOM (PRIČOM) – ilustracije prate tekst, priče su kratke,

stihovi su jednostavni. Primjenjuju se od 3. godine.
Smatra se da je najbolje kad je isti autor i ilustrator pr. „Kalendaj“
Tiskaju se u različitim medijima.
Slikovnica se smisleno daje djetetu oko 1. godine života kad je dječji psihički razvoj
najintenzivniji (ili od 6. mj. po nekim mišljenjima) i tako dijete upoznaje tekst, kako
funkcionira čitanje i druge predčitačke vještine. (Cijela stranice mora biti ispunjena).
Potreba da se izrade od čvršćih materijala – dijete je još nespretno i ne zna se služiti
slikovnicom.
Materijal/ boje – treba zadovoljiti sve higijenske uvjete jer je to doba kad dijete sve
stavlja u usta.

PROBLEMSKA SLIKOVNICA
Obrađuje problemske situacije u djetetovom životu npr. fobije, noćne more, gubitak
drage osobe, zdravlje, prinove u obitelji, osobine djetetove ličnosti, odlazak u bolnicu,
ponašanje, kultura, higijena, ljubomora... Rješava probleme s otvorenošću, nastoje
obuhvatiti što više, pokazuju slike kako će se dijete ponašati u novonastaloj situaciji.
Pr. „New baby in house“
Rješavanje osjećaja straha od mraka – Balog „Trebalo bi imati mrakulje od 30W da
djeca mogu lakše zaspati u sobi.“
Odvikavanje od ružnog govorenja – „Petra govori ružne riječi“
„Kako su moji roditelji zabranili biti prijatelji“

SLIKOVNICA KAO SREDSTVO ODGOJA

Mora imati visoke umjetničke kvalitete; pomaže u razvoju spoznajnog svijeta djeteta,
bogati emocije u izražavanju, razvija govorno ponašanje te izaziva potrebu za novim,
lijepim neobičnim i zanimljivim.
 Dijete je u mogućnosti bolje upoznati stvari/ predmete, slike pokazuju odnose u
okolini i time potpomaže razvoju sposobnosti zapažanja i uočavanja onog bitnog,
razvija sposobnost pamćenja.
Slikovnice potiču razvoj govora, bogate rječnik, razvija odnos prema stvarima i
prirodi, bude interes za pojave u svakodnevnom životu.
Razvija ekološku svijest, upoznaje dijete sa svemirom. Dobro služenje slikovnice
olakšat će djetetu prijelaz na prvu knjigu, usmjeravat će dijete u svijet dječje
književnosti i bogati ga.. Slikovnica je jako zastupljena u svim odgojnim područjima.

o DJEČJA PRIČA

Priča je glavna i najobuhvatnija vrsta dječje književnosti.

Usmena književnost je vrelo pripovijedanja (mitovi, legende, anegdote), često antropomorfno
prikazane biljke, životinje, želja za objavljivanjem na neposredan način, alegorično –
povezano s primitivnim narodom kad znanosti nije bilo.
Maja Bošković Stulli „Mit o Edipu“ nazvala „Oca ubit, majku obljubit!“ ; spaja biblijsku i
antičku priču ; taj mit često prisutan u dječjoj književnosti – Edipa su odgojili pastiri, a
Snjeguljicu patuljci – slično.
Usmena je izvor čudesnog – fantastična priča pr. „Zašto se Kurjak boji vatre“ – vuk motiv
kao u Crvenkapici, baka i 3 kćeri, branje jagoda kao u Maćehi i pastorki.
„Bus ruzmarina“ (Dubrovnik) – govori o zrelosti žene i koliko treba svoje zlato čuvati; motiv
pretvorbe cvijeta u djevojku

1. BAJKA (USMENA/KLASIČNA I UMJETNIČKA)

2. FANTASTIČNA PRIČA
3. REALISTIČNA PRIČA
4. NOVELA ILI PRIPOVIJETKA

BAJKA
Usmena bajka je prva dječja priča, a njen početak vezujemo uz 2025. g. pr. Krista. Po
postanku priče dijele se na klasičnu (usmenu/narodnu) i umjetničku.
Prva dječja priča koja donosi mitsku organizaciju načela života, donosi čudesne likove i
događaje, čuda postoje paraleleno sa stvarnim životom i ne narušavaju njegovu logiku te se
ne objašnjavaju. Bajke govore kako treba živjeti.
Utjecaj mitologije jače se osjeća u klasičnoj (usmenoj) nego u umjetničkoj bajci. U bajkama
glavni su likovi dobri, mjesto i vrijeme su neodređeni, najčešća tema je borba između dobra i
zla gdje dobro uvijek pobjeđuje.

Klasična/usmena bajka postoji jednako dugo kao i jezik i prenosila se usmenim putem, nije
bila stvorena za djecu. Prve bajke bile su mitovi, mit podrazumijeva pripovijedanje i njime je
sve počelo. Usmena/ narodna bajka nema utvrđen tekst, te je svaki pripovjedač priča na svoj
način i time se tako i prilagođavala djeci. Odrednice su: određena i lako prepoznatljiva
struktura, stvarno i čudesno supostoje ne omogućujući se međusobno, događaji se nižu bez
opisivanja, likovi nisu detaljno opisani, dinamički opisi prirode u funkciji su radnje, čudesno
je mitološkog podrijetla, specifičan moral, neodređeni prostor i vrijeme.
Prijelazni oblik iz narodne u umjetničku nazivamo književnom narodnom bajkom – tu se
narodna priča ne mijenja nego se dotjeruje.
Umjetnička bajka razvila se iz narodne, za njen razvoj bajka je najvažnija. Umjetnička
bajka govori o tome kako jest u životu (sretni i nesretni završeci). Najpoznatiji autori
umjetničke bajke su: Perrault, braća Grimm, Andersen i Carrol, a od hrv. književnika to je
I.B. Mažuranić, Vladimir Nazor i mnogi drugi. Umjetnička bajka sačuvala je neke vanjske
elemente klasične, ali se distancirala od nje navodeći poetske opise i drugačiju etiku, u
umjetničkoj bajci imamo opise ambijenata, prirode, likova i likovi imaju svoje karaktere.
I.B. Mažuranić gradi nestvaran svijet inspiriran mitologijom (Branimir Donat- kritika:
recepcija kao kod Homera 1970.) – Homer je kodificirao mitologene mitove drevnog grčkog
naroda pretvorivši priče u povijest i iskustvo svog naroda i njegove društvene zajednice; i I.B.
Mažuranić u idejnom smislu predstavlja nesvjesni pokušaj da se na bazi slavenskih mitologija
stvori prva nacionalna mitologija. Vladimir Nazor isto poseže za mitologijom slavenskih
naroda.

 MIT
- Stari pričalački oblik o svemu onome što se događalo u početnim vremenima kad je
čovjek pričom pokušao tumačiti stvari u sebi i oko sebe
- Govori se o mitskom govoru kao nekom enigmatskom govoru, a stvari koje tumači
dovodi u neku smislenu vezu
- Mitsko vrijeme, mitski prostor, mitski likovi
- Ispunjen zajedničkim životom božanstva i ljudi
- Joles- fantazijsko, antropomorfno shvaćanje života i prirode
- „čovjek stoji pred svijetom i taži odgovore“ – prve odgovore mu daje mit
- Mit- prototip svake priče, najprije grčkog epa, a potom i bajke
- Smatramo da dijete stoji pred svijetom i traži da mu se svijet i pojave objavljuju- Joles
- Bajka u vezi s mitom- mnogi odnosi u bajkama povezani mitskom strukturom
- Po čemu se razlikuje bajka od mita? – odnosi se na zamjenu glavnih aktera događanja
(bogovi i božanstva zamijenjeni ljudima), ostali odnosi su izjednačeni
- Glavni likovi u bajkama i mitu? ZAJEDNIČKO: svemoćni su (pr. Pepeljuga- svojom
dobrotom), maksimalno su slobodni/ neograničeni, gospodare akcijom i kontra-
akcijom
 - Junak bajke- čovjek koji vjeruje u sebe, u svoje snage, uvjeren je da ono što je
predmet događanja sam može riješiti
- Stav junaka- njegovo najjače oružje kojim će sve podrediti rješenju i uspješno svladati
suodnose s drugim akterima događanja i sve usputne radnje koje ga vode prema
rješenju, dvojbe i ostalo (pr. Odisej) – njegovo je načelo uspjeti; snažan pokretač za
cijelu strukturu bajke (pr. Ribar Palunko i njegova žena- žena lična Odiseju)
TEORIJE O POSTANKU USMENE PRIČE BAJKE
1. MITOLOŠKA (bajke su se razvila iz mitologija pojedinih naroda)
2. MIGRACIJSKA (širile su se iz jednog središta i mlađi narodi su ih preuzeli)
3. KONTAKTNA (bajke su nastale u različitim dijelovima svijeta)
4. ANTROPOLOŠKA (narodi na istom stupnju razvoja i imaju iste motive)
5. ZEMLJOPISO- POVIJESNA (FINSKA metoda – znanstveno utemeljena)
6. ETNOLOŠKA
7. PSIHOLOŠKA

1) MITOLOŠKA TEORIJA
Braća Grimm (sakupljači, lingvisti, jezikoslovci) su zastupali ovu teoriju i smatrali su da su
se bajke razvile iz mitologije pojedinih naroda. Prvi su pokušali dati odgovore na pojavu istih
mitova, fascinirani zajedničkim između bajki različitih naroda („Mačak u čizmama“ ima i u
tal., franc., njem.). Društva su se suočavala sa istim problemima, u prošlosti su narodi bili
bliži- kontekst slavenskih naroda. Bajke su ostatci mitoloških priča – što su priče starije imaju
mitološko, a novije imaju ljudsko. Generalno su bajke ostatci vjerovanja mitova germanskih
plemena. Mitologija je ostala u baštini, po mitu priroda ne bi funkcionirala da nema boga
svjetla i mraka.
2) MIGRACIJSKA TEORIJA (indijska teorija)
Polazište: civilizacijski nedostatci, nepoznata mjesta u kulturi/ zajednici. Theodor Benfey
(19.st.) je začetnik migracijske teorije koji tvrdi da su se bajke širile iz Indije prema Europi
putem ratova (europska pomorska sila: Mletačka flota). On navodi dva puta migracija: mladi
preuzimaju motive od starijih i migracija (motivi i teme selili su se ratovima).
Prevedeni indijski epovi na engleski – motivi koji tematiziraju europske bajke – čudno jer
nije bilo izravnog kontakta.
Drama, komedija, tragedija, epika u stihu – Rimljani preuzeli od Grčke (Vergilije napisao
Eneidu po uzoru na Homera).
Ezopove basne preslikane u rimsku književnost – vrelo bajki bilo je u Indiji pa se proširilo
na Mongole itd.
3) KONTAKTNA TEORIJA
Zagovornici A. Veselovski i M. Gorki. Oni tvrda da ne postoji zajednički izvor već da su
narodi uzimali motive jedni od drugih te ih mijenjali i dotjerivali na način koji je njima
odgovarao.
 4) ANTOPLOŠKA TEORIJA
Osnivač je Edward B. Taylor. Ovom se teorijom smatra da su svi narodi u istim/ sličnim
uvjetima života stvarali slične priče. Po ovoj teoriji sličnosti se javljaju zbog sličnosti ljudske
psihe jer ljudi diljem svijeta imaju slične nade, strahove, snove, tjelesne i emocionalne
potrebe.
OVE 4 SU NAJVAŽNIJE TEORIJE U POSTANKU BAJKE.

5) ZEMLJOPISNO- POVIJESNA TEORIJA

Širila se na prostoru kuda se putovalo. Način širenja određene bajke/ teksta: mora se doći do
svih poznatih varijanti teksta (usmene, tiskane, pisane) i staviti sav prostor u interakciju –
PRIKUPLJANJE. Potrebno je utvrditi PRAOBLIK- ARHETIP; najpotpuniji i najviše se
pojavljuje. Na temelju praoblika utvrditi povijest priče i načine širenja, kako je djelovala u
civilizaciji. – KOMPARATISTIČKE METODE

 MITOVI BAJKI

1. Natprirodni protivnici (ljudožderi, vještice, vampiri, zmajevi)

2. Natprirodni pomagači (čovječuljci, vile, životinje, duhovi)
3. Čarolije i čuda (čarobnjaci, čaroban jezik, čovječuljak – palčić)
4. Ljubavni i brčni odnosi (natprirodna žena, oslobađanje začarane žene ili muža, i sl.)
5. Različiti podvizi i traganja
6. Vjernost
7. Dobri i zli rođaci (nevjerna mati, podmetnuta nevjesta, prognana žena, uspjesi
najmlađeg sina)
8. Više sile
9. Tri svijeta (nebo, zemlja i podzemlje)
10. Realističke teme pamet- domišljatost, zagonetke, mudri savjeti, podvale, lopovi)

 KLASIFIKACIJA HRVATSKE USMENE PRIČE

1. BAJKA
2. LEGENDA
3. PREDAJA
4. BASNA/ NOVELA O ŽIVOTINJAMA
5. ANEGDOTA

1) BAJKA – Jedan od najstarijih oblike usmenog stvaralaštva, mitološko poimanje svijeta,

vrijeme i mjesto radnje nisu određeni, susrećemo fantastične likove i događaje, čest je
motiv pretvorba čovjeka u životinju ili biljku i obratno. Odmah se na početku govori o
čemu se radi i ide se u radnju (in medias res), a završava se u trenutku zapleta. Likovi se
 bore za svoj uspjeh, započinje „bilo jednom davno“ i sve je svedeno na akciju likova i
postizanje cilja.

2) LEGENDA – najčešće religijski motivi, nejasne povijesne asocijacije, fantastični

elementi. Ima fantastične elemente koji se ne mogu provjeriti na stvarnom primjeru-
različitost spram predaja. Donose povijesne zgode iz života „viših ljudi“ tj. Viših
društvenih staleža (kraljevi, vitezovi, sveci, feudalci). Ističe ono što je blizu čudesnom,
fantastičnom i nevjerojatnom. Elementu fantastičnog pridonosi i znatan broj uporabe čuda
i čudesnog općenito kao popratni element legendi i legendarnog. Legenda je usmeno-
književna predaja.

3) PREDAJA – Bogatstvo hrvatskog naroda, razlikuje se od bajkovitog i mitskog.

Funkcioniraju u pojedinim sredinama i čuvaj pečat lokalnog na svim razinama. Definira
se kao djelatnost govorenja, a prezentira samo ono zemaljsko. Uporabu predaja povećava
njihovo povijesno potvrđivanje u pojedinoj sredini – vjerodostojnija je od legende zbog
toga se udaljava od mita i bajke. Prepoznatljivo u predaji; daje sve što je jedna sredina
stvorila: materijalne lokalne specifičnosti, mjesna vjerovanja, mentalitete/ stajališta
određene sredine. Joles: „To je djelatnost govorenja kao općenito priopćenje koje se
prikazuje ___ usmenim putem; vijest o nečemu.“

4) BASNA/ NOVELA O ŽIVOTINJAMA – Priča o životinjama koje imaju ljudske osobine

(ljudski karakter i tipovi ljudi) završavaju s poukom.

5) ANEGDOTA – satirično zajedljiva i bez fantastike. Kratke i duhovite pripovijesti o

znamenitim ljudima ili događajima, elementi fantastike su svedeni na minimum.

FANTASTIČNA PRIČA
Nastaje od LEWISA CAROLLA (Alisa u zemlji čudesa 1865.)- prva knjiga ove tematike i
H.C. ANDERSENA (Alisa i čarobno ogledalo 1871.)
E.T. AMADEUS HOFFMANN – jedan od najznačajnijih svjetskih fantastičara, pogotovo u
19. stoljeću
Postupno se odvaja od narodne priče napuštajući mitološki svijet kao paralelnu stvarnost. U
njoj čudesno nastaje tako da se unutarnja stvarnost (snova, želja, podsvjesne spoznaje,
strahova, doživljaja) prikazuje kao pojavna stvarnost. Uvijek se prikazuje realni svijet i onda
izgrađuje svoju čudesnu sliku o svijetu. Definira se kao moderna bajka.
Fantastičnu priču nije lako definirati jer je raznolika i uvijek nova, fantastična priča donosi
čudesan, točnije natprirodan svijet koji je odraz realnog svijeta. Odvija se u svijetu strave i
nerijetko završava događajima koji izazivaju smrt, prokletstvo ili nestanak junaka, a zbivanje
se ne odvija u onostranim čudesnim prostorima nego nadnaravne pojave prodiru u naš
svakidašnji život, a u tom našem poznatom svijetu odvija se događaj koji se ne može objasniti
zakonom našeg svijeta. Junaci prelaze iz stvarnosti u nestvarnost, a taj prijelaz je uvijek
naglašen i riječ je o prijelazu kojeg omogućuju snovi, čežnje i želje.
Povezanost između bajke i fantastične priče je u tome što čudesno pripada bajkama gdje
egzistira sa stvarnim svijetom i tako se narušava sklad. U fantastici to natprirodno ulazi u
stvarni svijet i ukida logiku stvarnog svijeta (pepeljuga i vila), napušta mit i odraz je stvarnog
života.
Prvi zahtjev fantastične priče je da mora biti uvjerljivosti, zatim originalnost i da bi bila
uspješna mora biti emocionalno uvjerljiva i iskrena.
- Čarobnjak iz Oza (1900) L. Frank Baum
- Petar Pan (1904) James Matthew Barrie
- Vjetar u vrbama (1908) Kenneth Grahame
- Doktor DOllitle (1920-30) Hugh Lofting
- Medo Winnie zvani Pooh (1926) Alan A. Miln
- Mary Poppins (1930-ih) Pamela L. Travers
- Pipi Duga Čarapa (1945) Astrid Lindgren
- Pinokio (1883) Carlo Collodi

 DJEČJA FANTASTIKA
Nema elemente strave i užasa nego ona nastaje kao specifičan odnos djeteta prema realnosti s
tim da ona ne analiza svijet na jedan realan način nego pokazuje da je tim svijetom
nezadovoljna. Dijete osjeća svu nesavršenost svijeta u kojem se njegove želje ne mogu
ispuniti zbog čega traži spas u onome drugom koji je oslobođen svih nedostataka.
Naš svijet funkcionira prema nekom sustavu, logici (pr. priroda, godišnja doba, dan- noć),
okvir je harmonija. Nonsens ukida harmoniju svijeta.
„The book of nonsens“ ; nonsens - besmisao
U usmenoj književnosti – brojalice; „en ten tini savaraka tini…“ – izmišljene riječi

 FANTASTIKA ZA ODRASLE
iracionalno, abnormalno; gotski/ gotički roman – preteča horor filmova

 LIKOVI U FANTASTIČNOJ PRIČI

Tri podvrste fantastične priče:
1. Realni i fantastični svijet – realni i fantastični svijet postoji i egzistira u podsvijesti
jedan kraj drugog pritom je realna svakidašnjica okvir za jezgru fantastične priče,
Junaci prelaze iz jedne razine događanja na drugu i natrag , tu važnu ulogu imaju
elementi sna, elementi nonsensa, neke želje ili čežnje. Npr. Alisa u zemlji čudesa,
Petar Pan.
 2. Priča u cijelosti u realnom svijetu – u realnom svijetu nastupaju neobične, nestvarne
osobe, likovi i predmeti s fantastičnim događajima za koje ne valjaju zakoni logike iz
realnog svijeta.
Pod vrste su: (REALISTIČNA PRIČA)
- Junaci s neobičnim fantastičnim sposobnostima (Pipi Duga Čarapa)
- Oživljavanje predmeta/ igračaka (Pinokio, Medo zvan Winnie the Pooh)
- Moderni čarobnjaci i druga osuvremenjena bića iz priča (tekstovi s fant.
životinjskim likovima kao glavnim junacima, Čarobnjak iz Oza)

3. Priča u cijelosti u fantastičnom svijetu – Vladaju specifične zakonitosti u kojima

nastupaju specifični i fantastični junaci. Jedina razina radnje i događaja je fant. svijet
koji je zrcalna slika realnog svijeta i tipičnih ljudskih odnosa u njemu (Gospodar
prstenova, Harry Potter)
 PROCVAT FANTASTIČNE PRIČE KOD NAS
Među prvima ističu se: Vitomil Zupan, Ela Peroci (slovenski pisci) te Aleksandar
Popović i Mirjana Stefanović (srpski pisci)
- V. Zupan – Putovanje u hiljadita mesta 1956.
- M. Stefanović – Vlatko Pidžula 1962.
- Popović – Moreplovac, Tužni grad, Djevojčica u plavoj haljini, Sudbina
jednog Čarlija (romani); Dok su spavali (poema); zbirka pripovijedaka
Tvrđoglave priče i 30- ak radio drama
- E. Peroci – Moj kišobran može biti i balon, Tisuću puta lijepa, Sitno kao mali
prst, Breskve, Maca Papučarka, Za laku noć
Prvi val ovih priča dolazi s engleskog govornog područja
Nordijski krug- Selma L. ; talijanski krug- Pinikio
Najznačajnija fant. priča: Pipi Duga Čarapa

o DJEČJI ROMAN
- Najpopularniji i najčitaniji žanr, naziv potiče iz Francuske iz 12.-og stoljeća „Linqua
romana“
- 13. st. riječ roman koristi se za funkcionalnu pripovijest u prozi ili stihu, a tek krajem
stoljeća naziv se odnosi samo na prozu
Roman potječe iz romantizma; bježi se od stvarnosti u filozofiju, povijest, fantastiku,
odbacuju antiku; latinski dominantan jezik, čitali su samo oni na najvišim položajima – naziv
roman
Srednji vijek- oslobađaju se narodni jezici (franc.) i javljaju se prvi romani: viteški, pikarski,
pustolovni. Najpoznatiji romani: „Aleksandrida“ (tema život Aleksandra Velikog), „Tristan i
Izolda“ i „Rumanac Trojski“. U našoj tradiciji postoje tekstovi koji nisu u stvarni romani, a
imaju taj naziv npr. „Rumanac Trojski“
17. st. Franjo Gundulić- nekoliko romana o Italiji – stvaranje romaneskne strukture
19. st. različit pristup romanu – braća Battara – tiskara i Kraljski dalmatin
Marko Kažotić 1833. „Miljenko i Dobrila“ – objavljen roman na talijanskom, ali on je hrv.
autorski roman, napisan je u Dalmaciji, tema i građa su iz hrv. usmene književnosti
(Trogirski Romeo i Julija)
Miroslav Kraljević 1865. „Požeški đak“
Dragojla Jarnević 1864. „Dva pira“
„Zvonar crkve Notre Dame“
Moderni roman James Joyce – spomenici u Italiji
Dječji roman o djetinjstvu pojavljuje se u drugoj polovici 19.-og st. i bogato se razvija pri
kraju stoljeća i u 20.-om stoljeću te se uspinje na prvo mjesto u lektiri kod djece oko desete
godine života.
Roman je vrsta koja je najčitanija, najviše podložna promjenama, raznolikosti, sadržajima
koji su rezultirali s najviše podvrsta romana.

 Roman o djetinjstvu ima jasne odrednice: (junaci, dob, pothvat)

1. Junaci su djeca i prikazuju se prizori iz dječjeg života u stvarnim uvjetima i

okolnostima. Češće su junaci dječaci nego djevojčice. Junaci Pavlove ulice
(romaneskna struktura; radnja u Mađarskoj Ferenc, Varoš – najljepši i najčitaniji
roman), Emil i detektivi, Male žene, Čudnovate zgode šegrta Hlapića Tonček i
Točkica, Heidi.
2. Djeca opisana u tim romanima većinom su starije dobi (oko 10 godina) i pripadaju
različitim društvenim slojevima i sredinama. U početku dječji junaci su se birali iz
radova nesretne djece do 20.-og st. gdje više nastupaju „obična djeca“ opisana u školi,
obitelji, za vrijeme praznika, u igri itd. Ovdje dijete postaje spretno, slobodno,
dosjetljivo.
3. Pothvat je u dječjem romanu najvažnije sredstvo i postupak za stvaranje napete
radnje. Roman o djetinjstvu nije avanturistički roman gdje junak prelazi svoje granice
već on opisuje prizore iz realnog života i koliko god su dječje avanture dobrodošle ne
smiju prelaziti određene granice.

Dječji roman je kratak, stil i izraz su jednostavni i završeci su sretni, često je raščlanjen
u poglavlja.

PRVI ROMAN U SVJETSKOJ KJIŽEVNOSTI – Platon „Priča o Atlantidi“

PRVI VELIKI ROMAN U SVJETSKOJ KNJIŽEVNOSTI – CERVANTES „Don Quijote“
1615.
PRVI HRVATSKI ROMAN – P. ZORANIĆ „Planine“ 1536.
PRVI ESTETSKI OBLIKOVAN ROMAN – A Šenoa „Zlatarevo zlato“ 1871.

RAZLIKUJEMO DVA TIPA ROMANA:

1. Roman za djecu – granični žanrovi, odnosno podvrste romana: povijesni, pustolovni,
znanstveno- fantastični – nisu isključivo za djecu, ali su im danas bliska i zanimljiva
2. Dječji roman – roman u kojem su glavni akteri djeca, napisani su jednostavnim i
razumljivim jezikom i stilom. Nekad i danas dječji roman ostaje u okvirima
razgranate fabule i zadržava oblik tradicionalnog propovijedanja. Prototip dječjeg
romana je „Tom Sawyer“ (1876) i „Huckleberry Finn“ (1885) pisca Marka Twaina.
Sadržaj dječjeg romana se vezuje za maštu.
Tom Sawyer nije bio dječji roman već je samo opisao djetinjstvo bez uljepšavanja, opisao
slobodnu djecu koja stvaraju prostor za igru (pr. djeca radila splav- velik utjecaj na djecu).
„Cjelokupna moderna američka književnost proizašla je iz Toma Sawyera“ – Hemingway
odvažnost likova.
Dao slobodu, slobodne aktere- nakon Marka Twaina javlja se prava plejada autora i romana.

TIPOVI ROMANA/ STRUKTURNI ELEMENTI ROMANA/ KOMPONENTE ROMANA

1. Roman družine – djeca se prikazuju u okviru družine, vole se igrati, traže prijatelje
za igru
2. Roman vođe – u okviru druženja djeluje vođa, izdvaja se kao stup organizacije
3. Pustolovnost – djeca maštaju o neobičnim zgodama i pustolovinama
4. Akcionost – razne svađe, akcije, progoni, borbe, putovanja i to podiže fabulu, očituje
se kroz likove; to sve daje dramski intenzitet Akcionost se ne iscrpljuje samo u
putovanjima, ali ona uvijek nose akciju. Akcionost podižu: sukobi pojedinaca; nije
akcionost samo ako djeca idu na putovanje (pr. Pero i Divljak, Emil i Gospodin koji
mu je uzeo novac, sukobi cijelih skupina- (Junaci P. ulice)
5. Doticaj s kriminalističkim žanrom – prati dječji roman od samih početaka, osnovan
je na fabuli u kojoj se odgonetaju neke nepoznanice (Hlapić- prvi detektiv u hrv. dj.
romanu); Uzbuna na zelenom vrhu
6. Fenomen dječje igre – na igri se temelji tematika romana, najprirodnije stanje
djeteta. Bolje se afirmira kroz dječje družine, IGRA ih vodi u pustolovinu da bi imali
više akcionosti
7. Jasnoća i razumljivost kazivanja – potrebna u svim žanrovima

 TIPOLOGIJA DJEČJEG ROMANA

Dječji roman bi bio onaj kojima su glavni likovi djeca te su napisani jednostavnijim i
razumljivijim jezikom i stilom, oni sadrže ono što čini djetinjstvo: igra, maštanje, putovanja,
djelovanja u školi/ kući/ okolini.
Nije baš bilo sklon promjenama što se tiče strukture kao što se tiče tematike.
VRCIĆ MATIJA – TIPOLOGIJA DJEČJEG ROMANA
S obzirom na pripovjedne/ narativne figure razlikujemo:
1. ROMAN LIKA – unutarnje doživljavanje, samostalni prolaz kroz fabulu, gradi svoj
identitet, neki imaju elemente kriminaliteta. Osamljeni pojedinac koji prevladava
prepreke (Strah u ulici lipa)
Dječji roman lika i roman lika za mlade (omladinski)
2. DRUŽINE – dijelimo ga na dječji roman družine:
 roman ruralnog identiteta dj. družine
 roman urbanog identiteta dj družine
 roman urbanog identiteta s premještenim prostorom djelovanja
i roman klape (zagovara stil života mladih čiji su identiteti građeni na utjecaju
popularne kulture) – pr. dvije družine u Junacima P. ulice (suprotstavili se)
Uvijek su istaknuti vođe: pokretačka sila, element u dj. romanu družine, stavlja se
prije družine, vodi neki posao.
Pr. „Koko i Duhovi“ – 1. poglavlje je stvaranje družine; element intertekstualnost
„nikad čitao o tome Hucklebarryju Finnu“
3. OBITELJSKI – prikazuje se obiteljsko ozračje, uz djecu tu su i odrasli likovi
4. MEĐUGENERACIJSKI ROMAN – odnos djeteta i odrasle osobe iz čega proizlaze
romanske strukture obilježene pustolovinama s naglašenom psihologizacijom likova
što ga svrstava u socijalne proze

HRANJEC S. – PODVRSTE HRVATSKOJ DJEČJEG ROMANA

1. Povijesni (Šenoa „Čuvaj se Senjske ruke“, I.B. Mažuranić)
2. Ratni (vezan uz antifašističku borbu, Domovinski rat; Nada Iveljić)
3. Roman u trapericama – započeo 1939. „Sedmi be“ ; Hrvoje Hitrec približava se
„Smogovcima“ (miješane žanrova)
4. Socijalno- psihološki – Nikola Pulić
5. Akcijski – Ljudevit Bauer
6. Bajkovit – Sunčana Škrinjarić
7. Kriminalistički (Kušan, Pavličić)
8. Animalistički
9. Znanstveno- fantastični
10. Autobiografski
11. Ljubavni
12. Humoristični (Balog)
13. Ludistički (Sanja Pilić)

Roman o životinjama – životinjski svijet se prikazuje onakvim kakvim jest i ne daju im se

ljudske osobine. Ima dobru fabulu, napetost i žive likove. Sporazumijevanje se ostvaruje na
dva načina tako da se opišu pokreti, zvukovi i ponašanje životinje te se sve skupa prevodi u
ljudski jezik. Npr. Bambi, Pčelica Maja, Knjiga o džungli
Avanturistički/ pustolovni roman – uključuje neobičnost, novost, opasnost, zabranjeno,
farmu nedostižnog, i samim time privlačnog, traži povećanu sposobnost, fizičku i psihičku,
izazov, nagrađuje srećom. U njemu je junak snažan, izdržljiv i mora izvršiti nekakav težak
zadatak koji se sastoji od mnoštva manjih prepreka/ opasnosti. Npr. Robinson, Otok s
blagom, Kroz pustinju i prašumu.
Znanstveno- fantastični roman – sličan avanturističkom, otac ovog romana je Jules Verne,
njegovi romani su; Put oko svijeta za 80 dana, Pet tjedana u balonu, 20 000 milja pod morem.
Junaci putuju svemirom brzinom svjetlosti, raspolažu oružjima jedva zamislive snage,
prolaze daleke svjetove.
Povijesni roman – opisuje događaje iz povijesti, a čitatelje privlači svojom zanimljivom i
napetom fabulom. Rijedak primjer povijesnog romana „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina.
Tip romana koji je zaživio kod I.B. Mažuranić i Mate Lovraka – elementi kriminalistike/
detekcije.
1. povijesni oblik romana je ROMAN ZBIVANJA a fabula je ono što nosi na sebi strukturu
romana, a obično se sastoji u prevladavanju zapreka koje stoje na cilju što ga želi dostići
pokretačka sila romana.
Često ekranizirani jer su zanimljivi za filmsku industriju.

o DJEČJA POEZIJA/ SUVREMENO DJEČJE PJESNIŠTVO

Dijete se vrlo rano susreće s poezijom kroz uspavanke, brojalice, molitvice. Dječju poeziju
djeca više slušaju nego što čitaju, ne podnosi prevođenje.
Dječju poeziju djeca primaju vrlo rano, ali rano i napuštaju čim otkriju realističnu
pripovijetku i avanturistički roman odvraćaju se od nje.
Najpoznatiji prvi hrvatski pjesnik u 19.-om stoljeću bio je Kuten objavio je u Smilju 50
pjesama, pisao je jednostavnu i iskrenu dječju poeziju. Značajke njegove poezije su: lirika,
odsutnost didaktičkih elemenata, smisao za slike, sklonost humoru, naslućivanje nonsensa,
povezanost s usmenom.
U Hrvatskoj se razvija neposredno nakon rata, njeni početci vezani su uz pojavu pedagoških
ili dječjih časopisa oko 1860. godine.
Kod nas Ivan Filipović objavljuje prve pjesme za djecu u svojoj knjižnici „Mali tobolac“
1850. i zatim izdaje časopis „Bosiljak“ od 1864. – 1868., a življi rad započinje u časopisu
„Smilje“ 1873.

Značajke:
 Izražen humor
 Ritam
 Jednostavna
 Razumljiva
  Bliska djeci

TRI PRISTUPA DJEČJOJ POEZIJI

1. PREMA SPECIFIČNOSTI FORME I DOBI DJETETA – tvore je ostvarenja koja su
dio dječjeg svijeta, motiv su dječje igre, priroda, pothvati, obitelj, škola, ulica, svijet
životinja tj. Sve ono što ulazi u fenomen djetinjstva. Oblici su uspavanke, brojalice,
nonsensne pjesme. Dječja poezija seže do 10.-te godine.
2. PREMA DJEČJOJ PERCEPCIJI – podrazumijeva svu poeziju koja je na ovaj ili onaj
način pristupačna djeci, nije važna struktura stiha, motivi, poetska namjena i izraz,
nego je važno da djeca uživaju približno kao i odrasli.
3. PREMA POGLEDU NA SVIJET – smatra se da bi dječja pjesma trebala biti ono što
je narativno slikarstvo u likovnoj umjetnosti, čist, prirodan, jednostavan pogled na
svijet i sve ono što okružuje dijete

STARA I NOVA DJEČJA POEZIJA

Stara poezija – razvija se u krugu pedagogije. Teme su marljivost, poezija ima pouku,
poštivanje starijih, brižnost. Ovakva poezija nastoji razviti poslušnost, ljubav prema obitelji,
domoljublje. Igra nije prisutna i bazira se na odgojni sadržaj.
Nova poezija – mladi pjesnici ističu depedagogizaciju. Suvremena poezija dijeli se na:
1. Formalnu razinu – dječja poezija nekad je odlikovala strogo pravilnošću ratima i rime,
jednakim brojem slogova u stihu, uvijek istim brojem stihova u strofi. Suvremeni
pjesnici prestali su brojati slogove, obilježena je slobodnim stihom, približava se
svakodnevni govor i igra.
2. Tematska razina – suvremena dječja poezija ne poznaje zabranjenu temu, dijete nije
idealizirano te se u suvremenoj poeziji piše o temama bliskim djetetu. Osuvremenje
dj. poezije povezuje se s temama djetinjstva.

OBLICI DJEČJE POEZIJE

1. Brojalice – u tekstovima sadrže iracionalne i nonsensne riječi, karakterizira ih
ceremonijalno kretanje pri izgovoru teksta
2. Rugalice – dodiruje se s poslovicama i karakterizira ih kratak tekst i razgovjetnost
3. Molitvice – obično se izvode prije spavanja, prenosile su se usmenom predajom,
vezane su uz crkveni kalendar, iskazuju vjerske osjećaje, molimo se za sreću, mir,
spas, obitelj
4. Zagonetke – tekstovi dolaze iz Antike (sfingina zagonetka), izgleda kao dijalog
između osobe koja je postavlja i osobe koja je odgonetava
5. Uspavanke – najkonkretniji oblik namijenjan djeci, lirsko pjesništvo

BASNE
Granične vrste, nisu pisane za djecu, puno političkih i karakternih kritika; ukazivala je na
nesavršenosti ljudi i društva.
Basna je jedna od književnih vrsta u kojoj se pojavljuju životinje i gdje one nastupaju kao
predstavnici određenih ljudskih značajki (magarac predstavlja glupana, lisica lukavca, vuk
nasilnika…), tako da možemo zaključiti da basna ne prikazuje životinje nego govori o
ljudima i njihovim postupcima, manama i vrlinama. Basne se kasnije protežu na predmete i
biljke.
Pr. „Starac i more“, La Fontaine- basna govori o našim prilika, našem životu
„Cvrčak i mravi“, Nada Iveljić – govori o – mravi hrane cvrčka jer vole njegovu glazbu
Basna je priča u prozi ili stihovima, kratka je , u njoj glavnu ulogu imaju životinje (biljke,
stvari) prikazane s ljudskim svojstvima koja imaju svoju podlogu u naravi životinja, te basne
na taj način preko životinja šalju pouku.

POSTANAK BASNE
Basna je vrlo stara, domovima joj je Indija i istočni Mediteran. Najljepše basne razvile su se u
Grčkoj.
Najstariji basnopisac je Grk EZOP, živio je u 5.st.pr.Kr. i napisao je preko 400 djela.
Rimski basnopisac FEDRO, 1. st. Pr. Kr., napisao je latinsku zbirku basni „Fabule Aesopiae“
(Ezopove basne), grčkoj basni dao je rimski kontekst i bio je rob.
Kasnije najveću slavu pišući basne postigli su Francuz JEAN DE LA FONTAINE i Rus
IVAN A. KRILOV (posljednji veliki pisac basni)
La Fontaine basni daje karakteristike ovog vremena – „Smrt drvosječe“ 1688. zlatno doba
basne bilo je u 18.-om stoljeću, a najpoznatiji basnopisac bio je Nijemac Lessing
Basni u hrvatskoj nije dana naročitija pozornost, pojavljuje se u djelima Matije Divkovića
1616. „Nauk krstjasnki“, Jurja Habdelića 1647. „Perviotca našega Adama greh“. 1813. Đ
Ferić preveo 90 Fedrovih basni.
1804. objavljena je knjiga M.A. Reljkovića „Ezopove fabule za slavonsku školu hideći dicu“

STRUKTURA BASNE
1. Čvrsta struktura
2. Vrlo kratka (uvod, zaplet, rasplet)
3. Pisana u prozi ili stihu
4. Sastoji se od fabule i morala (pouka koja izlazi iz basne)
5. Stvoren je neki događaj koji čini zaokruženu epizodu
6. Približava se drami, javlja se sukob ali nema dramske radnje
7. Alegoričnost
8. Likovi u basni utjelovljuju neku ljudsku osobinu (naivnost)
Pouka se izriče na početku ili na kraju basne i vrlo je sažeta ili nešto opširnija, što je pričica
ljepše ispričana toliko je pouka jasnija i uvjerljivija.

DIJETE I BASNA (J.J. Rousseau daju snažnu kritiku)

Djeca basne vrlo dobro primaju, ali je pitanje da li ih razumiju. Basne nisu ni najmanje pisane
za djecu. No unatoč svemu basna se oderala dječjoj literaturi kao kratka zanimljiva pričica o
životinjama, a njenu pouku djeca dokučuju u većoj ili manjoj mjeri. Umjesto životinja u
basnama se mogu pojaviti biljke ili stvari pa čak i sami ljudski likovi.