MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA „TRAVNIK“

MEDICINSKA ŠKOLA

HANA BEŠO
ULCUS BULBI DUODENUM I ULCUS BULBI VENTRICULI
MATURSKI RAD

TRAVNIK, MAJ 2021.

 MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA „TRAVNIK“
MEDICINSKA ŠKOLA

ULCUS BULBI DUODENUM I ULCUS BULBI VENTRICULI

MATURSKI RAD

Predmet: Interne bolesti

Mentor: mr.med.sci. Nurdin Šatrović, spec. interne medicine
Učenica: Hana Bešo

Travnik, maj 2021.

 S A D R Ž A J:

1. UVOD..........................................................................................................................................3
2. PEPTIČKI ULKUS ŽELUCA I DVANAESTOPALAČNOG CRIJEVA..................................4
2.1. Ulcus bulbi vetriculi..............................................................................................................5
2.2. Ulcus bulbi duodenum..........................................................................................................6
2.3. Simptomi bolesti...................................................................................................................8
2.4. Dijagnoza..............................................................................................................................9
2.5. Komplikacije.......................................................................................................................10
2.6. Konzervativni i hirurški tretman komlikacija.....................................................................11
2.7. Liječenje..............................................................................................................................13
4. ZAKLJUČAK............................................................................................................................16
LITERATURA..............................................................................................................................17
1. UVOD

Ulkus možemo definisati kao lokalni defekt epitela sluznice koji nastaje uslijed neravnoteže
između korozivnog djelovanja želučanog soka i odbrambenih mehanizama sluznice. Može biti
lociran na raznim dijelovima digestivnog trakta, odraz je opšteg poremećaja, pa kažemo da je
riječ o ulkusnoj bolesti. Ulkusi se najčešće javljaju na gornjem dijelu digestivnog trakta i to na
želucu (gastrični, ventrikularni ulkusi, lat. ulcus bulbi vetriculi) i na dvanaestercu (duodenalni
ulkusi, lat. ulcus bulbi duodenum).

Peptički ulkusi su ranice koje su nastale na sluznici probavnog trakta. Prema procjenama, 10%
populacije Zapadnog svijeta razvije ulkusnu bolest za vrijeme svoga života. Do bolesti dolazi
kada se vlastiti obrambeni mehanizmi sluznice ne uspijevaju oduprijeti agresivnim čimbenicima
važnim za nastanak ulkusa. Uzročnicima ulkusne bolesti smatraju se Helicobacter pylori i
nesteroidni antireumatici.

U ljudskom organizmu postoji svojevrsna vaga između vlastitih obrambenih mehanizama i

agresivnih čimbenika koji su važni za nastanak ulkusa. U maturskom radu ćemo obraditi Ulcus
bulbi vetriculi i ulcus bulbi duodenum. Navest ćemo i opisati uzročnike bolesti, načine liječenja,
simptome te načine dijagnosticiranja bolesti.
2. PEPTIČKI ULKUS ŽELUCA I DVANAESTOPALAČNOG CRIJEVA

Peptički ulkus je čir koji nastaje zbog djelovanja probavnih sokova želuca i javlja se u želucu,
dvanaestopalačnom crijevu i jednjaku. Bol koji primaju nervni završeci u želucu se manifestuje u
epigastriju. Bol može nastati iza grudne kosti i često pacijent sumnja na postojanje koronarne
bolesti. Kod duodenalnog ulkusa bol se najčešće javlja kada je želudac prazan, a to je oko
ponoći, kasno ujutro i poslijepodne. Noćni bol nastupa zbog povećane količine kiseline u
praznom želucu. Smatra se kako bol može izazvati stres, a takođe se ona može javljati sezonski
(u jesen i proljeće).

Peptički ulkus je infektivna bolest koju izaziva bakterija Helicobacter pylori. Ova se bakterija
nalazi kod 95% duodenalnih i 70% gastričnih ulkusa. Zbog toga je eradikacija ove bakterije
efikasan način liječenja ulkusne bolesti koja smanjuje broj relapsa oboljenja. Ipak, bitno je
napomenuti kako 25% čireva izazivaju ulcerogeni lijekovi kao što su nesteroidni antireumatici
(NSAID) i salicilati. Do ovog slučaja dolazi kod paijenata koji često uzimaju ovakve lijekove i
ovisi o njihovom doziranju. Ekspertni panel od strane Academy of Behavioral Medicine je
zaključio da ulkus nije čisto infektivna bolest i da neki psihološki faktori imaju ulogu u nastanku
bolesti. Naučnici takođe ispituju i na koji način stres potpomaže razvoj H. pylori infekcije.

Slika 1. Helicobacter pylori

Rizik za nastanak čira u toku života iznosi oko 10%. U zapadnim zemljama svijeta prevalencija
infekcije sa bakterijoom koja izaziva ulkus procentualno odgovara dobi pacijenta (za 20 godina
20%, 30 godina 30 % itd...). Prenosi se hranom, kontaminiranom vodom i preko pljuvačke
(ljubljenje, korištenje zajedničkog pribora za jelo). Manji dio slučajeva razvija ulkus dok ostali
imaju blaže tegobe i gastritis.

Slika 2. Peptički ulkus

2.1. Ulcus bulbi vetriculi

Gotovo svaka osoba stvara želučanu kiselinu, ali samo 1-10 ljudi dobiva ulkus. Različiti ljudi
stvaraju različite količine želučane kiseline i način lučenja kiseline svakog čovjeka ima sklonost
da traje cijelog života. Npr. mala djeca mogu lučiti želučanu kiselinu u malim količinama,
prosječnim ili velikim količinama. One osobe koje luče kiselinu u velikim količinama pokazuju
veću sklonost za razvoj peptičkog ulkusa od onih koje luče malu količinu. Većina ljudi koji luče
veliku količinu kiseline nikada ne dobiju ulkus, a neki ljudi koji luče vrlo malo kiseline ga
dobiju. To znači da pored lučenja kiseline oboljenje ovisi i o drugim faktorima.

Želučani ulkusi (čirevi) se razlikuju od onih u dvanaestopalačnom crijevu po tome što nastaju
kasnije u životu. Neki lijekovi, posebno acetilsalicilna kiselina (poznatiji kao aspirin), ibuprofen
i drugi nesteroidni protivupalni lijekovi, uzrokuju erozije i ulkuse želuca, posebno kod starijih
osoba. Te erozije i ulkusi imaju sklonost zarastanju kada se prestane sa uzimanjem lijekova i ne
ponavljaju se ako osoba ne počne ponovno uzimati lijek. Neki kancerogeni želučani ulkusi
takođe zarastaju pa ih je veoma teško razlikovati od nekancerogenih želučanih ulkusa, kao što su
oni prouzročeni lijekovima.

Etiologija i patogeneza želudačnog ulkusa je mnogo složenija i manje poznata nego

etiopatogeneza duodenalnog ulkusa. Želučani ulkusi se najčešće pojavljuju uzduž gornje krivine
želuca. Ukoliko se hirurškim putem ukloni dio želuca, može doći do razvoja rubnih ulkusa na
mjestu na kojem je preostali želudac bio spojen sa crijevom. Vraćanje želučane kiseline u donji
dio jednjaka može dovesti do njegove upale (ezofagitisa) i ezofagealnih ulkusa.

Postoje četiri tipa želučanog ulkusa. Tip I je najčešći tip hroničnog ulkusa želuca i čini 55–60%
svih ulkusa želuca. Bolesnici su proentualno 10 godina stariji od bolesnika sa duodenalnim
ulkusom. Bitno je napomenuti da ovi bolesnici nemaju anamnestičke podatke, radiografski i
endoskopski nalaz da su ikada bolovali od duodenalnog ulkusa. Sekrecija želudačne kiseline kod
njih je normalna ili malo snižena.

Tip II želudačnog ulkusa najčešće se javlja nakon nastanka duodenalnog ulkusa, a mogu
postojati i oba ulkusa u isto vrijeme. Ulkus se najčešće nalazi neposredno uz pilorus. Želučani
ulkus tipa II pojavljuje se u 20 – 25% svih ulkusa želuca. Sekretorni status ovih bolesnika sličan
je statusu bolesnika sa duodenalnim ulkusom.

Tip III želudačnog ulkusa javlja se u antrumu i čini oko 20% svih ulkusa. Etiopatogenetski je
povezan za hronično uzimanje nesteroidnih antiinflamatornih lijekova. Tip IV se nalazi visoko
na maloj krivini neposredno uz kardiju (subkardijalni ili jukstakardijalni ulkusi).

2.2. Ulcus bulbi duodenum

Dvanaestopalačno crijevo (duodenum, dvanaesterac) je početni dio tankog crijeva koji se

nadovezuje na želudac. Želučana kiselina i enzim pepsin razgrađuju hranu u želucu. Između
želuca i dvanaestopalačnog crijeva nalazi se prstenasti mišić koji onemogućava prolazak hrane iz
želuca u duodenum prije nego što se ona probavi. Prilikom prelaska hrane probavljene u želucu u
duodenum, himus se mora neutralizirati (u suprotnom bi prekiseli sadržaj oštetio tanko crijevo).
Probavni sokovi iz gušterače spajaju se s kanalima žučovoda i ulijevaju u duodenum kroz tanki
otvor koji se naziva papilu Vateri. Spomenuti sokovi odgovorni su za neutralizaciju želučanog
sadržaja.

Ulkusi duodenuma su najčešći tipovi peptičkog čira, a pojavljuju se u duodenumu, prvih

nekoliko centimetara tankog crijeva neposredno ispod želuca. Čir se najčešće nalazi do 3 cm
udaljen od pilorusa. Najčešće je velik do 1 cm, okrugao, ovalan ili nepravilnih rubova.

Kada bolesnik boluje od duodenalnog ulkusa bol se pojavljuje kada je želudac prazan. Ulkus ne
boli prilikom buđenja već se javlja otprilike do sredine jutra. Bol je stalna i blaga ili umjereno
jaka i smještena u određenom području, gotovo uvijek ispod prsne kosti. Bol može olakšati
pijenje mlijeka, jedenje ili uzimanje antacida, ali se nakon 2-3 sata ponovno vraća. U nekim
slučajevima bol može osobu probuditi u 1 ili 2 sata ujutro. Često se bol javi jednom ili više puta
u danu tokom jedne do nekoliko sedmica i tada može bez liječenja nestati. Ipak je bitno reći da
se bol najčešće vraća, često unutar prve dvije godine, a ponekad i nakon nekoliko godina. Ljudi
obično razvijaju obrazac po kojem se bol pojavljuje pa ih iskustvo nauči kada će doći do recidiva
(obično u proljeće i jesen te kada je osoba pod stresom).

Rizični faktori za razvoj duodenalnog ulkusa su slijedeći:

 genetika (tri puta je češći kod osoba čiji rođaci u prvom koljenu imaju duodenalni ulkus),
 bakterija Helicobacter pylori,
 lijekovi (aspirin, ibuprofen, diklofenak),
 pušenje (smanjuje sekreciju probavnih sokova gušterače i neutralizaciju kiselog sadržaja
iz želuca),
 alkohol,
 hkronično zatajenje bubrega,
 hiperparatireoza,
 ciroza jetre,
 policitemija vera,
 sistemna mastocitoza,
  hronična opstruktivna bolest pluća (KOPB),
 psihološki činitelji (nervoza i stres).

2.3. Simptomi bolesti

Mnogi pacijenti koji boluju od duodenalnog ulkusa su asimptomatski (bez simptoma). Kod onih
bolesnika koji imaju simptome, isti se pojavljuju periodično. Izmjenjuju se periodi sa
simptomima i periodi bez simptoma koji puno duže traju. Glavni simptom kod ovog oblika jeste
epigastrična bol – bol u želucu, bol kao pečenje, ali i tupa, dosadna bol koja se može širiti lijevo i
desno. Bol u želucu kod duodenalnog ulkusa javlja se 90 minuta do 3 sata nakon jela. Bol može
biti provocirana glađu, a prestaje nakon jela (samo privremeno olakšanje). Bolovi u želucu se
često javljaju noću i bude pacijente iz sna. Ostali simptomi duodenalnog ulkusa su:
 opstipacija,
 nadutost,
 malaksalost.

Klinički znak koji prati duodenalni ulkus je najčešće tzv. ulkusni bol. To je kompleks simptoma.
Ulkusni bol je najčešće umjeren, lokalizira se u epigastrijumu i širi se udesno. Potrebno je
utvrditi mjesto, kvalitet i širenje bola, vrijeme nastajanja, vezu bola sa ishranom i šta utiče na
umirivanje bola. Za opisivanje bolova kod ovog oblika ulkusa koriste se mnogi termini. Najčešće
se javlja pritisak, grč i nelagoda. Bitno je znati razlikovati bol od osjećaja nelagode. Bol se
pojasno širi i izraženiji je pri gladovanju, a popušta nakon jela, što bolesnici brzo uoče pa često
jedu. Prilikom brzog unošenja jako hladne ili jako vruće hrane može doći do izazivanja boli.
Bolesnici izbjegavaju uzimanje aspirina, jer to može dovesti do pojačanja bola. Bilo koje
sredstvo koje razblažuje kiselinu doprinosi popuštanju bolova, a ispijanje vode dovodi do brzog
ublažavanja simptoma, ali efekat je jako kratak.

Simptomi želučanog ulkusa često nisu isti i ne pojavljuju se istim slijedom kao kod ulkusa
dvanaestopalačnog crijeva, a konzumiranje hrane prije izaziva nego što olakšava bol. Želučani
ulkusi češće uzrokuju otok tkiva koje vodi u tanko crijevo što može spriječiti lagani prolaz hrane
iz želuca. To može dovesti do napuhnutosti, mučnine i povraćanja nakon jela.
2.4. Dijagnoza

Kod peptičkih ulkusa želuca i duodenuma dijagnoza se najčešće postavlja rendgenskim

pregledom gastroduodenuma sa kontrastom ili gastroduodenoskopijom. Kada je u pitanju
duodenalni ulkus, pregledom se uočavaju dvije abnormalnosti koje ukazuju na postojanje ulkusa:
ulkusni krater i deformacija duodenuma. Endoskopskim pregledom može se uočiti ulkus i uzeti
biopsiju ukoliko je potrebno. Ezofagogastroduodenoskopija (EGD) je endoskopska metoda,
poznata kao gastroskopija koja se koristi kod sumnje na postojanje ulkusne bolesti. Direktnom
vizuelizacijom se vidi stepen ulkusne bolesti i postojanje pratećih stanja. Za praćenje toka
liječenja i terapije održavanja koristi se endoskopija.

Kod svakog ulkusa želuca se uzima bioptički uzorak kako bi se isključilo postojanje malignog
čira želuca. Tokom terapije koja smanjuje kiselost želuca može doći do cijeljenja malignog
ulkusa. Iz tog razloga se preporučuje da se obavi kontrolna gastroskopija sa biopsijom nakon
osam sedmica.

Kao pomoć u dijagnosticiranju ulkusa i prepoznavanju njihova osnovnog uzroka, ljekar može
koristiti endoskopiju (gastroskopiju), Rtg pregled sa barijevom kašom, analizu želuca i krvne
pretrage.

Endoskopija (gastroskopija) je ambulantni postupak prilikom kojeg ljekar uvodi dugačku,

savitljivu cijev za posmatranje (endoskop-gastroskop) kroz usta i neposredno posmatra želudac.
S obzirom da se ulkusi obično vide u endoskopu, mnogi ljekari koriste endoskopiju kao prvu
dijagnostičku metodu. Endoskopija je pouzdanija od Rtg-a za otkrivanje ulkusa u
dvanaestopalačnom crijevu i stražnjem zidu želuca. Endoskopija je takođe pouzdanija ako je
bolesnik bio podvrgnut hirurškom zahvatu na želucu. Gastroskopom ljekar može napraviti
biopsiju (uzeti uzorak tkiva za ispitivanje) i odrediti je li želučani ulkus maligno promijenjen.
Gastroskop može poslužiti i za zaustavljanje krvarenja iz ulkusa.

Rtg sa barijevim kontrastom želuca i duodenuma (gutanje barijeve kaše ili pasaža gornjeg dijela
probavnog sistema) su korisni kada se ulkus ne može utvrditi gastroskopijom. Ovom metodom
može se previdjeti i do 20% ulkusova.
Jedna od metoda dijagnostikovanja jeste i analiza želuca. To je postupak kojim se lučevine
izravno izvlače iz želuca i duodenuma tako da se može izmjeriti količina kiseline. Taj se
postupak primjenjuje samo ako su ulkusi ozbiljni ili ako se ponavljaju, tj. ukoliko je planiran
hirurški zahvat.

Krvne pretrage ne mogu otkriti ulkus, ali broj krvnih stanica može otkriti anemiju nastalu zbog
ulkusakoji krvari. Druge krvne pretrage mogu otkriti postojanje Helicobacter pylori. Za
dijagnozu infekcije Helicobacter pylori radi se brzi test ureaze, histologija, serologija, ureja
izdisajni test ili kultura tkiva.

2.5. Komplikacije

Najteže komplikacije kod bolesnika su perforacija i krvarenje. Perforacija najčešće nastaje na

prednjem zidu i sadržaj crijeva se izlije u trbušnu šupljinu gdje najprije izaziva sterilnu upalu
peritoneuma koja se kasnije komplicira sekundarnom infekcijom. Kliničku sliku ove
komplikacije karakterizira naglo nastala bol koju pacijenti opisuju kao „ubod noža“. Zbog
peritonitisa čitav trbuh je bolno osjetljiv na dodir (palpacija). Ovo stanje se naziva akutni
abdomen.

Krvarenje se obično javlja na stražnjem zidu želuca i dvanaestopalačnog crijeva jer se tu nalaze
veliki krvni sudovi. U tom slučaju može doći do pojave hemoragičnog šoka koji može imati i
smrtni ishod ukoliko se ne interveniše u pravo vrijeme.

Erozija sluznice duodenuma može uzrokovati sljedeće komplikacije:

 gastrointestinalno krvarenje – krvarenje iz probavne cijevi, najčešća komplikacija, nastaje

anemija sa simptomima slabosti, bljedila, hipotenzije i tahikardije, može se javiti krv u
stolici ili povraćanje krvi,
 penetracija ulkusa – širenje ulkusa i zahvaćanje drugog organa, najčešće gušterače,
simptomi su promjena u karakteru bolova, bol postaje intenzivnija, dulje traje i često se
širi u leđa,
  perforacija ulkusa (pucanje čira na dvanaestopalčanom crijevu) – prodor ulkusa u
slobodnu trbušnu šupljinu, očituje se kao akutni abdomen (jaka bol u trbuhu, osjetljivost
na dodir, mučnina, povraćanje, prestanak crijevne peristaltike) i hitno je hirurško stanje.
Pucanje čira uvijek zahtjeva hitnu operaciju.
 zapreka u pražnjenju želuca (stenoza) – uzrokuje mučninu i povraćanje,
 maligna transformacija
 moguća je pretvorba ulkusa u rak, zato je nužno napraviti biopsiju svake sumnjive lezije
da se histološki pregleda.

2.6. Konzervativni i hirurški tretman komlikacija

Za tretiranje komplikaija postoje dva načina: konzervativni i hirurški način. Perforacija čira se
može liječiti konzervativno uz pomoć nazogastrične sonde što dolazi u obzir ako je želudac
prazan. U tom se slučaju daju blokatori protonske pumpe (pantoprazol intravenski) i antibiotici
uz infuzione otopine. Ukoliko je želudac pun peritonitis će brže nastati te se preporučuje hirurški
tretman koji podrazumijeva suture želuca.

Krvarenje se riješava endoskopski tako što se infiltrira adrenalin oko čira ili pomoću klamfice. U
slučaju da se ne nađe mjesto krvarenja zbog loše vizuelizacije, ako ne postoji mogućnost
zaustavljanja krvarenja jednom od navedenih metoda ili se krvarenje ponovi indiciran je
operativni pristup gdje se želudac ili duodenum otvore i na mjesto krvarenja se plasiraju
hemostatske suture.

Kod konzervativnog tretmana vrijednosti sekrecije želudačne kiseline kod bolesnika sa

želudačnim ulkusom pokazuju normalne ili nešto niže vrijednosti od normale. Duodenalni ulkus
dobro reaguje na medikamentozno liječenje, a terapija brzo dovodi do nestanka simptoma.
Želučani ulkus ne reaguje na medikamentoznu terapiju tako dobro kao što je to slučaj kod
duodenuma. Zbog toga je potrebno operativno liječenje u određenom broju slučajeva. Terapija
medikamentima je veoma uspješna u posljednje vrijeme. Jeftini i efikasni su H2 blokatori kao što
su ranitidin i cimetidin. Blokatori histaminskih 2 receptora (H2 blokeri) smanjuju kiselost tako
što blokiraju H2 receptore odgovorne za sekreciju kiseline.
U novije vrijeme su zamijenjeni sa blokatorima protonske pumpe koji dovode do još bolje
supresije lučenja kiseline. Blokatori protonske pumpe predstavljaju danas najvažniju grupu
lijekova za tretman ulkusne bolesti. Omeprazol je najpotentniji i najspecifičniji inhibitor
sekrecije želudačne kiseline i ima najduže djelovanje. Inhibicija sekrecije kiseline je preko 90%
u toku 24 časa sa jednom pojedinačnom dozom. Pantoprazol se može davati intravenski te je
pogodan u slučajevima kada pacijent krvari jer ne može dobivati oralne preparate.

Sukralfat je aluminijumova sol sukroze oktasulfata. Mehanizam djelovanja nije u potpunosti

poznat, iako se zna da pojačava mukoznu barijeru. Oblaže defekte mukoze, vezuje žučne kiseline
i pepsin i pospješuje sintezu prostaglandina.

Ukoliko ne postoji perforacija čira ili krvarenje koristi se samo konzervativna metoda. Cilj
terapije je da se izvrši eradikacija bakterije Helicobacter pylori i smanji kiselost u cilju lakšeg
zacijeljivanja čira. Antibiotici kao ampicilin i klaritromicin u kombinaciji sa metronidazolom su
antimikrobici koji se najčešće koriste.

Ulkusna bolest sada ne predstavlja razlog za hirurgiju želuca kao što je to ranije bio slučaj jer je
upotreba savremenih lijekova uveliko smanjila potrebu za hirurškim tretmanom. Liječi se
uglavnom akutna egzarcerbacija i remisije bolesti, daje se terapija održavanja u cilju
sprječavanja ponovnog nastanka bolesti. Za hirurga je najvažnije liječenje komplikacija kao što
su krvarenje i perforacija ulkusa. Otprilike 15% bolesnika koji boluju od duodenalnog ulkusa se
operiše, a čak do 50% hospitaliziranih pacijenata zahtjeva operaciju. Jedno od urgentnih stanja sa
kojim se često susrećemo u hirurgiji je perforacija želuca ili dvanaesterca ili profuzno krvarenje
iz grizilice koje često zahtjeva hitnu hiruršku intervenciju. U slučaju perforacije indiciran je hitan
tretman da bi se začepila rupa i izlazak probavnih sokova u trbušnu duplju.

Nekada su rađene resekcije želuca koje se rijetko rade sada zahvaljujući potentnim lijekovima
koji mogu izlječiti ulkusnu bolest. Procedura može biti urađena i laparoskopski sa posebnim
instrumentima koji se ubacuju kroz troakare (metalne ili plastične cijevi) u trbuh. Elektivne
operacije čiji je cilj liječenje ulkusa su sada izuzetno rijetke. Danas se hirurški tretman ulkusne
bolesti uglavnom bazira na liječenju komplikacija hronične ulkusne bolesti. Krvarenje je drugi
najvažniji razlog za hiruršku intervenciju. Obično se zašije krvareći krvni sud koji je obično
lociran na stražnjoj strani.

2.7. Liječenje

Jedan od načina liječenja ulkusa dvanaestopalačnog crijeva ili želučanog ulkusa je

neutralizovanje ili smanjivanje želučane kiselosti. Taj proces započinje uklanjanjem mogućih
materija koje nadražuju želudac, kao što su nesteroidni protivupalni lijekovi, alkohol i nikotin.
Takođe, i dijete mogu imati bitnu ulogu u liječenju ulkusa. Ljudi bi trebali izbjegavati hranu koja
može pogoršati bol i napuhavanje.

Antacidi ublažavaju simptome, ubrzavaju zarastanje i smanjuju broj recidiva ulkusa. Većina
antacida može se nabaviti bez liječničkog recepta. Sposobnost antacida da neutralizira želučanu
kiselinu je različita s obzirom na količinu uzetog antacida, na bolesnika i vrijeme uzimanja kod
istog bolesnika. Izbor antacida ovisi o njegovom okusu, djelovanju na crijevne pokrete i cijeni.
Antacidi postoje u tabletama ili tekućem stanju. Tablete su prikladnije, ali nisu tako djelotvorne
kao tečnosti. Antacidi koji se resorbiraju brzo i potpuno neutrališu želučanu kiselinu, natrijev
bikarbonat i kalcijev karbonat, najjači antacidi, mogu se uzimati s vremena na vrijeme za
kratkotrajno olakšanje. S obzirom da se apsorbiraju preko krvotoka, stalno uzimanje može
promijeniti kiselo-baznu (acido-baznu) ravnotežu u krvi i dovesti do alkaloze (mliječno-alkalni
sindrom). Zbog toga se ti antacidi ne bi trebali uzimati u velikim količinama duže od nekoliko
dana. Simptomi alkaloze su mučnina, glavobolja i slabost, ali ti simptomi mogu nastati uslijed
mnogih bolesti.

Zatim imamo aluminijev hidroksid koji je relativno siguran i često korišten antacid. Aluminij se
može vezati sa fosfatima u želučano-crijevnom sistemu smanjujući razinu fosfata i uzrokujući
gubitak apetita i slabost. Rizik od tih nuspojava veći je kod alkoholičara i ljudi sa bolestima
bubrega, uključujući i one koji su na hemodijalizi. Aluminijev hidroksid može prouzrokovati i
zatvor stolice.
Magnezijev hidroksid je djelotvorniji antacid od aluminijeva hidroksida. Stolica obično ostaje
redovnom, ukoliko se dnevno uzimaju samo 4 doze od 1-2 male kašikice. Više od 4 doze može
prouzročiti proljev. S obzirom da se u krv apsorbuju male količine magnezija, ljudi sa
oštećenjem bubrega taj lijek trebaju uzimati u malim dozama. Mnogi antacidi sadrže i
magnezijev i aluminijev hidroksid.

Ulkusi se obično liječe najmanje 6 sedmica lijekovima koji smanjuju stvaranje kiseline u želucu i
u dvanaesteracu, tzv. antiulkusnim lijekovima. Bilo koji od nekoliko lijekova protiv ulkusa može
neutralizovati ili smanjiti želučanu kiselinu i ublažiti simptome najčešće unutar nekoliko dana.
Ako simptomi nisu potpuno nestali ili ako se vraćaju, prestane se sa uzimanjem lijeka i obično se
rade dodatne pretrage.

Sukralfat može djelovati stvarajući zaštitni sloj u dnu ulkusa jer na taj način potpomaže
zarastanje. Djeluje dobro na peptičke ulkuse i prikladna je alternativa antacidima. Sukralfat se
uzima 3-4 puta dnevno, a ne apsorbuje se u krvnu struju, pa je nuspojava veoma malo. Ipak,
može dovesti do zatvora stolice.

H2 antagonisti (cimetidin, ranitidin, famotidin i nizatidin) pomažu prilikom zarastanja ulkusa

tako što smanjuju kiseline i probavne enzime u želucu i duodenumu. Ovi se vrlo djelotvorni
lijekovi uzimaju 1-2 puta dnevno. Većina ih uzrokuje vrlo malo nuspojava i danas ih se nekoliko
može kupiti bez recepta. Bitno je reći kako cimetidin može kod muškaraca dovesti do povratnog
povećanja grudi. Nešto rjeđe, kod muškaraca koji ga uzimaju u visokim dozama duže vrijeme
može izazvati impotenciju. Duševne promjene (posebno kod osoba starije životne dobi), proljev,
osip, groznica i bolovi u mišićima opisani su kod manje od 1% ljudi. Ukoliko osoba koja uzima
cimetidin ima bilo koju od tih nuspojava, problem može riješiti prelazom na drugi H2 antagonist.
Budući da cimetidin može ometati uklanjanje nekih lijekova iz tijela, kao što je teofilin kod
astme, varfarin kod zgrušavanja krvi i fenitoin kod epileptičnih napadaja, ljudi trebaju svog
ljekara upozoriti da uzimaju cimetidin.

Omeprazol i lansoprazol su vrlo jaki lijekovi koji potiskuju stvaranje enzima potrebnih želucu da
proizvede kiselinu. Ti lijekovi mogu potpuno zaustaviti lučenje kiseline i imaju dugotrajne
učinke. Potpomažu zarastanje u većem postotku slučajeva i to za kraće vrijeme nego H2
antagonisti. Posebno su korisni u liječenju ljudi koji imaju ezofagitis sa ili bez ulkusa u jednjaku
i ljudi koji imaju druge bolesti koje utiču na lučenje želučane kiseline.

Antibiotici se sve češće koriste u slučaju kada je Helicobacter pylori najveći uzrok ulkusa.
Liječenje se sastoji od primjene jednog ili više antibiotika i lijeka koji smanjuju ili neutralizuju
želučanu kiselinu. Najčešće se koriste kombinacije bizmutova subsalicilata (lijek sličan
sukralfatu), tetraciklina i metronidazola ili amoksicilina. Omeprazol i neki antibiotik su takođe
djelotvorna kombinacija. Takvo liječenje može ublažiti simptome uljusa čak i ako su ulkusi bili
otporni na prethodno liječenje ili su se ponavljano vraćali.

Misoprostol se može koristiti za sprječavanje želučanih ulkusa uzrokovanih nesteroidnim

protivupalnim lijekovima. Ljekari se slažu da je koristan kod nekih ljudi sa artritisom koji
uzimaju visoke doze nesteroidnih protivupalnih lijekova. Misoprostol se ne koristi kod svih tih
bolesnika, jer uzrokuje proljev u oko 30% ljudi, a samo oko 10-15% ljudi koji uzimaju visoke
doze nesteroidnih protivupalnih lijekova za artritis obole od peptičkog ulkusa.
4. ZAKLJUČAK

Peptički ulkus je dobro ograničena okrugla ili ovalna rana gdje je sluznica želuca ili
dvanaestopalačnog rijeva izjedena želučanom kiselinom i probavnim sokovima. Plitki se ulkus
naziva erozijom. Tipični ulkus je sklon zarastanju i ponovnom pojavljivanju. S obzirom na
smještaj ulkusa i dob, simptomi mogu biti različiti. Djeca i starije osobe ne moraju imati
uobičajene simptome ili ih uopšte nemaju. U takvim se slučajevima ulkusi otkrivaju samo ako se
razviju komplikacije.

U liječenju ulkusne bolesti provodi se eradikacija bakterije Helicobacter pylori, terapija

antiulkusnim lijekovima ili endoskopsko liječenje. Kirurško liječenje ulkusne bolesti (operacija)
rezervisano je samo za komplikacije ulkusne bolesti. Izbjegavanje upotrebe protuupalnih
lijekova u nekim slučajevima nije moguće. Tada se u startu uz terapiju protivupalnim lijekovima
koriste i antiulkusni lijekovi kako bi se spriječio mogući nastanak ulkusa. Prevencija je jako
važna, a sastoji se od izbjegavanja lijekova koji se uzimaju oralno radi liječenja raznih drugih
oboljenja te izbjegavanja pušenja, alkohola i neadekvatne prehrane.
LITERATURA

https://www.svetmedicine.com/