1

NADNASLOV: KNJIŽEVNOST

NASLOV: MOJI PRIJATELJI PIŠU UMESTO MENE

I – PREDRAG PEŠIĆ - ŠERA

Predrag Pešić – Šera je srpski pesnik kojeg je svojevremeno prepoznao i afirmisao Matija Bećković
objavljujući njegove lirske pesme u tada popularnim časopisima u kojima je Bećković, 80-ih godina prošlog veka,
radio kao novinar i urednik. Danas je Predrag Pešić jedan od najpoznatijih srpskih pesnika koji uglavnom piše
tradicionalnu japansku haiku poeziju, po kojoj je poznat i izvan granica Srbije, moglo bi se reći u čitavom svetu,
uključujući Japan, kolevku haiku poezije. Objavljujući haiku u domaćim i inostranim časopisima i zbornicima
osvojio je brojne nagrade, ponajviše u samom Japanu a japanska nacionalna televizija snimila je o njemu
dokumentarni film. Autor je više zbirki haiku pesama i lirskih pesama; pesme su mu prevođene na mnoge svetske
jezike. Predrag Pešić - Šera je sa Kosova, iz mesta Kosovska Vitina, a danas živi u Smederevu. Zahvaljujući
književnom stvaralaštvu uvršten je u najnovije izdanje monografije u kojoj su predstavljeni znameniti Srbi
poreklom sa Kosova. Po zanimanju je radnik.

1. PREDRAG PEŠIĆ - ŠERA: IZBOR IZ LIRSKE POEZIJE

Scena iz polja

Govorim

Letinu

Nadahnuća

Igra se vetar

Grančicom bresta

Nadolazi jesen

U žutom vampirskom plaštu

Odgrisci dunja pršte

Pod njenim zubima

Padajući na grudi

Zreli i vreli.
 2

Ti treba da znaš

Pesnik

Pokazuje prstom na nas

Daljina nije ništa

Ti treba da znaš

U srcu

Kad mi zavlada zima

Odakle dolazi proleće.

Izvor u kamenu

Dragutinu Rajkoviću

Na rubu šume

Leži izvor u kamenu

Tu vekovima gasiše žeđ

Nedavno dozidaše ga

Da lepši bude

Dok voće krcato plodom

Trese vetar

S pogledom na Šaru

U senci stare jabuke

Planduju ovce

A brkati seljak oživljava

 3

Jednu ljubav

Pored bistrog žubora

Pred kućom

Od lepo tesanog kamena

Dočeka nas domaćin.

Zlo manje

Žaba se sunča

Na kamenu...

Otrovnica se prikrada...

(Život je ugrožen)

Bacio si kamen

Jedan pa drugi

Vijugavo telo

Zgrči se...

Rojevi mušica

Saletaše –

zlo manje!

Zrno života

Malo,

okruglo seme

Lako kao perje:

 4

Otrgnu vetar

od majke

i ponese u nebo....

Kiša ga spusti

na proplanak:

i nabubre,

i isklija,

i razgrana se

i rascveta se...

A potom dođe

neka starica

pa mu iskopa

koren za lek.

Trka

Slomismo skelete

(Vrisak pod nogama)

Od jesenjih krila trava

U drugim bojama

Cvetova glave

Ne okopavam ništa

A osećam

Kapljice umora

Na dlanovima
 5

Bolji

Poljubi ruku pobedi

I obrisa znoj s čela

(1981)

Pred kišu

Nebo nataklo kapu

Jedno drvo pozira

Umetniku

Prostorom vlada

Zelena koprena

Nebeske prskalice

Samo što nisu potekle

Seljaci napuštaju njive

Gunđaju

Nisu dovršili posao

Žedna zemlja

Raduje se

2. PREDRAG PEŠIĆ - ŠERA: IZBOR IZ HAIKU POEZIJE

 6

Nosi strašilo

kapu na glavi

rašivenu svuda

***

Grme oblaci...

Ribar telefonira

suviše glasno.

***

Miriše tamjan...

ispod hrasta sabrane

pobožne duše.

***

Zaljubljena mačka:

ni danju ni noću

ne dolazi kući.

***

Veju pahulje...

I mačka zbog ljubavi

plače svaku noć.

***

Izlog zlatare –

na ukradenoj tikvi
 7

zlatni lančići.

***

Prolećno cveće –

jutarnje ti pčelice

odneše latice.

***

U crnoj zemlji

mama vešto sakriva

sitno semenje.

***

Lipu u bašti

napustiše gugutke.

Da beremo cvet!

***

Poleti ptico

ispraznilo je nebo

oblake jutros.

***

Galame deca

dok mnoge ptice ćute

i slušaju ih.
 8

***

Čučnulo dete

grleći kolena

pored ribara.

***

Zimsko jutro

prolaznik se svaki

dobro obukao

***

Kroz paučinu

u potkrovlju miriše

procvala lipa

***

Skinuo pušku

lovac da gleda kozu

kako brsti žbun

***

Šešir strašila

juri poljanom

čopor kerova.

***

Skoči žaba
 9

da proveri dubinu

nabujale reke.

***

Dunji na travi

zaustavi zrenje

letnji vetar.

***

Pronašli mravi

seme koje nije

pokrila oranica.

***

Počiva deda

između dve žene

jedan spomenik

***

Mala otava

Ispod vrbe planduju

sita goveda

***

Nema keruše –

od poslednjeg lova
 10

skoro će godina

***

U garaži

komšija uz muziku

popravlja traktor.

II - HAIKU POEZIJA - PRIKAZ

(O trešnjev cvete,

kako si sličan životu)

Prvi prevod haiku pesama sa japanskog jezika i prvu knjigu haiku poezije u Srbiji objavio je Miloš Crnjanski,
tridesetih godina prošlog veka, nazvavši je „Pesme starog Japana“. Crnjanski o haiku poeziji kaže: „Haiku je lirika
impresija, zabeležena tako brzo i neposredno da ni meditacija ne može da se utisne. Slog, slovo, nije samo znak,
ideogram, nego i slika, a glavna briga je dati vidik, daljinu nebesa. Senčanja nema: sve je vazduh. Mnogo je, dakle,
jasnog, ali i skrivenog, u tim pesmama, i nužan bi bio beskrajan komentar izraza. Ljubav nije nikad platonska, već
sensualna, a stihovi su puni aluzija, koje stranac i ne primeti. Pesnik je crtač, sa svojim slovima, a slova nemaju
nikakve veze sa glasom: ona su simboli i stvari. Japanci su se dugo mučili da se otresu kineskog uticaja, koji je u
njihovoj književnosti imao veću ulogu od grčkog i latinskog uticaja u Evropi. Najčešća je forma: nekoliko kratkih
redaka, po pet ili sedam slogova.

Gle, opao cvet

vraća se na granu:

ah, to je leptir.

***

Kladenac će širiti

koncentrične krugove:

vode, vetra, reči.

 11

(Bania Nacuiši, savremeni pesnik)

Macuo Bašo (1644–1694) je u istoriji japanske poezije i književnosti svakako poznat kao jedan od najvećih
haiku pesnika čiji su napori, uloženi u vlastito samousavršavanje, kao i u reformu haiku poezije, rezultirali brojnim
pesmama koje se s pravom smatraju remek-delima, ne samo japanskog pesništva, već i svetskog pesništva
uopšte. On je uspeo da, u najvećoj meri do tada, prikaže poetski potencijal pesničke forme od 17 slogova. Do
njegovog vremena, haikai je više bio urbana igra ili razbibriga nego ozbiljna poezija, a hokku je bio njen deo. Sa
svojom oštrom književnom osećajnošću i izvanrednim poznavanjem jezika, Bašo je istražio sav, budući skriven,
neiskorišćeni potencijal ove pesničke forme. Duboko uronivši u taoizam i zen budizam, Bašo je konačno pronašao
ono što je tražio nazivajući to fuga no makoto – iskrenost poezije. Zapravo, ovaj pojam označava umetnikov način
života, ili pesnika koji je povučen od sveta i potpuno posvećen svojoj umetnosti i traganju za večnom istinom u
prirodi.

Leptiru

da si znao pevati

odavno bi bio u kavezu

***

Na goloj grani

šćućuren sedi gavran

jesenje veče

***

Ta letnja trava

tragovi pustih snova

silnih ratnika

(Macuo Bašo)

Haiku se obično prevodi kao „komični stih“ ili „nestašni stih“ ali se meni najviše dopada definicija: „pesma
kratka kao uzdah…“ U haiku poeziji oprobali su se i najveći i najpoznatiji srpski pesnici, poput Dobrice Erića ili
Desanke Maksimović.
 12

Oblak se trže

i meh pun kiše najednom

ispusti.

***

Čudim se ptici

što se vraća s visine –

gore je lepše.

***

Zeleni bršljan

nežno prebacio ruku

preko trulog krsta.

***

Oltar grobljanske

crkve pun je apostola –

svi pogli glave.

***

Ubogi sveci

već vekovima bosi

zebu u oltaru.

(Desanka Maksimović)

III - VUKOSAV DELIBAŠIĆ

 13

Vukosav Delibašić je pesnik i prozni pisac iz Nikšića. Piše lirsku poeziju, kratku prozu i haiku poeziju, a
nedavno je objavio svoj prvi roman „U vrtlogu vremena“. Po zanimanju je zdravstveni radnik u penziji.

1. VUKOSAV DELIBAŠIĆ: PUTNIK U KOLIJEVCI

Nijesu naši stari govorili; „beba u kući“, ta riječ nije postaja u njihovom rečniku. Rijetko kada bi rekli, u kući
je malo dijete, nego: „kolijevka u kući“. Poodavno nema one prave, lijepo, ručno urađene kolijevke od lipovih
dasaka istesanih primitivnim alatom, vještim rukama samoukog majstora. Danas postoje razni kreveci, kolica,
korpe za bebe, sjedišta za bebe i ko zna koje sve naprave koje čine život udobnijim i majkama i bebama. Pored
kolijevke nijesu se pjevale samo uspavanke i nije služila samo za ljuljanje i uspavljivanje, nego se s kolijevkom na
njivu išlo da bi se kopalo ili žnjelo i na livadu da bi se plastilo. S kolijevkom se i na daleki put odilo.

Mlada žena se uveče spremala da ujutro s'kolijevkom porani na put. Pripremila je sve što je trebalo za
dijete. Kolijevku prebrisala, spakovla mekano tkane povoje i pelene, što ih je njena majka donijela za prvo
novorođenče i njenog prvog unuka, kako to običaj nalaže. Kasno je otišla na spavanje i malo spavala. S razlogom
je uzbuđena i uznemirena, poslije godinu dana ponovo ide u rod. Na dugi put s kolijevkom. Iako je još mrak, ustala
je, izašla van i pogledom prošarala nebo. Vlašići iznad Priljubaka , kao da joj kažu, „brzo će zora“. Vrijeme je da
krene. Vratila se u kuću i bez oklijevanja počela spremati. Napunila je bocu vode za sebe i dijete. U bijelo ćedilo
stavila brašnjenik , a u posebnu krpu umotala jedine cipele koje je imala, one u kojima je prije godinu došla ispod
Durmitora pod Njegoš. Sve je spakovala u tkanu torbu. Dijete je presvukla, povila i podojila. Ušuškala ga u
kolijevku, pa je jednom rukom vješto podigla na leđa, drugom je ispod probacila preduplano uže, koje nije bilo
obično i za svakodnevnu upotrebu, nego lijepa šarena uprtača, od crne i bijele pređe, ispletena za svečane prilike.
Prebacila je preko glave, sa dva kraja koji su izbijali ispod pazuha, na prsima vezala i na leđa pritegla kolijevku.

Krenula je s kolijevkom na plećima i torbom u rukama na daleki put. Zna da će pješačiti, od zvijezda do
zvijezda. Teško je to breme i za kraći a ne za tako dug put. Zora se samo nazirala, a ona je grabila, puteljcima i
krčanicima kroz klance. U ovome mutnom obzorju, samo joj je drveće, visoko, i nisko rastinje, sa obje strane
označavalo stazu. Dok je napajao miris rose, dijete je mirno spavalo na njenim leđima. Za proteklu godinu dana,
još dovoljno ne prilagođena ovakvom terenu, kroz kovitalac njenih burnih uspomena se provlačio trag nekoga
novog svijetla i osjećaj kao da je ovo neko tuđe nebo i nepoznata zemlja, kao neki drugi svijet koji ne pripada njoj.

Prikupljala je i iznalazila novu hrabrost i snagu, da bi prošla pored krstačke crkve i groblja. Laknulo joj je
što je već počelo svitati dok je tuda prolazila. Veći strah po noći izaziva ona čatrnja, nego groblje, koja je
napravljena malo visočije lijevo od njega, a onim otvorom sa strane ispod kamenog volta, podsjeća na strašnu
katakombu iz koje uvijek buči eho glasa, ne samo kad se nadnese na otvor nego i kada se tuda prolazi. Odatle, za
koliko bi čo'jek ispušio cigar duvana, izbila je na ždrijelo odakle joj se jasno, tu blizu ukaza sivostaklasta površina
jezera i podalje svjetlost grada iz kojega, iako se potpuno razdvajaju noć i dan, rijetke gradske svjetiljke još uvijek
sijaju poput zvijezda noćas na nebu. Kad je krenula niza strane dijete se malo prokomeša, a ona rukom preko
ramena opipa kolijevku da se uvjeri je li pokriveno kako treba.

– Spavaj, spavaj! Samo da je tebi dobro i da budeš miran, pa ćemo lako.

 14

Ovaj dug put prožet nježnošću majke i nevinošću malog djeteta ispunjen je osjećanjem blagostanja i sreće
što ne ide sama. Sin je s njom. Ima s kim progovoriti dok ide džadom koja je glavna saobraćajnica između Crne
Gore i Hercegovine, pijeskom zasuta i izlokana rupama mjestimično punim vode koje mora zaobilaziti, na kojoj
skoro i da nema saobraćaja. Za dva sata hoda, samo se mimoišla sa jednim teretnim kamionom koji je uz veliku
buku prošao i ostavio iza sebe „smrdljivi“ trag gustog crnog dima, od kojega u želucu osjeti mučninu.

– Teškoće nam daju snagu, mislila je, i tek u njima vidimo kolike su naše mogućnosti i koliko vrijedimo.
Priroda je napravila da sve ima svoj put i nezaustavljivi tok. Ma kako se nama činilo, dobro ili loše, sve u njoj ide
naprijed, ništa nazad, a mi smo samo posrednici između prolaznosti života i spoznaje vječne istine. Ne znam je li
priroda udesila, ili je to božija volja da sam se udala toliko daleko, te sam željna svoj rod viđeti. Svakako, mi sami
smo tvorci svoje sudbine.

Razmišljanje o sudbini joj prekide pogled koji se prosu po ravnom i praznom polju, koje je vazda bilo teško
preći, iako se činilo da nema pet minuta do grada. Ona ravnina i pravina se nekako uduži, pa kao da su noge
okovane, čini se da se ne pomjera s mjesta.

U „Zadrugu“ je uzela bocu pečatlije , tu je najsigurnije, ne može s kolijevkom u svaku radnju po gradu
svraćati, a ne valja bez zdravice jedinome bratu na svadbu doći. Iako je teško mora je nositi. Sramota bi bilo doći
maoručke . Mislila je i na pecivo, a ona ga ne može ponijeti. Trebala je sa domaćinom da ide. Ali ne daju. Ne
može. Na prinudnom je radu na izgradnji pilane „Prvi maj“. Nijesu mu dozvolili dva-tri slobodna dana da ide sa
njom, kao što je red. Lakše bi joj bilo, a ovako, sama na dalek put s kolijevkom na leđima. Koliko god joj je bilo
teško, koliko god je bivala u svojim mislima iz prošlosti i sadašnjosti, stalno je mislila na kolijevku, pa i tu iskoristi
priliku i zamoli jednu ženu:

– Oprosti 'oćeš li mi malo podići kolijevku? I pogledaj kako stoji taj pokrivač, da mi se dijete ne uguši.
Nešto se mnogo umirio, pa se bojim.

Ni kroz grad nema mnogo naroda. Po koja limuzina, nekolika teretna kamiona, zaprežnije kola i po koji
konj sa tovarom drva, vrećama meljiva ili možda krtole. Na ulicama nema mnogo naroda, kao poneđenikom,
kada je pazarni dan, pa narod dođe u trgovinu i mladi da prošetaju i vide se.

Prošla je ovu kotlinu i ravnicu i zaputila se uz uzbrdicu, kuda vijuga džada sva od okuka i serpentina.
Strmen je velika, pa je to bio jedini način da se napravi put do prvog sela, zato je dva puta duži nego da je išao
pravo uz brdo. Jedini način da ga skrati su prečice od jedne do druge serpentine, pa se dvomila da li okolo džadom
ili kroz klance prečicama. Ipak se odlučila da izbjegne krivine i prelazi sa jedne na drugu serpentinu.

– Teži putevi su sigurniji i prije se njima stiže do cilja. Nijesam sama, tu si ti. Težak je ovaj život, sine moj, ali
vrijedi se boriti. Kao što ćeš ti brzo stati na noge, pa iako ćeš stotinu puta pasti i nećeš ostati da ležiš na zemlji,
nego ćeš brzo ustajati dok napraviš prvi korak, pa onda krene korak po korak i prohodaćeš, kao što mi danas
prebrojavamo korake da bi stigli tamo đe smo krenuli. Cio život je sačinjen od koraka i bez njih nema života, što ih
više napravimo dalje stižemo, više živimo i više vidimo. Nego 'ajde da se mi malo odmorimo. Nešto se komešaš.
Gladan si i žedan. I majka je žedna.

Tek je na pola puta. Usta joj se osušila, ruke se zategle od one torbe, noge otežale, a dijete se počelo
migoljiti u kolijevci. Oglašava se neartikulisanim, njoj dobro razumljivim glasom. Zove mamu. Ona zna da je gladan
i da ga treba presvući. Pridržavajući se za gustu travu busiku iskoračila je sa džade preko usječene zemlje na
travnatu površinu u hladu spustila torbu, rasprtila kolijevku, pa i nju stavila na meku travu, koja se ovih toplih
 15

dana poslije ljetošnje suše i septembarskih kiša oporavila. Sa lučca je zavrnula kraj tanke ponjavice ispod koje
dijete protegnu ručice i, trepćući na svjetlosti, zijevnu kao da mu se još spava. Prikupilo je i napućilo usne i glasno
počelo plakati. Prvo ga je podojila, pa prepovila, cijelo vrijeme pričajući s njim, iako je ono nije razumjelo. Ona ne
osjeća glad, samo popi gutljaj-dva vode.

Odmorila je dvadesetak minuta, pričajući sa sinom koji se umirio, ali neće da se vrati, pa ga je mama
stavila protiv njegove volje u kolijevku, ponovo je uprtila i nastavila put. Odmah ga je umirilo, dobro poznato
ljuljkanje na maminim leđima i bliskost njenog tijela, slično onome kada je bio u stomaku.

Kako je odmicala, dijete u kolijevci, na plećima se polako smirivalo, a ona kao da je neprimjetno
zaboravljala na njega. Razgovor sa sinom je neprimjetno blijedio i sve se pretvaralo u prebiranje po prošlosti.
Vratila se u djetinjstvo, u druženje i dječju igru pored izvora. Pronalazila je radost i ljepotu u šuštanju lišća, u igri
mladih jaganjaca, u cvrkutu ptica, u letu orlova na oštrom plavom horizontu. Ma, sve što je bilo oko nje, davalo je
smisao lijepom i bezbrižnom djetinjstvu. Što je dalje odmicala, misli su postajale nejasnije a slike zamućenije, pa
su one lijepe prelazile u zastrašujući huk bijelkastomutne rijeke, koja je nadolazila poslije jakih jesenjih kiša, od
kojega se pomalo plašila kada bi uveče po mraku čula njenu jeku. Postepeno i neprimjetno su ti mali strahovi
prelazili u velike. Kao što je neprimjetno napredovalo njeno odrastanje, tako i danas polako i neprimjetno
napreduje ovim putem, ali s njim napreduju i strahovi povezani sa prošlošću. S mislima je stigla do rane mladosti i
do ratnih godina. Sakrivena u gustoj krošnji visokog drveta ponovo je od straha drhtala, gledajući kolonu
Njemaca, dok su dolje prolazili „džomrgajući “ i zveckajući puškama, cicama i šljemovima.

Pod grlom joj se steglo, suze su joj okvasile lice, kada je ponovo po ko zna koji put osjetila miris vatre,
dima i opore garevine, ponovo gledajući sliku zapaljene rodske kuće, koju su mještani htjeli da zapale, navodno po
naređenju Njemaca, kao dodatnu kaznu, zato što joj je brat poginuo na Sutjesci. I ponovo je vidjela svoju majku,
kako im govori:

– Nemojte mi đecu ostavljati bez krova nad glavom, zapalite, granje, lišće, stog sijena, ljetnju kolibu, eno
Njemci već prelaze preko brda, neće se oni vraćati da vide šta gori. Ali oni su jednako u strahu ponavljali, da
moraju ili će ostati bez glava. Kada je vidjela da ne pomažu molbe, njih troje je izvela iz kuće i sa ognjišta uzela
užarenu glavnju, gurnula je u slameni krov koji je planuo kao šibica, govoreći:

– Ne bojte se kukavice, nećete poginuti zbog moje kuće, ali neću vam pružiti to zadovoljstvo da je vi
zapalite.

Razmišljala je i o maminom zatvoru, od dva mjeseca, prije samo pola godine. Po drugi put je bila sumnjiva.
Sada komunistima. Trebalo je dobro ispitati i utvrditi, da možda nije u „dosluhu sa Rusima“.

Ružne misli su se tovarile i trpale u njen mozak, sve dok se nije trgnula kao da je probudio težak san, kada su joj
misli dolutale do prerano izgubljenog oca i još dva brata. Ove teške i neprijatne slike iz prošlosti nijesu je odvojile
od same sebe, nego su to realne misli koje su je potpuno povezale sa sobom sa svojom prošlošću, pa se u tim
dubokim mislima otisnula u one davno prošle daleke i već nedokučive svjetove, sve dok je ovome trenutku nije
vratio neki bezazleni tanani šum iz prirode. Pogledala je oko sebe. Ispred sebe je ugledala visoku glavicu, znači još
malo pa će preko gole krnovske visoravni. Malo je pridigla kolijevku u kojoj dijete i dalje mirno spavaše.
Rastegnuta između sjećanja i zaborava, zapitala se:

– Kakve su me ovo misli spopale, ne znam je li san ili java? Ne smijem se danas vraćati u prošlost i ovako
misliti, u današnjem danu koji ima posebnu draž i ljepotu. Prošlost su samo uspomene, lijepe ili ružne i takva je
 16

kakva je, iz nje se ništa ne može promijenti, treba se okrenuti budućnosti i životu koji ispunjavaju prave stvari,
zadovoljstvo, i lijepi trenuci. Danas, dok putujem sa ovom kolijevkom imam razlog za radovanje. Idem jedinome
živome bratu na svadbu. Spokojno spavaj sine moj. Idemo dalje. Budućnost je puna izazova i prepreka, koje ne
može svak preskočiiti. Ovaj život je kao velika bitka ili igra u kojoj se pobjednik ne zna unaprijed, ali zna se da
veliku šansu za pobjedu ima onaj ko se unaprijed ne predaje. I u jednom i u drugom opstaju samo borci, a da bi
bio borac moraš imati razlog zbog kojega si u toj igri i cilj koji životu daje smisao. Moj razlog za borbu je ova
kolijevka. Ti mi daješ snagu da zajedno putujemo do cilja. Putevi i koraci po njima se nikada ne završavaju. Život je
putovanje kroz vrijeme u kojem treba uživati. Tajna leži u sitnim koracima koji vode u pravom smjeru. Stopa po
stopa, korak po korak će se pretvoriti u duge puteve koji nas svakog sekunda vode sve bliže ka ostvarenju svoga
sna. Kada stignemo do kraja ovoga puta otvoriće se sljedeći, a kad se završe moji putevi, ti ćeš otvarati nove, pa će
i tvoje, akobogda neko nastaviti. Ja sad ne znam jesu li ti naši putevi prave linije ili krugovi po kojima se ponovo i
ponovo vraćamo na isto mjesto, putujući i kružeći kroz vrijeme, kao što se Zemlja, kažu vrti oko same sebe,
Mjesec oko nje, oboje oko Sunca, a možda se i Sunce vrti oko nečega u nebeskim daljinama.

Prođe kroz usijek između dvije oble stijene i izađe kod spomenika. Ote joj se duboki uzdah i blagi osmjeh
razvuče usne. Pred njom je krnovska visoravan, po kojoj su se sakrivale doline između golih, travnatih brežuljaka
iz čije zemlje je izbijalo rasijano zaobljeno kamenje.

– Ođe sam provela najljepši i najspokojniji dio života. Sve je isto, a sve je drugačije.

Pogled joj seže svud unaokolo do linije horizonta. Sunce je jutros bilo ispred, a sada je iza njenih leđa. Niže
je od njenog pogleda. Kada bi pružila ruku ka njemu ne bi je morala podizati kao što je trebalo jutros kada je bilo
visoko iznad ovih brda. Mnogo veće izgleda nego jutros, a zraci mu oslabili i može se bez problema gledati, tamo
iznad onih brda odakle je jutros krenula, i još dalje iznad hercegovačkih planina koje se vide na Zapadu. One bliže
su tamnije i jasnijih obrisa, a dalje sive kao kroz maglu, i one najdalje, na koje je sunce sjelo, jedva se naziru.

Ona dobro zna kada se sunce, odatle gledano, približi zemlji, brzo zađe i brzo mrkne. Mora požuriti preko
ove goleti, jer poslije nje ima još najmanje sat hoda kroz gustu bukovu šumu. Kada se crveni krug, velika bakarna
tepsija, spustio na onaj najdalji i najizdignutiji vrh, na Zapadu, desno od nje, približavala se biovskim stranama.
Iako je tu kao đevojka provela mnogo vremena, nije imala prilike da doživi ljepotu koju je sada primijetila.
Osluškujći sve zvuke i šumove koji se preplijeću u skladnoj harmoniji, rado bi ostala u društvu čiste netaknute
prirode, kako bi se nagledala ljepote koja se rijetko doživljava, ali nema vremena. Uvijek se odavde odlazilo za
visočijeg Sunca. Ako bi se čekao zalazak, po mraku bi se silazilo u selo.

Na Zapadu se još vidjelo samo ružičasto nebo, a ona je ulazila u šumsku putanju. Brzo se počelo smrkavati.
Visoke bukve su zaklanjale nebo i pravile ispod svojih kruna sa kojih je već pomalo počelo lišće opadati, još veći
mrak. Slijedeći dobro poznate staze i puteljke, koračala je polako sigurnim korakom dok je lišće šuštalo i sitne
grančice pucketale pod nogama, što je u ovome prvomračju stvaralo pomalo neprijatan osjećaj.

Negdje u sred šume, na kilometar-dva do sela, dijete se u kolijevci uskomeša i poče plakati. Ne bi joj
svejedno. Prođe je neka jeza, ali mora ga podojiti. Rasprti kolijevku. Sjede na prvi visočiji kamen.

– Samo ću te nahraniti, pa ako si i mokar neću te sad presvlačiti. Znam, sunce moje malo koje sija i uvoj
noći i grije me, da ti ne možeš zapamtiti, kako sam te noću u ovoj šumi dojila, kako sam tvoje malene ručice
milovala, kako si nekad davno u kolijevci putovao, kako sam zamišljala da ćeš jednoga dana odrasti i kako ću ti ovu
 17

priču ispričati a ti je nećeš zaboraviti, možda ćeš je potpuno doživjeti, kao što je sad ti i ja vidimo.Sine, mi se
razumijemo bez ijedne izgovorene riječi, naše duše i ovo mlijeko kojim te hranim govore sve.

– Idemo!

Uprtila je kolijevku, po četvrti put od jutros, i taman što je krenula ispred rodske kuće odjeknuo je pucanj,
čiji se eho odbijao od okolnih brda. Ponovo se naježi. Neki čudni žmarci promilješe tijelom. Pluća joj ispuni
neopisiva radost. Krenuše joj suze. Suze radosnice.

– Eto i kod nas sa srećom nakon mnogo godina krenulo veselje.

Sreći nije bilo kraja, kada je kasno uveče stigla odiva u rod i čuđenju kako se usudila sama sa kolijevkom na
toliki put.

Koliko dana je ostala, kako se s kolijevkom, kojim putem i sa kojim mislima vratila, nije nikome pričala, ali
jes' da poslije toga deset godina nije u rod odila. Stizale se kolijevke, jedna za drugom. Nije mogla majka pet
kolijevki uprtiti.

2. VUKOSAV DELIBAŠIĆ - TVOJA SJEN I MOJA SJETA

Prošlog vijeka, osamdeset devete,

preseli se Ti u nebeske vrtove.

Godine – baš, brzo lete kao komete,

a evo se noćas vrati u moje snove.

U sred dana, dvadeset devetog novembra

prikupio si ovozemaljsko djelanje,

svoje duge pruge i putanje si sabra'

ostavio uspomene, nama na čuvanje.

Tvoja sjen i moja sjeta traje i traje,

Sa Tobom sam mislima sve više i više.

Curi vrijeme, i sve je dalje i dalje,

ja Tebi, čini mi se, sve bliže i bliže

Sjećanje mi iz djetinjstva svježe i novo,

na tabane pored vatre med mi privijaš,

 18

ili pokazuješ kako se pišu slova,

rukom –Tvojom, ručicu dječju podržavaš.

Sabiraš prstima – oduzimaš i brojiš,

recituješ stihove iz Gorskog vijenca

na vratu i ramenima dijete nosiš,

u život uvodiš svog sina prvijenca.

Sjetim se ja – oče, tvojih savjeta često.

Znaš da ne plačem za Tobom i ne žalim Te,

mislim tamo je neko pravednije mjesto.

Pomoliću se jutros za spas duše, za Te!

Decembar 2019. Priredio: Dejan Ivanović