1

VREBAČ

Prijevod: Tammy i Cvetić

Obrada: Thea i Mary

Naslovnica: Sabina

1
 PROLOG

Udahni. Izdahni.

Udahni. Izdahni.

„Marlie, znam da si unutra.“

Poremećeni, pjevajući glas ispunio je pretjerano tihi prostor, čineći da mi se koža

naježi. Mislim da je to ton koji ga čini gorim - taj hrapavi, 'ne žalim ni za čim' ton, koji
ti jednom običnom riječju govori koliko je lud. Govori ti granice do kojih je spreman
ići, da bi postigao točno ono što želi. Smrt. Sporu i bolnu. Mučenje.

Diši.

Samo diši.

Bezosjećajni glas je odzvonio. „Ne misliš valjda da se stvarno možeš sakriti od

mene, zar ne?“

Hladan, ljepljivi znoj curi mi niz čelo i drhtim cijelim tijelom dok se skupljam
dublje u ormaru. Zašto sam odabrala ormar? Ne znam što me je obuzelo da učinim nešto
tako glupo. Ovo je moja jedina šansa za slobodu, a ja se zaključam na mjestu iz kojeg
ne mogu pobjeći. Nisam razmišljala. Samo sam trčala, i svi moji instinkti su mi govorili
da se sakrijem. To sam i učinila. Tek kada sam se našla ovdje, shvatila sam koliko je to
glupa greška bila i sada sam u klopci. Sad je prekasno da pokušam pobjeći.

Još jedan drhtaj prolazi mojim tijelom dok se upirem da virim u svjetlost koja se
probija kroz malu pukotinu u vratima. Možda bih ih mogla otvoriti udarcem i zalupiti
ih njemu u lice. To bi mi moglo dati nekoliko minuta. Ali ne vidim dovoljno dobro da
bih znala u kojem trenutku bi on mogao biti dovoljno blizu to da učinim. Oslanjam se
na svjetlost, ali to je nesigurno i glupo u najboljem slučaju.

2
 „Znam da si unutra, nisi dovoljno pametna da mene nadmudriš. Možemo ovo
učiniti na lakši ili na teži način. Ukoliko želiš da te ubijem sporo, ostani sakrivena. Ako,
pak želiš da bude brzo, izađi. U svakom slučaju, umrijet ćeš, Marlie. To je dio plana.
Shvaćaš to, je li tako?“

Bolesno.

Obraća mi se kao da nisam ništa više od zaposlenika ili nevaljalog djeteta. Kao
da je sasvim normalno da stoji tu i govori o mojoj smrti. Kao da će izbor koji mi nudi
učiniti da se osjećam bolje.

Čvrsto sam zatvorila oči, pokušavajući potisnuti goruću knedlu koja mi se

stvarala u grlu. Ne smije mi sad pozliti, ako mi pozli to će mi odvući fokus i on će me
se sigurno dočepati. I znam što će učiniti. Prvo će mi slomiti koljena, jer to je ono što
radi. Čitala sam sve o njemu. Svi su. Točno znam tko me zarobio. Kada mi slomi
koljena, počet će mi guliti kožu… Knedla pali moje grlo i ja vrištim u sebi, moleći se
da je ovo samo užasan, bolestan san.

Ali znam da nije. „Oh Marlie, Marlie, Marlie, zašto si moraš toliko otežavati?
Kao da želiš umrijeti sporom i bolnom smrću. To je sasvim u redu, što se mene tiče, ali
sigurno si malo pametnija od toga.“

Mali, slomljeni jecaj pobjegne mi iz grla, čvrsto zatvaram oči, stisnutih pesnica,
pitajući se zašto nisam uzela oružje. Zašto nisam krenula prema ulaznim vratima?
Stvarno, kojeg sam vraga mislila utrčavajući ovamo? Naravno da će me naći, naravno
da je znao kamo ću otići. Ovo je napravio već trinaest puta. Uspješno.

Nijedna djevojka nije pobjegla. Vrata ormara su se otvorila i suočila sam se s

hladnim, smrtonosno plavim očima i iskrivljenim osmijehom. Vjerojatno biste prošli
pored njega na ulici i nijednom ne biste posumnjali da je sposoban za ovo. Dovraga, ni
ja nisam imala pojma. Ispustio je svoju aktovku i ja sam se sagnula da mu pomognem
da je pokupi, odjednom bum, držao je krpu preko moga nosa i prije nego što sam
shvatila, bila sam vezana i bačena u stražnji dio bijelog kombija. Sasvim sama i
prestravljena. On je to učinio da tako lako izgleda.

Sve zbog toga što sam bila dobra osoba. Život je takva kučka. Poremećene oči

3
su me fiksirale i smijao se histerično dok je gledao u moj jadan pokušaj. „Tu si. Znaš,
nekoliko djevojaka je pokušalo pobjeći. Jedna je skoro uspjela. Strašno sam je kaznio,
njena smrt je bila najsporija.“

Pokušavam se pomaknuti unazad, ali samo udaram u zid. Zrak je isisan iz mojih
pluća i svi moji instinkti me preklinju da vrištim u pomoć, a ja, baš kao i on, dobro znam
da pomoć neće doći.

Nikada ne dolazi u ovakvim situacijama, zar ne? Zamahnuo je palicom i ona

pogađa moja koljena. Pala sam na pod, rukama udarajući stari, izblijedjeli tepih.
Izvrnula sam se na leđa, vrišteći u boli. Udario me ponovo, i ovoga puta palica se spojila
s mojim potkoljenicama.

On nastavlja, udarajući me palicom preko cijelih nogu. Mogu čuti vlastite kosti
kako se lome, ali ne mogu učiniti ništa da bih mu se suprotstavila.

Sve što mogu je ležati tamo, vrišteći i želeći smrt.

Krvarim po podu, dok vučem svoje slomljeno, jadno tijelo prema kuhinjskom
pultu. Ni sama ne znam kako sam još uvijek živa. Smrskao mi je koljena ili kosti oko
njih ili cijele noge, ne znam. Sve što znam je da želim umrijeti, ali ne mogu. Neću.
Nekako sam ovdje, vučem svoje tijelo prema pultu najbrže što mogu, dok mi se znoj
slijeva niz lice i cijelo moje tijelo vrišti da stanem. Ne mogu. Jednom sam zeznula svoj
bijeg. To se neće ponoviti. Uspijevam dohvatiti pult i privući se, moje izranjavane ruke
nekako se uspijevaju čvrsto uhvatiti, dok se oslanjam na stopala. Vrištim od boli, ali
više ne pokušavam biti tiha. Više i ne znam kako sam pobjegla od njega. Drogirao me,
ali kao da su sve moje molitve uslišene, očigledno sam se probudila prije nego što je
planirao i pretvarala sam se da spavam, dok se on kretao oko mene.

Odvezao me i počeo pomicati, vjerojatno da me pripremi za moj grozan kraj, ali

uspjela sam ga iznenaditi. Podigla sam svoje smrskano koljeno i udarila sam ga tako
jako u prepone da je posrnuo unazad. To je bila, bez ikakve sumnje, najgora bol koju
sam osjetila u cijelom svom životu. Uspjela sam se spustiti s kreveta i dohvatiti lampu
koja je tamo stajala. Prije nego što je ustao, zakucala sam je u njegovu glavu,
onesvijestivši ga. Onda sam pobjegla odande. Nevjerojatno je što sve ljudsko tijelo

4
može učiniti kada mora. Nekako sam odvukla svoje slomljeno i izmučeno tijelo iz sobe,
iako je bol bila nezamisliva.

Prošlo je tek nekoliko minuta, ali činilo mi se da traje satima. Ne mislim da se

krećem dovoljno brzo. On će doći po mene. Kada se osvijestio, čula sam ga kako ustaje.
Sekunde. To je sve što imam. Pružila sam ruku prema kuhinjskim noževima i izvukla
prvi. Nikada nisam razmišljala o tome da ubijem neku osobu, ali u ovome trenutku sam
više nego voljna da oduzmem tuđi život da bih spasila svoj.

„Ogulit ću kožu s tvoga tijela!“ rikao je posrćući prema meni. „Onda ću je

nagurati niz tvoje grlo dok se ne zagrcneš vlastitim mesom.“

Držim nož blizu i dopuštam svom tijelu da se spusti niže dok se vučem bliže
pultu radi zaštite. Imam samo jednu šansu. Nije puno, ali je sve što imam. Moji prsti
drhte oko hladnog čelika drške, dok je pritišćem uz grudi i gutam knedlu u grlu iznova
i iznova, moleći se da ostane dolje.

Samo još minutu. Oštra bol sijeva mi kroz lubanju, uhvativši me na prepad i
shvatim da mi je prišao odozgo. Hvata punu šaku moje kose, njegovo veliko tijelo leži
preko pulta, dok me pokušava povući. Vrištim dok se komadi kose čupaju iz mog skalpa
i zbog boli nož mi sklizne iz ruku na pod.

„Iščupat ću ti jebenu kožu s tijela, centimetar po jebeni centimetar.“ Vuče

ponovo i kroz svoj zamućeni vid očajnički pokušavam dohvatiti nož. Vrištim u agoniji
dok me on ponovo povlači i konačno ga uspijevam dohvatiti, savijajući svoje krvave
prste oko njegove drške. Pogledam gore i kroz krv koja mi teče niz lice i kaplje u oči,
gledam posljednji put u čovjeka za čiji lik znam da će me zauvijek proganjati u snovima.
Ali činim ono što moram, bez obzira na ožiljke koje će ostaviti iza sebe.

Podižem nož.

5
 1. poglavlje

Sedam godina kasnije

Stenjući, prebacujem ruku preko svog lica. Već je jutro? Još jedan dan? Stvarno.
Čini mi se da sam otišla u krevet prije pet minuta, kako je moguće da je vrijeme da se
probudim? Dramatično pjevanje ptica pokazuje da je zapravo jutro i to znači da sam
preživjela još jedan dan. Još jedan usamljen, pun jada, dan. Ok, možda malo
pretjerujem, ali što da kažem? To je sad moj život. Još glasnog pjevanja ptica tjera me
da sklonim ruku s lica i spustim je na krevet pored sebe. „U redu, budna sam,“ gunđam,
dok pokušavam sjesti.

Sve me boli i glava mi pulsira. Čini mi se da se ovako budim sve češće ovih
dana. Doktor kaže da je sve u mojoj glavi, da je sada fizički sve u redu sa mnom. Nije
njegovo cijelo tijelo bilo izubijano palicom, koga vraga on zna? Ja to osjetim svaki put
kad se pomaknem. U nogama najviše. Bol, koja čini mi se nikad ne prolazi, utrnulost u
mišićima koje neprestano pokušavam opustiti.

Podižem se u sjedeći položaj i zurim kroz prozor. Ne vidim ništa osim drveća.
Samo beskrajno prostranstvo mršavog, a opet bujnog drveća. Nema mjesta na kojem
bih radije bila i to je cijela istina. Kupila sam jeftino ovu malu, jednosobnu kolibu, malo
izvan Colorado Springsa prije tri godine. Vlasnik mi je dao sjajnu ponudu, jer je imao
hitan slučaj u obitelji i morao ju je hitno prodati. Bila je ostvarenje sna za mene.

Napustila sam svoj dom u Denveru malo prije toga, negdje u vrijeme kada sam
prestala biti nitko i postala jedina preživjela žrtva poznatog serijskog ubojice. Ne
govorim ovo lako. Slava nije došla kao olakšanje, došla je kao moj osobni pakao. Patila
sam od ozbiljne mentalne nestabilnosti, ali moja majka je pomislila: Hej, zašto ne bih
stavila svoju kćerku u centar svega, tako što ću napisati roman o njenom užasnom

6
iskustvu s poremećenim psihopatom? Nikada neću zaboraviti sate koje je provela
razgovarajući s novinarima, policijom i sa mnom o tome što se dogodilo. Uspjela je
spojiti dovoljno informacija da napiše bestseler.

Činilo se kao dobar plan. Knjiga je izdana, postala je popularna preko noći.
Također i ja. Onda je došlo vrijeme da nisam mogla proći ulicom bez da me netko
primijeti. Ili su imali sulude zahtjeve za autogramom ~ Stvarno, tko to još radi? ~ ili su
zurili u mene kao da sam cirkuska životinja. Bili su ili previše uplašeni da mi se obrate,
možda su mislili da ću doživjeti panični napad, ili su me htjeli pitati gomilu nebuloznih
pitanja vezanih za moju otmicu. Kao da usputno pričaju o nekom filmu, a ne o nečijem
životu.

Bila sam u tome neko vrijeme, zbog dobrobiti svoje obitelji, uglavnom zbog
svoje majke udovice, koja se smijala prvi put otkako je moj otac umro samo godinu
dana prije moje otmice. Ali kasnije sam se mučila sa saznanjem da njena sreća proizlazi
iz iskorištavanja moje boli. Nakon svega, njena kći je skoro izgubila život, međutim,
ona sada zarađuje milijune na mojoj priči, pa koga je briga, je li tako?

Odjednom sam bila preživjela. Djevojka koja je pobjegla. Hrabra. Ona koja je
dobila drugu šansu za život. Nisam željela ništa od toga. Ne znam zašto se nisam
spakirala ranije i pobjegla, ali istina je da većinu dana nisam znala ni kako se zovem.
Intenzivna terapija i ljudi koje vrište za mojom pričom na ulici, natjerali su moj već
dovoljno traumatiziran um da se zatvori. Većinu dana sam bila kao zombi, idući kroz
život samo zato što sam morala, ne zato što sam željela. Umjesto da me podrži, moja
majka je okrenula moje iskušenje u svoju korist. Zamjeranje živi duboko u mojim
grudima zbog toga. Zbog toga što nije bila uz mene kada mi je to bilo potrebno. Zbog
toga što mi nije pomogla kada sam patila. Zbog toga što me nije tješila kada sam se
noću budila iz košmara vrišteći.

Grozni košmari. Čak i sada, vidim njegovo lice svaki put kad zatvorim oči. Moj
terapeut me uvjerava da neće biti tako zauvijek. Mislim da griješi. Mislim da će biti
ovako do kraja mog života. Jednostavno ne vidim kako će razgovor s nekim o tome
ukloniti činjenicu da je on u mojoj glavi i prokleto sam sigurna da nikad neće otići.

Ali preživljavam, sada kada sam ovdje sama, uspijevam. Nekim danima ne znam

7
kako, ali mislim da samoća pomaže. Nema novinara. Nema članova obitelji. Nema
šetanja ulicom s osudom. Nema straha. Tu sam samo ja. Osjećam se sigurnom, što je
nešto što nisam osjetila dugo vremena.

Izvlačim se iz kreveta i moja koljena se bijesno bune, ali nastavljam. Ne treba

mi veći podsjetnik na ono što mi je učinio. Moja koljena vole održavati moj um u
prošlosti. Pretpostavljam da je dio tog podsjećanja moja krivica. Nakon svega, ja sam
izabrala najgori mogući posao za one sa slabim koljenima - konobarenje. U moju
obranu, da živim ovoliko daleko od Denvera, je bila jedina opcija za mene. Moj šef ima
razumijevanja. Uglavnom. Osim u danima kao što je ovaj, kada se uspavam. Ne moram
raditi. Činjenica je da vjerojatno ne bih morala raditi do kraja svog života, ali odbijam
trošiti novac koji je došao od čudovišta i priče koju je on stvorio za mene. Većinu sam
dala svojoj majci, ali na mom vlastitom računu ima dobrih nekoliko milijuna, koje ne
diram. On i dalje raste i raste, dok se knjiga nastavlja prodavati. Ne želim taj novac.
Mislim da ga nikada neću željeti.

Napola hodam, napola posrćem do svog ormara i izvlačim radnu odjeću, koja se
sastoji od kratke crne mini suknje i uskog topa. Zalogajnica je pomalo otrcana, pa moj
šef inzistira da ga učinimo atraktivnijim, tako što ćemo mi izgledati atraktivnije. Nosim
tajice ispod svoje suknje, jer su moji ožiljci na koljenima previše odvratni. Moj šef nema
ništa protiv. Mislim da je znao da ustvari i nema izbora.

Pošto nemam vremena za tuširanje, skidam spavaćicu i oblačim odjeću, prije

nego što podignem kosu u rep i nabacim neke cipele. Eto, spremna sam. Režim usput
dok odlazim do male kuhinje prema aparatu za kavu, moleći se da sam ga podesila za
ovo jutro.

Kada je javio da je živ, uzdahnula sam od sreće. Hvala nebesima. Uzimam svoju
kavu i točim je u svoju termosicu. Grabim ključeve i žurim prema vratima. Stvarno
moram početi namještati budilicu, ali to bi značilo da se obavežem nečemu, a ove
godine sam si obećala da ću pustiti da me život odvede kamo želi. Kako da ne, koga ja
zavaravam? Samo nalazim utjehu u svom krevetu i većinu noći mi je potrebno toliko
dugo da zaspim i kada se to desi, držim se čvrsto za to. To obično traje do duboko u
jutro.

8
 Ulazim u mali, izlupani kamionet, koji mi je šef dao kada je odlučio da je previše
oštećen da bi ga popravljao, a ja sam imala prijatelja koji ga je sredio za mene.
Zaljubljen je u mene, ili je bio, pa je to učinio besplatno. Plus, on je bio jedan od onih
tipova koji bi sve učinili za drugu osobu. Jedno vrijeme sam mislila da ljudi čine stvari
za mene jer su me sažalijevali, ali ispostavilo se neki ljudi samo vole pomagati. Ponekad
ljudi nemaju pojma tko sam i mogu voditi normalan razgovor bez osude napadnih
pitanja ili onih pogleda koji ljudi upućuju kada te sažalijevaju.

Više nikuda ne idem. Nisam bila kod kuće u Denveru da vidim svoju majku ili
sestru Kaitlyn posljednjih nekoliko godina. One me posjećuju, ali ideja da se vratim u
taj grad i suočavanje s ljudima je previše za mene. Samo me podsjeća na sve što je pošlo
naopako u mom životu. Dovoljno sam blizu da im budem dostupna, ukoliko me trebaju,
ali dovoljno daleko da više ne osjećam teški teret svoje prošlosti.

Znam da ovo utječe na Kaitlyn. Patila je kada sam oteta. Bila je prestravljena i
mislila je da me više nikada neće vidjeti. Ne mogu zamisliti kako joj je bilo. Ja sam sve
što ima. Uvijek smo bile jako bliske, pogotovo poslije tatine smrti i kada je majka
skrenula s puta. Kaitlyn i ja smo bile sve što smo imale i naučile smo da se oslanjamo
jedna na drugu. Moja majka je usmjerila cijeli svoj fokus na mene i medije koji su me
okruživali kada sam oteta i odjednom Kaitlyn više nije bila važna. To je mučilo Kaitlyn
i u posljednje vrijeme to i pokazuje.

Posljednji put kada me moja draga majka nazvala, rekla mi je da se Kaitlyn viđa
s novim muškarcem, da on koristi drogu i razne druge grozne stvari. Kada sam nazvala
Kaity, uvjeravala me je da je majka poludjela i da je sve u redu. Nisam bila sigurna da
li joj vjerujem, pa sam zamolila našu zajedničku prijateljicu Hannu da je pripazi za
mene. Kaity i ja smo upoznale Hanu nedugo nakon što sam izašla iz svog horora. Ona
se sprijateljila s Kaity na satu joge i kada ju je Kaity dovela kod nas, bila je jako ljubazna
prema meni. Bez osude. Dašak svježeg zraka. Toliko drugačija od ostalih ljudi u mom
životu. Sve smo postale dobre prijateljice. Ona me izvještava posljednjih nekoliko
tjedana i govori mi da stvari nisu tako sjajne kako Kaity govori. Vjerujem Hanni. Samo
se nadam da Kaity nju obavještava, jer ja postajem zabrinuta. Sestra je sve što mi je
ostalo.

9
 2. poglavlje

„Narudžba je gotova!“

Paul, moj šef, dodaje mi nekoliko tanjura preko pulta od nehrđajućeg čelika i
lupa po zvonu opet i opet, zureći u mene tim tamno smeđim očima. U dubini duše on je
stvarno dobar čovjek, ali tjera svoje radnike do maksimuma. Očekuje posvećenost od
njih i dobije je uglavnom. Osim od mene. Ali naučio je tolerirati moje uspone i padove.
Nekim danima, većinu dana, ja sam predani radnik. Ali ostalim danima, kao što je
danas, mučim se.

Paul je bio ljubazan prema meni kada sam došla u grad i tražila od njega posao.
Vidio je moje lice na vijestima i znao je kroz što sam prošla. Dao mi je posao bez
oklijevanja. Nikad nije postavljao pitanja. Nije osuđivao i nije vršio pritisak. Paul ima
dobro srce, ono koje će uvijek pomoći bez pitanja. Uvijek ću mu biti zahvalna zbog
toga.

„Čujem te, čovječe, ohladi.“ Zarežim na njega, a on zuri u mene, ali ne promiče
mi kako su mu se usne trznule.

„Samo sam te htio probuditi. Izgledaš kao da noćas nisi spavala, Lee.“ Paul je
jedina osoba koja me zove Lee i iskreno, ne smeta mi. Mrzim ime Marlie. Uvijek sam
govorila da me podsjeća na psa, postoji čak i film o psu koji se zove Marlie. Ozbiljno.
Koje su šanse za to?

Dajem mu slabašan osmijeh. „I nisam, ali i dalje mogu donijeti napojnice kao da
sutra ne postoji. Čak i kad imam loš dan.“

Konačno je popustio i namignuo mi. „Ne sumnjam u to. Uzmi pauzu kad odneseš
te tanjure, radiš šest sati bez prestanka.“

Bacam pogled na moj sat. Svetog mu sranja, stvarno jesam. Uffff. Nije ni čudo

10
što me noge ubijaju. „Nema problema.“ Uzimam tanjure i odnosim ih do stola, smiješeći
se ljubazno mušterijama i odlazim na pauzu. Uzimam svoj telefon i kroasan, izlazim
do male stolice na rasklapanje koju Paulovo osoblje koristi za pušenje, jelo i neke druge
stvari. Čak i ne želim da znati koje su to druge stvari, ali čujem da bi ova stolica mogla
ispričati mnoge priče.

Uzimam zalogaj kroasana s maslacom i gledam u telefon. Sedam propuštenih

poziva. Četiri od Hannah, tri od moje majke. Moja majka zove samo kada želi
„pozajmiti“ još novca. Bez obzira što ga može samo uzeti kad god poželi, ona smatra
da čini dobro djelo time što će me prvo pitati za dozvolu. Tražila je novac prije samo
dva dana, tako da je neobično da vidim još jedan poziv od nje tako brzo. Ali pozivi od
Hannah su zabrinjavajući. Brzo provjeram poruke, ali imam samo one koje me upućuju
na govornu poštu.

Preskačem ih i odmah zovem Hannah. „Marlie, tako mi je žao“, govori bez daha
u telefon. „Znam da si na poslu i ne bih te zvala da nije važno.“ Zvuči mi kao da je u
panici.

Srce mi počinje udarati. „Hannah, je li sve u redu?“

„Gledaj, znaš da te ne bih zabrinjavala bespotrebno, ali Kaitlyn je nestala.“

Krv mi se ohladila. „Kako to misliš nestala?“

„Mislim, samo je otišla. Rekla sam ti da ću pripaziti na nju. Znaš da izlazi s onim
tipom Chrisom i nedavno sam saznala da je počela koristiti drogu. Htjela sam ti reći, ali
me preklinjala da to ne radim, da je to bilo samo jednom. Nisam se čula s njom od jučer
i otišla sam do nje danas i…“

„I što?“ Pitala sam, a grlo mi se stegnulo toliko da peče.

„Njen stan je kaos. Stvari su razbacane posvuda, ali nje nema. Prošlo je već
osamnaest sati i ne mogu je nigdje naći.“

Ne. O, Bože. Poznati osjećaj straha me grabi za grudi. Automatska paranoja. Moj
mozak zamišlja najgoru moguću situaciju i hvata se za nju. „Jesi li zvala policiju?“

„Jesam i tvoju mamu sam zvala, ali Marlie, moraš doći kući.“

11
 Glava mi se vrti. Kući. Kući. Ne, ne mogu ići kući. Ne želim ići kući. Prokletstvo.
Ne želim se vratiti na to mjesto, ali zbog Kaitlyn…. prokletstvo… moram.

„Jednostavno znam da nešto nije u redu,“ Hannah je nastavila. „Bila je s tim

groznim čovjekom i njegovim odvratnim društvom. Nešto loše se dešava, moraš biti
ovdje, tvoja majka je u rasulu.“

„Ok,“ kažem drhtavim glasom. „U redu Hannah, daj mi samo danas da uzmem
slobodno.“

„Bit ću ovdje, čekat ću, nazovi me kada stigneš. Bit će sve u redu Marlie.“

„Hoće li?“ šapnem.

„Sigurna sam da hoće, samo dođi brzo.“

„Ok, bok.“ Šapućem nikome, jer je ona već prekinula. Iako znam da mi ne laže,
opet pokušavam nazvati sestru. Zvoni i zvoni. Steže me u grudima sve više i pokušavam
ponovo. Opet ništa. Kaity se uvijek javi ili mi pošalje poruku da ne može razgovarati.
To je naša stvar. Panika prelazi u pravi strah dok pokušavam smisliti odgovarajuće
objašnjenje. Možda joj je samo trebalo malo vremena da se skloni. Možda je izgubila
telefon. Možda je s prijateljima. Možda je samo zauzeta. Prolazim kroz svaki scenarij,
ali instinktivno znam.

Ona nije u redu. Okrećem svoje suhe oči, oči koje nisu plakale tri godine, prema
gustom drveću i preklinjem srce da prestane toliko lupati. Ali najviše, molim da se
Kaitlyn vrati, prije nego što se ja moram vratiti tamo. Ako se vratim, sva čudovišta koja
sam gurnula pod krevet, ponovo će ispuzati. Sve uspomene, svi košmari, sav strah i
očaj, vratit će se. Bit ću primorana da se prisjetim užasnih mjeseci koji su uslijedili
poslije mog bijega. Morat ću oživjeti košmar koji sam se toliko trudila zaboraviti.

Ne želim se vraćati tamo.

12
 3. poglavlje

Sunce prži kroz vjetrobran dok skrećem prema majčinoj vili. Policijska vozila su
poredana ispred i u trenutku kad ih moje oči ugledaju, smuči mi se. Prošlo je trideset i
šest sati. Kaitlyn se službeno vodi kao nestala. Moja sestra. Jedina u mojoj obitelji kojoj
je ikada stvarno bilo stalo. Jedina osoba koja razumije kroz što sam prošla. Sada ja ne
znam gdje je i kroz što prolazi.

Parkiram svoj kamionet na prilaz i zurim u ogromnu, trokatnu kuću koju je moja
majka izgradila kada je objavljena moja knjiga. Bila sam tamo samo jednom i od tada
se nisam vraćala, sami pogled na nju podsjeća me da je izgrađena na mom užasu. Kako
bih se ikada mogla osjećati kao kod kuće, uzimajući u obzir na čemu je nastala?

Drhtaj prođe mojim tijelom, brišem svoje znojne dlanove u traperice. Bacam
pogled u retrovizor i shvaćam koliko grozno izgledam. Moja kosa, obojena u boju meda,
podignuta je u neuredni konjski rep, a moje čelično-sive oči izgledaju prazno, sad se
slažu s tamnim kolutovima ispod njih. Izgledam kao govno. Gutam knedlu, otvaram
vrata i hodam na drhtavim nogama do ulaza u majčinu kuću. Ne kucam, samo ulazim.
Četiri policajca sjede za njenim velikim okruglim stolom. Jedan od njih drži ruku na
njenim leđima, nježno je trljajući dok pokušava razgovarati s njom. Njena plava kosa
pada na staklenu površinu stola u savršenom neredu, ramena joj se tresu.

Nakašljala sam se. Pet pari očiju se okrenulo prema meni. Prepoznajem dva od
njih. Policajac Black i policajac Haynes. Bili su tamo kada sam spašena. Sviđao mi se
Black, ali Haynes je bio bezosjećajni gad. Poznajem majku, prilično sam sigurna da je
baš njih tražila da rade na slučaju. Postoje tisuće policajaca u Denveru, ali ona se
odlučila baš za njih dvojicu. Bili su upoznati s našom obiteljskom slavom i sigurno će
joj dati kraljevski tretman.

Black odgurne svoju stolicu unazad, njegove plave oči su se raširile dok mi

13
prilazi, ima mali osmijeh na licu. „Nisam mislio da ću doživjeti ovaj dan. Marlie, kako
si?“ Prilazi mi i pruža svoje ruke za zagrljaj koji mu ja ukočeno uzvraćam. Još od moje
otmice, smeta mi fizički kontakt. Toleriram ga kad moram, ali više volim da ga ne bude.
Potapšao me je po leđima i onda me pustio, smiješeći se. Njegova kosa, koja je bila
tamna kada sam ga posljednji put vidjela, polako poprima sijedu boju sa strane. Pristaje
mu, čini da izgleda profinjenije.

„Marlie!“ Majčin piskutav glas tjera me da se okrenem. Stoji i pikira me,

raširenih ruku. Bez upozorenja, baca mi se u naručje, grleći me oko vrata. Potapšala
sam je po leđima kao da je bolesna i ukočeno stojim i čekam da me pusti. Kada me
pustila, vidim da plače. Velike suze teku joj niz obraze. „Ne znam gdje je ona. Oh,
Marlie!“

„Bit će u redu, mama“, kažem joj monotonim glasom, prije nego što se okrenem
prema Blacku. „Što je dosad učinjeno?“

On pokazuje rukom na stolicu. Prilazim jednoj dok bacam pogled na Haynesa.

On uzvraća pogled. Kreten. Sjedam. Black i mama ponovo sjedaju za stol.

„Kao što sam upravo govorio tvojoj majci, Kaitlyn je provodila vrijeme s ne tako
uzornim ljudima. Jedan je bio uhapšen zbog dilanja teških droga i čuo sam od doušnika
da je ona sve češće viđena s tim društvom.“

„Kako će to pomoći da je nađemo?“ pitala sam.

Uzdahnuo je i prošao rukama kroz kosu, izgledajući umorno i iscrpljeno.

„Marlie, trenutno ništa ne ukazuje da joj se nešto loše desilo. Njen momak Chris je
napustio grad, postoji velika šansa da je otišla s njim, u tom slučaju nemamo zakonskih
osnova da je spriječimo.“

„Ne bi to učinila“, bunim se. „Ne bi samo ustala i otišla, a da nikome ne kaže.“

„Imala je ispade u posljednje vrijeme,“ mama je plakala. „Ne razumiješ, Marlie.

Ona nije dobro.“

„Možda nije,“ obrecnula sam se. „Ali sigurno ne možeš samo pretpostaviti da je
odlučila otići. Njen stan je rasturen.“

14
 „I izgleda kao da ništa nije ukradeno.“ Black je rekao pažljivo. „Čak ni novac.
Moja pretpostavka je da je neko tražio drogu. Nije bilo znakova borbe. Istražujemo to,
ali nažalost to nije prioritet, jer postoji velika šansa da je Kaitlyn sama odlučila otići.
Iako je stan bio u lošem stanju, to nije pretjerano sumnjivo. Takve stvari se stalno
dešavaju.“

„Ali vi i dalje ne znate što joj se desilo“, vikala sam frustrirano. „Ne javlja se na
telefon, a ona se uvijek meni javi. Možda čak i nije s tim tipom Chrisom, da li ste to
uzeli u obzir? Što ako je ima netko drugi? Što ako…“

„Marlie“, rekao je Black stavljajući ruku na moje rame i gledajući me meko, od

čega sam poželjela da ga udarim. „Ne vjerujem da je Marlie oteta. Mislim da je s
Chrisom, ali ipak istražujemo to da bismo bili sigurni.“

„Koliko će to trajati?“ pitala sam. „Ukoliko ju je netko oteo, brza reakcija joj
može spasiti život.“

Nije djelovao zabrinuto. „Teško je reći.“

„Tražite li Chrisa u međuvremenu?“

„Pokušavamo, ali to je teže nego što smo u početku mislili. Ne druži se baš s
finim društvom, a njegovi prijatelji nisu bili baš susretljivi prema policiji.“

„To je moja sestra!“ vikala sam, ruke su mi drhtale. „Morate se više potruditi.“

„Da, znam da si zabrinuta i obećavam ti da ću učiniti sve što mogu.“

„Ali ništa ne garantirate, je li tako?“

Izgledao je tužno. “Žao mi je, ne. Problematične osobe često bježe i mi učinimo
koliko možemo. Ali ukoliko nemamo razlog vjerovati da je u opasnosti, nismo u
mogućnosti nastaviti dalje.“

„Ona nije pobjegla“, šapnula sam. „Osjećam to. I što je s tim što joj je telefon
isključen? Kada sam je prvi put nazvala prije nekoliko dana, još je zvonilo. Zašto je sad
prestalo?“

„Ukoliko ne želi biti pronađena, Marlie, neće biti. Isključen telefon najčešće nije
razlog za brigu, jednostavno je to mogla sama učiniti.“

15
 „Nešto nije kako treba, Black.“

Pogled mu se omekšao. „Istražujemo to. Učinit ću sve što mogu, to ti obećavam.“

To jednostavno nije dovoljno.

Lutala sam besciljno kroz maminu kuću kada su policajci otišli. Ogromna je,
ispunjena najfinijim namještajem, a opet se čini tako prokleto praznom. Nije moguće
pronaći ni trunku topline. Gora je od kuća za pokazivanje. To je kuća za pokazivanje
izgrađena na temeljima tame. Drhteći, obgrlila sam se rukama kada sam čula nekoga da
se nakašljao iza mene. Okrenula sam se i izdahnula s olakšanjem i srećom kada sam
videla Hannah da stoji u hodniku.

„Hannah“, slabašno sam se osmjehnula, prilazeći prijateljici. Ispružila je svoje

ruke i prišla sam joj, dopuštajući joj da me zagrli. Osim Kaity, ona je jedina osoba kojoj
dopuštam da me dodirne, a i to je samo nakratko.

„Kako si?“ pitala je.

„Ja sam dobro. Policija je otišla maloprije.“

Odmaknula se, proučavajući me. Ima najljepše plave oči i s njenom tamnom
kosom, to je prava kombinacija.

„Što su rekli?“

Uzdahnula sam. „Da je upadala u nevolje u posljednje vrijeme i oni misle da je

sama otišla. Istražuju to, ali im nije prioritet.“

Hannah je zinula. „To je van svake pameti!“

„To sam i ja rekla, ali što drugo mogu?“

„Mora postojati drugi način. Kaitlyn ne bi samo otišla i što je s tim što joj je
telefon odjednom isključen?“

„Sve sam to spomenula“, rekla sam sjedajući na majčin luksuzni kauč. „Samo su
rekli da će istražiti. Traže tog Chrisa, ali nažalost, ako ga ne nađu, neće nastavljati.“

„To je takva glupost!“

„Znam,“ rekla sam, stavljajući glavu u dlanove.

16
 „Marlie,“ rekla je oklijevajući. „Postoji još jedan način.“

Podignula sam glavu i zagledala se u nju. „A to je?“

Grizla je usnu i konačno rekla, „Kenai Michelson.“

„Dovraga, ne!“ plakala sam skočivši. „Nema jebene šanse da ću tražiti od tog
nadrkanog, arogantnog, precijenjenog kretena da mi pomogne.“

Naslonila je ruke na kukove i uputila mi ozbiljan pogled. Možda je mala, ali je

smrtonosna kad to poželi. „Čak ga i ne poznaješ. Nikada se niste upoznali, a on je
najbolji istražitelj s ove strane države.“

„Možda ga nisam upoznala, ali svi znaju kakav je. Svi. Čitala sam priče o njemu.
On je grozna osoba“ istaknula sam.

Trznula je usnama. „Policiji će biti potrebni mjeseci, možda i duže, da bilo št

nađu. Kenai je nevjerojatan. Mogao bi pronaći tvoju sestru i Chrisa za upola manje
vremena.“

Strijeljala sam je pogledom. „Znači, želiš od mene da sklopim dogovor s

vragom?“

„Ovisi o tome koliko jako želiš naći Kaity.“

To me je pogodilo kao udarac u grudi. „Nemoj“, upozorila sam je. „Nemoj mi to

raditi, Hannah. Ti znaš koliko ja nju volim.“

Slegnula je ramenima i podignula ruke, onda ih je spustila i oslonila na bedra.

„Onda ga idi posjetiti. Da, kažu da je s njim teško raditi, ali svatko tko je upućen kaže
da je najbolji na tom polju.“

„Zar on nije izbacio ženu iz svog auta jer ga je naljutila? Ono, bukvalno ju je
podigao i lansirao iz svog auta, dok je auto bio u pokretu.“

„Ne znaš je li to stvarno istina. Osim toga, čula sam da je išao samo deset milja
na sat.“

„Hannah!“, plakala sam.

Pogledala me je nježno. „Razmisli, Marlie. Znaš da bi ti on mogao pomoći.“

17
Progunđala sam. Potapšala me po ramenu. Prokletstvo, vjerojatno je u pravu.

18
 4. poglavlje

Okrećem se posljednjem jadnom pokušaju da dobijem informacije od policije,

da se ne bih morala obratiti Kenaiu. Pa, planiram pokušati. Trenutno sjedim u svom
autu, drhtim, osjećam kako me peče u želucu i zurim u lokalni kafić blizu moje kuće,
gdje svi ljudi s kojima sam odrasla provode vrijeme.

Ako izađem, to znači suočavanje s ovim gradom ponovo. Suočavanje s

pogledima. Suočavanje s groznim sladunjavim riječima i pokušajima da me oraspolože.
Suočavanje s tračarama, s fanovima. Ne znam da li ja to mogu. Sestrino lice mi se
pojavilo u mislima i bol me siječe u grudima. Radim ovo zbog nje. Ona bi ovo učinila
zbog mene.

Otvaram vrata i izlazim. Stigla sam do polovice ulice kada je počelo. Dozivanje
nasumičnih ljudi. Međusobno došaptavanje. „O, moj Bože, je li to Marlie Jacobson?
Zašto se ona vratila u grad? Hajde da popričamo s njom. Možda će se htjeti slikati s
nama.“

Drži glavu dolje. Ne puštaj ih unutra. Možeš slobodno disati, Marlie. Možeš ovo
prevladati. Ne moraš dopustiti ovome da upravlja tvojim životom. Ne moraš dopustiti
da te ovo definira. Ovo ne mora biti tvoja priča.

Ponavljam ovu mantru iznova i iznova u glavi, dok moje tenisice udaraju po
napukloj stazi ispod. Dišem kratkim uzdisajima i srce mi udara tako jako da ga mogu
osjetiti u grlu. Ignoriraj ih, otići će. Hoće. Samo uđi u kafić, postavi pitanja i izađi.

„Ne mogu vjerovati da se vratila poslije onoga što joj je onaj čovjek Clayton
učinio. Ja se nikada ne bih vratila na to mjesto poslije takvog događaja.“

Čujem ih kako govore. Od spomena tog imena prolazi mi jeza kroz tijelo, ravno
do srca, ali nastavljam hodati. Koljena me bole dok ubrzavam tempo, ali moram prijeći

19
preko ovoga. Ne mora to upravljati mojim životom. Ovdje sam da pomognem svojoj
sestri. Kaity. Kaity. Kaity. „

Ne znam zašto bi se poželjela da vratiti ovamo sad, kada ima sav taj novac i živi
svoj san?“

Živim svoj san.

Živim svoj san?! Živim u svojoj noćnoj mori. Ljudi nikada neće razumjeti kako
je preživjeti horor kroz koji sam ja prošla. Nikada neće razumjeti da se od njihove pažnje
osjećam jadno i slabo. Nikada neće razumjeti osjećaj dok hodaš ulicom pitajući se da li
će se to ponoviti, da li će me netko drugi ponovo povrijediti. Život u neprekidnom
strahu. Prije samo nekoliko godina odlazak u trgovinu bio je iskušenje. Dobila sam
napad panike na pola puta i otrčala kući oblivena hladnim znojem. Ne, oni nikada neće
razumjeti. Stvorili su slike i priče u glavi, čitali novinske izvještaje, odlučili su misliti
da znaju tko sam ja. Ja sam djevojka koja je pobjegla. Ja sam djevojka koja je ubila
serijskog ubojicu. Ja sam djevojka koja samo želi nestati.

„Ne, ne znamo ništa“, vlasnik kafića, Michael, muca gledajući u svoja stopala.
Ne može me čak ni pogledati. Ovdje sam deset minuta, postavljam pitanja, ali nitko me
ne gleda u oči dovoljno dugo da mi da neki odgovor. Kao da me se boje, ne znaju što bi
mi rekli. Pretpostavljam da bih se i ja isto ponašala, ali dovoljno vremena je prošlo,
sigurno da bi mogli makar pokušati. Pitam se misle li da ću urlati na njih.

„Samo želim znati je li ju tko vidio,“ vičem. „Je li vam stvarno toliko teško da
mi pomognete? Ovo je bio sestrin omiljeni kafić. Ako ju je netko video, vjerojatno je to
bio netko odavde.“ Svi su se promeškoljili u svojim stolicama i dalje odvraćajući
pogled. Jedini ljudi koji bulje u mene su pridošlice ili oni koji ne znaju tko sam. Oni
samo uživaju u predstavi.

„Marlie,“ rekao je Michael. „Morat ću te zamoliti da odeš. Moje mušterije

pokušavaju jesti, a ti ih uznemiravaš.“

„A meni se ne sviđa da me tretirate kao gubavca.“

Lice mu se okamenilo. „Molim te, idi. Ne možemo ti pomoći. Nismo vidjeli

Kaity.“

20
 Ne“, gunđam, idući prema vratima, „Nikad niste mogli, zar ne?“ Otvaram vrata
i jako zalupim njima, suočavajući se s ponovnom navalom tračeva. Spustila sam glavu
i požurila prema kamionetu. Ušla sam, zalupila vratima, i odjurila niz ulicu. Prešla sam
svega milju prije nego što sam se zaustavila uz put, spustila sam glavu u ruke i oblio me
hladan znoj.

Grlo mi se stegnulo i borila sam se da udahnem. Još jedan napad panike. Već
sam se naviknula na njih, ali to ih ne čini lakšima. Pokušavam se izboriti za zrak kroz
razarajuću bol u grudima, ali pritisak je preveliki. Dah mi je isprekidan, stavila sam
jednu ruku na čelo, drugu na svoje grudi gdje mi srce udara kao ludo. Suze me peku u
očima, ali ih potiskujem.

Jača sam od ovoga. Tjeram sebe da udahnem kroz bol, pa još jednom i opet dok
konačno bol ne popusti i drhtavi uzdasi ne pređu lako preko mojih usana. Hvala Bogu.
Drhtavim prstima, uspjela sam se ponovo fokusirati na cestu. Znam što moram učiniti,
a to je doslovno posljednja opcija, ali potrebna sam sestri i mislim da zaslužuje da se
netko žrtvuje za nju, za promjenu.

Palim auto, krećem u predgrađe Denvera.

U ured Kenaia Michelsona.

21
 5. poglavlje

„Željela bih vidjeti Kenaia, ako je tu, molim Vas,“ rekla sam lijepoj plavuši koja
je zurila u mene preko recepcijskog stola.

„Jeste li vi Marlie Jacobson?“

Nevoljno sam klimnula. „Da“, zamucala sam.

„O, moj Bože, ciknula je. „Upravo sam završila tvoju knjigu i srce mi je
prepuklo. Ne mogu vjerovati da si to preživjela.“

Natjerala sam sebe da se osmjehnem. „Kenai, molim vas?“

Nervozno je bacila pogled ulijevo, onda se nagnula bliže i prošaputala. „Mogu li

dobiti autogram, mislim, ako vam ne smeta?“

„Naravno,“ rekla sam glasom bez emocija. Nije mi jasno kako se još uvijek
smije. Dovraga, moj glas je toliko prazan da mene plaši.

Vadi svoj primjerak Susreta s vragom i dodaje mi ga. Zurim u korice. Na njima
je neki jadni prikaz oka žene koja plače. Slova su jarko crvena i zastrašujuća. Naslov je,
ipak ono što mi najviše smeta. Zvuči kao da sam bila na čajanci s čudovištem i onda
veselo odskakutala kući. Bože, kako mrzim tu knjigu. Jebeno je prezirem.

Nažvrljala sam svoje ime na unutrašnjoj strani i pogledala djevojku u očekivanju.

„Kenai?“

„Naravno,“ promrljala je, podignula je telefon i prislonila na uho. „Da, Kenai,

ovdje je Marlie Jacobson na recepciji i traži da te vidi.“ Njeno veselo lice se opustilo i
klimnula je. „Jasno, jako mi je žao gospodine. Nije mi bila namjera da vas prekinem.“
Spustila je slušalicu i pogledala me. Po uznemirenom izrazu njenog lica rekla bih da su
glasine o Kenaiu istinite. On je kreten. Sjajno.

22
 „Rekao je da nema vremena, i da što god da želite, on ne želi sudjelovati u tome.“

Šupak me nije čak ni saslušao. To nije u redu. „Podigni slušalicu i zovi ga

ponovo“, naredila sam.

„Gospođice Jacobson, ne mogu to učiniti.“

„Podigni slušalicu“, prosiktala sam. „Pozovi ga ponovo i onda ga daj meni.“

„Ja stvarno...“

„Učini to ili ću ja.“

Lice joj je pocrvenilo dok je ponovo pozivala. Dodala mi je slušalicu i ja sam joj
uputila slabi osmijeh. „Reći ću mu da sam te prevarila i sama ga uzela“, rekla sam
pokušavajući da je utješim, s obzirom da je izgledala kao da će povratiti.

„Rekao sam ti da sam jebeno zauzet“, oglasio se najdublji, najseksipilniji glas

koji sam čula u svom životu.

„Otkačiti nekoga bez da ste ga saslušali je nepristojno,“ brecnula sam se u

telefon. „Majka vas nije naučila lijepim manirima?“

„Tko si ti jebote?“

„Marlie Jacobson i ne odlazim dok ne razgovarate sa mnom.“

„Nisam jebeno zainteresiran.“

„Onda ću čekati ovdje dok ne pristanete, a vjerujte mi, ja sam odlučna žena. Zar
niste pročitali moju knjigu?“

Ispustio je grleni, iznervirani zvuk i prekinuo vezu. Lijepo. Pružila sam slušalicu
tajnici i sjela na stolicu. Nasmiješila sam joj se, prekrižila noge i čekala. Nisam
očekivala da će izaći, ali pet minuta kasnije, vrata su se otvorila i pojavio se najubojitiji,
najseksipilniji, najgrublji muškarac kojeg sam ikada vidjela.

Oči boje bujne, zelene šume su se okrenule prema meni i sledila sam se. To su
najnevjerojatnije oči, mogla bih se izgubiti u njima. Okružene su gustim crnim
trepavicama. Smještene na maslinastoj koži. Vilica mu je oštra i nosi ožiljke da to i
dokaže. Nos mu je malo nakrivljen, očigledno ga je lomio više nego jednom, ali njegove

23
usne, oh te usne-pune, bujne i skoro nježne.

Čula sam puno o Kenaijevom dobrom izgledu, ali nikada nisam očekivala da će
izgledati tako moćno. Ima nešto u njemu od čega mi klecaju koljena. Visok je i građen
kao zid od cigli. Čvrst, mišićav i jebeno prelijep. Kosa mu je tamna, možda smeđa,
možda crna. Teško je reći, ali je prošarana svjetlo smeđim pramenovima. Fura neki
neuredni 'nisam-se-češljao-nekoliko-dana' izgled. Vilicu mu pokriva brada od par dana
i obučen je sav u crno, kao neki opaki bajker. Na prstima ima prstenje, neko debelo,
možda lubanje i lanci mu vise s hlača. Čizme su mu iznošene. Neuredno je i seksi. Ima
tetovaže uz ruku koje proviruju na vratu.

Vruć je. Također je šupak. „Imaš tri sekunde da se pokupiš iz mojeg ureda prije
nego što te sam podignem i izbacim“, zarežao je.

Ustala sam, a hrabrost mi je ojačala. „Čula sam da volite bacati žene, ali
uvjeravam vas, gospodine Michelsone, ako me samo dotaknete, razbit ću vam nos.“
Pogledala sam njegov nos i frknula. „Opet.“

Trepnuo je, ali ugledala sam tračak iznenađenja na njegovom licu prije nego što
ga je prekrio. „Ne mogu zamisliti šta djevojka kao vi radi u mojem uredu.“

Djevojka kao ja. Da mi je znati što on misli kakva sam ja djevojka. „Došla sam
u vezi s uslugom koju vi nudite. Nije potreban genije da bi to shvatio“, istakla sam
sarkastično.

Prekrižio je ruke, a mišići su mu se zategli. Izraz lica mu je kamen, ne lomi se ni

na sekundu. „Imaš dvije minute da mi kažeš što želiš ili ću riskirati da mi nos bude
slomljen, opet.“

Kreten. Prekrižila sam ruke. „Hoću da nađete moju sestru. Eto, trebale su mi
dvije sekunde.“

I dalje je držao ruke prekriženima, a izraz lica mu ništa nije odavao. „Jesi li
gluh?“, prasnula sam.

„Ne, samo mi se čini da te ne čujem dobro. Želiš od mene da nađem tvoju sestru,
koja je nestala prije manje od dvadeset četiri sata i poznata je po tome da se vucara
okolo s dilerima droge?“

24
 „Kako ti to znaš?“

Dao mi je onaj pogled. „Ja znam sve Marlie.“

Trnci su mi prošli kičmom. „Ne, ne znaš, jer se ona ne vucara ni s kim!“

Zagledao se u mene. „Znam sve što se dešava u ovom gradu i znam što je sve
radila.“

„Slušaj.“ Prišla sam bliže. On se nije pomaknuo. „Nisam došla ovamo da slušam
kako si dobar ili što znaš. Došla sam po tvoju pomoć.“

Nagnuo se još bliže i ja sam se trudila da ne udišem njegov muževni, jaki miris.
„Ne uzimam kratke slučajeve, bez dokaza da je osoba nestala.“

Izgubila sam prisebnost i ubola ga u grudi. „Slušaj, što tebe briga koliko je dugo
nestala i je li stvarno nestala? Platit ću ti za usluge, pa onda koji je tvoj jebeni problem?“

Pružio je ruku i sklonio moj prst sa svojih grudi. „Postoje pravi slučajevi. Nestala
djeca. Nestale žene. Te stvari su važne. Za te stvari odvajam vrijeme za traženje, ne
zbog sestre koja puši travu i bježi sa svojim jebenim dečkom.“

„Ona to nije učinila“, rekla sam kroz stisnute zube. „Ona je u opasnosti.“

Premještao se s jedne noge na drugu. „A kako ti to znaš?“

„Poznajem svoju sestru!“ Plakala sam, pokušavajući održati svoju frustraciju

pod kontrolom.

„To nije dovoljno dobar razlog.“

Diši. Marlie. Diši. „Platit ću ti duplo.“

Uzdignuo je obrvom. „Zar stvarno misliš da ćeš me razbacivanjem jeftinim

novcem natjerati da se predomislim?“

Jeftin novac? Koji kurac? Duboko sam udahnula i primorala sebe da ostanem
smirena. „Ne, ne očekujem ništa. Tražim od čovjeka koji je najbolji u svom poslu da mi
pomogne, jer se nemam kome drugom obratiti.“

Zagledao se u mene, baš zagledao, a onda je suzio pogled. „Mogla bi angažirati

bilo koga sa svim novcem koji imaš. Zašto baš mene?“

25
 „Kao što sam rekla, najbolji si.“ Trudila sam se da suzbijem bijes u svom glasu.
Nemoj poludjeti, Marlie. Skoro si uspjela. Popustit će.

Pogledao je prema tajnici. „Slučajevi. Nabroji ih. Sada.“

„Upravo ste zatvorili slučaj Smith,“ zamucala je, brzo prelistavajući dnevnik.
„Završavate slučaj Waters ovog tjedn i onda trebate biti u New Yorku u vezi sa slučajem
nestale supruge, ukoliko se ne pojavi do sljedećeg mjeseca.“

Kenai me je pogledao i klimnuo. „Dva tjedna, samo toliko vremena imam. Bolje
pripremi svoju čekovnu knjižicu, nisam jeftin.

„Mislila sam da ti moj jeftin novac nije bitan“, naglasila sam.

„Želiš li moju pomoć? Onda začepi i pusti me da radim svoj posao.“

„Idem s tobom“, istakla sam.

Znam da Kenai obično vodi sa sobom nekog bliskog nestaloj osobi kad radi na
slučaju, zbog informacija, tako da znam da nema osnova da me odbije. Očekivala sam
da će se buniti, ali umjesto toga oči su mu zaiskrile na neki opasan način. „Onda
dobrodošla u dva tjedna pakla. Spakiraj se, princezo, upravo ćeš upoznati pravi svijet.“

Sranje.

26
 6. poglavlje

„Učinila si to?“ Hannah me je pitala, širom otvorenih očiju. Preturala sam po

svojoj odjeći, provjeravajući da imam sve što će mi trebati. Upravo sam pričala s
Paulom i rekla mu da mi treba još vremena. Imao je razumijevanja i bilo mu je drago
da mi pomogne. Obavijestila sam policiju o koracima koje sam poduzela i zbog toga
što Kenai radi legalno, uzeli su moje kontakt informacije i rekli mi da će me
obavještavati ukoliko se nešto promijeni.

Sada se pripremam za put s kretenom. Kako ću jebeno preživjeti dva tjedna s

njim? Ionako jedva progovori dvije riječi sa mnom, pa možda to i nije tako loše.
Provodit ćemo dvadeset četiri sata dnevno zajedno na putu; vjerojatno ćemo odsjedati
na istom mjestu preko noći. Bože. Što sam dovraga mislila?

Kaitlyn. Na nju sam mislila. „Da, pristao je da mi pomogne,“ promrljala sam

podižući majicu. Previše otvorena? Previše stara? Koga briga. Ne pokušavam nikoga
impresionirati. Bacila sam je na gomilu za ponijeti.

„Je li bio u redu s tim?“

Pogledala sam je. „Jesi li ikada čula da se on složio oko bilo čega?“

Nasmijala se. „Ne. Onda, koliko ćeš biti odsutna?“

„Rekao je da mi može dati dva tjedna. Idemo prvo do Kaitynog stana, da vidimo
možemo li još nešto saznati prije nego što krenemo na put.“

„Ja imam Chrisovo puno ime, ako vam treba. I vidjet ću mogu li još nešto saznati
od ljudi po gradu prije nego što odete.“

Nasmijala sam joj se zahvalno. „Hvala ti Hannah. Ne znam što bih bez tebe.“

„Vjerojatno bi umrla.“

27
 Zahihotala sam se. „Vjerojatno.“

Hannah mi je poželjela sreću, rekla je da će mi javiti ukoliko bude imala neke

informacije. Rekla je da ide u posjetu baki na nekoliko dana, ali obećala je da će me
često zvati. Završila sam s pakiranjem. Pošto zima dolazi za nekoliko tjedana, vrijeme
postaje hladno. Ja imam samo jednu jaknu. Morat ću kupiti još odjeće usput.

Zatvorila sam kofer i krenula dolje da se pozdravim s majkom. Kenai je rekao

da će biti ovdje točno u 3 popodne i ako ne budem vani, otići će. Sad je 14:50. Spustila
sam kofer na pod i našla majku u kuhinji, pila je vino i zurila kroz prozor. Nekada se
pitam muči li se negdje duboko u sebi. Ili su joj novac i slava stvarno najvažniji.

„Hej, mama,“ rekla sam i ona se okrenula, proučavajući me. „Idem sad.“

Ustala je i požurila prema meni, grleći me. „Činiš tako hrabru stvar za svoju
sestru.“

Gledala sam u plafon. „Da, pa, nadam se da ću je naći.“

„Mogla biti bilo gdje, proživljavajući tko zna što. O, Marlie, imam osjećaj da
sam ukleta. Ovo je najgora stvar kroz koju majka može prolaziti. Zašto mi se ovo
dešava?“

Kakav način da sebe pretvoriš u žrtveno janje, majko. I dalje misli samo o sebi.
Sigurna sam da je uvijek bila ovakva, ali kvragu nemam sad vremena za ovo.

„Moram ići“, rekla sam krećući se prema vratima.

„Čuvaj se Marlie.“

„Hoću, mama.“

Podigla sam kofer, otvorila prednja vrata baš u trenutku kada se ogromni, crni
kamionet zaustavio na prilazu. Prozor se spustio i vidjela sam Kenaia na prednjem
sjedištu, pogleda uperenog u kuću moje majke. Imao je kiseli izraz lica, kao da mu je
muka od samog pogleda na kuću. Da, pa, osjećaj je uzajaman, frende. Krenula sam
prema autu, kad je on otvorio vrata i izašao, prilazeći okolo i uzimajući kofer iz mojih
ruku. Nije progovorio ni riječi dok je ubacivao moj kofer nazad i onda otvorio moja
vrata da uđem. Zurila sam u njega, širom otvorenih očiju i usta. Otvara mi vrata, ali

28
nije u stanju progovoriti nijednu riječ?

„Ulazi,“ zarežao je.

„Otvaraš mi vrata,“ rekla sam, ne pomičući se.

„Da, to su jebeni maniri. Sad ulazi unutra.“

Frknula sam. „Maniri? Psovanje u prisustvu žene nisu lijepi maniri. Mislim da si
sve pobrkao, frende.“

„Ulazi“ zarežao je ponovo, naginjući se prema meni, „Unutra.“

„U redu, ne budi takav mrgud.“ Ušla sam u njegov kamionet, graciozno kao
gorila, kad je on zalupio vratima i obišao oko automobila. Gledala sam u njega dok je
prolazio, vjetar mu je razbacivao neurednu kosu okolo. Ponovno je sav u crnom, a danas
mu je majica toliko uska da mu se svi mišići ocrtavaju dok hoda.

Totalno vruć. Šupak. Sjeo je na vozačevo sjedište i okrenuo se prema meni.

„Idemo prvo da pogledamo stan, ali prije nego što krenemo, da utvrdimo pravila. I ne
polazimo dok se ne složiš s njima.“

Prekrižila sam ruke preko grudi. „Ispali.“

„Prvo, radiš sve što ti kažem.“

Zagunđala sam. On se zagledao u mene. „Jebeno sam ozbiljan, ženo. Radiš sve
što ti kažem, kada ti kažem, i ne raspravljaš se sa mnom.“

„Znači li to da ne mogu ići u toalet bez tvoje dozvole, šefe?“

Vilica mu se trznula. „Drugo pravilo,“ protisnuo je kroz stisnute zube. „Nemoj

biti drska.“

„Ne mogu si pomoći, takva sam,“ istaknula sam.

„Onda to zadrži za sebe. Ne mogu garantirati za tvoju sigurnost ako ne radiš kako
ti kažem. Kada smo negdje vani ili ja razgovaram s ljudima, ti ostaješ točno tamo gdje
ti kažem i šutiš. Ako želiš da nađemo tvoju sestru, pustit ćeš me da radim svoj posao i
suzdržat ćeš se od toga da mi smetaš.“

„U redu, čovječe, shvaćam,“ rekla sam, podižući ruke.

29
 „Treće pravilo, ostaješ sve vrijeme u mom vidokrugu, ukoliko nismo na sigurnoj
lokaciji. Nije mi potrebna još jedna nestala osoba.“

Prislonila sam ruku na čelo i salutirala mu.

„Četvrto pravilo“, praktično je ispljunuo. „Ne postavljaš pitanja, ne govoriš, ne

miješaš se u moje poslove. Znam što radim i tvoje mišljenje o tome me ne zanima.“

„Razumjela.“ Klimnula sam. „Sjedit ću, bit ću tiha, smješkati se i neću govoriti.“

Opet je zarežao. To je nekako seksi. Ne. Šupak. „Sad, daj mi moj ček prije nego
što krenemo.“

Zakolutala sam očima, zavukla ruku u torbu i pružila mu ček. Uzeo ga je, bacio
pogled na iznos, zatim ga strpao u džep i uperio pogled ravno. Pokrenuo je kamionet i
uputili smo se prema stanu moje sestre.

„Jesi li tako nadrkan zbog posla kojim se baviš ili si samo šupak po prirodi?“

Vilica mu se opet trznula.

„Pravilo broj četiri je upravo dopunjeno. Nema priče… uopće.“

„Znači, idemo na dug put, a ja ne smijem govoriti?“ U normalnim okolnostima

nisam baš društvena osoba. Ali njegova pravila i nadrkani stav me naprosto tjeraju da
ga nerviram.

Prsti su mu pobijelili, koliko je jako stegnuo volan. „Pričaj u svojoj glavu.“

„To bi značilo da imam problem.“

Frknuo je. „A kao nemaš ga?“

„Nizak udarac, šefe.“

„Zovem se Kenai!“

„Zovem se Kenai,“ promrljala sam, i okrenula se prema prozoru. „Mogu li makar

pjevati?“

„Ne!“ Odbrusio je, napravivši neki smrtonosni zvuk u grlu, dok sam ja nastavila
gledati kroz prozor žmirkajući. Ovo bi moglo biti zabavno. Vozili smo se nekoliko
minuta u tišini, prije nego što sam se okrenula i pitala, „Koliko će me stajati ovaj put?

30
Ne misliš da odsjedamo u hotelima sapet zvezdica?“

„Imaš ti dovoljno novca gospođice Drznice. Siguran sam da neće biti problem.“

To me nervira. Udahnula sam i pogledala ga. „Kako to misliš?“

„Svi na svijetu znaju tko si i kroz što si prošla. Također znaju da si iskoristila tu
priču, bol i situaciju- situaciju iz koje bi mnoge obitelji samo željele da im dijete izađe
živo-da zaradiš novac. Jebeno puno novca.“

„Je li to ono što ti misliš?“, rekla sam drhtavim glasom.

„Ne mislim ja to, ženo. Ja znam to.“

„Naravno, jer ti znaš više od mene o mojoj situaciji.“ Gledala sam ispred sebe,
kipeći iznutra, ali boljelo je. On pretpostavlja da me poznaje; pretpostavlja da zna kroz
što sam prošla. Nema on pojma. Ali, hej, neka šupak misli što god hoće. Ne moram mu
se sviđati. Treba samo pronaći Kaitlyn.

Debela knedla mi se formirala u grlu dok smo prilazili njenom stanu. Označen
je žutom policijskom trakom, ali Kenai ima odobrenje da uđe. Objasnio je da mu je
policija pružila uvid u neke dokaze, nakon što su pregledali stan, jer je angažiran na
ovom slučaju. Istoga trenutka kada smo ušli, moje srce se trznulo i bol me je presjekla
kroz samu srž. Cijelo mjesto je rastureno. Stvari su posvuda razbacane, lampe i slike
razbijene, ladice kompletno ispražnjene.

Zaboravljajući na Kenaia, počela sam kopati po njenim stvarima. Naišla sam na

staru uramljenu fotografiju. To je fotografija nas dvije, slikana prije moje otmice.
Mislim da mi je bilo osamnaest. Bilo je to kada smo provele tjedan dana na jezeru u
vrijeme proljetnih praznika. Obje se smijemo u našim jarko žutim bikinijima, izgledamo
tako bezbrižno. Rama je razbijena i izgleda kao da je netko rukama zgužvao fotografiju.

Čudno. Izravnala sam sliku i stavila je u džep, gutajući svoje emocije i išla sam
kroz stan, tražeći Kenaia. Našla sam ga u spavaćoj sobi, kako pretražuje ladice.
Razbacivao je stvari okolo, radeći brzo, kao da zna što traži. Vjerojatno je osjetio da
sam iza njega, kad je progovorio.

„Našao sam drogu ušivenu ispod madraca. Pilule. Nisam još siguran što su točno,

31
ali pretpostavljam ecstasy. Poveća količina. Policiji je sigurno promakla. Tko god da je
nju tražio, želio je to. Pretpostavljam da su ona i njen dečko u bijegu jer su se uvalili u
neko ozbiljno sranje.“

„Ja ne…“ gledala sam u drogu koju je bacio na krevet, ne želeći da povjerujem.
Ne želim povjerovati da bi Kaitlyn radila nešto takvo. Ali ne bih ni mogla znati, nisam
bila uz nju koliko sam trebala.

„Suoči se s činjenicama, ženo. Zakopavanje glave u pijesak neće pomoći.“ Ništa

nisam rekla. „Čini se da ništa ne fali u njenim ladicama, što me navodi na pomisao da
je otišla u žurbi, bez odjeće. Njena četkica za zube, četka za kosu i takve stvari, su još
uvijek u kupaonici. Idi u kuhinju, njenu radnu sobu, bilo gdje gdje bi mogla držati neke
papire i vidi možeš li naći neke poruke, brojeve, slova, takve stvari. Policija je već
pretražila njen laptop. Uzet ću ga na putu iz grada.“

Klimnula sam i požurila, počela sam u kuhinji. Našla sam neke poruke tamo, ali
ništa što bi nam pružilo neke informacije. Ipak, odnijela sam ih Kenaiu. Prešla sam u
radnu sobu, sve je bilo u kaosu. Ali u sredini sobe na stolu je bila poruka. Činila se skoro
savršeno na mjestu, što je čudno u rasturenoj prostoriji. Podigla sam je i pročitala.

Los Angeles. Petak. Razmjena. Posljednje upozorenje.

Zašto policija ovo nije uzela. Činilo se neobičnim. Koža mi se naježila dok sam
žurila prema Kenaiu. Proučavao je poruku, prodorno je gledajući, dok ju je nekoliko
puta okrenuo u rukama. „Što si rekla, gdje si ovo našla?“

„Samo je stajala na stolu. Skoro previše savršeno.“

„Neobično. Policija ju je trebala uzeti. Mislim da je netko bio ovdje poslije njih.
U svakom slučaju, to je početak. Javit ću im za ovo i mi krećemo u Los Angeles. Našao
sam nekoliko imena i brojeva koje možemo usput provjeriti. Pričao sam s nekoliko ljudi,
prije nego što sam te pokupio-policija mi je dala sve što je mogla, ali ovdje nema puno
što bi nam koristilo. Moramo da na put. Idemo.“

„Kamo idemo prvo?“

Mahnuo je rukom. „Ovo ime i broj ukazuju na Santa Fe. To je naša prva stanica.“

32
Klimnula sam. Krećemo.

33
 7. poglavlje

Prvih nekoliko sati puta bili su užasni. Sjedila sam u neugodnoj tišini, pitajući se
jesam li napravila ogromnu grešku. Mogu li vjerovati ovom čovjeku? Što ako ne mogu?
Što ako idem u pogrešnom pravcu, gubeći dragocjeno vrijeme? Nervoza me sustiže i
lupkam prstima po koljenima dok Kenai ne zalaje na mene da prestanem. Zatvorila sam
oči i koncentrirala se na to kako se osjećam. Znam da je Kenai kreten, ali mi instinkt
govori da je pravi kreten za ovaj posao. Naučila sam vjerovati svom instinktu.

Uostalom, ovo je za Kaity. Ne radi se o meni. Otišla bih na kraj svijeta i

angažirala bilo koga, samo da znam da će se sigurno vratiti kući. Dok mislim na nju,
steže me u grudima i previše poznati osjećaj anksioznosti mi obuzima srce. Što da radim
ako se njoj nešto dogodi? Pomisao da pati, da skonča život tako brzo… Ne, ne smijem
da mislim o tome. Udahnula sam duboko i pokušala skrenuti misli.

Posegnula sam da pojačam radio, ali i prije nego što sam ga dohvatila, lupio me
je po prstima. Kenai voli voziti u potpunoj tišini, ali dozvolio mi je da upalim radio.
Ipak, bio je toliko utišan da nisam mogla ništa čuti, samo blagu buku. Sunce je upravo
zašlo i imamo još nešto više od tri sata vožnje prije nego što se zaustavimo preko noći.
Nije mi dozvoljeno da upalim unutrašnje svjetlo da čitam, tako da sam zaglavljena
ovdje, u mraku, u tišini.

U redu. Skratit ću si vrijeme nervirajući njega. „Koliko imaš godina, šefe?“

Nije odgovorio.

„Da pogađam. Pedeset i dvije?“ Zacerekala sam se vlastitoj šali, ali on ništa nije
rekao. Bože, čovjek nema nimalo smisla za humor. „Nastaviti ću govoriti dokle god mi
ne odgovoriš. Vjeruj mi, teško me je ušutkati.“

„Trideset i tri“, rekao je.

34
 Previše si mlad da bi bio takav mrgud.“

Frknuo je.

„Jesi li oženjen? Ne, čekaj, povlačim to. Previše si zloban. Možda jesi zgodan,
ali to iskreno nije dovoljno da prikrije tvoju ličnost.“

„Jesi li završila?“

Osmjehnula sam se. Sigurno zna da ga zezam, zar ne? Možda nikada nije imao
ženu koja nije obraćala pažnju na njegova raspoloženja bez da se uzruja. „Mogu li
pojačati radio?“

Bijesno je klimnuo. „U redu.“ Pojačao ga je taman dovoljno da čujem i ja sam

odmah počela pjevušiti. Podigla sam noge na kontrolnu ploču i on je odmah pružio
ruku, odgurujući ih. Nastavila sam pjevati, ovoga puta malo glasnije i poslije nekoliko
minuta, lupio je rukom po dugmetu, isključujući radio.

„Hej!“ protestirala sam. „Slušala sam to!“

„Pjevala si i zvučalo je kao mačka koja se davi!“

Prekrižila sam ruke. „A kako misliš da se poboljšam ako ne vježbam?“

Nije odgovorio.

„Što je sljedeće? Izbacit ćeš me iz auta?“

„Hoću ako nastaviš brbljati. Pitaj posljednju djevojku kako je to za nju ispalo.“

„Voljela bih vidjeti da samo pokušaš. Možda sam mala, ali pružila bih ti pakleni
otpor.“

Uzdahnuo je. Nerviram ga. Sjajno.

„U redu, sjedit ću ovdje u tišini, gušeći se u samosažaljenju, osjećajući kako

nikoga nije briga…“

„Pobogu, ženo!“ povikao je, dok sam se ja krišom nasmijala svom dramatizmu.
„Hoćeš li jebeno prestati govoriti?“

Otpuhnula sam i okrenula se prema prozoru. Moja koljena već polako počinju
boljeti, a jedva smo tri sata na putu. Dok se zaustavimo, bit ću u velikim bolovima,

35
znam da hoću. Ukoliko se ne krećem dovoljno, bol postaje sve gora i gora dok ne budem
prinuđena da uzmem jake lijekove protiv bolova. U žurbi da se spakiram, nisam ponijela
svoje lijekove protiv bolova. Sigurna sam da G. I. Joe pored mene ima neke, bar se
nadam.

Pokušala sam se udobnije namjestiti.

„Prestani se vrpoljiti. Zar ne možeš spavati ili tako nešto?“ Kenai je gunđao.

„Imaš li neke lijekove protiv bolova?“

„Zašto?“

„Trebaju mi.“

„Zbog čega?“ zahtijevao je.

„Oni uklanjaju bol, zar ne?“

„To ovisi o tome koja vrsta boli je u pitanju, neke stvari djeluju na drugačija
područja i drugačije probleme.“

„Znaš što,“ progunđala sam, namještajući se tako da mi obraz bude naslonjen na

prozor. „Zaboravi.“

Ništa nije rekao. Nisam ni ja. Ovo će biti jedno dugačko putovanje. U agoniji
sam.

Do trenutka kada smo stigli u motel popodne, samo sam se željela sklupčati i
umrijeti. Bol se širila od mojih koljena, ravno prema mojim nožnim prstima i boljelo je.
Bože, kako je samo boljelo. Kenai nas je prijavio. Bila je samo jedna slobodna soba, ali
srećom imala je dva kreveta. Kenai se nije bunio-rekao je da me želi držati na oku. Kako
god, tip je opsjednut kontrolom. Stvarno sam željela vlastitu sobu i vrući tuš, ali sam u
prevelikim bolovima da bih se bunila.

Nervoza mi raste dok ga gledam kako nosi naše torbe, dok pokušavam ne šepati
dok hodam. Što ako budem imala noćnu moru. Ne želim da on to čuje. Možda bih
trebala tražiti odvojene sobe. Sigurno imaju neku rezervnu… Stigla sam do ulaznih
vrata, taman da vidim kako Kenai kopa po torbi koju je bacio na veliki dupli krevet.
Jedan od dva.

36
 Prišla sam svom krevetu i sjela što sam brže mogla. Moja koljena su zavrištala i
počela se tresti. Potrebna mi je vruća voda i nadam se da ću moći ukrasti nekoliko
lijekova protiv bolova iz njegove torbe, dok se bude tuširao. Ustala sam i gledala ga,
dok sam grabila svoj ručnik i krenula u kupaonicu. Osjećam kao da mi pogledom prži
leđa, ali ne okrećem se. Samo sam ušla i zatvorila vrata.

Čim sam ostala sama, oslonila sam se na umivaonik i nekoliko puta duboko
udahnula. Bit će sve u redu. Toliko sam umorna da neću ni sanjati, a ako i budem,
sigurna sam da neće ni primijetiti. Uglavnom ne vrištim. Uglavnom. Koljena me uvijek
manje bole poslije vrućeg tuša. Sve će biti dobro. Radim ovo za Kaity. Potrebna sam
joj, samo se moram podsjećati na to. Odgurnula sam se i posrnula prema tušu da
odvrnem vodu. Skinula sam se i ušla. Pustila sam vruću vodu, onoliko vruću koliko sam
mogla podnijeti i naslonila se na hladni zid prekriven pločicama i pustila da mi voda
teče po blago savijenim koljenima. Bole, Bože, kako bole. Šteta koja im je napravljena,
nikada se ne može popraviti: ligamenti, mišići, kosti-sve je uništeno. Zurila sam dolje
u ružne ožiljke koji ih okružuju i njihov čudan oblik.

Užasno. Ružno. Odvratno. Pogled mi je prešao na zglobove, gdje su izblijedjeli

ožiljci još bili vidljivi. Većina ljudi misli da su od povreda koje sam sama sebi nanijela,
ali ustvari su tragovi vezivanja. Toliko sam se jako pokušavala osloboditi, da sam
izderala svoju kožu. Većina i ne primjećuje ožiljke, jer uglavnom nosim sat i narukvice,
ali oni su tamo. Neprekidni podsjetnik na užas koji sam preživjela. Onda je tu moja kosa
i kako ona izgleda jer je kompletno bila iščupana iz tjemena. Popravila sam kosu da to
prekrije, ali i dalje imam ožiljke gdje kosa neće ponovo izrasti.

Usprkos bolovima, uspjela sam se oprati. Tada sam shvatila da nisam ponijela
rezervnu odjeću, a zahvaljući nepostojećoj zavjesi na tušu, odjeća koju sam skinula sada
je natopljena. Sjajno. Baš sjajno. Omotala sam izblijedjeli zeleni ručnik oko sebe i
otvorila vrata, vireći. Kenai je stajao bez majice kraj prozora, pričajući na telefon.

Duboko sam udahnula. Majko Božja. Ogroman je. Veliki zid mišićavog čovjeka.
Koža mu je zategnuta preko mišića, koji su toliko nabrekli, da mogu vidjeti svaku
krivinu i liniju. Koža mu je glatka i prekrivena tetovažama. Intrigantni dizajn, koji
naizgled ne predstavlja ništa, a u isto vrijeme je prelijep. Traperice mu vise nisko na

37
uskim kukovima, a njegove duge, snažne noge, čini se, idu u nedogled. Tamna kosa
koja se kovrča oko vrata i ne mogu to poreći, njegova pozadina, čine nevjerojatan prizor.

Pokušala sam se prišuljati svojoj torbi, ali koljena me ubijaju i svaki korak mi je
sve teži i teži. Dobar san bi trebao pomoći. Podne daske su zaškripale i Kenai se
okrenuo. Zatečena sam njegovim ubojitim tijelom i grudima prekrivenim tetovažama,
a on je zatečen jer sam se polugola pokušala prikrasti krevetu. Oči su mu se spustile
prema mom ručniku, pa niže prema koljenima. Znam da stojim čudno, ali ne mogu si
pomoći. U bolovima sam. Neudobno sam se okrenula, jer znam da zuri u moje ožiljke.
Okrenula sam mu leđa, uzela stvari iz torbe i odšepala nazad u kupaonicu. Obukla sam
se najbrže što sam mogla i izašla. Do trenutka kada sam se ponovo pojavila, Kenai je
završio s pozivom i čekao s ručnikom prebačenim preko ramena. Istog trenutka kada
sam izašla, zastao je i prodorno me pogledao.

„Boli te.“

„To sam ti već rekla“, promucala sam podižući gard ponovo. „Ali ti si htio igrati
dvadeset pitanja, umjesto da mi odmah daš što mi treba.“

Klimnuo je prema mojim koljenima. „Često te boli?“

„Uzimajući u obzir da su bila smrskana, da.“

Pogledao me je u oči, trepnuvši. „Smrskana?“

„Ma daj, ne pravi se da ne znaš. Ti kažeš da znaš sve o meni, a nisi znao...“ glas
mi se promijenio, progutala sam knedlu, „da mi je slomio i smrskao koljena?“

„Nisam to znao.“ Nije rekao više ništa, prošao je svojoj torbi, nagnuo se,
pogledao i izvukao tablete. Dobacio mi ih je i ja sam ih uhvatila, sretnuvši njegov
pogled. „Ove će pomoći. Idem se otuširati.“

„Hvala,“ promucala sam dok je on nestao. Tek je popodne i ja moram smisliti

kako da skrenem misli u sobi s njim, dok ne bude vrijeme za spavanje. Uzela sam
telefon, popela se na krevet i stavila slušalice.

Bit će ovo nekoliko dugih sati.

38
 8. poglavlje

Vid mi je zamućen. Bacila sam pogled unaokolo, pokušavajući otkriti gdje se

nalazim, ali sam vezana. Trepnula sam nekoliko puta, ali soba je toliko mračna da ne
vidim ništa. Ne mogu ništa čuti. Ne znam gdje sam. U mislima sam vraćala sate koje su
prethodili. Pomogla sam čovjeku koji je ispustio svoju torbu, zatim… nejasna sjećanja
o buđenju u zadnjem dijelu kombija, zatim… ništa.

Pokušala sam se osloboditi, ali ruke su mi čvrsto bile vezane, kao i moje noge.
Migoljila sam se i okretala dok se nisam uspravila u sjedeći položaj. Na podu sam, po
osjećaju bih rekla da je beton. Nisam riskirala dozivanjem, nisam željela da, tko kod da
me je oteo, zna da sam budna. Strah mi steže grudi i pokušavam umiriti disanje.

Jesam li oteta? Hoću li biti prodana? Silovana? Nešto još gore? Zajecala sam
od oštre boli koja mi se proširila utrobom, podsjećajući me da je moj strah vrlo stvaran.
Čuo se kliktaj s moje lijeve strane i malo svjetla je prodrlo u prostoriju. Čovjek je ušao.
Nešto je držao u ruci, ali ne vidim što. Izgledao je potpuno normalno - tamna kosa,
plave oči, prosječne visine.

Tko je on? „Vidim da si budna,“ rekao je otvarajući širom vrata i paleći svjetlo.

Mojim očima je bilo potrebno nekoliko sekundi da se prilagode. Zatim sam ga

ponovo pogledala i spustila pogled na predmet u njegovim rukama. Izgleda kao… kao
kosa. Moj trbuh se pobunio, dok se on glasno smijao, prilazeći bliže.

„Zar ti se ne sviđa moja sitnica?“ Podigao je kosu.

Bila je iste boje kao moja. Imala je mrlje od krvi. Pozlit će mi. O, Bože. Povratit
ću. Tko je on i što želi od mene? Bože. Pomozi mi.

„Pusti me,“ molila sam slomljeno.

On se zahihotao. „Zar nećeš vrištati? Druge djevojke jesu, kada su shvatile tko
sam.“

39
 Tko je on? Ne razumijem.

„Aha,“ rekao je, prolazeći prstom kroz kosu. „Ti ne znaš tko sam.“

Ne govori ništa. Pokušaj naći izlaz odavde. Sigurno postoji način.

„Siguran sam da si čula za mene. Koje su mi ono ime dali u medijima, ah, da,
Vrebač.“

Vrebač. Strah mi je rastrgao grudi i svijet mi se okrenuo naglavačke dok sam se

prisjećala svega što sam čula o njemu. Čovjek koji otima djevojke i oguli im kožu na
živo. Serijski ubojica. Sjećam se da sam čula o njemu na vijestima i znala sam da nisu
blizu da ga razotkriju.

Ne. Bože. Molim te. Ne. Vrištala sam pokušavajući se osloboditi svojih okova.
Toliko su stegnuti da moji zglobovi gore. Nisam prestajala.

„Aha, sad napredujemo. Izvoli.“ Bacio je kosu i ona je sletjela u moje krilo. Moj
vrisak postaje mahnit dok zurim u zapetljani nered u svom krilu. Je li to… je li to koža?
„Ovo je od posljednje djevojke. Bila je slaba. Uopće nije bila zabavna. Ti, s druge
strane…“ Prišao je korak bliže. „Ti izgledaš kao da ćeš biti jako zabavna.

Naglo sam se uspravila s uzdahom, a ruke su mi automatski poletjele da odbace

nepostojeći predmet s mog krila. Znoj mi je curio niz obrvu i potreban mi je trenutak da
se saberem. Pogledala sam uokolo po sobi, trljajući grudi u pokušaju da smirim
uznemireno srce, onda sam se sjetila gdje sam i s kim.

Kenai. Tražimo Kaitlyn. Sve je u redu. Progutala sam gorući osjećaj u grlu,
polako odbacila pokrivače sa sebe i pogledala u Kenaia. Okrenut je prema zidu, s rukom
ispod glave. Lagano sam na prstima prišla malom frižideru u uglu, otvorila ga i uzela
bocu vode. Ponijela sam je do kreveta, istežući koljena usput. Bolje su. Što god da mi
je Kenai dao, pomoglo je. Sjela sam na krevet, polako pijuckajući vodu i uživajući u
umirujućem efektu koji je imala na moje grlo.

Zatvorila sam oči i klimnula u tišini. To je bio samo san. Njega nema. Mrtav je.
Ja sam preživjela.

Ponavljala sam mantru u glavi, sve dok hrapavi, pospani glas nije progovorio:

40
„Koliko loše je bilo?“

Okrenula sam se i pogledala prema Kanaijevom krevetu. I dalje je bio okrenut

prema zidu, ali očigledno je bio budan. Srce mi je počelo lupati. Znači, čuo me? Jesam
li vrištala? Bože, što li sam govorila?

„Oprosti, nisam te htjela probuditi,“ prošaputala sam u tami.

„San. Koliko loš je bio?“

„Ma, u redu je.“

„Nije u redu,“ zarežao je okrećući se da me pogleda. Jako sam se trudila da ne

gledam u njegove grudi, ali teško je.

Nisam bila s muškarcem otkako sam oteta, prije 5 godina. Prije toga, bila sam
pomalo divlja i prilično popularna. Imala sam nekoliko momaka, ali ništa ozbiljno.
Uživala sam u mladosti i slobodi.

„Vrištala si sigurno deset minuta.“ I on je samo tako ležao tamo? „Oprosti.“

„Nisam te htio buditi. Kažu da to nije dobro. Prestala si tek prije minutu, dvije.“

„Oprosti“, ponovila sam.

Sjeo je, prolazeći rukom kroz kosu. „Prestani se ispričavati. Zar ne želiš govoriti
o tome?“

Skupila sam oči. „Ti misliš da znaš sve o meni. Došao si do vlastitih zaključaka
i pretpostavki o meni. Zašto misliš da bih pričala o tome s tobom?“

Sažaljivo me je pogledao. „Kako hoćeš.“

Zatvorila sam usta. Ljuta i pomalo razočarana što nije mi ni pokušao proturječiti
da bi saznao. Što sam mogla očekivati. Pitao je samo zato što je to pristojno. Ponovo
sam legla, navlačeći pokrivač preko tijela i osluškivala dok se Kenaijevo disanje nije
izjednačilo.

Zaspao je. Samo tako. Ovo će biti jedno dugačko putovanje.

Čak i prije nego što je sunce izašlo slijedeće jutro, Kenai je bio obučen i spreman
za pokret. Izvukla sam se iz kreveta, mršteći se od frustracije jer su moje se noge odbile

41
kretati bez boli. Ipak, uspjela sam se odjenuti i zarežati na Kenaija kada me je pitao
želim li kavu i otišla do auta.

Krenuli smo na put u tišini i uspjela sam čak malo i odspavati, dok smo išli prema
Santa Feu. Kenai želi ići u jedan klub razgovarati s nekim čovjekom o Chrisu. Tamo
nas vodi prvi trag pa ga pratimo u nadi da ćemo dobiti neke odgovore. Ne znam kako
su ta dvojica povezani, ali Kenai je bio na telefonu nekoliko sati, prikupljajući
informacije. Vlasnik kluba je prema saznanjima vrlo poznat u svijetu droge.

Pretpostavljam da je to bolji trag, nego da smo ostali u Coloradu. Stigli smo u

klub malo poslije podneva, poslije doručka i čekanja da Kenai obavi još neke pozive.
Klub se nalazi iznad restorana i bara i njihov je dio. Restoran i bar su otvoreni, ali klub
je bio zatvoren. Kenai ima razloga da vjeruje da je vlasnik tamo. Toliko sam uspjela
shvatiti iz njegovih razgovora. Osim što je razgovarao telefonom, meni je jedva uputio
nekoliko riječi. Kako god.

Kenai je parkirao auto u uličici pored kluba/restorana, okrenuo se prema meni

ozbiljnog izraza. „Ne mrdaj iz kamioneta.“

Salutirala sam mu. „Da, šefe.“

Vilica mu se trznula. „Ozbiljan sam, Marlie. Nemam vremena ni za nikakva

sranja. Ostaješ u autu ili ćeš morati odgovarati.“

„Čula sam te i prvi put“, promucala sam.

Izašao je iz auta, zalupio vratima i zaključao ga klikom na ključ. Sjedila sam

mirno, jer nisam htjela razljutiti zvijer ovako rano. Čekala sam dobrih trideset minuta
prije nego što je Kenai izašao ozbiljnog lica i stisnutih pesnica. Otključao je auto i
uskočio, paleći ga bijesnim trzajem.

„Što se dogodilo?“

„Ne obraćaj mi se.“

Prekrižila sam ruke. „Nismo se tako dogovorili. U pitanju je moja sestra. Ja te

plaćam. Želim odgovor.“

Ispalio je pogled prema meni i rekao „Moj kontakt nije bio tamo. Nekako je jebač

42
znao da dolazim. Nemam pojma kako je saznao. Jesi li rekla nekome?“

Odmahnula sam glavom. „Kome sam mogla reći?“

Prešao je rukom preko lica. „U svakom slučaju, znam gdje je. Veži se, princezo.
Idemo u Vegas.“

Trepnula sam. „Kako to misliš?“

„Mislim da sam bio jasan.“

„Vegas je otprilike devet sati udaljen.“

„Stat ćemo usput.“

„Ne možeš biti ozbiljan. Preći ćemo toliki put da bi razgovarali s nekim tko
možda ima, a možda i nema neke informacije o Chrisu?“

„Tamo će ovaj jebač biti sljedećih tjedan dana, a on je trenutno najbolji trag koji
imamo. Tako da, ako ga želimo naći, moramo krenuti. Želiš li pronaći sestru ili ne?“

„Da, ali...“

„Onda nemoj preispitivati kako radim svoj posao,“ rekao je izvozeći auto na
glavni autoput. „Samo radi kako ti kažem. Molim te. Sad, veži pojas.“

„Bože, moraš li uvijek biti takav šupak? Imam pravo znati kuda me vodiš i koji
je plan.“

„Da,“ promrljao je. Onda je poslije kraće pauze nastavio. „Idemo do Flagstaffa
večeras, onda nastavljamo za Vegas sutra. Imam još jedan trag u Flagstaffu koji je
povezan s ovim likom - on bi nam mogao dati više informacija.“

„Sjajno“, mrmljala sam, privlačeći noge bliže i gledala kroz prozor. Srećom,
činilo mi se da se prilagođavaju mojoj novoj rutini. Ne bole toliko kao jučer.

Kenai ništa nije rekao dok smo kretali na još jedno dugo putovanje. Zaspala sam
negdje oko dva sata popodne i nisam se budila više od sata. Kada sam se probudila,
sunce je već polako počelo padati na horizontu, a Kenai je, kao i uvijek, bio fokusiran
samo na vožnju. Ne mogu više trpjeti njegovo pravilo da nema razgovora.

„Možda ti se ne sviđam…“ počela sam nakon što sam se protegnula.

43
 „I ne sviđaš mi se.“

Bože, kakav kreten. „Nisam završila rečenicu!“

„Ne zanima me čuti ostatak.“

Bijes je ključao u meni i prasnula sam. „Koji je tvoj problem sa mnom?“

Nije odgovorio.

„Možda te potajno privlačim, je li to u pitanju?“

Prsti su mu se stegnuli oko volana. „Ne, jebeno me ne privlačiš!“

„Pa onda u čemu je problem? Jesi li takav prema svima ili samo prema meni?“

Nije odgovorio, a ja sam se dimila od frustracije. “Znaš, mislim da previše oštro

osuđuješ ljude, ne daješ im ni šansu.“

Nekoliko sekundi je šutio, a onda je rekao. „Što?“

„Ne daješ ljudima šansu. Ti odmah pretpostaviš kako znaš sve o njima.“

„Netočno.“

„O, poštedi me tog sranja. Znam što misliš. Isto kao i svi ostali.“

„A što bi to bilo?“

„Da sam iskoristila svoju situaciju da zaradim milijune.“

„Zar nisi?“ pogledao me je kratko i rekao. „Vidio sam knjigu, video sam kuću.
Da, upravo to i mislim.“

„I misliš da sam sebična što sam to učinila?“ Nema on pojma. Nikakvog. Ali,
odigrat ću ovu igru s njim.

„Jebeno veliko da, mislim da si sebična. Ostale djevojke nikada nisu dobile
drugu šansu i umjesto da uživaš u slobodi, ti zarađuješ pare od toga. I njihove obitelji
moraju to gledati i to ih podsjeća na sve što su oni izgubili, samo kako bi ti zaradila.“

„Dozvoli mi da ti nešto kažem,“ rekla sam bijesno. „Znaš…“ nisam uspjela

završiti, jer je odjednom nešto glasno puknulo. Kamionet se zarotirao u stranu i na
trenutak sam bila zbunjena i pomalo ošamućena. Trebao mi je trenutak da shvatim što

44
se desilo kada se čuo drugi prasak i Kenai je opsovao. Pucaju na nas? Oh! O, moj Bože,
pucaju na nas!

„Kenai!“ plačno sam zavrištala. „Pucaju li na nas?“

Pogledao je iza i ja sam pratila njegov pogled. Tamo je bio crni džip sa
zatamnjenim staklima. Nikog više nije bilo okolo. Kako smo propustili da primijetimo
da nam se taj auto približio? Najvažnije, zašto dovraga, pucaju na nas? Prozor se spustio
i ruka je provirila. Još jedan pucanj se oglasio, ovoga puta pogađajući gumu. Vrisnula
sam.

„Zgrabi volan!“ Kenai je naredio.

„Što?“, odmahivala sam glavom s podignutim rukama. „Ne!“

„Sad!“ zagrmio je.

Pružila sam ruku i zgrabila volan bez razmišljanja. Kamionet se nagnuo kada se
Kenai okrenuo, udarajući me u ruku dok se naginjao nazad i izvadio… pištolj?

„O, moj Bože, ti imaš pištolj?“

„Ušuti i fokusiraj se!“ zagrmio je.

O, sranje. To nije dobro. Spustio je prozor, nagnuo se i zapucao. Kamionet se

ponovo nagnuo dok sam pokušavala upravljati njime, što je stvarno jako teško dok
pucaju na tebe i dok su gume u ne baš sjajnom stanju. Od pucnjeva me bole uši i dajem
sve od sebe da ostanem fokusirana na put ispred nas. Kenai je ponovo zapucao i vozilo
iza nas je počelo ubrzavati. Panika me obuzima i imam osjećaj da ne mogu disati.

„Kenai,“ zacičala sam bez razmišljanja.

„Drži čvrsto volan, budi mirna bez obzira što će se desiti. Fokusiraj se, Marlie!“

Progutala sam strah i usredotočila se na put. Vozilo nam se približilo sa strane.

Još jedan pucanj je odzvonio i kamionet se zanio. Vrištala sam kad je Kenai zabio svoje
stopalo u kočnicu i počeli smo se nekontrolirano vrtjeti. Pokušavala sam održati
kamionet što mirnijim, ali bezuspješno. Iskliznuli smo s puta, udarajući u prašinu.

Kenai je iskočio iz vozila prije nego što sam ja uspjela odahnuti od olakšanja.

45
 Kada se prašina slegla, vidjela sam da smo sami. Kompletno sami. Drugo vozilo
je otišlo i put je bio prazan. Kenai je žestoko opsovao, prije nego što je prišao s druge
strane i treskom pokušao otvoriti vrata. „Jesi li dobro?“

Gledala sam u njega, trepćući zbunjeno. „Ah...“

„Ti krvariš.“

Odmahnula sam glavom još uvijek zbunjena. „Što?“

„Sigurno si udarila glavom. Izlazi.“ Pružila sam ruku i dotaknula čelo. Prsti su
mi prekriveni krvlju i cijelo tijelo mi se ukrutilo. Oh. O, Bože. Uspomene su mi
preplavile glavu dok sam gledala u ljepljivu krv. Sjetila sam se još jednog puta kada mi
je glava krvarila. Oh. Oh. Oh, Bože.

Njegovi prsti su mi se zapetljali u kosu dok me je vukao niz hodnik. Borila sam
se, ali moje tijelo je umorno i slabo. Nisam jela dva dana. I pila sam jako malo vode.
Mučio me pričama o tome što će mi učiniti. Danas će mi pokazati video. Video kako je
na živo derao kožu posljednjoj žrtvi.

Ne mogu to gledati.

Ne želim. Još malo sam se borila, pokušavajući se osloboditi njegovog stiska.

Besmisleno je. On je previše jak, a ja previše slaba. Povukao mi je kosu i zavrištala
sam. Pokušala sam se osloboditi, ali to ga je samo još više razbjesnilo. Zalupio je
mojom glavom o pod toliko jako da mi se vid pomutio i bol je eksplodirala iza mojih
očiju. Slomljeni vrisak je iščupan iz mog grla dok me je on ponovo podizao i vukao niz
hodnik. Nešto toplo mi je teklo niz lice. Krv. „Prva kap krvi,“ rekao je zaustavljajući se
i brišući je svojim prstom. Vidjela sam da je crven i zagrcnula se od užasa. Podigao ga
je i prinio ustima.

Ne. Nemoj.

Usisao je moju krv sa svog prsta. „Ne mogu dočekati da vidim koliko ćeš krvariti.
Neke krvare više od drugih, mislim da ćeš ti biti jedna od njih. Samo čekaj dok vidiš
kako se krv skuplja oko tvog tijela dok gulim kožu s njega.“

Zagrcnula sam se i stresla u isto vrijeme.

46
 „Ne mogu dočekati da ti pokažem ovaj film. Posljednja djevojka je baš vrištala.
Bilo je tako zabavno. Mnogo je krvarila. Nadam se da nisi gadljiva.“

Nasmijao se sam sebi, kao da je ispričao najsmješniju stvar na svijetu.

„Pusti me,“ molila sam po ne znam koji put. Ignorirao me. Očigledno je bio
umoran od odgovora. Neka mi netko pomogne.

„Marlie!“ Neko me je prodrmao. Brzo sam trepnula. Srce mi je luđački udaralo,

grudi su mi se stegnule toliko jako da nisam mogla udahnuti. Još jedno drmanje je
natjeralo moje zube da zazveče i moje oči da se fokusiraju. Kenai je ispred mene,
njegove ruke su na mojim ramenima i drma me sasvim dovoljno da me otrgne od
uspomena.

„K-K-Kenai?“ šapnula sam.

„Uspaničila si se!“

Gledala sam dolje u svoj krvavi prst.

„To je zbog krvi. Molim te, obriši je.“

Dohvatio je moju ruku i stavio iza leđa. „Ne gledaj je. Očistit ćemo je.“

Klimnula sam i gledala ispred sebe u praznu, prašnjavu zemlju i pokušala se

koncentrirati na ovdje i sada. Pusti to, nema ga više. Mrtav je. Učinila sam nekoliko
vježbi disanja, koje me je moj terapeut naučio i do trenutka kada se Kenai vratio,
osjećala sam se manje uspaničeno.

„Jesi li dobro?“ pitao je dok je spuštao mali pribor za prvu pomoć pored mene i
vadio nekoliko alkoholnih maramica. Uzeo je moju ruku i prvo obrisao krv, onda je
prešao na moju glavu. Maramice peku i ja stisnem oči da se oduprem boli.

„Da,“ mrmljala sam.

„Događa li ti se to često?“

„Što?“

„Sjećanja.“

Stisnula sam zubima i ništa nisam odgovorila. Fokusirala sam se na posao koji

47
obavlja na mom čelu. Shvatila sam da me njegova ruka drži za bradu dok okreće moju
glavu s jedne na drugu stranu da bi očistio ranu. Odjednom, to je jedino na što sam
fokusirana. Njegove šake su velike, pomalo grube i tako muževne. Osjećaj je dobar.
Čak siguran. Otvorila sam oči i vidjela da su njegove fokusirane na moje usne. Moje
srce udara u grudima, dok zrak postaje gust od napetosti kakvu nisam nikada osjetila.

Istog trenutka kada je shvatio da ga gledam, pustio me i odmaknuo se. „Gotovo

je. To je samo površinska ogrebotina.“

Gledala sam svuda, osim u njega. Što je to bilo? Trenutak? Ne. On me mrzi. On
je šupak. Ali, ozbiljno. Što je to bilo?

„Što se desilo s drugim vozilom?“ Pitala sam odlučna da skroz promijenim temu.

Zatvorio je pribor za prvu pomoć i odmakao se. „Odjurio je.“

„Zašto bi nas netko pokušao ubiti?“ Rekla sam više nego zbunjena.

„Nisu nas pokušavali ubiti.“

Trepnula sam. „Pucali su na nas, šefe.“

Prostrijelio me pogledom. Ignorirala sam ga i čekala da objasni.

„Da su nas htjeli ubiti, pucali bi kroz zadnji prozor ili kada su prošli pored nas.
Ciljali su samo u gume, što znači da su nas htjeli samo usporiti.“

Oh. To ima smisla. „Misliš li da je to naručio vlasnik kluba?“

„Moguće, ali djeluje previše ekstremno. Nije mi se činilo da bilo tko zna išta u
Santa Feu, pa ne vidim kako bi to moglo biti povezano.“

„Što bi drugo moglo biti?“

Frustrirano je prošao prstima kroz kosu. „Nemam jebenog pojma. Razmišljam.“

„Koliko je guma pogođeno?“

„Dvije“

„Oh.“

„Baš tako“, zagunđao je.

48
 „Pretpostavljam da imamo samo jednu rezervnu?“

Klimnuo je okrećući se i psujući ispod glasa. „I nema signala ovdje da nazovemo

vučnu službu.“

„Onda ćemo čekati neki auto da naiđe i pomogne nam?“

„Da, pretpostavljam. Može potrajati satima, a možda samo nekoliko minuta.“

„Sigurna sam da će netko proći ubrzo.“ Rekla sam puna nade, jer me ideja da
ovdje provedemo noć užasava.

„Vjerojatno hoće, ali neće se svi zaustaviti.“

U pravu je. Ni sama nisam sigurna bih li stala kada bih vidjela dvoje ljudi nasred
otvorene ceste s gumama izbušenim od metaka. Da ne spominjem, Kenai je zastrašujući
muškarac. Ne bih se žurila da mu pomognem.

„Što ćemo onda raditi?“

Prišao je zadnjem dijelu kamioneta i spustio stranicu i sjeo. „Čekamo.“

Izvukla sam se iz kamioneta i pridružila mu se nazad. Sjedimo u tišini sljedećih

pola sata, nadajući se da će neki auto proći. Sunce se nastavilo spuštati prema horizontu.
Uskoro će se smračiti. Želudac mi je zakrulio i od ove tišine Kenai je to čuo.

„Imamo li hrane?“ Pitala sam kada sam primijetila da me gleda.

„Ne.“

„Kako nisi ponio hranu na putovanje?“

„Stali smo ne tako daleko odavde da jedemo.“

„Pa? Svejedno moraš ponijeti nešto da imaš usput.“

I dalje me je gledao.

„Prestani zuriti u mene! Pravac vjetra će se promijeniti i tvoje lice će ostati tako.
Oh, čekaj, prekasno.“

Skočila sam dolje i otišla pronaći svoj telefon. Vidjela sam da imam dva
propuštena poziva od Hannah. Moleći se da ima nekih vjesti o Kaity, preslušala sam

49
poruke koje je ostavila.

„Hej, draga. Ja sam. Htjela sam samo čuti kako si. Dobila sam tvoju poruku
ranije. Nadam se da je sve ok. Ovdje još uvijek nema vijesti o Kaity. I dalje sam u
posjetu kod bake. Zvat ću te sutra da vidim kako napreduju stvari. Nadam se da ti put
nije prepun zbivanja.“

„Prepun zbivanja“ to bi bilo podcjenjivanje. Vratila sam telefon u torbu, ovdje

nema signala pa nema svrhe da je pokušavam zvati. Nagnula sam se i počela kopati po
torbi u nadi da ću naći nešto hrane, ali našla sam samo tampon, maramice, ključ i
osušeni cvijet. Stvarno, odakle mi to, nemam pojma.

Pridružila sam se Kenaiu, koji je i dalje gledao u daljinu. „Kako možeš toliko
dugo sjediti u tišini?“, sjela sam pored njega i čekala da mi odgovori.

„Nemaju svi potrebu da slušaju svoj glas 24 sata dnevno.“

To je bilo nepristojno. „Ne volim svoj glas nešto posebno. Vjerovao ili ne, kada
sam sama kod kuće, provodim puno vremena u tišini.“

„Pišeš li nastavak svog susreta s vragom?“

Trznula sam se. Bijes i frustracija su proključali u meni i eksplodirala sam bez
razmišljanja. „Ja nisam napisala tu jebenu knjigu, kretenu!“

Pogledao me je, šok je prešao njegovim licem, trenutak prije nego što se ponovo
okrenuo i nastavio gledati u daljinu. „Nije bitno jesi li je ti napisala i dalje si dozvolila
da bude objavljena i sigurno nisi odbila novac.“

Mrzim što me osuđuje. Trebala bih ga razuvjeriti, ali toliko sam ljuta zbog
njegove pretpostavke da zna sve, tako da prešutim. Neka vjeruje u što hoće o meni. Ne
zanima me. Ne treba mi više osuda u životu.

„Pokušat ću malo odspavati u kamionetu.“ rekla sam. Nije ništa odgovorio. „Ako
naiđe auto, ne zaboravi ga pokušati zaustaviti,“ dodala sam sarkastično. „Sigurna sam
da možeš podnijeti zvuk svog glasa nekoliko sekundi.“

Usne su mu se stisnule u ravnu liniju. „Mislim da postoji pravilo vezano za tvoju

drskost.“

50
 „Postoji“, rekla sam opušteno, „ali, kao što si dosad mogao primijetiti, ne
slijedim pravila.“

„Očigledno“, promrmljao je.

„Nađi način da se nosiš s time. Plaćen si duplo. Ja bih trebala određivati pravila.“

Protresao je glavom i pogledao me. Zadržala sam njegov pogled s jednako jakim
intenzitetom. „Idi na spavanje. Počinješ me nervirati.“

„Ajoj“, izgovorila sam glasom koji podrhtava. „To bi bila novost. Znaš, šefe,
kada bi se ti ikada nasmijao, vjerojatno bih pala mrtva od šoka.“

„Kada bih znao da je to tako lako, nasmijao bih se prije nekoliko dana.“

„Nadam se da ćeš pasti i slomiti nogu.“

Otpuhnuo je.

„Kreten.“

51
 9. poglavlje

Jedan stariji par je povezao Kenaia do najbližeg grada da nabavi nove gume.
Ostala sam čitajući knjigu na telefonu dok sam čekala. Ne mogu vjerovati da me je
ostavio ovdje samu, ali se ne bunim.

Kada su ga vratili dva sata kasnije, bacio se na posao mijenjanja guma. Htjela
sam mu pomoći, ali je zarežao na mene da ga ostavim da radi. S uznemirenim uzdahom
sjela sam pored puta i čekala. Kada je završio rekao je da sjednem u kamionet i vratili
smo se na put.

Vozili smo se do kasno u noć i stigli u Flagstaff, prijavili smo se u hotel na

recepciji i oboje smo zaspali čak i bez tuširanja, bili smo toliko iscrpljeni. Spavali smo
do deset ujutro i zgrabili smo brzu hranu za doručak na putu do Las Vegasa.

On je vozio dok smo tamanili naše ukusne, masne sendviče s jajima i

mješavinom krumpira, čini se da je bolje raspoložen danas. Digla sam noge na kontrolnu
ploču dok sam jela posljednje krumpiriće.

Kada sam završila pitala sam, „Zašto si ljut sve vrijeme?“

Nije odgovorio.

Izdahnula sam i nastavila, „Ozbiljno, je li ti se nešto dogodilo u životu pa si

ovakav ili si jednostavno ovakav?“

„Moj život nije tvoj posao.“ Rekao je tihim promuklim glasom.

„Možda nije, ali bi li te ubilo da razgovaraš sa mnom kao čovjek nekoliko

minuta?“

Gledao me krajičkom oka, onda uzdahnuo i rekao. „Mora biti tako.“

„Zbog posla?“

52
 Uzdahnuo je. „Zbog ljudi koje srećem. Ne možeš zamisliti kakva sve sranja
trpim. Većinu vremena se nalazim u istoj situaciji, odgovarajući na ista pitanja,
stavljajući ljude koje ne poznajem u svoj prostor stalno, moram biti ovakav ili bih
jebeno poludio.“

„Zašto ih onda vodiš sa sobom kada nekoga tražiš?“

„Ljudi su bliži s onima koje tražim, imaju informacije za koje bi meni bili
potrebni tjedni da ih pronađem. Nekada i ne znaju da znaju nešto, neki zvuk ili komentar
pokrene memoriju za podatak koji može biti ključan za istragu. Ne uzimam članove
obitelji ako ne moram, u slučaju kao ovaj olakšava mi posao.“

„Ostavljaš me u kamionetu većinu vremena. Nisam vidjela kako ti to olakšava

posao.“ Istakla sam.

„Imaš informacije koje mi trebaju, možeš prepoznati lica, možeš odgovoriti na

pitanja koja možda budem imao, da provjeriš pozadinske informacije. Ti poznaješ sestru
mnogo više nego ja i ja hoću izvući te informacije.“

„Dovoljno pošteno. Dakle kada si kod kuće, a ne radiš, jesi li i dalje ovako
raspoložen?“

Malo je protresao glavom, „Da.“

„Mogu samo zamisliti kako ti se djevojka osjeća.“ Mumljala sam više za sebe.

„Nemam vremena za djevojku.“

„Dakle,“ prasnula sam u smijeh. „To je očigledno. I da je imaš, vjerojatno bi te

ubila prije nego što bi završio prvi spoj.“

„I da imam,“ nacerio se „Ne bi bilo prvog spoja tako da ne bi bilo važno.“

„Dakle što, ne izlaziš na spojeve?“

„Ne.“

„Što radiš onda?“

„Jebem.“

Ugušila sam jezu u grudima i pogledala sam kroz prozor.

53
 „Da sam znao da je sve što sam trebao učiniti je reći nešto o seksu da bi ti bila
tiha, učinio bih to još kada smo krenuli.“

„Samo promatram pogled.“ Zureći u prazan pejzaž.

„Kakav pogled.“ Promrmljao je.

Okrenula sam se, „Ne bojim se razgovora o seksu.“

„Dakle tako?“ Rekao je kada me je brzo pogledao.

„Da, tako dakle.“

„Dakle, ako ti kažem nešto kao da ću te prebaciti preko haube kamioneta

stavljajući usta između tvojih nogu, ližući tvoju pičkicu dok ne vrištiš, ne bi uopće bila
uznemirena?“

Grudi su mi gorjele kao vatra. Nisam imala seks dugo vremena, ali više od toga
nikada nisam razgovarala s muškarcem tako prosto. Trudila sam se da izdahnem, ali
ništa nije izašlo. Pogledao me je, osmijeh je krasio njegovo lice, ovo je prvi put da ga
vidim da se smije. Izdahnula sam i zrak kao da je probio moje grudi. Kunem se da ne
sjedim da bih pala pod silom njegove ljepote.

„Hvala ti što si mi pokazala svoju slabost. Sada kada budeš puno pričala, znam
kako da te ušutkam.“

Usta, zašto ne radite? Ostavljate me kada vas najviše trebam.

Vratio je pogled na put, nisam rekla ništa, jer je ludo, prošlo je previše vremena
da bih se sada vraćala na to. Svi zvukovi su glupi. Podigla sam noge do grudi i gledala
sam kroz prozor dok nismo stigli u Vegas kasno popodne. Stali smo i pojeli još jedan
obrok prije nego što smo se prijavili u hotel. Ne možemo ići u klub i potražiti tog
muškarca do navečer, zato sam odlučila sići i igrati u casinu neko vrijeme. Moglo bi
mi skrenuti misli.

To je najbolji dio Vegasa, ne morate napustiti hotel da biste dobili malo zabave.
Ušla sam u casino i nabavila sam piće prije nego što sam stavila pare aparat i sjela.
Radila sam ovo otprilike jedan sat. Nisam pobijedila ni jedan jedini put. Stara žena iza
mene je čistila.

54
 „Znala sam da sam trebala sjesti za taj.“ Mrmljala sam sebi dok je ona svaki put
zacičala kada bi dobila.

„Mislio sam istu stvar.“

Okrenula sam se i vidjela sam prelijepog plavog muškarca kako stoji iza mene,
zureći u mene s velikim osmijehom. Ne znam tko je on, ali izgleda nevjerojatno dobro.

„Uvijek izaberem pogrešnog,“ nacerila sam se, „Bez obzira što učinim.“

„Ja također,“ pružio je ruku, „Ja sam Jacob, kako se ti zoveš?“

„Marlie.“

Nasmijao se.

„Da, znam, kao pas.“

Njegov osmijeh je postao veći, „Mislim da je prelijepo ime, pristaje ti.“

„Ne možeš znati,“ uzvratila sam osmijeh,“ Ne poznaješ me.“

„Volio bih. Mogu li te častiti pićem?“

Zašto da ne? „Naravno.“

Ustala sam i pratila sam ga do bara. Naručio mi je votku. Sjeli smo za šank,
okrenula sam se prema njemu i rekla sam „Dakle, Jacob, živiš u Vegasu ili si samo u
posjetu?“

„Posjetu, ti?“

„Isto, stala sam samo da prenoćim.“

„Onda bolje da učinim dobar posao i da te šarmiram.“

Nasmijala sam se, „Dobar si, djelovala sam na tebe tako jako?“

„Moram reći da sam te primijetio čim sam ušao.“

Počešala sam nos, „Ne mogu zamisliti zašto.“

„Dakle, tamo si bila, sjedila u trapericama i izgledala si mnogo bolje od bilo koga
oko tebe. Proučavao sam te i gledao kako se smiješ sebi dok si igrala. Imaš te male
nabore na nosu dok se smiješ. To je neodoljivo.“

55
 Porumenjela sam, „Znači, moje traperice su išle u moju korist prvi put?“

„Rekao bih da. Nastavi ih nositi.“

Srce mi je poletjelo. Nisam flertala s muškarcem od, pa, od njega.

„Pričaj mi o sebi, Marlie.“

Zurila sam u njega, i prvi put poslije mnogo vremena, shvatila sam da sam samo
Marlie. Ne djevojka koja je preživjela, ona koju nije ubio serijski ubojica. Ne poznati
autor. Samo Marlie. Ne moram biti nitko. Mogu biti svoja. Nikada ga više neću vidjeti.

„Nema se mnogo za reći,“ rekla sam, Bože, osjećaj je bio odličan. „Ja sam samo
djevojka koja živi u Colorado Springsu, radim kao konobarica. To je otprilike sve.“

Popio je gutljaj pića dok je promatrao moje usne. „Mislim da si više od toga.“

„Ne,“ zadrhtala sam, „To sam samo ja obična, stara Marlie.“

Pružio je ruku i stavio mi je pramen kose iza uha. „Ti si sve samo me obična i
definitivno nisi stara.“

Zadrhtala sam.

„Skloni ruke!“

Cimnula sam se na zvuk Kenaijevog bijesnog glasa. Okrenula sam se i vidjela

da stoji pored nas, prekriženih ruku, zureći u Jacoba. Bože, takva je guzica. Jacob je
spustio ruku, pogledao je u Kenaia, pa u mene, pa onda opet u Kenaia. „Oprosti čovječe,
nisam shvatio da je zauzeta.“

„Nisam.“

„Je.“

Rekli smo u isto vrijeme.

Koju vrstu igre on igra?

„Ne. Upravo sada on radi za mene, ako nastavi ovako, neće još dugo.“ Prasnula
sam poraženo.

56
 „Onda, u tom slučaju, pretpostavljam da bih se trebao popeti u kamionet i otići
kući.“

Kenai se okrenuo i krenuo van. Jebena budala će baš to učiniti.

„Tako mi je žao.“ Rekla sam Jacobu prije nego što sam ustala i otišla za
Kenaijem.

„Ozbiljno.“ Prasnula sam kada smo prošli kroz vrata. „Koji je tvoj problem?“

Okrenuo se, paleći me intenzivnim pogledom. „Ovdje smo da radimo, ne da se

zabavljamo i jebemo se.“

„Oprosti, rekao si da ne izlazimo do uvečer i nisam se jebala već sam bila na

piću.“

„To je sve zbog jebanja. Vidio sam kako te gleda.“

„Ljubomoran si?“ Podbola sam ga.

Koraknuo je prema meni, morala sam se zaustaviti da ne koraknem unazad. Drži

se, Marlie.

„Ljubomoran na to da bih mogao da koristiti svoj jebeni kurac i piti, umjesto da

radim ovo. Onda jesam. Dakle, srce,“ prišao mi je skroz blizu. „Ako se ja ne jebem,
nećeš ni ti.“

Naljutila sam se. „Ne možeš me spriječiti.“

Sagnuo se, namjestio je ramena na moj trbuh i podigao je u zrak.

„Gledaj me.“

„Pusti me!“ Vrištala sam udarajući ga u leđa.

Bože, tako je tvrd. Kao zid, kao zid od kamena.

„Spusti me… ti…. ti… ogromna životinjo.“ Prestala sam vikati, ali sam ga
nastavila mlatiti po leđima.

Stvarno ima lijepu pozadinu. Iako stvarno ne želim priznati, polaskana sam što
me iznosi odavde. Osjećam se lijepo što znam da sam izazvala reakciju, to što ne voli

57
da razgovaram s drugim muškarcima. Prošlo je mnogo vremena od kada je netko
pokazivao takvu reakciju. Osjećaj je lijep, ali mu neću to dati do znanja.

Iznio me iz casina i nosio me je sve do sobe. Otključao je vrata, ušao je unutra i

bacio me na krevet. Stao je ispred vrata, okrenuo se i rekao „Napusti ovu sobi i ja
napuštam ovaj slučaj.“

Onda je izašao i zalupio vratima za sobom.

„Ozbiljno!“ Vikala sam, dižući ruke u zrak.

Nije se vratio.

***

Kenai je došao po mene poslije šest da idemo u klub, da pronađemo muškarca i

neke informacije. Istuširala sam se, oprala kosu, osušila je i izravnala. Odustala sam od
teške šminke i samo se blago našminkala. Sjela sam na krevet i čekala ga. Dok sam ga
čekala, nazvala sam Hannah da vidim je li ona čula nešto novo. Javila se na drugo
zvono.

„Hej.“ Javila se zvučeći zadihano.

„Bježiš od nekoga?“ Smijala sam se.

„Od nečega. Kako ide?“

„Ne baš dobro. U Vegasu smo, idemo klub nešto provjeriti. Do sad nemamo
ništa.“

Nisam joj htjela reći za pucnjavu, iskreno, preplašila bi se još više.

„Znači, baš ništa?“ Pitala je, mogla sam čuti zvuk pomicanja s druge strane.

„Ne, ništa. Kako si ti? Kako je tvoja baka?“

„Ona je dobro i sve je dobro ovdje. Stvarno nemate ništa? Mislila sam da je
Kenai najbolji?“

Prasnula sam, „On je kreten, eto što je?“

58
 Nasmijala se, „To smo već znali. Nadam se da će nešto uskoro pronaći. Jadna
Kaity, mogla bi biti bilo gdje.“

„Znam,“ rekla sam, mrzeći način na koji je moje srce udaralo na zvuk
sestrinog imena.

Kenai je upao kroz vrata, izgledao je tako prokleto dobro da sam progutala
knedlu da bih spriječila uzdah da siđe s mojih usana. Bio je obučen u crne traperice,
tamno sivu pripijenu majicu i te proklete sexy čizme. Kosa mu je bila vlažna, par
pramenova je virilo i bio je svježe obrijan. Mogla sam vidjeti svaku liniju njegove vilice
sada. Bože, vruć je. Tako prokleto vruć. Seronja.

„Moram ići, pećinski čovjek je upravo upao. Zovem te kasnije.“

„Budi sigurna, nikada ne znaš tko može upasti. Ti ljudi su možda opasni.“

„Bit ću u redu. Vidimo se, dušo.“

„Kasnije.“

Prekinula sam poziv i ustala. „Spreman?“

„Ovdje sam.“ Promrmljao je, nije mi promaklo kako je odmjeravao moje

tijelo. Nešto je bljesnulo u njegovom pogledu kada je sklonio pogled, čvrsto.

„Hajde da završimo s ovim.“

Prošao je kroz vrata i pružio ruku čekajući da izađem iz sobe. Prošla sam pored
njega, zabacujući kosu iza ramena kako sam prošla pored njega. Ispustio je frustrirani
zvuk, ali me pratio niz stepenice. Odvezli smo se njegovim kamionetom do kluba koji
je već bio pun ljudi.

„Nemoj ni s kim razgovarati, nemoj postavljati pitanja, samo sjedi i drži svoja
usta zatvorena. Jesi li čula?“

„Čula sam.“ Promrmljala sam.

„Mislim to, Marlie. Samo ušuti.“

„Da, šefe. Čula sam te.“

59
 Dao mi je dug pogled, zatim smo ušli u klub. Trebalo nam je deset minuta da
uđemo i sekunda da budemo okruženi ljudima. Gurala sam se kroz gužvu iza Kenaia
dok nismo došli do šanka. Izvukao je stolicu i naredio „Sjedni, vraćam se brzo.“

Spustila sam dupe na stolicu i gledala u njega kao neki pas. „Votka za nju.“

„Kako znaš što pijem?“

„Čuo sam da je Jeffery naručio za tebe.“

„Bio je Jacob, kako obzirno od tebe.“

Ništa nije rekao, kao i uvijek, kada mi je stiglo piće okrenuo se i nestao je u
gužvi. Gledala sam okolo, razgledala sam dobro obožavani klub. Bit ću ovdje neko
vrijeme, dobro je uređen. Drveni podovi, drveni šank i stolice, ali sve drugo je crveno.
Separei, cijeli dekor. Ima blagi country osjećaj, samo što ovdje nijedna jedina osoba ne
izgleda kao da su u country klubu. U suštini, većina njih izgleda blago... Grubo.

„Što radiš ovdje sama, lijepa djevojko?“

Okrenula sam se na zvuk grubog, nabrijanog glasa i vidjela muškarca da zuri u

mene s nametljivom facom. Izgledao je kao da ima trideset, možda malo više, imao je
neurednu crnu kosu i plave oči. Sladak je. Ne očaravajući, ali sladak. Naslonio se na
šank vjerojatno jer je imao problem da stoji uspravno.

„Samo čekam prijatelja.“ Okrenula sam se nazad prema svom piću.

Pijan muškarac. Ugh.

„Tvoj prijatelj je muško ili žensko?“

Kakvo glupo pitanje.

„Muško. Veliki, strašan muškarac.“ Promrmljala sam.

„Pusti me da ti kupim piće dok čekaš.“

Podigla sam svoje piće, „Imam već.“

„Mogu ti reći da si posebna.“ Rekao je gledajući po gomili. „Dolazim ovdje

često. Vidim mnogo lica. Ne viđam ovdje mnogo djevojaka poput tebe.“

„Djevojaka poput mene?“

60
 „Da, one koje su lijepe i slatke.“

„Nisam nijedno od toga, samo sam ovdje dok čekam prijatelja da on potraži…
svog prijatelja.“

„Stvarno, tko je njegov prijatelj?“

Prasnula sam, „Ne znam njegovo ime.“

„Hmmmm.“

Gledala sam u njega i pitala se je li ikada vidio Kaity ovdje. Neću nikog
povrijediti ako pitam. Zar ne? Uzela sam telefon i našla sliku sestre. „Jesi li možda vidio
ovu djevojku?“

Škiljio je, proučavao je fotografiju, nešto mu je bljesnulo u očima samo na

sekundu. Mnogo ljudi ne bi primijetilo, ali postala sam jako dobra u čitanju ponašanja
tijela kada sam pobjegla. Nešto sam primijetila upravo sada. „Ne,“ kaže, „nikada je
nisam vidio. Zašto?“

Sklonila sam telefon, „Bez razloga.“

„Moram ići, prijatelj mi se upravo pojavio.“ Odgurnuo se od šanka, „Bilo mi je

drago da te upoznam, Marlie.“

Nestao je i sva sam se naježila. Nisam mu rekla svoje ime. Ustala sam i okrenula
se tražeći ga po gomili. Počela sam se probijati do njega, vidjela sam da je nestao u
drugoj prostoriji. Trebalo mi je pet minuta da se probijem kroz gužvu kada sam požurila
u drugu prostoriju. Bili su toaleti desno i vrata na kraju. Došla sam do vrata i prošla sam
kroz njih.

Izašla sam na parking gdje su tri muškarca stajala i pričala. Muškarac kojeg sam
tražila je pričao s jednim od njih. Požurila sam kroz njih i rekla „Hej!“

Prestali su govoriti i svi su se okrenuli. Brzo sam odmjerila drugu dvojicu. Jedan
je nizak, ćelav i ima ljutiti izgled. Drugi je visok i mršav, crne kose s umirujućim plavim
očima. Potpuno suprotni. Vratila sam pogled na muškarca s kojim sam pričala. On je
jedini s kojim trebam razgovarati.

61
 „Jesam li zaboravio nešto?“ Rekao je, ali bilo je nečega u njegovim očima...
nešto... loše.

„Nazvao si me Marlie!“

„Tako si rekla da se zoveš.“

Odmahnula sam glavom. „Nisam ti rekla ime. Znaš li nešto? Imaš li moju sestru?
Kunem se Bogom…“

Muškarac je iskoračio, „Što?“ Rekao je ledenim glasom.

„Samo želim znati gde je ona,“ rekla sam, osjećajući strah kako mi se penje
kičmom i steže mi tijelo. „Ako imaš informacije, platit ću za to što znaš.“

„Nemam nijednu ideju o čemu ti pričaš.“

„Lažeš.“ Rekla sam pažljivo, „Kako znaš moje ime, nisam ti ga rekla?“

„Svi znaju tvoje ime Marlie. Ti si djevojka koja je pobjegla Vrebaču. Knjiga koju
si izdala je svuda.“

Trepnula sam.

Sva tri momka su se nasmijala.

„Čuo sam,“ ćelavi je istupio naprijed, „Da je dodirivao djevojke. Je li tebe

dodirivao, Marlie?“

Uši su počele zvoniti.

„Čuo sam,“ visoki je rekao, „da je djevojkama čupao kosu. Je li i tebi, Marlie?“

Tjeme me je peckalo na uspomenu.

„Čuo sam,“ prvi je momak rekao, „da ti se svidjelo kada si ga ubila. Što ako si ti
monstrum. Ti si ona koja je ubila njega, poslije svega. Kako se to desilo? Ubola si ga
kroz rožnicu mozak?“

Koljena su mi zaklecala. Sjećanje je bljesnulo. Nisam mogla disati.

„Kakav je osjećaj kada zabodeš nož u mozak?“

Bolesni lomljivi zvuk koji je proizveo mi je ispunio uši i počela sam dahtati.

62
 „Što ako je samo trebao mentalnu pomoć a ti si ga ubila? Uzela si njegov život,
nisi mu dala šansu da bude bolje? Možda je vrag iz knjige, ustvari, ti?“

Žuć mi je gorjela u grlu i pala sam na koljena.

„Aw, pogledaj kako smo je uznemirili, momci. Čuo sam da je imao obitelj. Pitam
se kako se oni osjećaju sada?“

Obitelj? Je li imao obitelj?

Kako nikada nisam saznala to?

Tijelo mi se trese, pritisnula sam ruke preko ušiju.

„Trebala bi biti gruba, ali pogledajte kako je patetična.“

Ljuljala sam se.

„Izgubila je sestru. Pitam se je li to zbog toga što joj je sestra prestravljena da

bude u blizini nje. Moglo bi biti. Nakon što je unakazila tog čovjeka.“

„Prestani.“ Šapnula sam.

„Možda tvoja sestra ne želi biti pronađena, Marlie. Zamisli kako se netko osjećao
jer iskorištavan zajedno s obitelji nakon toga što si im ti učinila?“

„Prestani!“ Vrisnula sam, ustajući i napadajući momka.

Šaka je poletjela i pogodila me je, čineći da letim unazad i pala sam na zemlju
uz tresak, svijest mi je plutala dok sam pokušavala ustati. Bol mi je sijevnula kroz
lubanju. Netko me je uhvatio za zglobove i povukao gore, ali nisam mogla vidjeti tko
je jer mi je bilo zatvoreno oko. Bože, boli.

Odjednom sam ponovo na zemlji i zvuci neslaganja su se čuli. Podigla sam se na

laktove, glava mi je pulsirala, da bih vidjela kako Kenai ubija vraga u onim momcima.
Tukao ih je kao da su mala djeca, a ne odrasli momci. Njegove šake su letjele, njegovo
veliko tijelo je nadmašilo njihova. Jedan se okrenuo i pobjegao krvavog nosa.

Drugu dvojicu je nokautirao.

63
 Onda se okrenuo prema meni, proučavajući me krvavih zglobova. Došao je do
mene i čučnuo, hvatajući me u svoje ruke. Pokušavala sam gledati u njega, ali moje lice
se krivilo od bola. „Fokusiraj se na mene i prati moj prst.“ Rekao je.

Fokusirala sam se na njega zdravim okom. Ispružio je prst pomičući ga lijevo-

desno, onda gore-dolje ispred mog nosa. „Kakav je osjećaj?“ Pitao je, grubog glasa.

„Povrijeđeno,“ rekla sam slabo.

„Hajde, trebamo staviti led na to.“

„Kenai…. ti momci….“

„Rekao sam ti da ne pričaš ni s kim.“ Rekao je. Glas mu nije grub i mislim da
boli još više.

„Znam, ali….“

„Jedan zahtjev, Marlie.“

Zatvorila sam usta i svoje zdravo oko.

Onda sam pokušala spriječiti ponavljanje njihovih riječi u mojoj već slomljenoj
duši.

64
 10. poglavlje

Kenai me vratio u hotel, onog trenutka kada sam sjela na krevet otišao je i donio
nešto leda. Nisam mogla, a da ne pogledam u ogledalo kada smo došli, izgledala sam
užasno. Oko mi je otečeno, ali me plaši moj povrijeđen izraz. Ti momci, ono što su
rekli…. Ne razumijem. Znali su tako mnogo. Tako mnogo.

„Izvoli, drži ovo preko oka, ne znam hoće li biti od velike pomoći, ali pomoći će
malo. Imam neke lijekove protiv bolova za tebe.“

Otišao je u svoju sobu kada sam pritisnula led na oko. Nakon nekoliko minuta,
postalo je utrnuto i zatvorila sam oko. U glavi mi je udaralo, Kenai se vratio i stavio mi
je dvije pilule na dlan. Ubacila sam ih u usta i progutala ih s vodom iz flašice koju mi
je dodao sljedeću.

„Kenai,“ rekla sam nesigurnim glasom.

Pogledao je dolje i dalje stojeći nasuprot mene, „Da?“

„Ti momci… Znaju me!“

Raširio je oči, zatim je čučnuo ispred mene. „Kako to misliš?“

„Taj momak mi je prišao za šankom, pričao je sa mnom, nikada mu nisam rekla

svoje ime. Pokazala sam mu sliku svoje sestre…“

„Ti si što?“

Zvučao je ljuto.

Sranje.

„Mislila sam da ju je možda vidio...“

„Isuse, Marlie. Rekao sam ti da ne postavljaš pitanja. Tražio sam te samo jednu
stvar.“

65
 Bijes je eksplodirao u mojim grudima.

„Znam, ok.“ Vikala sam bacajući led. Prosuo se po podu. „Znam da jesi, ali ona
je moja sestra, ona je jedina koja mi je ostala. Dovraga. Ne mogu samo sjediti i ne raditi
ništa.“

„Mogla si biti još više povrijeđena večeras. Rekao sam ti da budeš tiha s
razlogom.“

„Znam to, ali ja sam samo…“ moj glas se slomio i pogledala sam u stranu.

„Uplašena si. Razumijem to. Postavio sam pravila s razlogom, Marlie. Moraš ih
pratiti.“

Ništa nisam rekla.

„Sada mi reci ostatak priče.“

Uzela sam drhtavi uzdah i nastavila sam,

„Nakon što sam mu pokazala sliku, rekao je da mora ići i onda je rekao moje
ime. Nisam mu rekla svoje ime. Kada sam izašla da razgovaram s njim, on i njegovi
prijatelji su počeli me počeli gnjaviti. Rekli su da me znaju zbog knjige i rekli su užasne
stvari.“

„Svako tko je pročitao knjigu bi te prepoznao, Marlie.“

„Bila sam prepoznatljiva i ranije, Kenai.“ Prasnula sam. „Znam kako reagiraju i
ovo nije bilo normalno. Način na koji su govorili, način na koju su me mučili, uključili
su i moju sestru… mogla bih se zakleti da su to morali reći. Kao da ih je netko postavio
da mi to kažu. Nije bila samo slučajnost.“

„Paranoična si.“ Rekao je pažljivo.

„Nemoj,“ upozorila sam ga. „Jedinu stvar koju sam naučila na teži način je da
uvijek vjerujem svojim instinktima. Moji instinkti mi kažu da znaju više o meni nego
što su saznali u knjizi i htjeli su me uznemiriti. Zašto, ne znam. Kažem ti da jesu.“

Nije rekao ništa, pogledala sam ga da bih vidjela da me proučava.

„Nisam paranoična.“ Rekla sam nježno.

66
 „Istražit ću, istražit ću njih. Uzeo sam novčanik, tako da imam njegovu osobnu.
Za sada, moraš se odmoriti.“

„Jesi li pronašao nešto u klubu?“ Pitala sam, gledala sam kako ide do leda i
podiže ga, pružajući mi ga.

„Da, pronašao sam momka zbog kojeg smo došli, pronašao sam dobar izvor koji
je bliži Chrisu. Govorio je da nema pojma o čemu pričam i da nikada nije čuo za Chrisa
ili Kaity.“

„Što ako laže?“

„Nemam sumnje da je, ali nisam policajac. Ne mogu ga uhapsiti i privesti zbog
informacija.“

„Što ćeš sada?“

„Idem ga pratiti,“ rekao je jednostavno. „Ti ideš na spavanje.“

„Ali...“

„Sada, Marlie.“

Njegov glas je čvrst, ali podjednako nježan.

Natjerala sam usta da šute, „Ideš večeras?“

Klimnuo je glavom, povukao prekrivače i naredio, „U krevet, odmah.“

Njegov glas je postao još nježniji kada je rekao to, mogla sam vidjeti odsjaj
nježnosti u njegovim očima.

„Da ne znam bolje,“ mrmljala sam, ležući u krevet, „Rekla bih da ti se sviđam,
šefe.“

Odmahnuo je glavom, ali kunem se da sam vidjela. Nešto svjetlo, možda čak i
slatko. „Idi na spavanje, vratit ću se brzo.“

„Što ako ti treba zaštita?“ Mrmljala sam pospano.

Ovaj krevet je tako lijep.

Kunem se da je režao, tiho. Kao da će se nasmijati. „Probat ću bez tvoje zaštite.“

67
 Nasmijala sam se nježno, „Hvala ti što si mi čuvao leđa večeras.“

Kapci su mi se spustili. Što god da mi je dao protiv bolova je dobro.

„Provjerit ću te kada se vratim. Da se uvjerim da si još uvijek živa.“

Nasmijala sam se. Na kraju, barem mislim da jesam.

„Znala sam, sviđam ti se.“

Ništa nije odgovorio i polako sam tonula u san, moje riječi su postale crne sjenke.
Prije nego što je sve utihnulo, mogu se zakleti da je rekao, „Možda mi se i sviđaš.“

***

Tako sam gladna.

Tako sam žedna.

Uglavnom, prestravljena sam.

Tako prokleto uplašena.

Ostavio me da sjedim u sobi cijeli dan nakon što me je natjerao da držim ove
pramenove kose. Želudac mi se zgrčio. Mogu pobjeći od ovoga. Mogu. Samo moram
biti pametnija od njega. Moram držati svoje osjećaje za sebe. Ne smijem se slomiti.
Skopila sam oči protiv užasnih slika krvavih skalpova.

Bože, jadne djevojke.

Vrata su zazujala.

Sjela sam u krevetu, ruke su mi i dalje čvrsto vezane iza. Članci su mi također
vezani. Strah koji nikada nisam osjetila se smjestio u mojim grudima kada je otvorio
vrata, unoseći televizor. Imao je ogroman nož u rukama i grimasu na licu.

„Dobra večer, Marlie. Kako se osjećaš danas?“

68
 Pričao je sa mnom kao da sam pacijent u bolnici, a on je doktor. Tako je miran,
kao da je ovo normalna situacija. Ništa nisam rekla. Ne želim mu nešto odati. Ni jednu
prokletu stvar.

„Dobro sam, hvala na pitanju.“

Nastavio je, „Bio sam vani cijeli dan pripremajući ovaj video za tebe, bi li ga
htjela pogledati?“

Ne.

Molim te, ne.

Nasmijao se. „Naravno da hoćeš. Bit ćeš tako ponosna na mene, Marlie. Druge
djevojke su bile, siguran sam.“

Zatvorila sam oči kako je upalio televizor.

„Možeš zatvoriti oči, ali budi sigurna da ću ti odsjeći prst svaki put kada to
učiniš. Onda ću preći na tvoja stopala. Na tebi je odluka.“

Otvorila sam oči, suze su me pekle ispod kapaka. Hoće. Učinit će to. Natjerat će
me da gledam taj horor, jer ako ne budem gledala, učinit će sve da patim na sve moguće
načine. Može li išta biti gore od gledanja njega kako čini pakao nevinim djevojkama?

„Tako je, pametna djevojka. Da počnemo, hoćemo li?“

Stisnuo je PLAY, slika je zumirana na malu, plavu djevojku kako sjedi na krevetu.
Ona je izudarana, u modricama, krvava i mršava. Imao je svoju zabavu s njom. Njena
koljena su u neredu, slomljena i izgrebena, koža visi s njih. Gola je, prekrivena
modricama i ranama.

Cijelo tijelo mi se ohladilo. Želim da prođe. Želim umrijeti. Želim da nešto

zaustavi ovaj horor.

„Ovo je Kelly.“ Rekao je, sjedajući iza mene na krevetu, pokazujući nožem.
„Borila se sa mnom. Jednostavno nije mogla naučiti lekciju. Obrati pažnju na njene
prste? Čekaj,“ nasmijao se. „Nema ih.“

Pozlit će mi.

69
 Ušao je u sobu na videu, s velikim lovačkim nožem u rukama. Molila sam se da
se onesvijestim. Ne mogu gledati ovo. Ne mogu. Došao je do nje hvatajući je za kosu i
povlačeći joj glavu unazad. Rekao joj je nešto, ali zvono u mojim ušima je to blokiralo.
Nisam mogla, a da ne zatvorim oči.

Kretao se kao munja, hvatajući me za ruku i stavljajući nož pod jedan moj prst.

„Ne!“ Vrištala sam.“ Gledat ću, gledat ću!“

Pustio me je, očima bušeći moje. „Neću ti dati drugu šansu.“ Prosiktao je,
„Gledaj moj performans, moju umjetnost.“

Natjerala sam oči na ekran točno u trenutku kada je prinio nož na početak njenog
tjemena.

Vrištala sam i prije nego što je počeo rezati.

„Marlie!“

„Ne!“, Bacakala sam se, udarajući teško tijelo iznad sebe. „Ne, molim te!“

„Marlie, stani. Ja sam.“

„Sklanjaj se od mene!“ Vrištala sam.“ Sklanjaj se od mene. Upomoć! Neka mi

netko pomogne!“

„Marlie!“

Nešto hladno me je pogodilo u lice i oči su mi se naglo otvorile, drhtala sam,

pokrivena, a slatko, veliko tijelo se nalazilo iznad mene držeći mi ruke iznad glave.

„Ja sam, hej, bio je to san.“

Kenai?

San?

O Bože. Držao me jer sam imala noćnu moru. Sram je pogodio moje tijelo,
počela sam se opet bacakati. „Pusti me!“

„Marlie…“

„Kenai, pusti me!“

70
 Shvaćajući da sam budna, smjesta me je pustio. Okrenula sam se u krevetu i
pobjegla prema kupaonici. Koljena su mi popustila ovdje, očigledno sam ih koristila
kada sam pokušavala maknuti Kenaia sa sebe tijekom noćne more. Pala sam na pod, s
rukama na tepihu. Plakala sam od frustracije i bola.

„Sranje!“

„Nemoj,“ plakala sam, čula sam Kenaieve korake po podu, „Molim te, nemoj.“

„Marlie!“

Natjerala sam sebe da ustanem, šepala sam ostatak puta do kupaonice, uspjela
sam. Naslanjajući se na vrata, sjela sam na pod, leđima naslonjenim na drvo. Ne mogu
vjerovati da je to vidio. Tako sam posramljena. Stisnula sam jako oči, stiskajući ih da
ne bi izašla ni jedna suza. Bol je prošla kroz lice podsjećajući me na veoma skoru i
bolnu povredu moga oka.

Sastavi se.

Dobro si.

Jača si od ovoga.

Natjerala sam sebe da dođem do ogledala. Lice mi je izgledalo užasno, otečeno

i crveno. Oko mi je dobilo najviše. Oprala sam ga svejedno, skidajući šminku s lica.
Onda sam nekoliko puta duboko udahnula i vratila se nazad u sobu. Kenai je još stajao
kod moga kreveta, uhvatio je moj pogled istog trenutka kada sam napustila kupatilo.

„Oprosti,“ mumljala sam gledajući u pod.

„Pogledaj me!“

Trepnula sam, „Kenai, bila je to noćna mora…“

„Sada, Marlie!“

Pogledala sam u njega, „Jesi li dobro?“

„Da...“

„Istinu!“ Naredio je, ali njegov glas je bio nježniji nego ikada do sada.

„Ne,“ prošaputala sam.

71
 „Što si radila da ih otjeraš?“

„Snove? Ništa.“

„Što si pokušala?“

„Osim kljukanja sebe lijekovima, ništa.“

Gledao je u moj krevet, onda opet u mene. „Ovo ne znači ništa, razumi to. Ovo
je samo provjerena metoda.“

Zaškiljila sam, zbunjena.

Skinuo je svoju majicu i usta su mi se otvorila.

„Neću spavati s tobom!“ Prasnula sam.

Pogledao me. „Ne laskaj si, to nije ono što radim.“

Uzdahnula sam, „Što onda radiš?“

„Spavam pored tebe.“

„Zašto?“

„Zato što… pomaže.“

„Dobar pokušaj.“

Odmahnuo je glavom iznerviran, okrenuo se prema meni i koraknuo, hvatajući

me u svoje ruke, gurajući nas na krevet, zarotirao nas je kao da nemam težinu, legao iza
mene, omotavajući svoje ogromno tijelo oko mene.

„Neću lagati, ovo je neugodno.“ Mrmljala sam, ističući da nije nevjerojatan

osjećaj kada je iza mene.

„Slažem se, sada spavaj.“

„Nećeš se probuditi s erekcijom, jer bi stvari postale čudne.“

„Ne mogu kontrolirati svoj kurac.“

„Možda bi mogao pokušati, prije nego što zaspiš misli na nešto što nije sexy.
Kao svoju mamu u tangama.“

Zastenjao je, tijelo mu se streslo, onda je promrmljao. „Ušuti i spavaj.“

72
 „Samo kažem…“

„Spavaj.“

„Tako si šefujući.“

„Sada.“

„Sluša li te tko kada zapovijedaš okolo?“

Ispustio je frustriran zvuk. „Slušaš li jebeno nekoga tko ti kaže da ušutiš i da ideš
na spavanje?“

Razmislila sam o tome, „Apsolutno ne.“

„Pa, vrijeme je da naučiš. Imam metode da te ušutkam.“

„Je li seksualno? Znam da te privlačim!“

„Isuse Kriste ženo, zaveži.“

„Nije moja krivnja što si ti perverzan.“

„Ti si počela,“ mrmljao je. „Sada idi na jebeno spavanje.“

„Ima knjiga napisana o tome…“

„Jebote,“ uzviknuo je. „Šutiš li ikad?“

Nasmijala sam se, iako me nije mogao vidjeti. „Laku noć, šefe.“

Zarežao je.

Moj osmijeh je postajao veći kako sam sve više tonula u san.

73
 11. poglavlje

„Hej.“ Rekla sam nesigurno u telefon, odvajajući se od Kenaijevog teškog,

toplog tijela.

Ne mogu vjerovati da sam spavala pored njega cijelu noć.

Ali spavala sam nevjerojatno.

„Oprosti što te budim ovako rano, Marlie. Dobila sam čudan poziv danas.“

Hannah je i zvuči zabrinuto.

Sjela sam, budeći Kenaia dok sam sjedala, promrmljao je: „Što je bilo?“ I onda
opet zaspao, sa sexy niskim glasom koji svi imaju kada se probude ujutro.

Fokusiraj se.

„Što je bilo? Je li u vezi Kaity?“

„Da, poziv je bio u vezi nje. Ne znam odakle im moj broj. Tražili su je. Pravila
sam se blesava i rekla sam da je nisam vidjela, ali da ću im javiti porukom. Rekao mi je
da joj kažem da se nađe s njim na nekom mjestu.“

„Gdje?“ Rekla sam ustajući iz kreveta.

„U Vegasu, što je čudno.“

„Gdje u Vegasu, daj mi adresu?“

„Ne znam,“ rekla je oklijevajući, „Ne zvuči mi sigurno. Zvuči mi opasno.

Trebala bih zvati policiju.“

„Da nam sve zeznu? Ne, Hannah. Ako je to netko tko je bio u kontaktu s mojom
sestrom ili zna gdje je, želim znati.“

Oklijevala je. „Okej.“

74
 Dala mi je adresu i natjerala me da obećam da ću je zvati. Prekinula sam i
okrenula se prema Kenaiu. „Hannah je primila čudan poziv od momka koji traži Kaity.
Hoće da ona ode na jednu adresu ovdje u Vegasu.“

Kenai je zaškiljio. „Zašto bi bilo tko zvao Hannah?“

Slegnula sam ramenima, „Ona je Kaityna najbolja prijateljica - ako netko ima
Kaityn telefon mogli su naći Hannin broj i nazvati je. Misliš da je namještaljka? Hannah
misli da trebamo zvati policiju, ali rekla sam joj ne. Misliš li da je u pravu?“

Kenai je izgledao zbunjen, „Ne shvatit ću, moglo bi biti to što kažeš, ali i dalje
nema smisla zašto bi zvali nju. Ona je u Denveru.“

„Možda samo da vide je li u kontaktu s Kaity?“ Pretpostavila sam.

Klimnuo je, izgledao je blago impresioniran. „Da, to bi mogla biti istina. Ako
traže Kaity, možda pokušavaju saznati zna li Hannah zna gdje je.“

„Ima smisla.“

„Pregledat ćemo mjesto, možda nam da neki trag.“

„Jesi li otkrio nešto sinoć?“ Pitala sam dok sam se kretala prema kupaonici.

„Ništa.“

Stala sam i okrenula sam se prema njemu. „Je li sve ovo malo čudno za tebe?“

Ne znam zašto sam to rekla, ali nešto u meni ima osjećaj da nije sve u redu. Imam
taj osjećaj nekoliko dana, jednostavno me nervira, možda jer želim naći sestru. Istina
je, imam osjećaj da se nešto ne uklapa, ali ne mogu otkriti što. Pucanje. Muškarac na
parkingu casina, sve izgleda kao slučajnost.

„Da.“ Kenai je rekao ustajući, „Samo ne znam što je. Shvatit ću već. Obuci se.
Provjerit ćemo to mjesto.“

Klimnula sam i ušla u kupaonicu. Istuširala sam se, obukla i pojela doručak koji
je Kenai naručio. Kada smo završili, krenuli smo na put prema adresi koju nam je
Hannah dala. Odvelo nas je do starog, napuštenog skladišta daleko od casina. Srce mi
je ubrzalo kako sam zurila u njega.

75
 Ne djeluje kao da ima nekog u njemu.

„Mislim da je prazno.“

„Zašto bi poslali Kaity u napušteno skladište?“ Kenai je rekao stiskajući svoju

čeljust i zureći u staru, zapuštenu zgradu.

„Trebamo li ući?“

„Nema nikoga, zato da.“

Posegnuo je u pretinac za rukavice i izvukao je pištolj, zataknuo ga je u hlače,

onda smo izašli. Dalo mi je osjećaj da smo nekako zaštićeni. Nisam mogla dobro vidjeti
zbog mog natečenog oka, zato sam se približila više Kenaiu kako smo prilazili sve više
skladištu. Kada smo došli do prednjih vrata, Kenai ih je gurnuo da se otvore, škrpala su
polako dok su se otvarala.

Oboje smo stali.

Čekali. Slušali.

Ništa se nije desilo, pa smo ih gurnuli skroz. Smeće je bilo svuda, od starih auta
do namještaja, sve prekriveno prašinom. Kada smo ušli unutra, Kenai je prošaputao:
„Budi pažljiva.“ Dok smo pregledali stvari, izgledalo je kao da nitko nije bio ovdje
mjesecima, možda godinama. Nije imalo nikakvog smisla.

„Pogledaj okolo, vidi možeš li naći nešto da shvatimo zašto su zvali Kaity da
dođe ovamo.“

Gledala sam oko sebe, gurajući stvari u stranu, kašljući od prašine. Krenula sam
prema lijevom kraju skladišta, Kenai je krenuo prema desnom. Našla sam stari kauč
prekriven dekom. Pomaknula sam deku i jecaj je izašao iz mog grla kada sam se sagnula
da uzmem mekanu crvenu haljinu.

Prepoznala bih tu haljinu bilo gdje. Prepoznala bih je jer sam je kupila Kaity prije
dvije godine.

„Kenai,“ vrištala sam, s tresućim rukama dok su mi suze navirale na oči.

„Što je to?“

76
 „Njeno je. Ovo je Kaityna haljina.“

Uzeo ju je iz mojih ruku i pogledao je sa svih strana.

„O Bože. Netko je ima, bila sam u pravu. Kenai…“

Glas mi je postajao franatičan, dok sam polako šizila, toliko da nisam primijetila
da Kenai nije progovorio otkada sam mu dala haljinu. Pogledala sam u njega i vidjela
da proučava kauč.

„Moramo otići odavde.“ Rekao je , a ja sam stajala zbunjena.

„Što?“

„Odmah!“ Uzviknuo je, hvatajući me za ruku i vukući me prema izlazu.

„Kenai, mogla bi biti ovdje. Mogla bi da se vrati možda se netko pojavi. Ne

možemo da odemo.“

Nastavio me vući, nisam mu se mogla oduprijeti. Plakala sam u frustraciji,

udarajući ga i grebući ga, nastavio me je vući dok nismo prošli kroz ulazna vrata.

„Kenai!“, vrištala sam.

Izvukao je pištolj u trenutku kada su se začuli pucnji. Oboje smo se bacili na

zemlju, moje riječi su ostale zaglavljene u mom grlu. „Pokret“, Kenai je viknuo u
trenutku kada se začuo drugi metak, pogodio je toliko blizu moje noge da nisam prestala
vrištati.

Kenai je pucao u smjeru iz kojega se začuo pucanj, kretali smo se kao nindže.
Pokušala sam ga pratiti, ali srce mi je u grlu i tijelo mi je ispunjeno strahom. Još metaka
je pogodilo tako blizu. Bože, umrijet ćemo.

„Kenai?“ Plakala sam, „Što se dešava?“

Zarotirao se, pucao, skočio je na noge, mene je povukao za sobom. Otvorio je

vrata kamioneta i ubacio me unutra. Metak je pogodio prozor koji je eksplodirao u tisuće
komadića. Vrisak mi se pretvorio u franatično disanje kada sam bila prekrivena staklom.
Kenai je obišao kamionet i povikao „Ostani dolje!“

Onda je pritisnuo gas.

77
 Metci su i dalje tutnjali, pogađajući auto, dok god nismo bili daleko da taj tko je
bio tamo nije nas mogao više vidjeti. Tada sam se ispravila istresajući staklo sa sebe.

„Ne pomiči se, Marlie. To staklo je poput malih noževa i ući će u tvoju kožu bez
problema.“

Zurila sam u ruke i noge na kojima su se već formirale mrljice krvi.

„Š...š...š...š...što se upravo desilo?“ Mucala sam, promuklo.

„Namjestili su nam. To se desilo.“

„Ja nisam… kako znaš to?“

„Skladište je bilo staro i napušteno. Deka je bila savršeno namještena, bila je

čista. Haljina je bila čista. Stavljena je tamo da je pronađemo. Netko je znao da smo u
okolini i nazvao je Hannah, pažljivo sastavljajući točke, znajući da će ti ona dati adresu.
Genijalno je, stvarno.“

Nisam ni shvatila da je deka bila čista. „Znači, netko ju je nazvao, znajući da će

nam ona javiti da odemo tamo, da budemo ubijeni?“

Klimnuo je.

„Tko bi to učinio?

„Tko god da je, ne sviđa mu se što tražimo Kaity, pokušava nas skloniti s puta.“

O. Moj. Bože.

„Jesmo li sigurni?“

Pogledao me intenzivnim pogledom. „Ne više.“

***

Vratili smo se u hotel nakon što smo ostavili da na Kenaijevom kamionetu

zamijene staklo. Proveo je dva naredna sata na telefonu, dok sam ja grlila Kaitynu
haljinu, držeći je blizu, moleći se da je dobro. Bože, što ako je više nema? Ne mogu
podnijeti to. Ne mogu. Osjećam se kao da je ovo moja krivica. Nakon svega što se desilo

78
meni, što je sve prživjela i koju je podršku imala? Zaslužila je nekoga da je pazi. Da je
imala to, možda ne bi imala osjećaj da mora privući pogrešnu vrstu pažnje.

Kenaia je iznervirao onaj s druge strane telefona, prošao je kroz sobu i stao
ispred prozora. Kasno je poslijepodne i još je jedan dan prošao s mnogo više nevolja
nego što smo našli tragova. Što ako griješimo? Što ako pratimo pogrešne tragove?

„Što ako ovo nema nikakve veze s njenim dečkom i drogom? Što ako je netko
drugi ima?“

Nije se okrenuo. „Ne.“

„Ne djeluje kao nešto što bi diler droge učinio. Djeluje opasnije.“

Okrenuo se, još uvijek nadrkan poslije razgovora telefonom.

„Nemoj dozvoliti da tvoja paranoja preuzme, Marlie. Ovo je u vezi

pronalaženja tvoje sestre. Znam da je teško, vjeruj mi, mogu vidjeti na tvome licu, trebaš
mi da budeš jaka. Ako ne možeš izdržati, možda trebam nastaviti sam.“

Usta su mi otvorena, onda sam postala ljuta. „Što ako ti griješiš? Ha?.“

Duboko je udahnuo, trudio se biti smiren. „Ne griješim, naći ću tko ovo radi,
to nema nikakve veze s nekim tko te oteo ili nekim drugim poremećenim ubojicom.
Moraš ostati fokusirana na ovdje i sad. Dopuštaš da prošlost uđe u igru. Moraš je
zaustaviti i vjerovati mi.“

„Ta haljina je ostavljena tamo i...“

„Dosta“, rekao je, čvrstog glasa. „Trošiš naše vrijeme i energiju, nemamo ni
jedno za uzaludno trošenje.“

Trošim naše vrijeme i energiju? Ne može biti ozbiljan? Moje srce je preskočilo
i na trenutak, samo sam zurila u njega, razmišljajući o tim riječima ponovo i ponovo u
glavi. Kako se usuđuje optužiti me da trošim vrijeme i energiju. Kako se usuđuje. Bijes
je rastao u mojim grudima. Ne razumije. Nikada ne razumiju. Ne radim ništa od ovoga
za sebe, radim za Kaity.

„Znaš šta?“ Vrištala sam, nisam mogla zadržati svoj bijes. „Ne želiš me
slušati, zato sam ja završila sa slušanjem tebe.“

79
 „Marlie?“ Zvao me je kada sam se okrenula i krenula van. „Ne odlazi, ne
pokušavam biti šupak. Samo pokušavam zadržati emocije izvan ovoga. Jedno od nas
mora biti čiste glave.“

Pogledala sam ga, „Vjerojatno ne možeš razumjeti emocije, Kenai. Ne možeš

me tražiti da ih izbacim iz ovoga, zato što ne razumiješ.“

„Ne,“ rekao je, njegove oči su se smekšale malo. „Ne razumijem ih, samo
znam svoj posao i ono što moram raditi. Ne kažem da nisi u pravu, ne kažem da nemaš
prava da osjećaš stvari koje osjećaš. Jednostavno ti kažem da se moramo fokusirati na
ono što se dešava sada, ne na ono što se dešavalo u prošlosti.“

Bijes mi je još bubnjao u grudima, prekrižila sam ruke, pokušavala sam da ne

eksplodira iz mene više. Voljela bih da me može razumjeti kroz što prolazim. Voljela
bih da vidi i moju stranu. Razumijem da pokušava raditi svoj posao, ali kao da odbija
čuti bilo što što ja kažem. Odbija vidjeti. „Naučila sam vjerovati svojim instinktima,
svojoj utrobi, svom osjećaju, više nego čemu drugom. Nešto nije u redu…“

„Možda, nisi me čula moj je posao da shvatim to, ne tvoj.“

„Onda me nisi trebao povesti!“ Rekla sam dok sam izlazila iz sobe.

Zvao me je, ali nisam stala. Treba mi predah. Ušla sam u lift i stisnula sam
tipku za krov, zahvalna zato što nema nikoga ovdje. Hodala sam do kraja krova, do
zidića prebacujući noge preko, sjedajući na njega. Možda me ne razumije zato što mu
nisam rekla. Ustvari nikome nisam rekla. Knjiga je odraz dešavanja koja se nisu u
potpunosti desila, priču je kreirala moja majka, policija i novinari. Nikada nisam sjela i
rekla što se točno desilo. Kako sam se stvarno osjećala.

„Silazi.“

Čula sam Kenaijev glas iza sebe, ali se nisam okrenula. Nastavila sam zuriti u
zgrade.

„Marlie…“

80
 „Pomogla sam mu kada je ispustio svoju torbu,“ rekla sam polako. „Ispustio ju
je, ja sam prolazila i pomogla sam mu. Baš tako. Zato što sam bila dobra osoba, upala
sam u ruke ubojice.“

„Marlie, siđi dolje.“

Nastavila sam govoriti.

„Ne znam kamo me odveo, ali sjećam se koliko je bio veseo. Uvijek je bio
sretan i živahan, kao da ne radi ništa pogrešno. Prvog dana me je natjerao da držim skalp
jedne djevojke. Samo ga je bacio na mene. Nisam ga mogla stresti sa sebe.“

Glas mi puca, ali nastavljam govoriti. Ako mi hoće suditi, neka mi sudi nakon
što čuje moju priču.

„Sljedećeg dana natjerao me da gledam video kako skalpira jednu od

djevojaka. To je najužasnija stvar koju sam vidjela u cijelom svom životu. Ne mogu
spavati bez tih slika u svojoj glavi.“

Kenai je sada tih zato nastavljam dalje. Ne znam je li i dalje iza mene, nije me
briga.

„Rekao je da će mi odsjeći prst ako ne budem gledala. Djevojka u videu nije

imala prste i nije imala prste na nogama. Natjerao me je da češljam njihovu kosu. Kosu
koja više nije na glavi.“

Nasmijala sam se slabo.

„Pobjegla sam, prevarila sam ga i pobjegla. Znaš li što sam učinila? Pobjegla
sam u prokleti ormar. To je bio bez sumnje najgluplji trnutak u mom životu. Tada mi je
slomio koljena. Samo ih je smrskao bejzbol palicom.“

Kenai je napravio zvuk da znam da je i dalje tamo. Zvučao je bolno.

„Pobjegla sam i drugi put jer mi nije dao dovoljnu dozu. Vukla sam svoje tijelo
do kuhinje i uzela sam nož. Došao je do stola i počeo mi skalpirati kosu. Još uvijek
imam ćelave fleke. Ubila sam ga. Nekako. Zabola sam mu nož u mozak kroz njegovu
rožnicu. Ta slika i zvuk su me pogodili najviše.“

„Marlie,“ Kenai je rekao stisnutog glasa.

81
 „Misliš da me znaš - ne znaš ti ništa. Ne možeš ni zamisliti kako sam se osjećala
kada sam prolazila kroz to. Svi su htjeli nešto od mene. Policija, reporteri, urednici,
obitelji djevojaka, moja obitelj. Htjeli su toliko mnogo, a nisam mogla funkcionirati. Ne
sjećam se nijedne stvari od tih trenutaka poslije. Bila sam prazna. Mrtva. Možda sam
mogla funkcionirati, ali nisam bila tamo.“

Uzela sam duboki drhtavi izdah.

„Mama je napisala knjigu, objavljujući je pod mojim imenom, zbog koje si mi

sudio od momenta kada smo se upoznali. Preko noći sam postala poznata. Nisam je
zaustavila. Jedva sam imala snage da preživim svaki dan. Bila sam tako slomljena.
Nisam znala što se dešava, nisam marila. Mama mi je toliko sebična. Umjesto da je bila
tamo za mene, zaradila je milijune od moje priče. Pošto ju je napisala pod mojim
imenom, dobila sam sav novac. Traži od mene da joj ga dajem. Može uzeti sve, ali
pretpostavljam da nije baš toliko pohlepna. Nikada nisam dirala novac, niti ću. Potrošila
sam samo toliko da ti platim da pronađeš moju sestru. S druge strane živim u maloj
kolibi u Colorado Springsu i vozim prastari kamionet, ne želim ni dio toga.“

„Marlie…“

„Tako da sljedeći put kada pomisliš da me znaš, razmisli opet.“ Povisila sam
glas. „Nemoj tako brzo osuditi moje instinkte. Da ih nisam slijedila prije, ne bih bila
ovdje.“

Obavila sam ruke oko ramena i stisnula.

„Siđi.“ Rekao je, ali glas mu je nježniji nego što je ikada bio.

Prebacila sam noge preko i sišla sam, pogledala sam u njega. „Ne mogu uzeti
tvoj bijes, tvoj ljut stav, sve. Jedino te mogu spriječiti da mi sudiš i dalje. Nisam
zaslužila. Ne možeš ni zamisliti kakav je osjećaj hodati u mojim cipelama.“

„Žao mi je.“

Trepnula sam, „Molim?“

82
 „Jebeno mi je žao. U pravu si. Sudio sam bez da znam sve. Zbog toga, žao mi
je. Rekao sam ti da odvojiš svoju prošlost, ali da budem iskren, moja prošlost me tjera
da ti sudim. To je pogrešno.“

„Tvoja prošlost?“ Rekla sam pažljivo.

„Nisam spreman razgovarati o tome.“ Dodao je pažljivo. „Vjeruj mi kada

kažem da razumijem kada gledaš na stvari pogrešno ili kada si osuđen. Prošlost me je
oblikovala u čovjeka kakav sam danas, napravila me je tragačem kakav jesam i znam
da te prošlost oblikovala da budeš takva kakva jesi. Poštujem to, ali trebaš mi vjerovati,
Marlie. Mogu ti obećati da radim sve što je u mojoj moći da ti vratim sestru kući.“

Tako dakle. Nisam to očekivala.

Posegnuo je dolje i uhvatio me je za vilicu. „Upoznao sam mnogo osoba u

svom životu, Marlie. Nikada nisam upoznao osobu snažnu kao ti.“

Srce mi je poletjelo i suze su me pekle u očima.

„Ti si nevjerojatna.“

O Bože.

Onda se sagnuo i njegove usne su se obrušile na moje. Tako lako da se pitam

zamišljam li to, ali njegova ruka je na mom obrazu i njegovo tijelo je tako blizu mom
da su nam tijela pritisnuta jedno o drugo, tako da nema šanse da zamišljam. Jebiga.
Podigla sam ruke gore, omotavajući prste oko njegovog vrata da bih ga privukla bliže,
udarajući njegove usne o svoje.

Zastenjao je.

Stenjala sam. Prošlo je mnogo vremena kada sam se osjećala ovako.

Onda me je poljubio kao da misli to, otvarajući usta, dopuštajući da njegov

jezik sklizne u moja usta. Dahtala sam i prihvatila sam, pritiskajući tijelo o njegovo,
povlačeći njegovu kosu, izazivajući režanje iz njegovog grla. Ljubili smo se duboko i
ljubili smo se dugo. Tek kada je neko pročistio grlo iza nas odvojili smo se. U suštini
dvoje odraslih i dvoje djece je stajalo na krovu, izgledajući posramljeno.

„Oprostite,“ otac je rekao, „Došli smo pogledati zalazak sunca.“

83
„Nije problem,“ Kenai je rekao, dubokog glasa. „Upravo odlazimo.“

Kenai me uhvatio za ruku i povukao s krova.

Nije mi promaklo da me nije pogledao.

Nijednom.

84
 12. poglavlje

Kenai me izbjegavao kada smo se vratili u hotelsku sobu. Činjenica je da nije

rekao ni jednu jedinu riječ, samo je legao na svoju stranu kreveta. Zažalio je zbog
poljupca, znam da je. Uostalom i razumijem zašto - on je ozbiljan muškarac s ozbiljnim
poslom koji mu je sve. Vjerojatno je prošao sve linije koje je ikada postavio.

Bio je to nevjerojatan poljubac. Bilo je nešto u njemu, osjećaji, neke emocije,

sigurna sam u to.

Možda mu je jednostavno bilo žao mene.

S uzdahom, legla sam na svoju stranu kreveta. Nije mi ponudio da spavam pored
njega večeras, razumljivo, tako da ovo radim na svoju ruku. Legla sam i prebacila sam
ruku preko očiju, disala sam duboko i pokušala sam spriječiti slike iz prošlosti koje mi
okupiraju mozak. Pričanje o tome je bilo dobro, ali će to učiniti moje spavanje težim.

„Bila si tako dobra danas, Marlie. Imam iznenađenje za tebe.“

Pogledala sam prema gore s kreveta. Bila sam toliko gladna da sam imala
osjećaj da mi se želudac uvrče sam. Žedna sam, umorna sam. Ne mogu spavati jer svaki
put kada zatvorim oči vidim kako skalpira djevojku. Čujem vriskove. Bljuvotina mi se
skuplja u grlu, ali ne mogu staviti ruku na usta da se spriječim da povraćam. Niti marim
više. Ništa u mome tijelu nije ostalo da izađe van.

Oči su ga pronašle u dovratku. On ima... O Bože. Puls mi je gorio u grlu i

okrenula sam glavu, nesposobna da gledam. Donio je sve skalpove s dugačkom kosom
koja visi s njih. Prsti su mi drhtali, a tijelo mi se počelo tresti kako je prilazio bliže,
bacajući ih na krevet.

„Upravo sam im oprao kosu, moje omiljeno vrijeme u tjednu. Imam po jednu u
svakoj boji. Zar ne misliš da su prelijepe? Mislim da će izgledati mnogo ljepše ako ih ti
urediš.“

85
 O Bože.

Ne.

Ne može me natjerati da to radim.

„Ne moram objašnjavati što će se dogoditi ako me ne poslušaš. Ne želiš to, želiš
li, Marlie? Bila si tako dobar mali pomagač zadnjih nekoliko dana. Možda te pustim da
živiš malo duže, kao nagradu. Probati neke nove igre. Što ti misliš?“

Želim umrijeti. Eto šta ja mislim.

Ali ne mogu. Ne želim. Neće me pobijediti. Neće me povrijediti.

Učinit ću što god bude htio ako će mi to dati još jedan dan više kao šansu da
pobjegnem odavde. Pogledala sam prema kosi. Donio je crvene pramenove s malim
bijelim točkicama kože oko pletenice. Progutala sam puls. Isključi se. Samo učini ono
što te traži i isključi se.

„Ne sviđa mi se pletenica.“ Rekao je pjevajućim glasom kao da me upozorava.

Ne mogu se boriti s njim, znam to sada. Nisam dovoljno snažna i mogu vidjeti
dršku noža i pištolja zakačenih u njegove hlače. Jedva bih prošla kroz vrata. Koraknuo
je unazad. Nisam pazila i izvukao je pištolj iz hlača, isprobavajući ga na meni. „Znaš
pravila, svaki put kada pogriješiš, ja pucam.“

Progutala sam, s drhtavim prstima i gutajući bljuvotinu podigla sam četku koju
je stavio pored mene i pogledala sam prvi put u kosu. Suze su me pekle u očima dok
sam provlačila četku kroz njih. Ne mogu učiniti ovo. Ne mogu. O Bože. Ruke su mi se
tresle, ali je on toga bio nesvjestan.

„To je bila Sasha. Htjela me podmititi seksualnim uslugama za slobodu.“

Frknuo je i odmahnuo je glavom. „Trebala je znati da seksualne usluge ne prolaze kod
mene. Ne trebaju mi.“

Kosa je dugačka i meka, medeno smeđa. Bože.

Želim umrijeti.

„Češljaj je, Marlie.“

86
 Nastavila sam je češljati, držeći ruke podalje od skalpa. Ne mogu dirati to. Ne
želim dirati to.

„Pretvaraj se da je Sasha ovdje, pretvaraj se da imate malu žensku zabavu. Što

bi joj rekla?“

Bolesno.

On je jebeno bolestan.

„Ja-ja-ja bih rekla...“

„Ne govori meni, reci njoj Marlie.“

Poremećeno.

Bolesno.

„Viđaš se i dalje s onim dečkom, Sasha?“ Prograktala sam.

Zadrži suze.

„Veoma dobro,“ pjevao je. „Šoa bi ti Sasha odgovorila?“

„Da M-M-Marlie, dobro izgleda, zar ne?“

Promijenio se i nije mi promakla izbočina u njegovim hlačama dok je izgledao

uzbuđeno. Ovo ga uzbuđuje. Bolesno kopile.

„Nastavi.“ Prodahtao je, vadeći nož i pritiskajući ga na svoj prst do krvi.

„I ja tako mislim,“ prošaputala sam.

„Veoma je zgodan.“

„Natjeraj je da ti kaže što radi s njim.“ Stisnuo je prst o nož toliko jako da se
istog trenutka pojavila krv.

Ne.

Ne mogu.

Ne mogu to učiniti.

„Marlie!“

87
 Prepala sam se i sjela, s rukama u kosi. Tamo je. Još uvijek je tamo. Dahtala sam
i bila sam pokrivena hladnim znojem. Nisam mogla ništa vidjeti, ali sam mogla čuti
Kenaijev glas, jak i čvrst, koji me vraća iz mog košmara. Nisam mogla spriječiti suze
koje mi gore ispod kapaka i koje su se razlile po mojim obrazima ili snažno dahtanje
koje napušta moje grlo.

„Hej,“ rekao je, glas mu je i dalje promukao od spavanja. „Ej, u redu je. Bio je
to samo san.“

Dahtala sam jače, privlačeći koljena grudima i stežući ih jako.

„Prokletstvo.“ Promrmljao je, onda sam osjetila teško tijelo kako se približava
prema meni prije nego što sam osjetila velike ruke kako me grle i privlače bliže.

„Jednog dana ćeš spavati mirno. Jednog dana, obećavam ti, probudit ćeš se bez
horora o njemu,“ Kenai je rekao nježnog glasa.

„Ne vjerujem u to,“ štucnula sam. „Imam osjećaj da nikada neće prestati ovi
prizori.“

„Možda neće svaku večer, možda vremenom svi nestanu, ali doći će vrijeme
kada postane lakše.“

Ruka mi je prošla kroz moju kosu, osjećala sam se nevjerojatno dobro da budem
ušuškana. „Kenai?“ Prošaputala sam kroz dahtanje.

„Da?“

„Hoću li ikad ponovo biti normalna?“

„Ne!“ Rekao je iskreno.

Njegove riječi su me prestrašile. Na trenutak, panika u mojim grudima i srcu je

počela rasti. Njegov odgovor je bio iskren i ispravan, rekao je bez zadrške. Kao da zna.
Kao da može vidjeti nešto što ja ne mogu. Jesam li tako očigledna? Zar me ljudi
pogledaju i znaju, duboko u svojoj duši, da sam oštećena? Prije nego što sam mogla
dalje razmišljati, Kenai je nastavio.

„Nema ništa pogrešno u tome. Što je uopće normalno? Svi imaju neke demone,
Marlie. Neki gore nego drugi. Normalno nije stvarno. Ovo je samo sada. Ne čini te

88
slabijom, ne čini te jačom, samo je nova verzija. Prihvati je. Učini najbolje što možeš.
Onda, na kraju, možeš reći da te nije pobijedilo.“

Omotala sam mu ruke oko struka držeći ga najjače što mogu, trebajući njegovu
blizinu. Tijelo mu je teško, osmijeh nevjerojatan, koža mu je topla. Držao me dokle god
se nisam smirila. Prstima mi je prolazio kroz kosu dok mi kapci nisu postali teški, onda
prije nego što sam zaspala poljubio me u kosu.

„Ne želim za tebe ni jedan drugi put, ti si hrabra djevojka, Marlie. Najhrabrija
koju znam.“

Ne znam kada sam zaspala, probudila sam se i već je bilo jutro, još uvijek sam u
njegovim rukama. Omotane su oko mene čvrsto, držeći me sigurnom. Osjećala sam se
sigurno po prvi put otkad se sjećam. Polako sam otvorila oči da bih vidjela njega, kako
se budi, otvara oči.

„Hej,“ prošaputala sam. „Oprosti za sinoć.“

„Nemoj da ti bude žao.“ Rekao je oslobađajući me i ustajući iz kreveta.

Nedostajale su mi njegove ruke od trenutka kada me je pustio.

„Hvala ti... za udobnost. Trebala mi je.“

Gledao me u oči, nešto je prošlo kroz oklop koji sam nosila i smjestilo se direktno
u moje srce.

„Nema na čemu.“

„Dakle,“ prošaputala sam. „Što se dešava danas?“

„Danas idemo u Los Angeles. Vrijeme je da završimo ovo.“

Zašto imam osjećaj da to neće ići tako lako.

89
 Kenai nam je naručio doručak dok sam se tuširala.

Uzela sam vremena da operem i osušim kosu. Ne znam zašto sam marila, ali sam
osjetila da moram izgledati dobro i to je ono što ću uliniti. Obukla sam se kada sam bila
gotova i vratila se u dnevni boravak gdje je on stajao i pričao na telefon. Nije me čuo
da sam ušla, zato sam na trenutak samo gledala u njega.

Čista muška perfekcija.

Ukočio se i okrenuo se, pogledao je u moju kosu, koja mi je padala oko ramena.
Stegnuo je vilicu i njegove oči su zasjale. Razočarenje se pojavilo u mojim grudima, ali
sam ga potisnula. Nisam ovdje da pronađem vezu. Ovdje sam da pronađem sestru.
Krivica je obavila moje grudi i prekrižila sam ruke, odjednom se osjećajući glupom.
Nisam trebala biti fokusirana na bilo što od ovoga. Nije mi trebalo uopće prolaziti kroz
um, ali prošlo je dugo vremena otkada sam osjetila bilo što osim straha i usamljenosti.

Čulo se kucanje na vratima i Kenai je otišao da otvori, čvrstog tijela. Otvorio

ih je, gurnuo je glavu kroz njih pogledao je lijevo, pa desno onda se sagnuo dolje i
podigao neku kutiju. Pregledao je kutiju sa svih strana dok se vraćao, šutnuo je vrata da
se zatvore. Paket u njegovim rukama je mali i stvarno čudan.

„Što je to?“ Pitala sam ga prilazeći.

Slegnuo je ramenima i primaknuo ga je uhu, osluškujući.

„Misliš li da je bomba?“ Vrisnula sam i vratila sam se dva koraka unazad.

Stavio je prst na usne i slušao, mršteći se na mene. Ušutjela sam i pustila sam ga
da radi ono što radi. Sekundu kasnije spustio je kutiju i skinuo poklopac. Potrajalo je
nekoliko sekundi prije nego što je njegov pogled pao na mene. Nije se više mrštio, ali
imao je facu od koje mi se krv zaledila.

„Što je to?“ Prošaputala sam dok sam koraknula.

„Marlie…. Mislim da je...“

„Što?“ Rekla sam prekidajući ga.

„Kenai, što je?“

90
 Šutio je i pružio mi je kutiju. Pogledala sam unutra. Unutra je bila majica.
Prepoznala sam je odmah. To je Kaityna majica. Njena omiljena. Bijeli mali top koji
ima zatvarač na prednjoj strani. Očaravajući je, sexy, voljela ga je. Prsti su mi utrnuli
kada sam ga podigla i okrenula. Dahtala sam kada sam ga ispustila natrag u kutiju.
Prekriven je krvlju.

„Kenai,“ plakala sam kada sam ispustila kutiju. „To je njena majica. Krvava je.
O Bože. O moj Bože.“

„Marlie, udahni duboko.“ Ohrabrivao me, prilazeći bliže i omotavajući prste oko
mojih ramena. „Diši.“

„Ne mogu.“ Plakala sam, grudi su mi se sve više podizale i spuštale svake
sekunde. „Netko je ima. Netko ju je povrijedio. On je. Znam da je on. Mogu osjetiti u
svojim kostima. Namješta nam. Živ je. On...“

„Marlie, stani!“ Kenai je viknuo, bilo je dovoljno da se trgnem na trenutak i

fokusiram na njega. „I ti i ja oboje znamo da si ubila tog čovjeka. Nitko ne može
preživjeti nož zaboden u mozak.“

„Možda je netko drugi ili mi se netko sveti za ono što sam učinila. Znam da ovo
nema smisla, ali nešto u meni vrišti da sam u pravu. Oni imaju moju sestru. Oni će je…“

„Marlie.“ Rekao je, blago mi tresući ramena. „Svako je mogao to poslati. Ako je
upetljana u drogu, može biti upozorenje za nas. Trebaš se smiriti i ostati fokusirana.“

Sa drhtavim nogama sjela sam na najbližu fotelju i klimnula sam. Želudac mi se

okreće, grlo mi gori, u glavi mi se okreće. Nešto nije u redu. Osjećam to u svojoj nutrini,
ali Kenai je u pravu - moram ostati mirna. Spustila sam glavu u ruke i par puta duboko
udahnula, dok je on pregledao ponovo kutiju.

„Nema poruke,“ mrmljao je više za sebe nego meni. „Netko nam je dao do znanja
da je ima, ali ne traže ništa. Također nas prate, zato znaju da smo ovdje.“

Drhtala sam. Nije upletena u drogu, znam to, ali nisam rekla ništa.

„Što da radimo?“ Pitala sam. „Ostajemo li ovdje? Da shvatimo tko je to poslao?“

„Ne.“ Kenai je rekao. „Moramo pronaći Chrisa sada više nego ikada.“

91
 13. poglavlje

Kenai i ja smo nastavili svoje putovanje u Los Angeles. Dobio je mjesto i

informacije od momka i misli da je dovoljno da nas odvede do Kaity. Nije mi rekao
puno, samo neke smjernice, ali mi je dao dovoljno da imam predstavu što ćemo učiniti.
Do sada, izgleda kao da se vrtimo u krug. Znam da trebam vjerovati Kenaiu, znam da
je dobar u svome poslu, ali nešto mi se ne uklapa, pa me to muči.

„Zašto se migoljiš?“ Kenai me pitao kada smo bili udaljeni oko sat vremena od
Los Angelesa.

„Ne mogu si pomoći, nemirna sam.“ Rekla sam stavljajući noge pod sebe.

„Cijeli put si se premještala i izdisala, Marlie. Zašto?“

„Mislim da griješiš da ovo nije povezano sa mnom i voljela bih da me slušaš.“

Prsti su mu se stisnuli oko volana. „Slušam te, uzimam u obzir to što kažeš, ali
moraš mi vjerovati.“

Izdahnula sam glasno, „Ništa mi ne govoriš, tjeraš me da sklapam dijelove

sama.“

Zastenjao je, „Marlie, znam da hoćeš da ti kažem sve, ali neću. To je moje
pravilo. Moraš vjerovati da radim najbolje što mogu. Ako ti lažem, šiznut ćeš i pokušat
ćeš učiniti sve sama. Pusti me da radim svoj posao.'

„Ali...“ pokušala sam.

Gledao je i nije ništa rekao. Samo je zurio kroz vjetrobransko staklo. Ovaj
razgovor je gotov.

Sjedila sam mirno jedan trenutak, ali neugodna tišina se širila i činila da se
osjećam neugodno. Netko mora izbaciti slona iz sobe. Čini nas oboje napetim.

92
 „Kenai u vezi tog poljupca.“ Rekla sam. Zažalivši čim sam ga spomenula.

„Nije se trebao dogoditi, Marlie. Ovdje sam da radim svoj posao i zamrsiti tako
situaciju… ne smije se ponoviti.“

Tako je.

Sram me pogodio.

„Dakle, ako nisi to htio, zašto si onda to učinio?“ Prasnula sam, pokrivajući svoju
sramotu bijesom.

„Zato što si bila slomljena, trebala si da znaš da tada nisi bila sama.“

„Znači, bio je poljubac sažaljenja? Sve što si mi sinoć rekao je iz sažaljenja?“

Vikala sam, bacajući ruke uvis, ljuta što sam dovedena u tu situaciju. „Wow, bilo je
stvarno mnogo stvari u mom životu, stvarno mnogo, ali nikada nisam poljubljena iz
sažaljenja.“

„Nisam...“ počeo je, ali sam ga presjekla podizanjem ruku.

„Ne, ne trudi se. Ništa nije značio svejedno.“

U autu je bilo tiho nekoliko minuta, prije nego što je opsovao.

„Što je bilo to?“ Gunđala sam. „Lijepo, ugasi se ponovo.“ Ljutila sam se,
okrenula sam se i gledala kroz prozor. „Ali ja nisam jedina koja je slomljena u ovom
autu.“

Ostatak vožnje je prošao u tišini. Došli smo u Los Angeles kasno poslijepodne,
i Kenai je odmah stao u hotel da nam uzme sobu. Sjedila sam u njegovom kamionetu i
zurila kroz prozor, odbijajući se pomaknuti. Vratio se nazad kad nas je prijavio i kucnuo
je u prozor. Pogledala sam i vidjela sam da mu ključ visi među prstima. Pretpostavljam
da to znači da ćemo ići u sobu prije nego što budemo išli loviti Chrisa.

Dobro za mene.

Izašla sam iz kamioneta i zaobišla ga. Mrmljao je nešto cijeli put o „tvrdoglavim
ženama“ prije nego što je ušao za mnom u hotelski lobi. Telefon mi je zazvonio čim
smo došli do lifta, pogledala sam u njega da bih vidjela da me zove mama. Nisam bila

93
raspoložena za njenu priču, ali sam se ipak javila, možda je zabrinuta za sigurnosti
svojih kćeri.

„Mama.“ Rekla sam stavljajući telefon na uho.

„Sjajne vijesti, dušo. Filmski producent je iznio zanimanje za tvoju knjigu da

po njoj snimi film.“

Trepnula sam.

Tijelo mi se ukočilo i rekla sam kreštavo. „Oprosti, molim te?“

Kenai se okrenuo da me pogleda, njegove oči su me skenirale dok je pratio

razgovor.

„Zar to nije predivno? Trebaš vidjeti novac koji će platiti i rekli su da će se držati
istine što više mogu. Ovo je naša šansa. Ovo je to, Marlie.“

Ne čujem je dobro upravo.

Nešto me je stisnulo u grudima, bijes koji sam potiskivala toliko dugo. Bijes koji
sam ignorirala. Bijes koji sam trebala iskaliti na njoj jako davno. Ja mislim na svoju
sestru, sjedi negdje, prestravljena i sama, a sve na što misli ova žena je novac. Ne. Ne
više. Nešto je eksplodiralo u mojim grudima. Nešto što nisam osjetila dugo, dugo
vremena.

Snagu.

„Marlie?“ Pozvala me je.

„Ne.“ Rekla sam glasom lišenih emocija.

„Oprosti?“

„Rekla sam ne, majko. Ne. Ne prihvaćam. Neću ti dati dozvolu da učiniš to. Moja
je priča. Već si me uvukla u priču oko knjige kada mi je bilo potrebno vrijeme i podrška.
Neću ti dozvoliti da to učiniš to ponovo. Ne.“

„Ali već sam mu rekla da hoćeš i...“

„Onda mu otkaži!“ Vikala sam toliko da se i Kenai iznenadio. „Ovo je moj život.
Ovo je moj horor. Nisi ti to proživjela. Nisi ti morala bježati od bolesne slave i

94
očajavanja. Ja sam patila. Ne ti. Ja sam prošla kroz to i ti nećeš to učiniti. Ako učiniš,
uzet ću svaki cent koji je moj i zabranit ću ti pristup.

Šutjela je sa druge strane telefona.

„Da nisi tako prokleto sebična, pitala bi za svoju nestalu kćerku, za koju nisi
pitala ni jednom proteklog tjedna.“

„Vjerujem da policija vodi računa o tome,“ promrmljala je. „Prestani biti tako
prokleto sebična.“

Podigla sam telefon i bacila ga preko malog prostora. Pogodilo je ogledalo i

odbilo se od njega. Kenai ga je uhvatio jednom rukom, bez napora. Naravno da je.

„Marlie“ rekao je pažljivog glasa, čvrstog.

„Hoće snimiti film“, vikala sam grebajući kosu rukama. „Hoće zaraditi još više
novca na mojoj otmici. Nije je briga. Tako je prokleto sebična. Nije ni jednom pitala za
Kaity, ili mene, ili za bilo što od ovoga, sve je novac, novac, novac.“

„Marlie!“

„Prokletstvo, zašto ja nisam dovoljna.“ Koljena mi klecaju, Kenai je prišao

bliže, omotavajući me svojim rukama i držeći me tako. „Zašto ja nisam dovoljna?“
Prošaputala sam u njegovu majicu. „Ja sam njena kći. Prošla sam kroz pakao. Zašto mi
jednostavno ne može dati ono što mi treba?“

„Što ti treba?“ Rekao je nježno.

„Treba mi da joj je stalo. Treba mi da razumije. Treba mi da vidi da me

povređuje s načinom na koji se ponaša.“

Držao me je blizu, zvono na liftu nas je obavijestilo da smo stigli na naš kat.
Izveo me iz lifta i poveo prema našoj sobi. Zalijepila sam se za njega, suze su mi tekle
niz obraze, iskoristio je karticu da uđemo unutra. Kada smo bili unutra, poveo nas je do
masivnog kreveta i sjeli smo na njega.

„Imaš pravo da kažeš ne, imaš pravo da odbiješ sve to.“

95
 Stavila sam glavu u ruke, „Znam da imam, ali bila sam tako slaba i izgubljena
da nisam imala snage.“

„Imaš snage sada, imaš svu snaga da oblikuješ svoj život kako hoćeš.“

Progutala sam i klimnula i dalje spuštene glave.

„Potreban ti je odmor, ostani ovdje i odmori se, ja ću ići da pronađem Chrisa.“

„Ne.“ Podigla sam glavu. „Molim te, Kenai, ne želim biti ovdje. Moram pomoći,
moram znati da radim nešto dobro.“

Proučavao me. „Ok, ali znaš pravila, Marlie. Sada više nego ikad, važno je da ih
pratiš.“

Klimnula sam, „Neću reći ni riječ, hvala ti.“

Klimnuo je i pružio mi moj telefon.

„Imaš moć da kontroliraš svoj život sada. Nemoj se bojati to iskoristiti. Ponosan
sam na tebe.“

S tim je ušao u kupaonicu.

Nisam se mogla pomaknuti.

Nešto je eksplodiralo u mojim grudima.

Nešto nepoznato.

Rekao mi je da je ponosan na mene.

Nisam shvatila do ovog trenutka koliko mi je bilo potrebno to čuti.

***

Klub je poznat. To mogu reći zbog ogromnog reda u kojem čekamo.

Tek je prošlo devet, Kenai i ja nosimo fensi odjeću da bismo mogli ući u ovaj
klub. Moja haljina je kratka, crna i vrijedi mnogo više nego što zaradim za tjedan na

96
poslu. Predivna je. Kratak izrez naprijed i prelijep zatvarač iza. Kenai nosi odijelo, Bože
izgleda nevjerojatno. Pristaje mu kao rukavica, grleći svaki mišić na njegovom tijelu.

Morali smo se ovako odjenuti jer je mjesto sjajno. Skupo. Također je loše. Ljudi
odišu novcem, ali je mjesto nezakonito, ilegalan novac, velika klasa zločina.

„Ovo mjesto je lažno.“ Prošaputala sam Kenai na uho.

„I ti si osjetila to, također.“

„Svi izgledaju kao da su bogati i važni, ali nekako znaš da nije legalno.“

Kenai je klimnuo. „Da, pregledao sam mjesto. Muškarci koji dolaze su prljavi i
kada dođu. Mislim da ima borbeni ring.“

„Bože. I dalje rade to?“ Pitala sam, stajući bliže njemu.

„Da, i dalje rade to.“

„Dakle, kako taj Chris izgleda?“

Kenaijeve oči su skenirale gomilu. „Visok, plav, strašan ožiljak preko njegove
sljepoočnice koji izgleda prijeteće.“

„Ok.“ Rekla sam, gledajući nervozno.

„Prestani privlačiti pažnju.“ Kenai je rekao bez da je pogledao u mene. „Ponašaj

se normalno.“

„To bi moglo biti teško kada ljudi bulje u mene.“

„Gledaju u tebe jer izgledaš jebeno prelijepo. Preboli to.“

U grudima mi je zalepršalo nešto dok sam gledala u njega. I dalje je gledao ispred
sebe.

„Jesi li mi upravo dao kompliment?“

Klimnuo je glavom u potvrdan odgovor.

„Ne možeš čak ni pogledati u mene kada to radiš, j tako te li to teško reći, čak i
ako je laž?“ Rekla sam nježno.

97
 Okrenuo je glavu i njegove oči su pronašle moje. Onda je koraknuo naprijed,
hvatajući me oko struka i privlačeći me bliže. Dah mi je zastao u grudima kada su
njegove usne krenule dolje i zaustavile se milimetar od moga uha. Niskim, odmjerenim
glasom je rekao: „Nije laž. Ti si najperfektnija žena koju su moje oči imale zadovoljstvo
vidjeti, Marlie. Tako si jebeno savršena.“

Onda me je pustio i napravio korak unazad.

Srce mi je udaralo kao u kavezu, prsni koš mi je odzvanjao od njegovih riječi.

Linija se pomaknula brzo nakon toga, vjerojatno jer sam ponavljala u sebi riječi iznova
i iznova. Je li stvarno mislio te riječi ili zna da sam zaglavila sa svim tim poslije mog
incidenta, pa je bio samo ljubazan, dajući mi ono što mi treba?

„Prestani preispitivati ono što sam rekao,“ promrmljao je kada smo stigli do
ulaza. „Mislio sam svaku riječ.“

Pogledala sam u njega i njegovo lice mi je reklo da neću dobiti bolji argument.
Ne treba mi. Prihvat ću to. Dragi Bože, treba mi podrška. Treba mi da se osjećam i dalje
vrijednom, poslije svega.

Pokazali smo svoje osobne i ušli smo u klub. Prelijep je, obasjan je plavim i
bijelim svjetlima. Bar je od čistog stakla. Izgleda kul, smireno, elegantno. Ljudi stoje,
pričaju i druže se, ali nema plesa, nema guranja, nema plesa kao u normalnom klubu.
Izgleda kao uštogljena zabava neke firme.

„Idem pronaći Chrisa, sjedi za bar i ne mrdaj.“ Kenai mi je naredio, vodeći me

prema baru.

„Zar ne mogu poći s tobom? Neću reći ni riječ.“

„Ne.“

Strogo me pogledao, ali očaj je plutao u mojim grudima. „Ona je moja sestra,
Kenai. Znam je bolje nego bilo tko drugi. Molim te. Neću reći ništa. Možda ću moći
nekako pomoći.“

„Nema rasprave, Marlie. Neću te dovesti u opasnost, ako te prepozna možda

odbije razgovarati.“

98
 Progutala sam, ušutjela i klimnula glavom. Ima pravo i obećala sam da se neću
miješati.

„Hvala ti.“ Promrmljao je, s uvažavanjem.

Naručio mi je piće, onda je nestao u gužvi. Sjedila sam, pijuckala piće i gledala
okolo. Nisam ga primijetila odmah, bio je u grupi ljudi u zadnjem dijelu kluba, ali kada
se okrenuo, nisam mogla da ne primijetiti njegov ožiljak, baš onakav kakav je Kenai
opisao na Chrisu. Stajao je, držeći čašu viskija. Kosa mu je začešljana unazad i ima
neuredno odijelo, ali je veoma dobra šansa da je to on. Završila sam piće i ustala, tražeći
okolo Kenaija. Nigdje ga nisam vidjela. Prošla sam kroz klub, držeći oči na Chrisu, ali
tražeći Kenaija.

Nisam ga mogla naći.

Chris i drugi čovjek su otvorili vrata koja vode van i nestali kroz njih. Srce mi je
podivljalo dok sam panično tražila Kenaija. Ako Chris ode, nikada nećemo naći Kaity.
Zna li on tko je Kenai? Jesu li već pričali? Ne mislim, samo nagađam. Požurila sam
kroz zadnja vrata i pustila sam da se zalupe.

Chris i drugi čovjek su razmjenjivali mali smeđi paket. Kada su me čuli, oboje
su se okrenuli. Chris me pogledao i njegove oči su se raširile. Moja sestra i ja smo slične,
sigurna sam da me je prepoznao. Mogu to vidjeti jer je ispisano po cijelom njegovom
licu, što potvrđuje da je čovjek ispred mene Chris. Tako isto potvrđuje da sam u
opasnosti. Sranje. Drugi čovjek se samo okrenuo i nestao. Očigledno je dobio to po što
je došao. Srce mi je udaralo u grudima dok sam zurila u čovjeka ispred sebe.

Čudovište.

Čovjeka koji je uništio život moje sestre.

„Marlie.“ Chris je rekao kada je koraknuo prema meni.

„Gdje je ona?“ Siktala sam.

Podigao je obrve, „Oprosti?“

„Gde je Kaitlyn?“

99
 Protresao je glavom i osmjehnuo se. „Vjerojatno mrtva u nekom kanalu s nekim
momkom između njenih nogu.“

Bijes se pojačao u mojim grudima i krenula sam prema njemu. „Gdje je ona? Ti
bolesni kučkin sine.“

Koraknuo je unazad, iznenađenog lica.

„O čemu ti to pričaš? Nisam vidio Kaity tjednima.“

„Sranje.“ Vikala sam dok sam lomila prste. „Znam da je s tobom. Znam da je.
Šta si joj učinio?“

Protresao je glavom praveći još jedan korak unazad. „Ti si prokleto bolesna.
Nisam vidio tvoju jebenu sestru.“

„Marlie.“

Kenaijev glas je došao kao spas iza mene. Ruke su mi drhtale kada sam se
okrenula da se suočim s njim. Došao je do nas, bijes mu je igrao u očima. Uhvatio me
je za ruku i povukao prema sebi. Onda je pogledao Chrisa.

„Tražio sam te.“

„Kenai Michelson.“ Chris se cerio.

„Kako ti je platila? Je li ukusan zalogaj kao i njena sestra?“

Kenai je trepnuo i prišao mu je bliže hvatajući ga za kragnu držeći ga u mjestu

kao da ne teži ništa. „Reći ćeš mi gdje je Katlyn ili ti se kunem...“ unio mu se u lice.
„Poželjet ćeš da se nikada nisi ni rodio.“

Chris se cimnuo. „Kao što sam već rekao tvojoj djevojci. Nisam je vidio
tjednima. Jednostavno je nestala. Pretpostavljam da je našla drugog.“

Kenai ga je proučavao. „Ti si prokleti lažov.“

„Nisam je vidio.“ Proderao se, gurajući Kenaia u ramena bez ikakvog efekta.

„Imam provjerenu informaciju da si je vidio.“

„Tko god da ti je rekao to, taj je prokleti lažov. Nisam ni volio kučku, samo sam
je jebao. Nije ni bila vrijedna toga. Užasna lutka.“

100
 Kenai je prvo zamahnuo i udario Chrisa toliko jako da je glasan zvuk lomljave
proparao noć. Stavila sam ruku na usta da bih spriječila vrisak, suze su mi se nakupile
u očima. Chris je dahnuo i Kenai ga je gurnuo na zemlju udarajući ga čizmom u rebra
prije nego što je pao na zemlju, onda ga je podigao i udario njime o zid.

„Gdje je ona?“

„Nisam je jebeno vidio, ti prokleti luđače.“

„Nestala je. Imamo pouzdan izvor koji kaže da je s tobom.“

„Nije sa mnom.“ Chris je dahnuo, a krv se slijevala niz njegovo lice. „Ta kučka
nije vrijedna pet minuta moga vremena.“

„Gdje je onda jebeno ona?“ Kenai se proderao u njegovo lice.

„Posljednji put kada sam vidio Kaity, odlazila je.“ Pokazao je prstom u mom
pravcu, u grudima me steže. „Nije mogla više podnijeti da cijeli grad priča o njenoj
sestri, zato je htjela otići. Htjela se osloboditi toga. Zato ako hoćeš pitati bilo koga, pitaj
kučku gdje je. Ona je razlog što je njena sestra pobjegla. Mislim da ona ne želi biti
nađena.“

Koljena su mi se počela tresti. Je li u pravu? Je li otišla zbog mene?

„Kaitlyn se možda borila, ali nijedna osoba nije ništa čula o njoj. Ne vjerujem
da je samo otišla.“ Rekao je Kenai.

„Onda ste pratili pogrešan prokleti trag kada ste mene tražili. Nisam je vidio,
niti sam htio.“

„Gdje je onda ona?“ Kenai je viknuo.

„Ne znam!“ Chris je viknuo isto.

Kenai ga je pustio i nagnuo se unaprijed udišući duboko nekoliko puta.

„Bježi odavde prije nego što stavim prokleti metak u tebe.“ Kenai se derao.

„Što?“ Plakala sam, potrčala sam naprijed, ali Kenai me uhvatio oko ramena,
sprječavajući me.

101
 „Kada nađeš kučku,“ Chris je rekao, brišući krv s lica zadnjim dijelom ruke,
„reci joj da mi duguje jebeni novac.“

Onda je nestao unutra.

„Pustit ćeš ga da ode!“ Plakala sam i vrištala u Kenaijevim rukama.

„Rekao je istinu, Marlie.“ Rekao je čvrstog glasa i još uvijek prožetim bijesom.

„Što ako laže? Dovraga, bio je naša jedina šansa.“

Kenai me je okrenuo i prisilio da se suočim s njim. Kada je progovorio glas mu

je bio iznenađujuće nježan. „Marlie, smiri se i slušaj me.“

„Upravo si ga pustio da ode, Kenai.“ Plakala sam i udarala sam u njegove grudi.
„Ne može biti tamo, uplašena i sama i ti si ga samo pustio.“

„On ne laže.“ Rekao je, hvatajući me za ramena i gledajući me direktno u oči.

„Kalo ti to znaš?“ Rekla sam.

„Moj je posao da znam. On ne zna gdje je ona.“

„Mogao bi biti dobar lažljivac. Siguran si u svoju intuiciju da znaš je li moja

mala sestra u njegovim užasnim rukama ili ne. Trebali bismo ga predati policiji, da ga
provjere, umjesto da ga samo pratimo u njegovom svijetu.“

„Prestani me napadati na sekundu i razmisli o ovome. Prestani dopuštati da te

emocije vode. Stvarno misliš da je on ima? Zato ako ne, nastaviti njega pritiskati bi
bilo veliko gubljenje svačijeg vremena, a nemamo vremena da ga uzaludno trošimo.“

Prestala sam se boriti i pogledala sam u njega. „Pogriješio si u ovome od samog

početka, i ja sam!“ Koža mi je počela gorjeti.

„On je nema, Marlie.“

„N-n-n-ne možeš znati.“

Posegnuo je dolje i uhvatio me za bokove. „Znam to.“

Donja usna mi je pala. „Gdje je onda?“

Odmahnuo je glavom. „Ne znam, ali ću saznati.“

102
 „On je, zar ne? Vrebač? Ovo je nekako povezano s njim i...“

„Hej,“ Kenai je rekao sprječavajući me da nastavim. „Ne, nikada nisam rekao

to, samo ako nije Chris, ne znači da nije nešto umiješano u njegov svijet i problemi u
koje je Kaitlyn upala prije nego što je nestala.“

„Nikada nije bilo u vezi droge, jednostavno znam Kenai…. Ima veze s njim.“

„Poludjela si što je razumljivo, ali moraš vjerovati da ću pronaći tko je to. Ne

trebaš skakati na svaku činjenicu. Možeš li to učiniti za mene?“

Klimnula sam, „Da, pod jednim uvjetom.“

„Kojim?“

„Reći ćeš mi sve što znaš.“

Vilica mu se stisnula, pomislila sam da će me odbiti. Onda je kimnuo i počeo

govoriti.

103
 14. poglavlje

„Kamo idemo?“ Pitala sam Kenaia kada smo krenuli suprotno od LA.

„Treba nam soba za odmor, vrijeme da sastavimo svoje misli i da prođemo

ovaj slučaj od početka. Oboje smo umorni. Oboje smo zbunjeni. Muka mi je od toga da
budem u gradu. Tako da sam nam zakupio brvnaru u šumi.“

„U šumi?“ Pitala sam, trepćući.

Klimnuo je. „Lak način da ostaneš nepoznat. Umoran sam više od gužve.
Moram razbistriti glavu i pogledati na ovaj slučaj svježim očima.“

Ima dobru poantu i ne želim lagati da nisam uzbuđena što se vraćam u prirodu.
Nedostaje mi moja mala kućica u Colorado Springsu. Nedostaje mi tišina. Nedostaje mi
mir. Nedostaje mi jednostavno da budem sama.

„Meni zvuči dobro.“ Rekla sam polako, podižući noge do grudi.

„Naći ćemo je, Marlie. Dao sam ti svoju riječ.“

Klimnula sam, ali moje grlo je toliko stegnuto da nisam mogla odgovoriti. Kenai
nije više govorio, ali je posegnuo prema meni i uhvatio me za ruku, stežući je čvrsto u
svojoj velikoj. Toliko sam zahvalna u trenutku, da nisam shvatila koliko mi treba neki
vid sigurnosti. Prošlo je mnogo od kada sam zadnji put osjetila sigurnost u životu.
Zaboravila sam kako je dobar osjećaj, da znaš da je netko tu za tebe, da te podržavaju.
Jednostavan dodir njegove ruke na mojoj čine da moje grudi eksplodiraju.

Vozili smo se u tišini, držao me za ruku cijelo vrijeme. Izašli smo iz grada,
ostavljajući iza nas grad, odmah smo skrenuli na prljavi put i pratili ga nekoliko milja
dok nismo došli do prelijepe male brvnare, okruženom drvećem i apsolutno nema ljudi.
Odvezala sam se i izašla iz auta, udišući svježi zrak. Iako ne znam u kojem sam stanju
bila, već sam osjetila olakšanje.

104
 „Oh. Ovo je savršeno.“

„Lijepo je, zar ne?“ Kenai je mrmljao dok je gledao okolo.

„Jesi li je iznajmio na noć?“

„Pripada jednom mom prijatelju. Rekao je da možemo ostati koliko god

hoćemo.“

„To je dobar prijatelj.“ Rekla sam dok sam hodala prema brvnari.

Prelijepo je, smješteno između drveća i divljeg cvijeća. Kada sam stala na trijem,
nešto s lijeve strane mi je privuklo pažnju, ali kada sam pogledala u tom pravcu nije
bilo ničega. Vjerojatno je neka šumska životinja. Nasmijala sam se prvi put poslije
nekog vremena i gurnula sam vrata da se otvore. Interijer u brvnari je savršen, rustikalan
i vodi se računa o njemu. Skoro sve je otvoreno, kuhinja i dnevna soba su spojene u
jedno. Namještaj je topao i udoban i ima prelijepe krugove nacrtane na podu.

„Ovo je nevjerojatno.“ Rekla sam dok sam hodala i upijala mjesto.

„Da.“ Kanai je rekao dok je hodao iza mene. Mogla sam osjetiti njegov dan na
svom tijelu kada je prošao s našim torbama.

„Hej, Kenai?“ Pitala sam kada ih je spustio dolje.

„Da?“

„Tko god da radi ovo je pametan. Jako pametan.“

Gledao je u mene, „Da. Mi smo pametniji, Marlie. Obećavam ti da ćemo doći

do kraja ovoga. Zajedno.“

Zajedno.

Srce mi se ugrijalo. Pustio me unutra. Protiv svih njegovih pravila i propisa,

pušta me unutra jer me poštuje.

„Vjeruješ li mi?“ Pitala sam.

Gledao me je zbunjeno nekoliko trenutaka onda je klimnuo. „Naravno da ti

vjerujem, ne dajem ovu količinu informacija nikome. Poštujem te do pakla.“

Moje srce postaje veće.

105
 „Ne mogu prestati misliti o tome, znaš? Mislim o tome ponovo i ponovo,
pokušavam shvatiti što smo to propustili.“

„Shvatit ćemo u čemu je problem,“ rekao je dok je prekrižio ruke, ne na

napadački način, već na ugodan način.

„Što da radimo sada?“

„Nemoj sada postati plašljiva, moraš biti pored mene u ovome. Mi ćemo raditi
na ovome. Znamo da nije Chris, znamo da je najvjerojatnije namješteno da izgleda tako,
znamo da smo na pravoj poziciji sada. Naći ćemo tko god da radi ovo i vratit ćemo tvoju
sestru nazad.“

Tako je siguran u sebe, u svoje vještine, u naše vještine, ali ne mogu ne misliti
o tome.

„Znaš li da sam nam olakšao,“ rekao je prilazeći i hvatajući me za ruku, poveo

me je do sofe i oboje smo seli.

„Kako?“

„Lagao sam okolo o tome što znamo.“

Progutala sam, okrenula sam se i klimnula. „U redu.“

„Pa, što znamo, Marlie?“

Zbunila sam se na trenutak, pitajući se što on želi da ja njemu kažem? Želi li da

mu kažem da mi je sestra nestala i da nismo ništa bliže da saznamo što joj se desilo? Ili
želi da budem detektiv i da mu kažem što stvarno mislim?

„Nisam sigurna što me pitaš.“ Priznala sam.

„Želim da mi samo kažeš činjenice. Posebno što mi znamo o cijelom ovom

slučaju dosad.“

Oh. Točno. Uzela sam duboki uzdah.

„Želiš da ti napravim listu svega?“

Klimnuo je, gledajući me u oči. „Nisi stručna za činjenice. Govori ih normalno.

Lakše će biti kada ih izgovoriš na svoj način i postaju jasnije.“

106
 „U redu.“ Rekla sam pažljivo. „Znamo da Chris nema Kaitlyn.“

„Prije toga, Marlie.“ Umiješao se.

Prije toga. Dobro. Ići prije toga boli. Boli zbog mišljena o Kaity, misleći o
svom vremenu koje smo proveli tražeći je, čini da moje srce puca. Pored svega učinila
sam što je Kenai rekao, odgovorila sam na pitanje.

„Znamo da smo bili na putu da nađemo čovjeka koji je kriv, mada je ispalo da je
namješteno da on izgleda kao krivac.“

Kenai je kimnuo.

„Ti vjeruješ da Chris govori istinu, da on stvarno nema Kaity.“

Kenai je kimnuo ponovo.

„Što znači da je netko drugi ima.“ Rekla sam i zaboljelo me u grudima. „Ta
osoba želi da mi mislimo da on ima Kaity, poslala nas je na put za… što?“

„Ti to meni reci?“ Urgirao je.

Moj um je ponovo prolazio kroz to. Tako je mnogo teorija, mnogo stvari kroz
koje smo prošli, mnogo puta sam se vraćala na svoju situaciju pitajući se da li se sve
uklapa. Odlučila sam se se držati prve stvari u svojim mislima, jer iskreno je bio
najlogičniji odgovor. Vjerojatno i onaj pravi.

„Da nas ometaju.“

„Zašto misliš da nas netko želi omesti?“

Želudac mi se okrenuo na to pitanje. Zašto bi nas netko htio omesti? Da nas

skloni sa puta? Da ima više vremena s Kaity? Da je muči više?

„Ne želim ni misliti o tome.“ Prošaputala sam.

„Znam da ne želiš, ali te tražim to.“

Uzela sam duboki uzdah. „Iskreno, ne znam zašto bi nam netko namjestio tako
da nas ometa. Mislim da nas drži dalje od Kaity da bi je mogao povrijediti, ali čini mi
se da to i nije tako sada kada to tako kažem. Tako da ostaje samo jedna mogućnost koju
ne želim, stvar koju ne zaobilazimo, što vraća do mene i do mog dijela.“

107
 „Što onda zaključujemo?“

Moje srce je podivljalo, dlanovi su mi postali znojni, tijelo mi se ukočilo, ali

pitala sam ga je li to što mislim moguće, iako je istina.

„Taj koji je vjerojatno ima, vjerojatno je ima zbog onoga što sam učinila i
pokušavaju mi vratiti.“

Klimnuo je, oči su me gledale nježno, podržavajuće, s razumijevanjem. „Točno.

Znači da ima šanse da je Chris govorio istinu.“

Klimnula sam. Slažući se.

„Dakle, kamo idemo odavde?“

„Kopat ćemo dublje.“ Rekla sam polako, umorna. „Gledat ćemo na to iz drugog
ugla.“

„Koji je to ugao?“

„Od mene.“

Mene. Sve se vraća na mene. Ako sam ja ono što će vratiti moju sestru, učinit ću
sve što treba.

Klimnuo je. „Da. Ti. Znam da sam odbio tu mogućnost ranije, zato što nisam
vjerovao da je povezano s tobom, sada sam otvoren i za tu mogućnost, zato što mislim
da bi mogla biti u pravu.“

„Da,“ klimnula sam umorna.

„Osjećaš li se malo bolje?“

Da, zato što mi pomaže da prihvatim to što se dogodilo s Chrisom i moje emocije
su se smirile. Pomaže mi da se smirim i mislim jasnije.

„Trebala bih se istuširati.“ Rekla sam ustajući. „Hvala ti.“

Emocije su mi visoke. Treba mi predah.

„Uvijek.“ Promrmljao je.

108
 Nasmiješila sam mu se i nestala prema tušu. Treba mi još nekoliko trenutaka da
razmislim. Bio je ovo dug, težak dan. Kako se vruća voda slijevala niz moje tijelo,
mislila sam o Kaytlin i pitala sam se gdje je. Mislila sam o detaljima o kojima smo
Kenai i ja upravo raspravljali. Kako je sve asociralo na Chrisa, na njega i njegov svijet,
ali je preglup za neki veći kriminal. Svi su oni rekli istu priču kao Chris: da su on i
Kaitlyn raskinuli nekoliko dana prije nego što je nestala i onda je i on ubrzo nestao iz
grada. Što znači da smo na pravom mjestu sada.

Također i neko drugi je ima. Kao i što sam mislila.

Suze su se slijevale niz moje obraze, pratile su ih druge i onda opet druge.
Koljena su mi popustila i pala sam na pod tuša, nekontrolirano ridajući. Ne mogu
zaustaviti kada jednom krene i moje ridanje je rezultat straha, panike, pustoši. Sve što
sam dosad skupljala, sada će izaći van. Strah, krivica, slabost. Sve to izađe van. Kao da
je moje tijelo prokleto umorno da ih zadržava unutra.

Uplašena sam. Usamljena sam. Ljuta sam. Paranoična sam. Tako sam prokleto
slomljena.

Nisam čula kada su se vrata otvorila, nisam čula kada je ušao unutra, znam samo
trenutak kada me je uzeo u svoje ruke i privukao bliže sebi. Moje grudi su se sudarile s
Kenaijevim grudima i držao me je sve dok nije sve izašlo iz mene. Dani konstantnog
straha, godine konstantne emocionalne torture. Stisnuo je svoje ruke jako, stiskajući me
sve dok nisam mogla osjetiti da ne mogu disati.

Točno ono što mi je trebalo i što sam željela.

„Naći ćemo je.“ Rekao je mokar od tople vode. „Kunem ti se, Marlie. Naći
ćemo je.“

„Što ako je već… što ako je ona…“

„Ne“ rekao je žurno. „Ne. Pogledaj me.“

Uhvatio me je za bradu i podizao mi je glavu unazad sve dok nisam gledala u

njega. „Nemoj da odustaješ od nje, nemoj da odustaješ od sebe i nemoj da odustaješ od
mene.“

109
 Gledala sam ga u oči i nešto mi je eksplodiralo u grudima. Ne mogu to povući. Nisam
ni sigurna da hoću. Posegnula sam prema njemu i sklonila mokar pramen kose koji mu
je pao u oči. I onda provukla prste kroz njegove guste lokne. Gola sam. U njegovim
rukama. Nije me briga. Primakla sam usne njegovim i pritisnula o njih. Jako.

„Marlie!“ Graknuo je pomičući svoje prste preko mojih leđa. „Nije dobra
ideja.“

Poljubila sam ga jače.

„Marlie.“ Prasnuo je, odmičući me malo. „Jebiga. Ne mogu. Mi ne možemo.“

Sram me pogodio po sredini grudi. Odmaknula sam se, užas se pojavio na mome
licu. Onda sam jednostavno izašla ispod tuša. Užasnuta sam. Upravo me odbio. Cijelu
sebe sam gurnula u to i on me odbio.

„Marlie!“ Pozvao me kada sam zgrabila ručnik i omotala ga oko sebe i otišla u
dnevnu sobu.

Počela sam kopati po torbi tražeći odjeću kada je izašao omotan ručnikom oko
kukova. Očigledno je skinuo svoju mokru odjeću. Vidjeti njega kako stoji tamo, golih
prsa niz koja klize kapljice vode uopće ne pomaže.

„Marlie!“ Rekao je pažljivo prilazeći bliže.

„Nemoj!“ Graknula sam, vadeći gaćice.

„Nisam te odbio.“

Uspravila sam se gledajući okolo. „Zar nisi?“ Rekla sam, trudeći se da se ne

raspadnem, usprkos tome moje grudi su prijetile da eksplodiraju. „Ok je, Kenai. U redu
je. Nemaš brige.“

„Isuse.“ Graknuo je. „To nije razlog zašto sam te udaljio.“

„Da.“ Rekla sam vadeći top. „U redu je, ozbiljno.“

„Samo me saslušaj.“

Ignorirala sam ga dok sam vadila hlače.

„Dovraga, Marlie.“

110
 Uspravila sam se i krenula, namjeravajući otići u spavaću sobu.

„Stani.“ Naredio je.

„Ne.“ Prasnula sam.

Došla sam do vrata u trenutku kada me je uhvatio za ruku i povukao nazad na

svoje grudi. Njegovo cijelo tijelo je pritisnuto uz moja leđa, mogla sam osjetiti njegov
vreo dah na vratu kada je pričao. „Slušaj. Me.“

„Jedi jedno veliko...“

Okrenuo me tako brzo da sam skoro izgubila ravnotežu, ali držao me blizu i
uhvatio mi je glavu rukom tako da sam bila sigurna. „Nisam te odbio.“

„Stvarno je jasno da jesi.“

Posegnuo je dolje i uhvatio me za ruku pritišćući je na ručnik, na njegov kurac.

„Izgleda li ovo kao da te ne želim jebati?“

Otvorila sam usta, onda ih jednostavno zatvorila.

„Izgleda li?“ Siktao je ispred mojih usta. „Dakle?“

„Ne.“ Dahnula sam.

„Želim te jebati tako prokleto jako da ne mogu misliti kada sam blizu tebe
većinu vremena. Sve o čemu razmišljam je kakav je osjećaj kada moj kurac ulazi i izlazi
iz tebe. Čuti kako vrištiš moje ime. Osjetiti tvoju pičkicu stegnutu oko mene.“

Stisnula sam noge jednu o drugu i malo dahtanje je izašlo između mojih usana.

„Zato prestani.“ Graknuo je prilazeći bliže. „Bježati od mene.“

„Rekao si ne.“ Rekla sam dok sam mu gledala u usne.

„Ono što sam rekao je „ne možemo“, što nije ista stvar.“

„Zašto ne možemo?“

Oči su mu bljesnule. „Zato što si me platila da učinim posao i dosad ga nisam

radio baš dobro. Ako budem ometen tobom, neću moći dati svoj puni potencijal.“

111
 „Samo jedna noć, Kenai.“ Rekla sam posežući i omotavajući ruku oko njegovog
kurca.

„Marlie…“

„Molim te. Nisam bila ni s kim još od… molim te.“

„Dušo.“ Graknuo je.

Dušo.

Koža mi je gorjela.

Stisnula sam ga.

„Jebi ga.“ Prosiktao je, posegnuo je dolje i uhvatio me za noge, dižući me.
Omotala sam ih oko njegovih bokova i pritisnuo je moja leđa o zid. Zastenjala sam i
omotala ruke oko njegovog vrata, povlačeći ga i obrušavajući usne na njegove. Ljubio
me duboko, jako, brzo. Jezici su nam plesali, usne se drobile. Bili smo očajni. Djelovalo
je na nas oboje.

„Jebemti.“ Prodahtao je. „Ne mogu čekati, a i ne želim.“

Posegnuo je dolje i spustio prste na moju pičku.

„Tako si mokra.“ Dahtao je.

„Kenai.“ Cvilila sam. „Molim te.“

Gurnuo je prst u mene, zatim drugi. Vrisak je pobjegao iz mog grla kada sam
zabacila glavu unazad, voleći način na koji sam se stezala oko njegovih prstiju.

„Da.“ Dahtao je. „Bože, da.“

„Jebi me.“ Rekla sam hvatajući ga za ramena. „Treba mi da me jebeš.“

Još par puta je gurnuo prste u mene onda ih je izvadio i uhvatio je svoj kurac i
pritisnuo ga o moje središte. Onda ga je gurnuo, puneći me. Stezala sam se oko njega,
zadovoljstvo je bljesnulo kroz moje tijelo. Osjećaj je nevjerojatan. Kukovi su mi išli u
korak s njim dok me je ispunjavao i dok se povlačio unazad.

Leđa su mi udarila u zid, zacviljela sam.

112
 „Osjećam se tako dobro.“ Prodahtala sam dok me je jebao tako temeljito da
nisam to mogla ni zamisliti ni u mojim najluđim snovima.

„Tako si uska.“ Mrmljao je dok stezao prstima moje kukove. „Savršena si,
Marlie.“

Dahnula sam i pomaknula sam kukove da ga primim dublje. „Kenai.“ Dahtala

sam.

„Jebem ti. Reci opet.“

„Kenai.“

Njegov kurac je išao dublje, jače, dok moja pička nije bila jako stisnuta oko
njega, dok nisam mogla osjetiti orgazam kako se približavao dok ga je gurao i vadio.
Počeo je u mojoj jezgri, naglo se širio dok nisam dobila osjećaj da ne mogu više.

Došao je snažno.

Toliko jako da nisam čula vlastite vriskove.

Kenaijev puls je poludio, tijelo mu se naglo ukočilo i mogla sam osjetiti svaki
njegov trzaj dok se praznio.

Spustila sam glavu na njegovo rame i izdahnula glasno. Onda sam uzela nekoliko
sekundi da samo udahnem zrak. Mirisao je predivno. Koju god kolonjsku da je koristio,
činio me je divljom. Taj miris pomiješan s njegovim jedinstvenim mirisom je dovoljno
da pošalje ženu preko granice.

„To je bilo nevjerojatno.“ Mrmljao je, puštajući me. Držala sam lice bliže njemu,
čvrsto. Trebalo mi je još nekoliko sekundi.

„Bože, stvarno je.“ Šaputala sam u njegovu kožu.

„Pusti me da se istuširam ponovo, onda ćemo pronaći nešto za jelo.“

Klimnula sam i koraknula sam unazad.

Njegove oči su pronašle moje i nešto je prostrujalo između nas.

Nešto nevjerojatno.

Nešto zanimljivo.

113
 Nešto stvarno.

***

„Reci mi nešto o sebi.“ Pitala sam Kenaija kasnije kada smo ležali u krevetu
jedno pored drugoga, stopala su nam se dodirivala i moja ruka se nalazila u njegovoj.
„Nešto što nitko ne zna.“

„Imao sam sestru.“ Rekao je dok mi je milovao dlan palcem.

Srce mi je jače zakucalo. „Imao si?“

„Mrtva je.“

Trbuh mi se okrenuo i srce mi je zakucalo jače. Nisam mogla zamisliti. Nisam

mogla… Ni na sekundu… kakav je to osjećaj. Strah od gubitka sestre je dovoljan da me
pošalje preko granice emocionalno, ali da je stvarno izgubim.

Moje srce suosjeća s njim.

„Tako mi je žao, šta se dogodilo?“

Prst js prestao kretati, bio je tih nekoliko trenutaka. Zabrinula sam se da sam
pitala previše, ali sekundu kasnije je počeo govoriti. „Nestala je. Bilo joj je samo
četrnaest. Bila je tamo jedne minute, sljedeće je nije bilo. Bila je sa mnom. Rekla je da
ide do prodavaonice. Nikada nije došla kući.“

Koža me je pekla i otkotrljala sam se na svoju stranu da gledam u njega. „Tako

mi je žao, Kenai.“

„Trebao sam je paziti, ali bio sam toliko zauzet sastajući se s nekom glupom
djevojkom. Otišla je sama. Neki čudak ju je oteo i ubio.“

Hladnoća od horora je prošla kroz moje tijelo. Znam kakav je to osjećaj. Znam
kako je to da budeš u rukama monstruma.

„Nisi ti kriv.“ Rekla sam pažljivo. „Ima užasnih ljudi, bez obzira što ti učinio.“

„Bio sam njen stariji brat. Trebao sam biti tamo s njom.“

114
 „Otišla je u prodavaonicu, Kenai. Nisi je ostavio u zabačenoj šumi. Ima ljudi
okolo. Nisi mogao držati oči na njoj svake sekunde. Nije tvoja krivica.“

Nije ništa rekao, tijelo mu je bilo tako ukočeno. Ne želim ga gurati. Znam kako
je to da te ljudi guraju kada želiš da biti sam sa sobom.

„Jeste li pronašli čovjeka koji je to učinio?“

Klimnuo je. „Da, našli su ga. Ubio se u zatvoru.“

Hvala Bogu.

„Zato radiš to što radiš?“

Okrenuo se tako da je oči u oči sa mnom. Mogla sam vidjeti bol u njegovim
očima, htjela sam posegnuti i skloniti ju. „Da. Gledao sam kako je policija traži. Mislio
sam kako oni ne rade dovoljno da je pronađu. To je trenutak kada sam odlučio to raditi.
Htio sam da biti u mogućnosti pronalaziti ljude.“

„I to radiš čitav život.“

„Da.“ Rekao je, posežući i hvatajući moj pramen kose između svojih prstiju.

„Žao mi je što ti se to dogodilo sa sestrom.“

Nasmiješio se, slabo, ali je tu.

„Zato si bio tako ljut na mene kada si mislio da imam veze s knjigom, zar ne?“

Oči su mu bljesnule i vilica mu se jako stisnula, ali je klimnuo. „Nisam znao u

to vrijeme da nisi umiješana. Mislio sam da si iskoristila svoju otmicu da bi stekla slavu
i činilo me tako ljutim. Nisam mogao razumjeti da bi netko učinio nešto takvo, kada je
mnogo njih bilo na tom mjestu, nestali su i mučeni. Također nisam razumio što si prošla.
Bilo mi je lakše da ti sudim umjesto da razmislim o tome što si preživjela. Žao mi je
zbog toga, Marlie.“

„U redu je,“ rekla sam drhtavog glasa. „Mrzila sam svake sekunde tu knjigu.
Uništila je moj život. Uništila je Kaityn život. Voljela bih da je moja mama učinila više
za mene i Kaity nego što nas je bacila u vatru.“

115
 „Ne možeš promijeniti sebične ljude, Marlie. Možeš samo izabrati da budeš
bolja.“

„Jedino mrzim što je Kaity patila zbog toga. Nije kriva zbog moje otmice i
proklete knjige.“

„Nemoj.“ Rekao je, podigao je glas samo malo. „Nemoj kriviti sebe. Nisi tražila
ništa od toga. Kaity je patila. To razumijem, ali je sama radila svoje izbore. Ne možeš
uvijek kriviti sebe zbog grešaka i odluka drugih ljudi. Na kraju, odrasli smo i na kraju
donosimo sami svoju odluku kako ćemo živjeti svoj život.“

Prišla sam mu bliže i poljubila sam ga.

„Trebaš i sam prihvatiti svoj savjet.“

Frknuo je.

„Priznaj.“ Rekla sam dok sam omotavala ruke oko njegovog vrata. „Sviđam ti
se sada.“

Zagunđao je i privukao me bliže. „Možda samo malo.“

Moj osmijeh je prijetio da prepolovi moje lice.

Osjećam se nevjerojatno.

116
 15. poglavlje

Zaspala sam u Kanaijevim rukama, nakon što smo pričali satima, budila sam se
tijekom noći slušajući šuštanje s polja. Posegnula sam za svojim telefonom da bih
vidjela koliko je sati, ali ga nisam pronašla. Sjetila sam se da sam ga ostavila u autu.
Koliko god sam htjela ostati ušuškana u krevetu, htjela sam vidjeti je li netko poslao
poruku ili zvao vezano za Kaity. Izvukla sam se pažljivo iz Kanaijevih ruku i obukla
top i mekane pamučne hlačice.

Pogledala sam ponovo u Kanaija ,ali njegovi zvukovi spavanja su mi rekli da je

iscrpljen. Nisam ga htjela buditi.

Krenula sam prema vratima da bih izašla iz kolibe. Pritisnula sam prekidač da
bih upalila svjetlo, gledajući okolo. Nisam mogla vidjeti ništa pa sam napravila još jedan
korak. Čula sam šuštanje sa svoje lijeve strane, okrenula sam glavu u tom pravcu, rekla
sam oprezno, „Zdravo?“

Ništa.

Vjerojatno je samo vjeverica.

Htjela sam se okrenuti i ući unutra kada sam vidjela da je unutrašnje svjetlo na
Kanaijevom kamionu upaljeno. Ne vjerujući svojim očima, ponovo sam pogledala.
Nešto nije bilo u redu, ali sjetila sam se Kanaijevih riječi kako sam paranoična.
Vjerojatno je ostavio otvorena vrata kada je iznosio vrećice. Krenula sam da ih
zatvorim. Došla sam do kamiona kada sam vidjela da su suvozačeva vrata otvorena.
Sledila sam se.

Nije mi djelovalo ispravno. Jedna vrata, možda. Dvoja…. nikako. Kroz moje
tijelo je prošlo upozorenje dok sam gledala okolo.

Onda sam shvatila da je ovdje mrak. Stvarno, stvarno mrak.

117
 Kada sam se okrenula prema kabini čula sam šum sa moje desne strane. Glasan,
stvarno glasan i zvučalo je kao koraci.

„Kenai?“ prošaputala sam, dok sam se naslanjala leđima na kamion.

Koraci su bili blizu, ali nisam nikoga vidjela. Srce mi je lupalo u grudima dok
sam se kretala prema stražnjem dijelu kamiona. „Kenai, jesi li to ti?“

Čulo se pucketanje grane, glasno i uznemirujuće.

Nisam mislila, samo sam se okrenula i potrčala.

Krenula sam prema kolibi, ali sjena desno od mene me je okrenula u suprotnom
smjeru. Dok prolazim kroz drveće, mogu čuti korake iza sebe. Netko me lovio. Jeza mi
je klizila niz kičmu. Trčala sam brže, grane su me grebale po rukama, spotaknula sam
se na drvo.

Ruke su mi pale u prljavštinu kada sam pala preko drveta. Čelo mi je udarilo u
debelo stablo drveta. Strah mi steže grlo i počinjem plakati, puzim naprijed, prsti mi
gore od bodlji koje su zabodene u njih. Koraci su bliži i znam da moram ustati. Moram
ustati.

Ustani.

Trči, Marlie.

Podigla sam se na noge i počela trčati, udarajući u drveće, izbjegavajući

kamenje. Krv mi je curila niz lice i mogla sam osjetiti njen opori ukus u ustima. „Ostavi
me na miru!“ Vikala sam, zadihana, razbijajući koljena.

Koraci postaju brži, a moja koljena popuštaju.

Pala sam naprijed, bol je prošla kroz njih, do moje kičme. Vrištala sam i pokušala
puziti, ali imala sam veliko tijelo na sebi, gurao je moje tijelo u prljavštinu. Nisam
mogla reći je li muškarac ili žena. Nisam mogla reći ništa. Ruku je stavio na moje tjeme
da bi pritiskao moje lice u prljavštinu.

Borila sam se.

Vrpoljila sam se i ritala.

118
 „Pusti me!“ Vrištala sam.

„Marlie?“

Kenai.

Oh Bože.

„Gdje si?“ Čula sam njegov uspaničen glas bliže.

Hladni glas je poslao jezu kroz moje uho. „Nije gotovo. Tek je počelo. Nadam
se da sam ti nedostajao, Marlie. Ja gledam.“

Tada je tijelo ustalo s mene i koraci su nestali među drvećem.

Ne mogu se po maknuti.

Ne mogu disati.

Je li to on? Je li živ? O Bože. On je živ. On je živ.

Nisam shvatila da vrištim dok Kenai nije kleknuo ispred mene, grabeći me i
stavljajući me u svoje naručje. „Što se dogodilo? Marlie, što se dogodilo?“

„O-o-o-o-o-o-on…..“

„Smiri se i pričaj sa mnom. Jebote, ti krvariš.“

„On… on…“

„Marlie, diši.“

„On je živ,“ prošaputala sam.

Kenaijevo tijelo se ukočilo.

Potom me je podigao u ruke i rekao nježno: „Hajde da te unesemo unutra.“

Svijetlio je okolo s lampom, ali nije bilo ni znaka od njega.

Otišao je.

Za sada.

119
 ***

„Marlie, pričaj sa mnom,“ Kenai je rekao, čučeći ispred mene, dok mi je čistio
lice s toplim, vlažnim ručnikom.

„To je bio on.“

„Tko?“

Moje oči su srele njegove i one su sijale.

„Marlie, on je mrtav.“

„To je bio on, Kenai. Znam to, znali smo sve vrijeme. On je uzeo Kaity i on me
uznemirava. Sve ovo je igra. Trik. Namamio me kod kamiona i lovio kroz šumu. Da
nisi izašao…“

„Jesi li ga vidjela?“ Kenai je pitao, pažljivo, nježno.

Trepnula sam. „Ne, ali…“

„Jesi li čula njegov glas kad je pričao s tobom?“

„Imao je stvar za promjenu glasa sa sobom, uključenu. Znam što sam čula,
Kenai. Rekao je da nije gotovo.“

Kenai me je proučavao, i mogla sam da vidjeti štetu u njegovim očima. Gledao

me kao da me je sažalijevao.

„Jesi li nešto sanjala prije nego što si izašla?“

Moje oči su se raširile. „Misliš da sam izmislila to?“ Uhvatio me za ruku, ali sam
je povukla. „Nisam izmislila to,“ plakala sam, bijesna jer je uopće i pomislio na to.

„Marlie, nekad kada su stres i emocije jako visoke, naše tijelo radi čudne stvari.
Ima sjećanja. To su posljedice PTSP-a.“

„Bilo je stvarno, nisam lovila samu sebe kroz šumu,“ vikala sam, ustajući na
drhtavim nogama.

120
 „Molim te, nemoj se uzrujavati,“ rekao je, pažljivo, kontrolirajući se, kao da
priča sa ženom koja je upravo spremna da skoči s litice.

„Znam što sam vidjela, znam šta sam osjetila, znam što sam čula. Netko je bio
tamo večeras, Kenai. Netko me je uznemiravao. Netko je igrao igru. Dokle god mi
vjeruješ, dokle god hoćeš sagledati i moju stranu, nikada nećemo biti sigurni. Kao ni
Kaity. Misli što god hoćeš o meni. Možda i imam PTSP. Ali to nije uzrokovalo ovo.
Ovo se stvarno desilo. Znam razliku.“

Okrenula sam se i otišla u kupaonicu, cijelo tijelo me je boljelo, srce mi je puno

straha, moje noćne more su oživjele. Ne mogu vjerovati da Kenai misli da sam sve ovo
izmislila, da je odbio razmotriti da je Vrebač uključen. Zašto ne može vidjeti da
govorim istinu? Zašto ne može vjerovati da znam to da je sve to povezano s mojom
prošlošću.

„Hej.“

Okrenula sam se na leđa u krevetu dvadeset minuta kasnije, kada je Kenai ušao
s tabletom u ruci.

„Molim te nemoj, ne mogu više izdržati.“

„Bio sam vani, gledao sam zemlju. Bila si u pravu. Tamo su dvije vrste otisaka.
Žao mi je. Trebao sam ti vjerovati.“

Klimnula sam, jer mi se grlo stegnulo.

„Imam sve bilješke i policijske dokumente ovdje, iz tvog slučaja, od Kaity, baš
sve. Mislim da trebamo krenuti ispočetka. Mislim da smo na ovo sve vrijeme gledali
pogrešno.“

„I ja tako mislim.“ Pomaknula sam se na kraj kreveta da bi mogao sjesti pored

mene.

„Imala si dugu noć. Ovo bi moglo potrajati neko vrijeme.“

Nagnula sam se i gledala preko njegovog ramena u ekran. „Ne bih svejedno
mogla spavati. Mogla bih nam skuhati kavu.“

121
 „Prije nego što učinimo ovo, dozvoli da te očistim do kraja. Još uvijek imaš krvi
i prljavštine na licu.“

Klimnula sam slabo glavom.

Ustao je i pružio mi ruku, suzila sam oči i klimnula glavom u konfuziji.

„Vjeruj mi.“

Posegnula sam i uhvatila ga za ruku. Spustio me na stopala i poveo me u

kupaonicu. Pustio me i uključio tuš, vratio se prema meni i mrmljao tiho, promuklim
glasom, „Ruke gore.“

Podigla sam ruke dok je on svojima hvatao za vrh moje majice, polako je
podižući gore preko moje glave. Srce mi je lupalo dok je ostavljao majicu, njegove ruke
su se vratile da se odmaraju na mojoj koži. Podigla sam pogled prema njemu, moje oči
su držale njegove i posegnuo je prema dolje i skinuo mi hlače. Drhtala sam dok sam
stajala prije nego što se skinuo, držeći njegove oči, voleći način na koji me je gledao.

„Prelijepa si, Marlie.“

Obrazi su mi gorjeli dok se skidao, pažljivo me je uzeo za ruku dok se povlačio

ispod tuša. Prvi dodir vode na mojoj koži je natjerao uzdah da napusti moje usne.
Gorjele su male ogrebotine i rane po cijelom tijelu. Kenai je uzeo mekanu spužvu i
natopio ju je u vodi, prije nego što mi je prišao i prao prljavštinu i krv s lica.

Ništa nisam rekla.

Nijedno od nas nije.

Nije potrebno da kažeš ni jednu jedinu riječ da bi razumio nečije osjećaje. Nekad
možeš vidjeti svaku nit nekog bića, samo ga gledajući. Energija prolazi između nas.
Veliko razumijevanje. Veza. Stvarno je. Čisto je. Znaš sa svakim svojim dijelom da je
to tako. Nijedna riječ ti nije potrebna kada imaš vezu koja dopire do tvoje duše.

Stavila sam svoje prste na njegovu kožu, prelazeći preko njegovih grudi do
trbuha. Mogao je izbjeći moj dodir, ali nije ništa učinio da bi me zaustavio. Mislim da
smo se oboje stvarno i jako borili protiv ovoga. Krenula sam niže, omotavajući moju

122
ruku oko njegovog kurca. Napravio je nizak, podivljali zvuk u grlu nalik na režanje.
„Dušo, vjeruj mi, želim ovo ponovo, ali si povrijeđena, a ja nisam baš toliki pas.“

Popela sam se na prste i prošaputala sa:, „Nisam rekla da želim nešto dobiti,
možda sam željela nešto za tebe.“

Njegove oči su zasijale, spustila sam se na koljena, dok su mi prsti kružili oko
njegovog penisa. Vruća voda se slijevala s mene, koljena su mi gorjela, ali nisam stala,
nisam ni htjela. Namjestila sam ga do usana i uvukla ga unutra, kružeći oko njegovog
vrha jezikom, obožavajući njegovo šištanje i kretanje njegovih kukova.

„Prokletstvo, da,“ oštro je progovorio, stavljajući ruke na zidove tuš kabine dok
sam ga uzimala dublje.

Omotala sam ruku oko njegove baze, pomičući je kako sam sisala, voljela sam
zvuk koji je napustio njegova usta, voleći kako sam se osjećala dok sam ga imala pod
kontrolom. Stavio je prste nježno u moju kosu i navodio je moja usta da ga dublje uzmu.
Osjećaj je dobar, nevjerojatan, iako mi lubanja gorjela zbog pritiska. Ovo je jedan od
onih trenutaka kada neću dozvoliti da me demoni prošlosti uhvate.

„Svršit ću,“ progunđao je. „Bože, Marlie. Jebote da.“

Stenjao je polako kroz grlo dok se oslobađao u moja usta. Uzela sam sve od
njega, voleći njegov ukus, voleći njegov osjećaj. Polako sam se povukla i pogledala
prema gore, pronalazeći njegove crne, lijene oči. Posegnuo je prema dolje i uhvatio me
je za čeljust. „Ti si savršena.“

Glasna buka koja se okolo čula nas je oboje trgnula.

Kenai se brzo pomaknuo. „Ne pomiči se.“

Bio je izvan tuša s ručnikom oko sebe prije nego što sam i pomislila da ustanem
i ponovo se čuo tresak. Onda glasna, ljuta psovka.

Ustala sam i požurila iz tuša umotavajući se u ručnik i trčeći prema dnevnoj sobi.
Nisam vjerovala da smo dozvolili da se zanesemo, krivica mi je pritisnula grudi dok
sam prolazila kroz dnevnu sobu. Kenaia nisam nigdje vidjela, kuhinjski stol je prevrnut,
sve iz visećih dijelova kuhinje je srušeno na pod.

123
 Sav sadržaj je tu osim… Kenaijevog tableta.

„Kenai?“ Pozvala sam ga panično, prolazeći kroz prednja vrata.

Izlazio je iz šume, gledajući preko ramena, dok se vraćao u kolibu. „Naći ću te,
nisu mi potrebni moji podaci za to.“

Tada se okrenuo i ubrzao prema kući, stisnutih šaka, usana stisnutih u ljutnji.

„Kenai?“ Rekla sam pažljivo, jače stiskajući ručnik oko sebe.

„Netko ne želi da istražujemo dalje. Bila si u pravu, počinjemo igrati. Nismo

sigurni ovdje, moramo ići.“

Klimnula sam, okrećući se i žureći nazad u kuću. Kenai se oblačio podjednako

brzo kao i ja, pokupili smo stvari prije nego što smo požurili prema kamionetu. Kada
smo stigli, Kenai je podigao ruke zaustavljajući me. Suzio je oči i promrljao je „Ostani
ovdje.“

Krenuo je prema prtljažnom dijelu kamiona i primijetio da su zadnja vrata

odškrinuta, nije ih ostavio otvorenima, čučnuo je i gledao je u auto. Gledala sam ga
zbunjeno, kako je pretraživao cijeli auto. Ustajući, otišao je do drugih vrata kako bi ih
otvorio, tada se cijelo njegovo tijelo ukočilo.

„Kenai?“ Pozvala sam ga, napravila sam korak naprijed.

Posegnuo je i podignuo nešto, onda se okrenuo i pogledao u mene. Bilo je nešto

u njegovim očima.

„Što je to?“

Koraknuo je nazad. U njegovim rukama se nalazio debeli pramen crvene kose

vezan trakom. Ne. Molim te. Ne.

„Ovo je njegov zaštitni znak,“ počela sam dahtati. Ne mogu disati. Ne mogu
natjerati svoja pluća da rade koliko god pokušavala i trudila se. „I to je Kaityna kosa!“

Počelo mi se vrtjeti i Kenai se brzo pomiče, hvata me prije nego što sam pala.
Zakopala sam lice u njegovu majicu uzimajući dubok uzdah, smirujući disanje. Ne

124
mogu se izgubiti. Ne mogu. To on želi. Trudi se da me uplaši. Trudi se da me slomi.
Želi pobjedu. Neću mu dozvoliti.

Odmakla sam se i srela Kenaijeve oči.

„Moramo je pronaći, Kenai. Znam što joj radi. Moramo joj pomoći.“

„Nije on, Marlie.“

Otvorila sam usta da se raspravljam, ali je on podigao ruku da me ušutka.

„Ne kažem da si luda,“ nastavio je. „Samo kažem da nije on. On je mrtav. Vidio
sam izvještaje. Tko god da je ovo, njegov je imitator.“

„I… imitator?“ Rekla sam, trljajući se po rukama da otjeram jezu iz tijela.

„Da, imitator. Uznemireni stranac koji je pročitao tvoju knjigu i dobio gomilu
ideja. Kako god, nije on.“

„Kako možeš biti tako siguran?“

Nagnuo se spuštajući vrećicu na zemlju. „Imitatori su veća šansa nego da se

mrtvi ožive. Vrebač je mrtav, pročitao sam izvještaj s obdukcije, vidio sam slike
njegovog mrtvog tijela.“

„Imaš li podatke na disku? Moramo pronaći nešto o njemu.“

„Vraćamo se u Vegas. Imam prijatelja u policiji i on će mi pomoći da dođem do

informacija.“

„I Kaity.“ Rekla sam uplašenim glasom, pogledala sam prema pramenu kose
koji se odmarao u njegovim rukama.

„Naći ćemo je. Vjeruješ li mi?“

Pogledala sam ga i klimnula. „Uvijek.“

„Onda idemo. Vrijeme nam prolazi.“

125
 16. poglavlje

Stigli smo u Vegas malo poslije ručka. Kenai je parkirao ispred policijske stanice
i oboje smo izašli iz auta. Za recepcijom je bila predivna plavuša, veselo čavrljajući na
telefon. Kada je podigla pogled i videla Kenaija, lice joj je napravilo grimasu. Brzo se
pozdravila, skočila da bi rekla jedno optužujuće: „Kenai!“ lansirajući se u njegov
zagrljaj.

Moja obrva je skočila.

„Bok, Sara, dugo se nismo vidjeli, kako si, dušice?“

Dušice.

Moje grudi su se stisnule. Je li to ljubomora?

„Sada sam dobro,“ rekla je. „Izgledaš sjajno.“

„Kao i ti. Kako su Mark i djeca?“

Ona je udana.

Polako, tigre.

Opustila sam se.

„Oni su dobro. Momci su u školi sad.“

„Ne zajebavaj?“ Kenai reče smiješeći se. „Lijepo. Hej, je li Darcy unutra?“

„Je. Bit će mu drago što si ovdje. Zvat ću ga.“

Vratila se nazad za stol, a Kenai se okrenuo da me pogleda. Tada se nasmiješio.

„Što?“ Pitala sam, dok sam prekrižila ruke na grudima.

„Bila si ljubomorna.“

Frknula sam. „Nisam.“

126
 „Jesi. Vidio sam.“

„Nemoj laskati sebi, Fabio. Bila sam znatiželjna. Ne ljubomorna.“

Njegov osmijeh je postao veći.

Okrenula sam očima, okrenula sam se prema recepciji. Trenutak kasnije, divan
čovjek je došao sa Sarom. On je visok, crn i zgodan. On nije ogroman kao Kenai, više
je sofisticiran i čisto sladak. Kosa mu je zalizana unazad, njegove oči su bademaste i
smeđe i nosi osmijeh na licu, ističući dvije rupice na obrazima.

„Kenai, brate“, smije se, dolazi do nas i grli Kenaija. „Dugo se nismo vidjeli.“

„I dalje si oštar, Darcy,“ Kenai se nasmijao, dok se udaljavao. „Kako stoje

stvari?“

„Bolje sada kada si ti ovdje.“ Pogledao me, njegove su se oči raširile. „Marlie
Jacobson.“

Divno.

Zna me.

Darcy je došao do mene i pružio mi je ruku. „Velika mi je čast da te upoznam.

Čuo sam tvoju priču, mislim da je većina čula. Imam strahopoštovanje prema tvojoj
snazi i hrabrosti.“

Suosjećanje u njegovim očima me je omekšalo. „Pomakni se, Kenai.“ Rekla sam,

hvatajući Darcyjevu ruku, „Osjećam se voljenom.“

Darcy je prasnuo u smijeh, a Kenai je promrmljao nešto ispod daha.

„Sviđa mi se. Ako je nećeš zadržati za sebe, reci mi.“ Darcy mi je namignuo, pa
mi je pusto ruku. „Što mogu učiniti za tebe?“

„Prvo.“ Kenai je zanovjetao. „Možeš joj se prestati udvarati. Ona je zauzeta. Ali
možeš mi dati neke informacije.“

Je li Kenai… ljubomoran? Moje srce je lepršalo.

Moje noge su drhtale, ali sam ih držala skupljene. Znala sam da obojica mogu
vidjeti crvenilo na mojim obrazima.

127
 Darcyev osmijeh je postao veći, pomicao je obrvama prije nego što se okrenuo
i rekao: „Pratite me.“

Krenuli smo niz hodnik za njim, intenzitet između nas se osjećao cijelo vrijeme.
Udarili smo jedno u drugo kada smo probali u isto vrijeme ući u Darcyjev ured.

„Vas dvoje ste smiješni,“ Darcy je kvocao, sjedajući za stol.

Kenai ga je prostrijelio pogledom.

Ja sam se cerekala.

Kanai je i mene prostrijelio pogledom.

Neraspoložen.

„Dakle, što mogu učiniti za vas?“ Darcy je pitao kada smo oboje sjeli.

„Trebaju nam podaci od Marlienog slučaja i Vrebača. Moji koji su bili na mom
tabletu su izbrisani i ne mogu im pristupiti. Moram ponovo proći kroz njih.“

Darcy je lupkao prstima po bradi.

„Nemam ovlasti, znaš to. Zločin je bio u Denveru.“

„Znam, ali znam da imaš kontakte i da mi možeš nabaviti informacije.“

„Mogu, ali ne dok mi ne kažeš zašto.“

Pogledala sam u Kenaija, ali on je gledao u Darcyja.

„Sjeti se tog vremena, držao sam te van sranja…“

Darcy je prevrnuo očima, „U redu, znam da ćeš to iskoristiti protiv mene.“

Gurnuo je papir prema Kenaiju. „Napiši podatke o slučaju, i daj mi vremena do
poslijepodne. Dobit ću kopije slučaja.“

Kenai je napisao što je mogao i vratio Darcyju papir. „Dobar čovjek,“ Kenai je
rekao dok je ustajao. „Ako nisi zauzet kasnije, hoćeš s nama na piće?“

Darcy je pogledao u mene pa u Kenaija. „Ja neću biti onaj koji je zauzet.“

Okrenula sam očima, nisam mogla da se ne smijem.

128
 Odmah sam se osjećala krivom jer sam dopustila da se osjećam dobro, ali
ponekad, mali tračak svjetlosti u ovoj mračnoj situaciji je sve što nam treba.

Nekad je potrebno samo malo dobrog.

***

„Ne želiš gledati u ovo, dušo,“ Kenai je promrmljao, sklanjajući kopije

dokumenata koje mu je Darcy dao prije sat vremena. „Dok mi pregledamo kopije, dao
sam Darcyju cijelu dokumentaciju slučaja također.“

„Nije ništa što već nisam vidjela,“ rekla sam, dok sam pokušavala dohvatiti papir
preko njega.

„Možda, ali ne moraš ponovo preživljavati ovaj horor, pusti mene da se

pozabavim s tim.“

„Kenai, molim te. Treba mi da pomognem. Nemoj mi davati dokumente sa

slikama, samo s informacijama, pregledat ću njih.“

Pogledao me, proučavajući me, onda je rekao: „Nećeš me ostaviti na miru dok ti
ih ne budem dao, zar ne?“

Klimnula sam glavom u znak slaganja.

Ispustio je zvuk neslaganja i dao mi bunt papira, „Sve informacije o Claytonu.

Vidi što možeš naći. Obitelj. Prijatelje. Bilo što.“

Clayton. Vrebač.

Koža me je zapeckala, ali uzela sam duboki izdah i otvorila dokument, čitajući
njegove podatke. Ime. Rođendan. Težinu. Boju kože. Boju kose. Boju očiju. Prethodne
kriminalne prekršaje, kojih nije bilo mnogo osim par optužbi za provalu koje nisu mogle
biti dokazane. Moje grlo se sve više stezalo kako sam sve više čitala. Nisam znala ništa
od ovoga, pitam se je li policija ikada pogledala ove dokumente i jesu li znali da je bio
maloljetni prestupnik i pitam se jesu li ga pregledali malo bolje? Jesu li znali? Zna li
bilo tko od nas da smo imali susret s ubojicom?

129
 Prošla sam kroz prvih nekoliko stranica, onda sam prošla kroz bilješke
oštroumnog rukopisa. Izgledale su kao da je netko mislio naglas.

Clayton je rastao u San Diegu? Obitelj?

Nastavila sam čitati naškrabane bilješke koje je vjerojatno policajac dodavao

tijekom istrage.

Informacije o roditeljima - nepoznato. Subjekt je stavljen u udomiteljsku sustav

odmah po rođenju.

Progutala sam. Udomiteljski sustav odmah po rođenju. Je li zbog toga posao

krivim putem?

Intervjui s udomiteljskim obiteljima otkrivaju da je imao dugu povijest nasilja.

Jednom je uhvaćen za nošenje odjeće suprotnog pola.

Drhtala sam. Sjećam se načina na koji je bio opsjednut ženama i njihovom

ljepotom.

Nema i dalje informacija o njegovim roditeljima, ali je pronađena informacija

koja kaže da je imao sestru koja je stavljena u udomiteljski sustav nekoliko godina
prije.

Sestra.

Imao je sestru.

„Ovdje.“ Zaplakala sam, podižući pogled.

Kenai se trgnuo i podigao pogled s dokumenata. „Što?“

„Imao je sestru. Ona možda zna nešto.“

Dala sam papir Kenaiju i on je klimnuo, dajući mi ponosne riječi

„Dobra pretpostavka. Vidi možeš li naći tko je ona ili još bolje gdje živi.“

Odmah sam počela dalje čitati.

Sestra je rekla da živi u San Diegu. Sama. Nije udana. Napomenula je da nije
vidjela brata otkako su bili djeca. Nema dokaza koji sugeriraju da je uključena u
njegove zločine. Ispitujući nju, ona nije mogla dati bilo kakvu korisnu informaciju.

130
 „Živi u San Diegu, ispitivali su je, ali ona tvrdi da nije vidjela Claytona od kada
su bili djeca,“ rekla sam i dalje čitajući.

„To je vjerojatno, posebno u udomiteljstvu. Jesi li pronašla ime?“

Nastavila sam čitati, pomičući svoj prst dok nisam pronašla.

„Georgia Dumas. Ovdje je adresa.“

Kenai mi se nasmiješio. „Dobar posao, dušo. Možda imaš budućnost u

detektivskom poslu.“

Nasmiješila sam se i prasnula. „Sumnjam, sve što sam učinila je da sam pročitala
dokument.“

„Učinila si to dobro.“

„Dakle, hoćemo li ići posjetiti Georgiu?“

Kenai je klimnuo, zatvarajući dokumente, „Naravno da hoćemo, ali baš sada,

vodim te u krevet.“

Obrazi su mi se ugrijali.

Ostavila sam dokumente.

Zvuči mi savršeno.

131
 17. poglavlje

„Jebemti.“ Kenai je progunđao, provlačeći prstima kroz kosu.

Oboje smo zurili u njegov kamion. Gume su probušene, prozori razbijeni, ali
riječi VREBAM ispisane sa strane sprejom su najviše doprle do nas. Tko god ima moju
sestru, oni su pametni i oni su blizu. Tko god da je, očigledno nas prati.

„Što ćemo sad?“ Pitala sam, trljajući hladnoću iz ruku.

„Unajmit ćemo auto.“

„Promatra nas.“ Rekla sam, prilazeći Kenaiju dok sam pretraživala parking.

„Da, promatra nas. Moramo biti pažljiviji. Tko god da je ovo, ne žele da
shvatimo. Oni vole igre. Većina ubojica voli.“

„Misliš li da nas je slušao sinoć?“

„Vjerojatno. Pogađam što ćemo pronaći kada stignemo do Georgijine kuće. Za

sada, moramo držati oči otvorene. Nismo sigurni.“

Klimnula sam i stala uz Kenaija kada smo izašli na ulicu i zaustavili taksi.
Iznajmili smo auto i bili smo spremni da krenemo na put. Cijeli put kroz Kaliforniju je
prošao u tišini. Moj um je bio pun mogućnosti. Tko god da nas je pratio, bio je pametan.
Stalno sam gledala iza nas, zureći u aute, pitajući se u kojem je on ili ona.

Telefon mi je zazvonio, prenuvši me iz misli. Hannah je. Nisam je zvala nekoliko

dana.

„Zdravo,“ javila sam se umornim glasom.

„Bok, samo te provjeravam, nismo se čule nekoliko dana. Dobro si? Je li sve
dobro?“

Uzdahnula sam. „Ne stvarno, ispada da Chris nije onaj koji ima Kaity.“

132
 Dahnula je, „Kako to misliš?“

„Bili smo u LA i saznali da je to bio pogrešan trag.“

„Tko je mogao to u činiti?“

Pogledala sam prema Kenaiju i on je tresao glavom za ne. On ne želi da nešto

kažem.

„Nismo sigurni još, ali vraćamo se na slučaj.“

„Jadna Kaity,“ Hannah reče, njen glas je bio zabrinut. „Ne mogu zamisliti što
sada prolazi.“

Krivica i strah su mi se uvukli u kosti i ja sam promrmljala „Da.“

„Samo sam te htjela provjeriti, da vidim kako si. Znam da ovo mora biti teško
za tebe.“.

„Je,“ priznala sam. „Prestravljena sam za nju.“

„I ja bih bila, također.“

„Svejedno, moram ići Han. Obavještavat ću te.“

„Budi sigurna, Marlie. Ne želim da budeš opet povrijeđena.“

„Neću, bok.“

Nagnula sam se i okrenula prema Kanaiju.

„Žao mi je,“ reče. „Ne želim da bilo tko zna što radimo, ne sada kada smo
promatrani. Mogla bi nekoga dovesti u opasnost.“

Naravno.

Ne mogu vjerovati da nisam mislila na to. „Naravno, hvala ti.“

„Hannah nije ništa čula?“

Odmahnula sam glavom. „Ne, ona je samo zabrinuta, kao i svi mi.“

„Je li tvoja mama ponovo zvala?“

Zarežala sam. „Je, naravno, previše je zauzeta zarađivanjem novca.“

133
 Kenai je klimnuo i skrenuo na benzinsku pumpu. „Svratit ćemo, uzmi nešto
hrane, stići ćemo što dalje večeras.“

Klimnula sam kada se parkirao.

„Moram piškiti.“

Izašla sam iz auta i krenula prema zgradi dok je Kenai točio gorivo. Nije bilo
mnogo ljudi okolo. Pogledala sam kroz prozor dok sam prolazila i vidjela starijeg
čovjeka za kasom. Zurio je u mene, dala sam mu maleni osmijeh. Imala sam neki
smiješan osjećaj u trbuhu, krenula sam prema zahodima, koji su bili u velikoj ciglenoj
zgradi iza pumpe.

Ušla sam u ženski zahod i počešala sam nos. Izgleda da nije dugo čišćeno. Počela
sam se pitati bi li bilo bolje da piškim vani ispod drveta. Izabrala sam najčišći od tri
toaleta i poredala sam papir da mogu sjesti. Brzo sam piškila. Baš tada, čula sam ulazna
vrata kako su se zalupila i svjetla su se ugasila. U zahodima je bio mrak. Nije bilo
prozora. Srce mi je skočilo u grlo, ustala sam. „Zdravo.“

Nisam mogla čuti ništa nekoliko sekundi.

Tada sam čula.

„Češljaj je, Marlie. To je Sashina prelijepa kosa. Pretvaraj se da je Sasha ovdje,

pretvaraj se da imate malu žensku zabavu. Što bi joj rekla?“

Ne.

O Bože.

Snimka se nastavila, ispunjavajući zahode. Čuti njegov glas je kao udarac u

trbuh. Koljena su mi drhtala. Posegnula sam za vratima da izađem van, ali se nisam
mogla pomaknuti. Borila sam se, udarajući šakama. „Pusti me van.“ Vrištala sam.

„Ja- ja- ja ću reći...“

„Ne pričaj meni, Marlie, pričaj Sashi. Pitaj je o dečku s kojim se viđala.“

„Viđaš li i dalje tog dečka, Sasha?“

„Veoma dobro. Što bi Sasha mogla odgovoriti?“

134
 „Pusti me van!“ Vikala sam, udarajući po vratima. „Pusti me da idem!“ Užasna
snimka mog košmara se nastavila.

„Ja- ja - ja bih rekla, on dobro izgleda, zar ne misliš?“

„Nastavi. Što bi još rekla Sashi o dečku koji joj se sviđa?“

„Rekla bih joj da je veoma zgodan. Zar ne?“

„Navedi je da ti kaže što će raditi s njim.“

Nešto se čulo ispred vrata i onda je nešto bačeno preko pregrade toaleta, palo je
na mene. Mislim da je kosa. Vrištala sam i posrtala unazad, pala sam preko toaleta.
Kosa je crna, skinuta s vlasišta, baš kako ih je volio čuvati. Vrištala sam histerično dok
sam pokušavala izaći. Vrata su zaglavljena.

„Kenai!“ Vrištim.

Vrištim i vrištim, čak i kada su se vrata otvorila. Vrištim dok mi glas nije
promukao i dok mi noge nisu popustile. Pala sam na pod i trenutak kasnije se nešto
promijenilo i Kenai se pojavio u dovratku, gledajući u pod.

„Ne,“ dahnuo je, podižući me i grleći me.

„Bio je ovdje ponovo,“ plakala sam. „Mogla sam da čujem snimku mene i
njega… kada me je imao. Onda. Tada.“

Kenai je ugledao vlasište i horor koji sam proživljavala. Nosio me van dok je
gledao okolo ne bi li ugledao nekoga, pažljivo me spustio na noge na meku travu.
Obrisao mi je suze sklanjajući kosu s mojeg lice i uhvatio me za obraze.

„Diši, duboko.“

Panika je obuzela moje grudi,

„Naći će me. Uzet će me. On će...“

Sva poznata panika u mojim grudima me je napala punom snagom. Stavila sam
ruke na usta pokušavajući zaustaviti zvuk vlastite boli.

„Marlie, diši, sa mnom, hajde.“

Disao je i pokušala sam ga pratiti.

135
 Onda je popustilo.

Radili smo tako dok mi disanje nije postalo normalno i dok se moje suze nisu
osušile. Vlasnik pumpe je došao pitati ima li problema. Kenai mu je rekao da mi je loše
od vožnje, on se složio i vratio unutra.

„Vratit ću se unutra i provjeriti. Ostani ovdje, zovi me ako ti budem trebao.“

Klimnula sam omotavajući ruke oko sebe.

Kenai se vratio u zahode dok sam ja gledala okolo. Čini se napušteno, posebno što
znam da je on tamo negdje, vreba, čeka.

„Nećeš me slomiti,“ rekla sam nježno sebi. „Ne ovaj put.“

Ne ovaj put.

***

„Tamo je bila poruka za tebe,“ Kenai je rekao kasnije kada smo stali da
prenoćimo.

Sjedila sam na krevetu u hotelskoj sobi, podigla sam glavu. „Gdje je? Što je
napisao?“

Gurnuo je ruku u džep i izvadio mali presavijeni papir. Ne znam što je učinio s
kosom, ni ne zanima me. Rekao je da se pobrinuo za to, to je sve što trebam znati. Nisam
znala da je tamo bila poruka, kako god. Ispružila sam ruku, ali je on oklijevao.

„Mogu to podnijeti, Kenai. Znam da sam poludjela tamo, ali mu ne želim

dozvoliti da me slomi. Ne želim mu dozvoliti da pobjedi. Molim te.“

Otvorila sam je i pročitala poruku.

Vrebam te. Uvijek.

Tvoja kosa će izgledati prelijepo pored kose tvoje sestre.

136
 Zgužvala sam poruku među prstima, gledala sam u masnice koje su se pojavile
po mojoj koži. „O Bože…“

„To je trik. Ne dozvoli da te to pogodi, Marlie.“

„Što ako je Kaity već… već.“

„Ej,“ reče, prilazeći i sjedajući iza mene. „Nemoj dozvoliti da pobijedi. Naći
ćemo je. I završit ćemo ovo jednom za sva vremena.“

„Jednostavno nema smisla,“ rekla sam savijajući noge ispod sebe. „Zašto me
jednostavno nije uzeo. Bez obzira tko je ovo, zainteresiran je za mene.“

„Ovo je igra,“ Kenai reče, hodajući opet i legne u krevet iza mene. „Ovo je
jebanje u mozak. Tko god da je uzeo tvoju sestru, to je zbog osvete, pogađam.“

„I dalje misliš da je imitator? Ili misliš da je moguće da Clayton nije stvarno

ubijen?“

„Mislim da su pustili da mislimo da je Kaity uzeo Chris s obzirom na ulogu,

prestravljujući nas, tjerajući naše umove da rade, vjerojatno kupujući vrijeme. Sada je
igra preokrenuta, sada je fokusiran na uznemiravanje tebe.“

„Misliš li da je Kaity sigurna onda?“

Klimnuo je glavom za ne. „Ne, definitivno. Brinem da nije u većoj opasnosti

jer je uzeta za mamac.“

Drhtala sam. „Misliš li da bi to mogla biti Georgia, Claytonova sestra?“

Kenai je slegnuo ramenima, „Nisam siguran. Siguran sam u jedno, tko god da je
ovo, imao je neku vezu sa Claytonom. Ispitivanje Georgie je dobar početak. Mogla bi
nam reći nešto o roditeljima ili o nekoj obitelji s kojom su bili bliski prije nego su bili
stavljeni u udomiteljski sustav.“

„Misliš li da bi to mogli biti prijatelji iz domova?“

„Moguće. Treba istražiti i to, kada saznamo sve o njegovoj pravoj obitelji.“

„Bojim se, Kenai,“ prošaputala sam.

137
 Povukao me u zagrljaj, „Znam da se bojiš, ali mi je potrebno da budeš jaka.
Možeš li? Neću dozvoliti nikome da te povrijedi, dušo.“

„Znam.“

„Vjeruješ mi?“

Privila sam se bliže. „Uvijek.“

138
 18. poglavlje

„Jesi li siguran da smo na pravom putu?“ Pitala sam sužavajući oči na Kenaija
kada je skrenuo na prašnjavu stazu udaljavajući nas od grada.

„Da, potvrdio sam adresu. Ovo je pravi put.“

„Dakle, ona živi izvan grada?“

Kenai je klimnuo, „Izgleda, San Diego je poprilično velik.“

Nastavili smo se voziti dugačkim, izdvojenim prljavim putem dok nismo stigli
do stare kolibe smještene između ogromnog drveća.

„Ovdje je,“ Kenai je promrmljao.

Zadrhtala sam dok sam promatrala staro oronulo mjesto. Nije djelovalo kao da
netko živi tu, izgledalo je napušteno.

„Ne djeluje kao da netko živi tu,“ rekla sam.

„Izgled može zavarati,“ odgovorio je, zaustavljajući auto i izlazeći. „Ideš?“

Zurila sam u kuću, toliko je stara da su neke daske ispale sa strane. Farba je
nestala ili se ogulila. Krov je izgledao kao da ga je netko prevrnuo i onda ga vratio na
mjesto. To je najstrašnija i najružnija kuća koju sam ikada vidjela.

Duboko sam udahnula i otvorila vrata, izašla sam iz auta. Nisam sigurna jesam
li spremna naći se licem u lice s Claytonovom sestrom, s nekim tko je u vezi s njim, s
nekim tko ima njegovu krv. Je li bila bliska sa svojim bratom? Hoće li znati tko sam ja?
Hoće li nam htjeti pomoći?

Uhvatila sam Kenaija za ruku kako smo prišli bliže, on se zaustavio prije nego
što smo došli do vrata, uzela sam trenutak da shvatim zašto.

„Kakav je to miris?“ Dahnula sam, stiskajući nos slobodnom rukom.

139
 „Prepoznao bih to svuda, ostani ovdje.“

„Kenai...“

„Ostani ovdje, Marlie.“

Učinila sam kako je rekao, promatrajući ga kako se popeo na mali trijem i

nestajući kroz vrata u kuću. Bio je unutra nekoliko minuta, cijelo vrijeme sam gledala
okolo, pitajući se promatra li nas. Nervozno sam stiskala prste dok se Kenai nije vratio
s prstima pritisnutim preko nosa.

„Mrtva je.“

Trepnula sam, „Što?“

„Njegova sestra je mrtva, ako je to njegova sestra tamo. Upucana je u glavu. Bez
borbe. Vjerojatno ju je ubojica poznavao i nije očekivala to. Pokrio sam tijelo. Moram
pretražiti kuću. Želiš li čekati ovdje?“

Odmahnula sam glavom, „Ne, mogu izdržati. Želim ti pomoći. Znam Kaityne
stvari - ako se bilo što njeno nalazi ovdje, moći ću ti reći.“

Klimnuo je.

Pratila sam ga u kuću.

Smrad nije s ovoga svijeta. Našla sam platno u kuhinji i pritisnula sam ga čvrsto
na nos. Izbjegavala sam pogledati u tijelo ispod pokrivača. Bilo je krvi na podu ispod
tijela. Izbjegavala sam gledati u to.

„Pregledat ću spavaću sobu,“ rekla sam i krenula sam u tom pravcu.

To je maleni prostor. Sa starim rustikalnim krevetom i jeftinim stolom u kutu.

Nema zavjesa i prozori izgleda nisu otvarani dugo vremena. Ne znam ženu, ali ovo nije
način da bilo tko živi. Polako sam hodala preko poda, dijelom koji je prekriven
dlakavim, prljavim tepihom. Došla sam do kreveta i povukla prekrivače. Prljave plahte.
Ništa više.

Pogledala sam ispod. Prašina. Ništa više.

140
 Došla sam do stola i otvorila ladice i ormariće, samo papiri. Nema ništa
zanimljivo ovdje osim nekoliko računa i starih knjiga. Otvorila sam ih, tresići ih da
budem sigurna da nije ništa sakriveno u njima. Iznenada je ispao mali ključ. Posegnula
sam i podigla stari predmet. Gledala sam po sobi shvaćajući što otvara. Ništa na stolu
nije zaključano.

Napravila sam tri spora kruga po sobi i vratila se do stola. Mora biti stol. Uhvatila
sam ga i gurnula svom snagom. Iza stola sam vidjela malena vrata s ključanicom.
Čučnula sam u maleni prostor i gurnula ključ u ključanicu i otključala. Unutra je bio
stari dnevnik. Ispuzala sam natrag i sjela na krevet. Otvorila sam dnevnik na nasumičnu
stranicu i počela čitati.

Dragi dnevniče,

Otišao je opet. Znam što radi. Uvijek znam što radi. Toliko se bojim. Za njega.
Za naše dijete. Za sebe. Znam da bih trebala nešto učiniti, ali se bojim kako bi reagirao.
Već ju je podmitio. Danas je došla k meni s mrtvim mišem - ogulila mu je kožu s tijela.
Izbezumljena sam da je vrag već u njoj. Kako da ne bude. Rođena je u ovaj svijet zla, i
ništa ne mogu učiniti, a da je zaštitim.

Tako se bojim.

Tako sam zarobljena.

Grlo mi se stisnulo. Otvorila sam još jednu nasumičnu stranicu.

Dragi dnevniče,

Plaši me. Rođena kći me plaši. Njegova je krivica. Možda je i moja. Dijete
rođeno kao posljedica incesta, naravno da će biti zla. Nisam imala izbora. Forsirao nas
je. Nisam mogla učiniti ništa da to spriječim. Sada je još jedno čudovište stvoreno.
Mislim da je ona gora. Mogu to vidjeti u njenim očima. Mogu vidjeti zlo koje je on
stvorio. Tako je ponosan na nju. Tako ponosan na uznemirujuće misli koje dolaze iz
njenog uma.

Danas je bacila nož na mene.

Oboje su se smijali.

141
 Tako se bojim.

O. Moj. Bože.

Trljala sam grudi, trudeći se da spriječim povraćanje. Clayton je silovao svoju

rođenu sestru, imaju dijete. Dijete. Zlo dijete.

Ta jadna, jadna žena.

Okrenula sam zadnju stranicu, pitajući se koji je zadnji datum kada je pisala. Bilo
je prije tri dana.

Dragi dnevniče.

Otišla je. Ona će se vratiti.

Znam da je ovo kraj. Zla je po prirodi i po krvi. Želi ići njegovim stopama. Želi
osvetu. Ne vidi ništa pogrešno. Kada je on umro, sve što je mogla osjećati je mržnja.
Rekla je da nitko ne razumije. Rekla je da njen otac nije monstrum, već da su te djevojke
monstrumi. Ona vjeruje u to. Ona vjeruje u njegovo zlo. Ne mogu više živjeti ovako. Ne
mogu živjeti s njenim prijetnjama. Ne mogu živjeti znajući u kakvo je čudovište moje
dijete pretvoreno.

Znam da će se vratiti.

Svaki dan.

Znam da je to dan kada će me ubiti.

Pozdravljam to. Spremna sam napustiti ovu noćnu moru.

Suze su mi tekle niz obraze, obrisala sam ih. Njena ju je kći ubila.

„Šta je bilo?“

Podigla sam pogled i vidjela Kenaija kako ulazi u sobu, noseći papire u rukama.

„Imao je kći, kći koju je imao sa svojom sestrom. Našla sam dnevnik. Njen
dnevnik.“ Krenula sam prema dnevnoj sobi. „Naglašava kako je bila uplašena, kako je
bila zla, kako je samo voljela svog oca. Posljednje što je napisala je to da zna da će je
ona ubiti i da pozdravlja to. Kći ju je ubila. Clayton ima repliku sebe ovdje negdje.“

Kenai izgleda zatečen, „Njegova kći radi ovo?“

142
 „Mislim da radi,“ dahnula sam. „Moramo je naći.“

Kenai je klimnuo, „Dobio sam koliko sam mogao, hajde da odemo odavde.“

„Što je s tijelom?“

Kenai je odmahnuo glavom, „Pusti mene da se brinem o tome. Hajde samo da

odemo. Imam loš osjećaj u vezi ovog mjesta.“

Klimnula sam i ustala, stiskajući dnevnik na grudi i krenula van.

Kada sam prošla pored tijela, osjetila sam žaljenje i osjećaj oslobađanja za ženu
koja leži tamo.

Ona je napokon slobodna.

Čini se da naše noćne more tek počinju.

143
 19. poglavlje

Čitala sam dnevnik cijelim putem do hotela. Nisam mogla skloniti oči s horora
koji se dogodio prije mene. Ova jadna žena, što je preživjela, čini da se moja koža naježi.
Ne mogu zamisliti da živim na ovaj način, s ovom vrstom demona, Kenai je sjedio tiho,
dopuštajući da doživim dnevnik kao seriju, samo pitajući ima li još nešto što bi trebao
znati. Jedan dio je posebno naježio moju kožu.

Dragi dnevniče,

Opsjednuti su s mojom kosom. Svaki dan me tjeraju da sjedim mirno dok on

provlači prste kroz moju kosu. Dira je. Pokazuje joj. Govori joj kako kosa treba
izgledati, kakav je osjećaj, koliko treba biti dugačka. Kritizira me ako nije lijepa ili ako
je nisam oprala. Opsjednut je kosom.

Danas, natjerao me je da sjedim tri sata dok je demonstrirao kako je skinuti s

tjemena, kako je lako odstraniti s posebnom tehnikom. Govorio joj je glasno kako bi joj
objasnio, ona ga je slušala kao da je to obična rasprava o nebitnim temama,
prestravljujući me.

Ali, sjedila sam. Pustila sam ga.

Zažalit ću ovaj dan. Pomogla sam da se stvore dva čudovišta od kojih nitko neće
pobjeći.

Zašto sam tako slaba? Zašto jednostavno ne pobjegnem?

Bože, pomozi mi.

Drhtala sam i pokušala se usredotočiti na bitne stvari. „Čudna stvar,“ rekla sam,
zatvarajući dnevnik. „Nikada nije napisala kćerino ime, ni jednom. Kao da je se toliko
bojala da napiše ime u dnevnik. Kao da se može vratiti i povrijediti je.“

144
 „Nije neobično da ljudi ne pišu imena u dnevnik, samo iz sigurnosnih i privatnih
razloga. Georgia je rekla policiji da ne zna ništa o svom bratu, koji je bio živ.
Pretpostavljam da se nije mogla suočiti s istinom pa je nastavila to kriti, da nitko ne bi
saznao.“

Klimnula sam, uzdišući glasno, „Samo ne mogu vjerovati da joj je brat to učinio
i da ju je natjerao da odgaja dijete nastalo iz incesta.“

„Da, to je jebeno tužno,“ Kenai je rekao, veoma tiho. „Samo moraš shvatiti da
tamo ima veoma bolesnih ljudi, bolesnijih nego što možeš zamisliti.“

„Misliš li da bi mogao nešto naći kada se vratimo u hotel?“

Slegnuo je ramenima, „Nisam siguran, sakupio sam što sam mogao, pogledat ću
njen medicinski karton da vidim ima li nešto o djetetu, ali iskreno, pretpostavljam da
dijete nikada nije registrirano.“

„Možeš li pretpostaviti kakav je život živjela? Na dijete mislim.“

Kenai je klimnuo, „Da, vjerujem da nije bilo lijepo.“

„Misliš li da se ljudi stvarno rađaju zli ili misliš da su tako stvoreni? Je li ta mala
djevojčica imala šanse s Claytonom u svome životu?“

Kenai je razmislio o tome na tren prije nego što je odgovorio. „Iskreno, nisam
siguran. Znam da imaju neki uvjeti, ustvari neurološki uvjeti, da tjeraju ljude da rade
zle stvari, ali volim vjerovati da su sva djeca rođena nevina.“

„Ja također.“ Rekla sam nježno. Podigla sam noge do grudi.

„Kako se osjećaš? Nakon što si vidjela sve ovo danas?“

Slegnula sam ramenima. „Bilo je teško, većinom sam suosjećala s tom ženom.
Život koji je vjerojatno živjela, ne mogu ni zamisliti. Znam. Preživjela sam jedan mali
dio, dok je ona imala godine i godine torture. Drago mi je što ga nema više, što ne može
više nikoga povrijediti. Zato što iskreno, možeš li zamisliti što joj je sve radio?“

Kenai je posegnuo prema meni i uhvatio me za ruku, „Da, teško je zamisliti.“

„Sada je mirna, samo moram to nastaviti podsjećati sebe.“

145
 Nešto je iskočilo ispred auta, Kenai je reagirao brzo, pritiskajući kočnicu i
promašujući tamnu stvar koja se nalazila na drugoj strani puta. Moje grlo se stegnulo i
moje tijelo se napunilo adrenalinom dok sam gledala u mrak.

„Šta je to… da li je to osoba?“ Prošaputala sam, glas me napuštao.

„Mislim da je. Čekaj da vidim. Ostani ovdje.“

Kenai je parkirao pored puta i uzeo je lampu iz pregrade, iskočio je van. Strah i
hladnoća su obavili moju kožu, teško sam disala, sve je bilo crno. Pogledala sam kroz
prozor kada je pokret vani uhvatio moju pažnju. Mogla sam se zakleti da sam vidjela
nešto crveno. Kaitly? Ne može biti.

Nisam mislila, izašla van i pozvala. Kaitlyn?

Ništa.

Došla sam iza auta, ali ništa se nije čulo. Gledala sam u drveće, tražeći Kenaija,
ali nisam mogla vidjeti ni svjetlo njegove lampe. „Kenai?“ Pozvala sam ga.

Nije odgovorio.

„Kenai?“ Opet sam ga pozvala.

I dalje nije bilo odgovora.

Vozačeva vrata su zalupila, okrenula sam se točno na vrijeme da vidim kako se

svjetla gase. Čuo se glasak zvuk kada je auto krenuo na mene. Sklonila sam se s puta u
zadnjem trenutku i onda, uz škripu guma, auto je nestao u noći. Netko je upravo ukrao
naš auto, nakon što me pokušao pregaziti. Pala sam na tlo, koža me pekla na mjestima
gdje sam se izgrebala.

„Kenai?“ Vrištala sam u mrak.

Ništa. Gdje je on?

Podigla sam se na noge i potrčala u pravcu gdje je nestao. Ušla sam među drveće,
prestravljena i vidjela sam snop svjetla od lampe na zemlji. Moje srce je sve više lupalo
kako sam trčala naprijed, padajući na koljena pored lampe i podižući je. Obasjala sam
okolo i vidjela Kenaia naslonjenog na drvo, držao se za trbuh, boreći se za dah.

146
 „Kenai,“ plakala sam, prilazeći mu.

Imao je krvi na prstima.

Ne!

„Pričaj sa mnom, reci mi dobro,“ govorila sam histerično, obasjavajući njegov

trbuh.

„Ubola... me“, prodahtao je. „Zovi hitnu!“

„Netko je ukrao auto. O bože. Kenai, nemoj paničariti. Naći ću način da ti

pomognem.“

„Borim se za dah,“ prošištao je. „Moraš dovesti pomoć, Marlie.“

Zatvorila sam oči i pokušala razmisliti, morala sam stvoriti pritisak na njegovu
ranu da ne bi iskrvario do smrti dok ne nađem pomoć. „Nemoj se pomicati, u redu?“
Rekla sam nježno. „Moram zaustaviti krvarenje.“

Nije se raspravljao, samo se pažljivo pomaknuo dok me promatrao. Maknuo je

svoje ruke, koje su bile prekrivene krvlju. Plitko je disao, je li to zbog panike ili zbog
rane, ne znam. Nadam se panike. Molila sam se da je panika. Polako sam mu pomaknula
majicu, bio je takav alfa muškarac da nije ispustio ni zvuka. Tako je jak. Bilo je mnogo
krvi, teško je reći koliko je dugačka ili duboka rana.

„Ne mogu mnogo reći, ali ću polako pritisnuti da usporimo krvarenje. Sjedi
dolje, nasloni leđa na nešto, da ne moraš držati svoju težinu. Pusti tijelo da ti se odmori.“

Pomogla sam mu da sjedne i da se nasloni na drvo, trgnuo se od boli kao da ga

je u trenutku oborilo.

Skinula sam top i pritisnula sam mu na ranu. Napravio je stvaran, bolan zvuk,
ubijalo me što znam da je ranjen, ali pomoći ću mu. „Stavi ruku tu, drži pritisak na rani.
Pozvat ću pomoć. Imaš li mobitel?“

„U autu je.“

„Moj također. Idem na put da pronađem pomoć.“

„Uzmi baterijsku lampu.“ prodahtao je.

147
 „Ne, treba tebi. Moći ću je vidjeti s ceste.“

Nije se raspravljao i to me je prestrašilo.

Stavila sam baterijsku lampu između njegovih nogu, obuhvatila sam njegovo lice
nježno i onda sam se usredotočila na svoj put. Nije bilo auta na vidiku, znala sam da
smo daleko od grada. Okrenula sam se okolo, tražeći nešto što bi me podsjetilo iz kojeg
sam pravca došla, da ne bih izgubila Kenaia. Bio je znak na suprotnoj strani puta koji
kaže da se nalazi hotel nekoliko milja naprijed.

Zapamtila sam mjesto i krenula sam hodati u pravcu koji je na znaku. Ako
moram trčati nekoliko milja, trčat ću. Možda sam u grudnjaku i hlačama, ali učinit ću
ovo. Koljena i ponos su zanemareni. Krenula sam polako trčati kada sam poslije
nekoliko koraka na putu vidjela svjetla auta kako idu u mom pravcu. Stala sam pored
puta, počela sam mahati rukama, ali auto nije usporio. Trebao mi je tren da shvatim da
je to auto koji je Kenai unajmio.

Sklonila sam se s puta, točno na vrijeme da me ne udari. Auto se zanio, gume su

zaškripale, moj bijes se pojavio. Kenai je povrijeđen. Umorna sam od ove igre. Umorna
sam da budem uplašena. Umorna sam od bježanja. Samo sam tako prokleto umorna.
Auto je ponovo ubrzao prema meni, okrenula sam se još jednom, izbjegavajući brutalan
napad.

Ne.

Neće se desiti.

S knedlom u grlu, ali s odlučnosti da uspijem, stavila sam ruke na zemlju dok
sam ustajala s velikim, teškim kamenom. Uhvatila sam ga s obje ruke, ustala, počela
sam hodati pored puta. Auto je ubrzao, svjetla su me naciljala. Nisam mogla vidjeti tko
je za volanom, ali mogla sam čuti turiranje motora. Srce sam osjećala kao da će mi
iskočiti iz grudi kroz grlo.

„Ne bojim te se više, ti kučko.“ Vrisnula sam.

Još turiranja.

148
 „Daj sve od sebe,“ vrištala sam. „Nećeš pobijediti u ovome. Nećeš me
pobijediti.“

Nisam znala može li me čuti, ali nije me bilo briga.

Auto je krenuo prema meni. Podigla sam kamen sa svom svojom snagom. Kako
god, čini mi se da je bio samouvjeren da ću se skloniti s puta. Nisam. Stala sam na
sredinu puta i kada je auto bio dovoljno blizu, bacila sam kamen svom svojom snagom
i sklonila sam se s puta. Auto je skrenuo kada je kamen pogodio vjetrobransko staklo,
počeo se nekontrolirano kretati. Gume su škripale kada su prešle na drugu stranu puta,
auto je nestao među drvećem.

Potrčala sam za njim.

Umorna sam od ovog.

Suočit ću se sa svojim demonima jednom za sva vremena.

149
 20. poglavlje

Dim je izlazio ispod haube auta, cijeli prednji kraj je bio smrskan i slupan o drvo.
Krenula sam dolje, podigla sam štap, zgrabila sam ga bliže kako sam prilazila vozačevoj
strani. Srce mi je bilo u grlu, ruke su mi se tresle, cijelo tijelo mi je bilo ukočeno kada
sam posegnula za vratima da ih otvorim. Podigla sam štap, ali je prednje sjedište bilo
prazno.

Pogledala sam suvozačevo mjesto, onda nazad.

Otišao je.

Tko god da je bio u autu je otišao.

Pustoš je napustila moje grudi, stavila sam ruku preko srca da bih smirila disanje.
Tako blizu, u isto vrijeme tako daleko.

Kenai.

Krenula sa na suvozačevu stranu da nađem torbu, pronašla sam svoj telefon,

pozvala sam 911. Dala sam operateru smjer, potrčala sam prema putu pa na drugu
stranu, prema svjetlu baterijske lampe. Kenai je i dalje bio naslonjen na drvo, glava mu
je bila obješena, ruke su mu bile i dalje pritisnute na njegovu ranu.

„Ej,“ rekla sam nježno, kleknula sam ispred njega. „Kenai, čuješ li me?“

Trepnuo je očima, disanje mu je i dalje bilo teško, ali je barem bio budan.

„Što se tamo dogodilo? Mogao sam čuti čak i ovdje.“ Govorio je između uzdaha.

„Tko god da je ukrao auto, pokušao me pogaziti. Bacila sam kamen na

vjetrobransko staklo i auto se slupao. Vozač je otišao prije nego što sam stigla do auta.
Tko god da je, igra opasnu igru.“

Kenai me pogledao, pokušao mi se nasmiješiti kroz bol.

150
 „Bacila si kamen na auto?“

Osmjehnula sam mu se. „Pa, umorna sam od ove igre više. Tko god radi ovo,
misli da sam i dalje patetična, slaba Marlie. Nisam. Mnogo sam više.“

Podigao je drhtavu, krvavu ruku, stavio je palac na moje grudi. „Jebeno sam
ponosan na tebe,“ prodahtao je.

„Prestani govoriti, hitna pomoć je na putu. Bit ćeš dobro, jesi li me čuo?“

Klimnuo je i ponovo je zatvorio oči.

Sjedila sam pored njega dok nisam čula sirene sa puta. Ustala sam i potrčala sam
da ih zaustavim. Stajala sam sa strane dok su stavljali Kenaia na nosila i dok su ga
stavljali nazad u kola. Popela sam se sa njim i držala sam ga za ruku dok smo nestajali
u noć.

„Ti si Marlie Jacobson,“ Službenik me pitao dok smo se vozili u bolnicu.

Gledala sam u njega. On nije gledao u mene već je nešto pisao na komad papira.
Kada nisam odgovorila, pogledao me je.

„Oprosti,“ rekao je, izgledao je kao da mu je krivo.

„Ne, sve je u redu,“ rekla sam. Nije on kriv, „Da, ja sam.“

„Vidio sam tvoju priču na vijestima. Radio sam u Denveru, bio sam asistent
kada je jedna od djevojaka pronađena.“

Oo.

„Žao mi je, to mora da je bilo užasno.“

Mogu samo zamisliti kako su te djevojke izgledale. Nedostajao im je dio

tjemena, bile su mučene. Zadrhtala sam.

„Bilo je,“ priznao je. „Zato sam se divio tvojoj snazi da pobjegneš. Nikada nisam
pročitao tvoju knjigu, ali vidio sam što je učinio. Ti si snažna i hrabra osoba. Stvarno
mi je čast da te upoznam. Da sam znao da ću pokupiti tebe večeras, obukao bih se
lijepo.“ Nasmijao se.

Zahihotala sam se.

151
 „Prestani zavoditi moju djevojku.“ Kenai je prodahtao, stežući moju ruku.

Službenik mi se nasmijao, a ja sam mu namignula.

„Samo se odmori,“

„Trudim se,“ prodahtao je, „Ali je veoma teško kada mi netko želi preoteti
ženu.“

Okrenula sam očima, a službenik se prigušeno nasmijao.

„Vidim da nisi izgubio svoj smisao za šalu,“ rekla sam, sklanjajući Kenaiju kosu
s čela. „Sada prestani govoriti i odmori se.“

Mrmljao je nešto.

Ne bi učinio ono što mu se kaže, barem jednom u životu.

„Imao je sreće, nož je promašio njegova pluća. Ubod je namijenjen da pogodi

neki vitalni organ. Taj kut je blizu njegovog lijevog plućnog krila, ali je promašio za
dlaku.“ Doktor mi je rekao ranije jutros dok je Kenai spavao.

„To su dobre vijesti,“ uzdahnula sam, iscrpljena.

„Moći će sutra ići kući, ali mora ići polako. Njegova rana je poprilično duboka
i izgubio je dosta krvi.“

„Razumijem. Hvala vam, doktore.“

Zatvorila sam oči kada je otišao i protrljala čelo.

Odmoriti? Kenai?

To se nikada neće dogoditi dok je Kaity tamo negdje i dok sam ja u opasnosti.
Kako će je pronaći kada je povrijeđen? Je li ovo bio plan sve vrijeme? Izbaciti njega iz
igre? Naježila sam se i krenula sam u njegovu sobu, s papirima u rukama da ih
pregledamo. Ako je zaglavljen u bolnici još jedan dan, onda možemo shvatiti o ovoj
situaciji koliko god možemo.

Stajala sam na vratima njegove sobe. Uspravljen je u polusjedeći položaj u

krevetu sa zatvorenim očima, ali sam vidjela kako stišće šake, znala sam da je budan.
Pokucala sam nježno i njegove su se oči otvorile i okrenule u mom pravcu. Podigla sam

152
ruku i mahnula. „Zdravo tamo.“ Nasmijala sam se kako sam ulazila u sobu i sjela sam
na kraj kreveta. „Kako se osjećaš?“

„Ne tako loše. Ljut sam jer me neće pustiti iz ove proklete rupe.“

Nasmijala sam se. „Tipičan muški odgovor.“

Nije se složio. „Tvoja je sestra tamo negdje, Marlie. Ne želim biti zaglavljen
ovdje kada mogu biti tamo da joj pomognem.“

Grudi su mi se stisnule, „Znam, razumijem. Donijela sam ovo.“ Rekla sam dok
sam podizala papire i dnevnik.

„Možemo opet sve proći i vidjeti možemo li nešto naći o njegovoj kćeri.“

Kenai se slabo osmjehnuo. „To je moja djevojka, uvijek misli unaprijed.“

Nasmiješila sam se zadovoljno i pružila sam mu vreću sa stvarima koju je skupio

u kolibi. Otvorila sam dnevnik i savila sam noge ispod sebe, nastavljajući čitati horor
priču o tome kako je Claytonova sestra živjela. Osjetim trnce kroz kičmu svaki put kada
ga otvorim. Mrzim njene riječi, ali još nisam našla način da se zaustavim.

Dragi dnevniče,

Postaje joj sve gore.

Danas je imala napad, zato što je nisam pustila da ide u lov sa svojim ocem.
Upala je u kuhinju i izvukla je nož, mlatarajući njime oko mene. Sakrila sam se u
spavaću sobu i zaključala sam vrata, ali mogla sam je satima čuti kako nožem grebe po
vratima, dozivajući me, govoreći mi kako moram jednom izaći.

Htjela sam izaći van i pustiti je da to učini.

Tako sam umorna.

Onda je on došao i zaustavio je. Otišli su na sladoled, kao da su normalni ljudi

koji žive normalne živote. Ne žalim se. Kada oni odu, iako je samo na neko vrijeme,
mogu disati bez straha da će me uhvatiti.

Trebala bih pobjeći. Trebala bih se spakirati i otići.

Znam da će me on naći.

153
 Ili će ona.

Ja sam njihov zatvorenik do kraja života.

Okrenula sam stranicu i pogledala sam u Kenai, koji je prelazio preko

Claytonovog slučaja. Nije pregledao stvari iz torbe koje je sakupio. Pogledao je gore,
njegove oči su srele moje i dao mi je mali osmijeh i moje je srce jako zakucalo.

„Hej,“ rekao je nježno.

„Hej i ti.“

„Dođi ovamo i daj mi poljubac.“

Ostavila sam dnevnik i spustila sam se na koljena i ruke, puzeći prema njemu.
Kada sam stigla do njega, spustila sam se i prekrila njegove usne svojima, trudeći se da
ga ne pritisnem. Ljubili smo se dugo dok nismo bili ometeni mojim telefonom. Podigla
sam se i prevrnula očima, pomaknuvši se na kraj kreveta da bih ga uzela, Hannah je
zvala.

„Hej, Han.“

„Marlie! Ej! Kako sve ide?“

„Ide nekako, sletjela sam malo s puta, ali nije ništa ozbiljno.“

„To je grozno.“ Suosjećala je, „Slušaj, jesi li u San Diegu?“

„Jesam, zašto?“

„Tu sam!“ Zavrištala je, „Nadala sam se da nisi otišla još, želiš li da idemo na
kavu?“

Nasmijala sam se. „Voljela bih. Kada?“

„Danas? Sada, ako imaš vremena?“

Pogledala sam u Kenaia i pokrila sam telefon kada sam rekla, „Hoće li ti smetati
ako odem na kavu s Hannah? Ona je u San Diegu.“

Promrmljao je: „Idi, trebam spavati!“

154
 Nasmijala sam se zadovoljno, „Ja sam za,“ rekla sam Hannah. „Gdje hoćeš da
se nađemo?“

Dala mi je ime kafića i ja sam joj obećala da ćemo se naći tamo za pola sata.
Ugasila sam telefon ustajući i uzimajući stvari.

„Ostavi dnevnik. Preći ću preko ovih stvari dok te nema.“ Kenai je rekao.

Klimnula sam dok sam mu prilazila da ga poljubim, „Hoćeš li biti dobro?“

Pogledao me je poprijeko.

Nasmijala sam se.

„Naravno da ćeš biti. Zaboravila sam da ti nije nitko potreban.“

Nije se složio.

„Vratit ću se za par sati.“ Nasmiješila sam se.

Krenula sam prema vratima kada me je Kenai pozvao. Stala sam i okrenula sam
se.

„Budi pažljiva, Marlie.“

Nasmiješila sam se. „Uvijek.“

155
 21. poglavlje

KENAI

Gledao sam kako prolazi kroz vrata i osjetio sam jezu u kostima. Nešto što nikada
prije nisam osjetio. Brinem se za djevojku koja je upravo napustila sobu više nego što
sam i mislio za kratko vrijeme. Oštra bol u trbuhu me je opomenula da se ne mrdam, po
ne znam koji put danas. Dohvatio sam torbu sa stvarima skupljenim u maloj kući. Što
prije budem shvatio ovo, to bolje.

Izvadio sam nekoliko notesa i knjiga prvo, pregledavajući ih. Nema mnogo
informacija, samo računi i druge stvari iz svakodnevnog života. Skupljajući ih, stavio
sam ih sa strane, uzeo sam album sa slikama. Otvorio sam prašnjavu koricu i pregledao
slike. Ima mnogo slika kuće, nekih životinja, neke dječje slike njih dvoje, neke na
kojima je Clayton sam, ali izgleda da nema slika njihovog djeteta. Ni jedna. Ima
nekoliko praznih mjesta, pitam se tko je izvadio slike odavde.

Vjerojatno zato što je kći rođeni psihopata.

„Hej tamo.“

Podigao sam pogled i vidio mladu, plavu sestru koja ulazi u sobu. Mogu da
vidjeti njene crvene obraze odavde.

„Hej,“ promrmljao sam.

„Samo ću napraviti rutinski pregled, ako nemaš ništa protiv.“

Slegnuo sam ramenima, „Svejedno.“

Nasmijala se nervozno me pregledala, prsti su joj se spetljali kada mi je mijenjala

zavoj. Izgledala je kao žena koja nikad nije prije vidjela muškarca. Bio sam tih dok nije
završila. Kada je ona otišla, nazvao sam centar za sestre i molio ih da me ne

156
uznemiravaju nekoliko sati. Sad je presudno, više nego ikad, da uhvatim ovog psihopatu
koji ganja Marlie i Kaitlyn. Volio bih da sam slušao Marlie prije - sada ne bismo bili u
ovom kaosu.

Osjećam se kao budala što joj nisam vjerovao. Stvarno sam mislio da je
paranoična. To je imalo više smisla u mojoj glavi nego da ona bude u pravu. Gdje je tu
jednakost. Mogao sam joj vjerovati kao što je ona vjerovala meni.

Otvorio sam torbu i izvadio još nekoliko stvari. Naišao sam na torbu, podigao
sam je sa stola. Otvorio sam je i istresao. Nešto novca. Nekoliko starih karti. Neki
recepti. Otvorio sam onu koja je namijenjena za kupovinu hrane ili alkohola. Htio sam
je zatvoriti kada sam primijetio da je malo potrgana, toliko da sam jedva primijetio.
Potrgao sam je još malo i izvukao fotografiju. Pogledao sam sliku.

Na njoj je bila mala djevojčica, izgledala mi je nekako poznato. Možda sam vidio
negdje njenu sliku. Trudio sam se da je se sjetim, ali nisam mogao. Trepnuo sam,
približavajući sliku bliže. Gdje sam je već vidio? Ona je mlada, lijepa plavuša. Donekle
pretpostavljam da je sliku sakrila njena mama. Nemam drugi razlog zašto bi slika bila
sakrivena. Nastavio sam proučavati sliku, pokušavajući se sjetiti gdje sam već vidio to
lice.

Okrenuo sam je i krv mi se zaledila.

Ime napisano nazad.

Ne.

Ne može biti.

Ne.

Ispustio sam sliku i zgrabio svoj telefon, smirujući sebe, srce mi je udaralo kao
da ga držim u rukama, zvao sam Marlie. Vibracija se čula s kraja mog kreveta, gledao
sam u njen telefon kako trepće, kako vibrira. Mora da ga je ispustila. Srce mi je tuklo.
Ne. Jebem ti. Ne.

Moram da doći do nje.

Moram je upozoriti.

157
Opet sam pogledao u sliku i na strašan iskrivljeni rukopis.

Hannah, 1992.

158
 22. poglavlje

MARLIE

„Nedostajala si mi,“ plakala sam, grleći Hannah kada je stigla u kafić.

„I ti meni,“ nasmijala se, stisnuvši me.

„Bila sam tako zabrinuta.“

Ona je tako dobar prijatelj. Iskreno, bilo je vrijeme kada sam se pitala čime sam
je zaslužila. Jedan trenutak se posebno izdvajao. Srce mi se ugrijalo kada sam se
prisjetila.

Ne mogu više ovo raditi.

Skupila sam se na podu kupaonice. Držala sam glavu rukama, tijelo mi se treslo.
Hannah je došla da vidi Keitlyn, ali ona nije bila ovdje. Nekako, nekako je znala da
treba ući da me provjeri. Znam trenutak kada je ušla u sobu, osjetila sam njene ruke
kako me grle. Znala sam da je ona. Osjetila sam njen poseban miris.

„Sve će biti u redu,“ rekla je nježno.

„Ne,“ prodahtala sam, „Ne, osjećam da nikad neće biti u redu.“

„Bit će. Obećavam. Kada sva tuga prođe, bit ćeš jača.“

„Ne znam šta ću raditi. Ne znam kako ću proći kroz ovo.“

„Proći ćeš kroz to, zato što si jaka. Zato što si najjača osoba koju poznajem.
Vjeruj u to. Vjeruj u sebe.“

„Nikada nisam vidjela njegovo lice. Njegovo ružno, monstruozno lice.“

159
 Približila me bliže. „Doći će vrijeme kada sve što budeš vidjela si ti, tvoja
snaga.“

„Bilo je teško,“ priznala sam, vraćajući se iz sjećanja. Pokazujući na stol, sjele

smo.

„Ne mogu zamisliti,“ rekla je stavljajući ruke ispred sebe. Cijele su izgrebane.

„Što ti se dogodilo s rukama?“ Pitala sam.

Zurila je u njih. „Oh, samo sam se bavila vrtlarstvom. Dobila sam malo
uzbuđenja. Mogla bih isto pitati tebe. Što ti se desilo s okom?“

Slegnula sam ramenima. „Bio je to nekako zanimljiv put.“

„Kako to?“ Pitala je, pomaknuvši se na svojoj stolici.

Djelovala je nervozno.

Vjerojatno je zabrinuta kao i ja za Kaitlyn.

„Saznali smo da je Clayton imao kći koja je potpuni psiho kao i on. Mislim da
ona ima Kaitlyn.“

Lice joj se zategnulo. „Zašto misliš to?“

„Pronašla sam dnevnik njene mame, ispostavilo se da je mala luda kao i njen
otac. Ima smisla da hoće osvetiti oca. Bog zna zašto. Taj čovjek je zaslužio sve što ga
je snašlo.“

Hannin telefon je zazvonio, zurila je u ekran, mršteći se. „Čekaj da sredim ovo,
Marlie.“

Ustala je i nestala.

Nešto nije u redu.

Nisam sigurna što, osjećam upozorenje u kostima i kroz cijelo tijelo da nešto nije
u redu. Pogledala sam okolo. Prati li me djevojka? Je li u blizini? Proučavala sam sve
ljude oko našeg stola, tražila gleda li me tko čudno, ali izgledalo je kao da su svi
zaokupljeni svojim problemima. Hannah se vratila trenutak kasnije, izgledala je
frustrirano.

160
 „Žao mi je, Marlie. Upravo me zvao rođak koji živi ovdje, spotaknuo se u svojoj
kući, treba mu pomoć.“

„O, ne,“ ustala sam. „Je li ti potrebna pomoć?“

Klimnula je, suze su joj tekle niz obraze. „Da. Tako sam zabrinuta. Bi li ti
smetalo? Sigurna sam da se želiš vratiti Kenaiu.“

„Ne, u redu je. Idemo.“

Došle smo do njenog iznajmljenog auta i ušle smo, uzela sam tašnu da javim
Kenai gdje idem ,ali telefon mi nije bio tamo.

„Prokletstvo,“ promrmljala sam.

„Šta je bilo?“ Hannah je pitala.

„Zaboravila sam telefon. Mogu li uzeti tvoj da nazovem Kenaia?“

Namrštila se. „Oprosti, upravo mi je crkla baterija. Možeš li ga nazvati iz kuće

mog rođaka?“

Sranje.

„Nema veze, nećemo dugo. Je li tako?“

Klimnula je, vozeći. „Tako je.“

Voljela bih da prestane osjećaj u grudima da nešto nije u redu.

Tako jako pogrešno.

161
 23. poglavlje

KENAI

„Smiri se, Kenai, ne mogu razumjeti ni jednu jebenu riječ koju govoriš.“ Darcy
viče na telefon.

Pritiskao sam prstom dugme za sestre ponovo i ponovo. Zašto nijedna jebeno
nije došla da me provjeri? Mogao sam jebeno umirati i one bi vukle svoje noge.

„Kenai!“ Darcy je viknuo i trgnuo sam se, skidajući prst s dugmeta.

„Znam tko ima Katlyn, bojim se da je upravo uhvatila i Marlie. Zaglavljen sam
u ovoj jebenoj bolnici, a ona je u opasnosti. Moraš me jebeno izvaditi odavde. Moram
je naći.“

„Uspori malo. O kome govoriš?“

„Clayton je imao jebenu kći i ta kći ima neki plan osvete, a Marlie je meta.“

„Molim, oprosti?“

„Nemam vremena da ovo sve prođem s tobom. Trebaš zvati koga god znaš da
pomogne, Darcy. Ona je u opasnosti. Osjećam u jebenim kostima.“

„U redu, daj mi sve informacije što imaš. Marlie ima telefon koji možemo
pratiti?“

„Bi li vjerovao da ga je ostavila ovdje?“ Rekao sam, grudi su mi se stezale.

„To prokleto nije dobro. Znaš li gdje su bile posljednji put?“

Dao sam mu adresu kafića u kojem se Marlie išla naći Hannah, a onda i adresu
Claytonove sestre. Obećao mi je da će angažirati što više ljudi može.

„Vadi me odavde, Darcy.“

162
 „Ne mogu to, Kenai.“ Mrmljao je, glas mu je bio patetičan. „Znaš da ne mogu
to učiniti.“

„Ona je u opasnosti.“ Progunđao sam.

„Da, a ti si povrijeđen. Što možeš dobro učiniti za nju ili nas?“

„Imam informacije. Mogu pomoći da shvatimo ovo. Mogu pomoći da je

pronađemo.“

„Ne,“ rekao je konačno, „Ne možeš. Držat ću te uključenog, sjedi tu. Zovi ako
nađeš još nešto.“

„Darcy?“ Rekao sam prije nego što je prekinuo.

„Da?“

„Nađi moju djevojku.“

Izdahnuo je. „Dat ću sve od sebe.“

Prekinuo je i stvarno sam htio izaći iz sobe, bez obzira na bijes. Marlie je u
opasnosti, a ja ne mogu učiniti ništa osim da sjedim ovdje i da čekam. Nisam je trebao
slušati. Ta psihotična kučka bi joj mogla raditi bilo što. Mogla bi je mučiti ili gore, a ja
ne mogu ništa. Nisam u stanju učiniti jednu malu stvar. Ne mogu je zaštititi. Obećao
sam joj da je sigurna sa mnom, iznevjerio sam je.

Moja glupost me je možda koštala nekoga koga sam volio do krajnjih granica.

163
 24. poglavlje

MARLIE

„Nisam znala da imaš ujnu ovdje?“ Rekla sam Hannah dok smo se vozile prema
staroj, oronuloj kući u šumi. Strašna je. Stara je. Čini me nervoznom.

„Da,“ Hannah je rekla izlazeći iz auta. „Nije društvena.“

„Točno,“ mumljala sam izlazeći iz auta i prateći Hannah u kuću. Izgleda mi

poznato nekako.

Kako smo se penjale na prednje stepenice, tako mi se želudac okrenuo. Nisam

se mogla otresti osjećaja da će nešto užasno dogoditi. Možda je Hannina ujna umrla
ovdje. O Bože. Što je to što moje tijelo osjeća? Udahnula sam duboko kada je Hannah
otvorila vrata, pratila sam je unutra.

Kuća je stara i podne daske škripe. Pokriveno je prašinom, kao da ovdje nitko
nije živio dugo vremena. Ako Hannina ujna živi ovdje onda živi prokletim životom, ne
znam koliko bi ljudi preživjelo ovdje. Grozno je. Smrdi, ima gigantsku rupu u podu
pokazujući prljavštinu ispod kuće. Pritisnula sam nos rukom i pogledala okolo.

Nisam vidjela nikoga.

Činjenica je, ovdje nitko nije živio godinama.

„Jesi li sigurna da je ovo pravo mjesto?“ Mrmljala sam, kašljući od prašine.

Okrenula sam se, ali Hannah nigdje nisam vidjela. Gledala sam u njene otiske
u prašini koji su vodili u spavaću sobu. Izašla je trenutak kasnije - s puškom u rukama.

„Pravo je mjesto,“ rekla je čudnim glasom.

„Zašto imaš pušku?“ Pitala sam. „Je li ti ujna dobro?“

164
 Nasmijala se, ali to je bio osmijeh koji odmah tjera trnce u kosti. To je hladni,
prazan osmijeh.

„Nemam ujnu.“

Trepnula sam.

Koža me je zapeckala.

„Sjedni dolje, Marlie.“

Protresla sam glavom, zbunjena. Je li ovo šala?

„Što se dešava, Han?“

Podigla je pušku i krv mi se sledila. Koraknula sam unazad, zadnji dio nogu mi
je udario u prljavu, staru sofu iza mene. Hannah je držala pušku podignutu. Strašan
osmijeh na njenom licu me je prestravio. Je li ovo šala? Hannah mi je najbolja
prijateljica. Ne razumijem.

„Što se dešava?“ Pitala sam, opet drhtavim glasom.

„Ispričat ću ti priču.“ Rekla je dok je prebacivala pušku iz ruke u ruku dok je

koračala sobom.

„Hannah,“ počela sam, ali se ona okretala okolo.

„Ušuti. Ako progovoriš, upucat ću te.“

Zatvorila sam usta i tijelo mi je počelo drhtati. Počinjem misliti da se moji najgori
strahovi ostvaruju.

„Moja priča počinje s ocem. Bio je odličan tata. Provodio je mnogo vremena sa
mnom; volio me; pustio me da budem što jesam. Razumio je moje mračne stvari;
razumio je da sam drugačija, zato što je i on bio drugačiji. Bio je sve što sam imala.“

Progutala sam.

Molim te, ne.

„Radio je neke loše stvari. Znam, ali ljudi ne razumiju da je to dio njega. Oni ne
razumiju zato što nisu osjetili intenzitet potrebe da ubiješ nekoga kao što smo mi. To je

165
u našoj DNA. Mnogo je dublje. To je ono što smo. To je kao glad koju ne možeš
kontrolirati. Nema veze koliko je hraniš, nikada ne prestaje.“

Ruke mi se tresu.

Ne.

NE.

„Bio mi je sve. Kada je njegov život uzet, pogodilo me je tako jako. Znala sam
da moram dobiti pravdu. Znala sam da moram završiti ono što je on počeo. To je ono
što bi on volio. Htio bi da završim. Htio bi da kažem svijetu da to što je on mrtav ne
znači da će biti zaboravljen. Nikada neću dozvoliti da bude zaboravljen. Pobrinut ću se
da dobije što zaslužuje. Pobrinut ću se da ti dobiješ što zaslužuješ.“

Moj san se rasprsnuo, horor je isplivao.

Hannah… Moja najbolja prijateljica, moja bliska prijateljica, moja prelijepa

Hannah.

„Ti… si ona?“ Prošaputala sam, ruke su mi drhtale. „Ti si njegova kći?“

Nasmijala se slabo. „Iznenađenje!“

Protresla sam glavom.

Ne mogu vjerovati. Ne želim.

Hannah je bila moja prijateljica od… od…

Od početka.

O Bože. Sjećam se kada smo se prvi put srele. Bila je tako… tako… stvarna.

„Marlie, ovo je moja prijateljica, Hannah,“ rekla je Kaity.

Treptala sam na djevojku koju je moja sestra dovela. Nisam razgovarala s

mnogo ljudi. Jednostavno nisam htjela.

„Hej,“ rekla je Hannah, iznenadila me je kada mi je prišla i zagrlila me. Nitko

nije igrao na to otkako sam došla kući. „Žao mi je zbog svega što ti se desilo. Nadam
se da si u redu.“

166
 Način na koji su njene oči bile izražene, gledala me je pažljivo, kao da će me
saslušati.

Sve što sam trebala je netko tko će slušati. Pronašla sam sebe kako se zanimam
za stranca, stranca koji me nije osuđivao.

„H..h...hva...la ti,“ promucala sam.

„Ne znam te, ali moje srce se slomilo zbog tebe. Ako ti nekad bude potrebno da
pričaš s nekim, uvijek možeš pričati sa mnom.“

S tim, stranac me je pustio, ona i Kaity su nestale niz hodnik.

I znala sam, jednostavno sam znala.

Stekla sam pravog prijatelja.

„Sve je bila gluma?“ Rekla sam. „Sve to… samo gluma?“

„Morala sam steći tvoje povjerenje. Nisam smjela dozvoliti da sumnjaš u mene
čak ni malo. Onda si krenula dalje. Pokušala sam se skloniti, ali nisam mogla.“ Njeno
lice je pocrvenjelo. „Knjiga je bila svuda. Nisam mogla zaboraviti. Predstavila si mog
tatu kao čudovište, znala sam da moram doći s planom, znala sam da će trebati vremena,
znala sam da moram biti strpljiva. Tako da sam se sprijateljila s Kaity, slomljenom,
usamljenom djevojkom, a preko nje, došla sam do tebe.“

Suze su mi se nakupile u očima.

„Voljele smo te.“

Odmah je odgovorila, „Ljubav grize, srce. Pomiri se s tim.“

Protresla sam glavom opet, „Zašto sada?“

„Bila sam umorna od čekanja. Nisam ti mogla prići bliže da ne postaneš

sumnjičava, tako da kada je Kaity počela bježati preko granice, znala sam da mogu
iskoristiti nju da dovedem tebe ponovo u grad. Mislila sam da bi bilo zabavno da te
malo uznemirim. To bi moj tata volio. I znaš što? Voljela sam svaku minutu toga.“

Nasmijala se histerično, kao da je rekla nešto smiješno.

„Gdje je Kaity?“ Usudila sam se pitati sa stegnutim grlom.

167
 „Bila je sa mnom cijelo vrijeme. Trebala sam je za igru.“

Igru.

„Tvoj tata nije žrtva ovdje,“ usudila sam se reći, pogledala sam preko da vidim
mogu li pobjeći.

Nemam telefon. Ne mogu nazvati Kenaija.

Trebala sam slušati svoj instinkt.

Trebala sam slušati.

„Ubila si ga,“ proskitala je, stežući ruke oko puške.

Kao da je navikla na to.

Kako nisam primijetila sličnosti između njih dvoje.

„Pokušao me ubiti,“ rekla sam pažljivo. „Kao što je ubio sve druge djevojke.“

„Ne bi razumjela,“ reče, oči su joj sijale. „Potrebu, tako je jaka. Bili smo
poslani da to radimo. To je naša misija. Nemamo izbora. Sve što znamo je da smo
stvoreni da ubijemo. Nije radio ništa pogrešno. Bio je samo on - a ti“, uperila je pušku
u mene, „bila si mu kraj.“

„Bio je ubojica.“ Rekla sam, pokušavajući ostati mirna dok sam proučavala
sobu, tražeći izlaz.

Ali moram prvo proći pored nje.

Pročitala sam nešto o poremećenim ljudima kada sam odvedena. Učila sam.
Htjela sam razumjeti kako njihovi umovi rade, njihov stupanj ludosti. Što je njihov
kontrolni znak. Pitala sam se je li način na koji sam postupala prema Claytonu razlog
što sam se izvukla. Vidjela sam snimke drugih djevojaka. Neke su molile, neke nudile
seksualne usluge, neke su jednostavno odustale, odbila sam se slomiti. Je li me to
sačuvalo?

Hoće li me to spasiti sada?

„Nije bio ubojica!“ Vrištala je. „Ti si.“

Pogrešna taktika.

168
 „Bile smo prijateljice, Hannah. To ti ništa ne znači?“

Nasmijala se, „U zabludi si ako misliš da je išta značilo, bila je to gluma. Sve je
to bila gluma.“

„Nije bilo za mene,“ rekla sam nježno, „Bila si moja najbolja prijateljica.
Vjerovala sam ti. To što smo imale, važno mi je. Žao mi je što osjećaš da ti je tata oduzet
od tebe, ali moraš razumjeti da je to što je radio pogrešno.“

Bio je ubojica.

Poremećeni čudak.

Znam, da duboko u sebi, ona ne vjeruje u to.

Moram igrati igru. Moram otići odavde.

Neću preživljavati ovo ponovo.

„Nije učinio ništa pogrešno!“ Siktala je, trzajući se. „Nije mogao promijeniti
ono što je bio.“

„Ne mogu ni ja.“

Očima je sjevnula prema mojima.

„Bila sam uplašena. Nisam ga znala tako, bio je veoma dobra osoba iznutra. Bila
sam uplašena i morala sam izaći. Bila je nezgoda. Nisam ga htjela ubiti.“

Riječi su bile kao otrov, pekle su me. Reći da je Clayton bio dobra osoba je isto
kao izvaditi zub sa zahrđalim instrumentom. Reći ću bilo što da izađem odavde, da joj
promijenim mišljenje, jebemu, da je zbunim na par sekundi da mogu pobjeći.

„Ubila si ga! Zabola si mu nož u glavu. Ti si monstrum. Ti si bila zla. On je bio

jer nije imao izbora.“

„Uvijek imaš izbora, Hannah. Nije morao učiniti to tim djevojkama. Mogao je
dobiti potrebnu pomoć.“

„Nisi ga morala ubiti,“ vrisnula je, uperivši pušku u mene. „Mogla si samo
učiniti što te tražio.“

Da mu dozvolim da me skalpira?

169
 Plan B nije radio pa sam promijenila smjer.

„Gdje je Keytlin?“ Pitala sam, skrenuvši joj pažnju na drugu stranu.

Hannah se tresla.

Osjećala se nelagodno s puškom.

Njena nelagoda me je zavarala.

Ona je bila amater. Trudila se biti nešto, što se trudila biti cijeli svoj život, ali
nije učinila dobar posao. Možda je to dobra stvar. Možda će nam njena nelagodnost
pomoći da izađemo odavde. Koliko god željela biti, ona nije Clayton. Ona nema isti
kul, hladni i rezervirani pristup koji je on imao. Ništa ga nije moglo omesti. Ništa ga
nije moglo izbaciti iz takta. Ona je drugačija.

„Bit ćeš vani kada odlučim započeti igru.“

„Zar već ne igraš igru?“ Pitala sam, zureći u ulazna vrata.

„Potrči!“ Siktala je, „Upucat ću te, Marlie.“

Progutala sam, udahnula sam duboko i pogledala u nju.

„Što ako neću igrati tvoju igru?“

Cerila se. Bolesno kao i on.

„Nemaš drugog izbora.“

Hannah je premještala pušku u rukama, mumljajući u sebi. Stvarno je vjerovala

u sve što joj je psihopata rekao. Kada je prošla ispred mene, potražila sam izlaz. Mogla
sam potrčati, preuzeti rizik. Možda me pogodi s tom puškom, može me promašiti,
također. Da se brzo krećem, možda cik-cak? Vrijedno je rizika, zar ne? Ako budem
sjedila ovdje, Bog zna što će mu učiniti..

Mislila sam o početku s Claytonom.

Napravila sam grešku kada sam pobjegla u taj ormar.

Sada imam šansu da pobjegnem, da učinim ovo kako treba. Naučila sam mnogo
od tada. Bojim se, ali prokletstvo, jača sam. Hannah je manja od mene, iako luda,

170
svejedno je i dalje djevojka i ako postoji bilo koja nada da prođem pored nje, to je šansa
koju mogu iskoristiti. Emocije. Sigurno moraju postojati neke, zar ne?

„Tvoj dečko je poludio do sad, mogu zamisliti u kojem se paklu nalazi, a nije u
stanju da te traži.“ Rekla je, čestitajući sama sebi.

Pametna je, rekla sam joj toliko toga. Izbacivši Kenaia izvan igre došla je na
siguran način do mene. Zašto je pustila da ga unajmim?

„Ako si ga htjela izvan igre“, rekla sam, odlučivši da je natjeram da i dalje priča,
„zašto si me tjerala da ga unajmim?“

„Razlog je moj otac. Vidiš, čovjek koji je optužen za smrt Kenaieve sestre je
bio netko koga je moj tata mrzio, tako da ga je uključio. Tata je ubio djevojku, uzimajući
joj život i uključio je neprijatelja u taj proces. Bio je tihi genije, stvarno. Jednaki genije
sam ja jer ću oživjeti smrt njegove sestre kada ubijem tebe. Možeš li zamisliti kako će
se nemoćno osjećati? Osjećati krivicu što je dopustio da ne samo jedna nego dvije
djevojke budu ubijene, dok ih je pazio. Moj tata bi bio tako ponosan!“

Htjela sam joj izvaditi oči.

„Kao bonus, gledala sam kako voziš preko cijele zemlje, tvoju prestravljenost, dok
sam ja imala tvoju sestru cijelo vrijeme. Bilo je zabavno, neću lagati. Posebno kada sam
platila one muškarce da ti se rugaju u klubu. Sjetila si se svega, potpuno. Pitam se koliko
ti je vremena trebalo da shvatiš da si budala. Ne mogu vjerovati da si otišla skroz do
Los Angelesa dok nisi shvatila. Sad stvarno. Oboje ste sjebali.“

„Znala sam,“ prošaputala sam, „Duboko u sebi sam znala. Samo nisam htjela
vjerovati.“

„Možda da jesi, ne bi bili ovdje. Pretpostavljam da te moj tata nije naučio ništa.“

„Kao tebe. Izgleda da te je naučio svim svojim tajnama.“ Rekla sam, nadajući
se da će se udubiti u njegovo obrazovanje. Gledala sam u pušku koju je držala.

To je puška.

Nije lako pucati brzo.

171
 Ako je gurnem, neće imati čistu metu na meni. Bilo bi bolje da pobjegnem. Iste
sekunde kada izađem moram bježati prema šumi, trčeći cik-cak među drvećem, onda
me ne bi mogla lako uhvatiti.

Izgleda kao najbolja opcija. Što više budem stajala ovdje, veća je šansa da me
ubije.

„Sve je bila lekcija,“ viknula je. „Sve ovo.“

„Prosvijetli me onda,“ rekla sam dok sam je gledala kako ponovo šeta u krug.

Neću dobiti više šansi.

Ulazna vrata su udaljena oko 4 koraka. Onda ih treba otvoriti.

„Dobio je ponudu,“ počela je pričati i onda kada je okrenula leđa ulaznim vratima
i krenula u suprotnom smjeru, napravila sam korak.

Prošla sam oko fotelje i potrčala sam prema vratima. Čula sam kako se okrenula,
vrišteći na mene, onda se čuo pucanj. Metak je proletio pored mene, srce mi se popelo
u grlo. Došla sam do vrata i otvorila sam ih, izlazeći van, savila sam se. Kako sam
napredovala naprijed, još jedan metak je ispaljen.

Nagnula sam se naprijed, gurajući stopala do bola i onda sam potrčala. Trčala
sam cik-cak, moleći se. Hannah se počela smijati histerično i na sekundu sam se pitala
zašto se ona smije. Nisam pogledala unazad da provjerim, nastavila sam trčati. Protrčala
sam pored njenog auta, pitajući se zašto nije pucala.

Utrčala sam u šumu i eksplozija je došla niotkuda, bacajući me unazad. Letjela sam
daleko i pala na zemlju, čula sam svoj ručni zglob pri udarcu. Vrisak je proparao šumu
dok sam sletjela s licem u prašinu, tijelo mi se još okretalo od snage eksplozije. Rebra
su mi vrištala od agonije dok mi se tijelo okretalo od bola.

Hannin smijeh je ispunio zrak.

Zla.

Poremećena.

Podcijenila sam je.

172
 Krenula je opet, htjela sam ustati i potrčati, ali nisam mogla. Ne mogu se
pomaknuti. Bol u zglobu je kao vatra koja je obuhvatila moju ruku, znam da su mi
slomljena najmanje tri prsta, na rebrima sam osjećala pritisak kao da nešto što teži tonu
sjedi na njima. Tijelo mi je gorjelo cijelo od udarca, vidjela sam krv kako mi se spušta
niz noge. Hannah me je našla, čučnula pored mene, gurnula je prst u moju kosu
bockajući, vrišteći. „Ustaj, ti glupa, budalasta djevojko. Jesi li stvarno mislila da mi
možeš pobjeći?“

Počela me vući za kosu, tjeme mi je gorjelo kako me je čupala za kosu. Sjećanja

na Claytona su mi ispunila glavu, tijelo mi se na trenutak ukočilo. Natjerala sam se da
se pomaknem kako je ona vukla, sprječavajući je da mi iščupa kosu s tjemena. Tijelo
mi se klatilo kako sam pokušavala proći preko prašine za njom. Stegnula me je jako i
počela vući svom snagom.

„Svijet misli da si pametna zato što si uspjela pobjeći mome tati.“

Suze su me pekle ispod trepavica dok me je vukla prema ulaznim stepenicama.

„Nisi sada toliko pametna, jesi li Marlie? Cijela ova stvar je bila nevjerojatno
laka.“ Gugutala je sama sebi dok me je vukla uz stepenice. „Nadala sam se da ćeš učiniti
ovu igru zabavnu za mene, ali Kaytlin ju je učinila zabavnijom dosad.“

Forsirala sam tijelo da se penje uz stepenice za njom. Udarila je u ulazna vrata

da ih otvori, moje tjeme je imalo osjećaj kao da je netko posuo kiselinu po njemu, vukla
je tako jako. Pustila me je u hodniku ispred sobe koja je imala cijeli sigurnosni sistem s
pločom za zaključavanje pored vrata. Kao on. Ukucala je šifru. Okrenula je bravu i
otvorila vrata.

Tada sam je vidjela.

Svoju sestru.

Svoju malu sestru.

Ne.

Kaity.

Ne.

173
 25. poglavlje

KENAI

Ustao sam, čupajući igle iz ruke. Sestra je proizvela frustrirajući zvuk i onda
ponovila opet „Gospodine Michelson, ne smijete to raditi.“

„Imate li pravni razlog da me zadržite ovdje?“ Zarežao sam.

„Ne, ali ako povrijedite sebe…“

„To je onda na meni.“

Pocrvenjela je u licu, okrenula se i otišla. Našao sam svoju odjeću i jak grč mi je
prošao kroz trbuh. Rana mi je gorjela, ali moje srce, moje jebeno srce me je ubijalo.
Moram doći do nje. Prokletstvo. Trebao sam znati. Trebao sam vjerovati svojim
instinktima, ali nisam. Pustio sam je tamo samu. Pustio sam je znajući da je opasnost
vreba.

Nikada neću oprostiti sebi zbog toga.

„Što misliš da radiš?“ Darcy je progunđao, pojavivši se u dovratku.

„Izlazim, neću čekati više. Mogu ti pomoći, Darcy, i ti to znaš.“

„Ubijati sebe pred mojim očima nije nešto što ću podržati. Ulazi u krevet,
Kenai.“

„Ja ću se boriti s tobom,“ gunđao sam. „Razumiješ? Otići ću odavde krvareći,

ali ću se boriti s tobom, Darcy. Moram doći do nje. Bilo što što mi kažeš me neće
spriječiti. Zato ili ćeš mi pomoći ili mi se skloni s puta.“

Proučavao me, „Prokletstvo, ti si ozbiljan.“

„Ona je moja djevojka. Naravno da sam ozbiljan.“

174
 Uzdahnuo je. „Odvest ću te gdje trebaš biti, Kenai, ali kažem ti odmah da nećeš
raditi nikakav fizički posao. Dozvolit ću ti da pomogneš da ih uhvatimo, ali to je to.
Ako se ne možeš složiti, ostavit ću te ovdje i imat ćeš specijalnu zaštitu ispred vrata da
se pobrinem da ne možeš izaći.“

Zurio sam u njega. Prekrižio je ruke na grudima i zurio u mene. Neće se povući.
Naravno da neće.

„Dobro,“ progunđao sam.

„Dobro. Idem razgovarati s onom jadnom, frustriranom sestrom dok ti razmisliš

o svakoj sitnici informacija koju znaš. Vrijeme je presudno. Ne smijemo se zajebavati
s ovim ako su te djevojke u opasnosti.“

Znao sam da jesu.

Prestravljen sam.

***

MARLIE

„Kaity,“ plakala sam, kleknula sam, ignorirajući bol koja je putovala kroz moje
tijelo.

Sestra mi skoro beživotno leži na podu. Na par groznih sekundi sam pomislila
da je mrtva, onda sam vidjela da joj se grudi podižu i spuštaju. Srce mi gori zbog nje-
imam osjećaj kao da mi je srce stisnuto u šaku i da ga netko vadi iz mojih grudi. Polako.
Tijelo joj je nježno i slabo, kosa joj je izrezana. Ima modrice i posjekotine po cijelom
tijelu. Ruke su joj krvave. Zapešća joj imaju crvene linije. Lijeva noga joj je otečena.

Moja jadna sestra je mučena.

175
 Nisam je našla na vrijeme.

Pažljivo sam joj podignula glavu sa zdravom rukom. U zapešću sam imala
osjećaj kao da ga netko čupa s tupim predmetom, dahtala sam i znojila se u boli. Prsti
su mi natečeni kao baloni. Nisam marila, ipak. Ovo je moja sestra. Moja mala sestra.
Treba me. Pretrpjeti ću bilo koju bol na ovom svijetu samo da ona ode odavde sigurna.
Patila je dovoljno zbog mene. Stavila sam joj glavu u svoje krilo, povlačeći ruku preko
njenog lica. „Kaity, probudi se. Molim te, probudi se, da znam da nije kasno.“

Pomaknula se i njeni kapci su se polako otvorili. Krvave plave oči su zurile u

mene. „Marlie?“ Prodahtala je.

„Ja sam. Ovdje sam. Tako mi je žao Kaity. Žao mi je. Nikad nisam trebala
dozvoliti da se ovo dogodi. Jesi li dobro? Reci mi da si dobro.“

„Sve me boli,“ prošaputala je.

„Znam, dušo. Znam da boli. Izbavit ću nas odavde. Obećavam ti.“

„To je H-H-H-Hannah.“

„Znam,“ rekla sam sklanjajući joj kosu s čela. „Znam, dušo moja.“

„Bila mi je najbolja prijateljica,“ jecala je, ali nije bilo suza da joj teku niz lice.
„Bila mi je najbolja prijateljica i vjerovala sam joj. Moja je krivnja. Nisam je trebala
pustiti tako blizu. Trebala sam znati.“

„Nije bilo načina da znaš, Kaity. Nijedan. To nije tvoja krivnja. Moja je. Htjela
je osvetu, iskoristila je tebe da dođe do mene, ali obećavam ti da ću nas izbaviti odavde.“

Odmahnula je glavom i trgnula se od boli. „Ima sve pokriveno. Doći će do kraja

s ovim, Marlie. Za njega. Nećemo pobjeći. Pokušavala sam. Ima plan za sve.“

„Nemoj gubiti nadu do posljednjeg daha, Kaity. Uvijek ima način za izlaz.
Uvijek ima slaba točka. Samo je moramo pronaći.“

Protresla je glavom, ali sam stavila ruku na njeno čelo da je zaustavim. „Vjeruj
mi, već sam bila u ovakvoj poziciji. Znam koliko je strašno, ali pobrinut ću da se borimo
dok ne ostane ni jedna borba. Kenai neće dozvoliti da mi se bilo što dogodi, a ni tebi.
Tražit će nas. Otići ćemo odavde.“

176
 „ Kenai Michelson?“ Prodahtala je.

„Unajmila sam ga da mi pomogne da te pronađem. Hannah je pustila da

vjerujem da si umiješana u drogu i dovela je Kenaia kako bi mogla i njega povrijediti.
Tako mi je žao, trebala sam znati od početka.“

„Pametna je,“ rekla je iskreno. „Ne bi nikada shvatila. Bila mi je najbolja

prijateljica i nisam imala poima.“

Alarm na vratima je zapištao i Kaity i ja smo se okrenule da vidimo Hannah kako

ulazi s torbom u rukama.

„Ah, vidim da imamo okupljanje,“ zapjevala je, zatvarajući i zaključavajući vrata

iza nje.

Nijedna nije rekla ništa.

„U redu je,“ nastavila je. „Ne morate govoriti. Ja ću govoriti cijelo vrijeme,
uostalom.“

Hodala je oko nas kao da imamo neku kratku zabavu pred spavanje i sjela je i
prekrižila noge na starom krevetu.

„Dakle, znate da je moj tata imao fetiš prema kosi. Bila je to njegova stvar. Znao
mi je češljati kosu satima kada sam bila mala djevojčica. Rekao mi je da imam najljepšu
kosu. Imam, zar ne mislite?“

Obje smo zurile u nju.

Zahihotala se i nastavila.

„Svejedno, htio je kolekciju. Svih boja. Kao frizer, znate?“

Želudac mi se okrenuo, ali nisam pokazala nikakvu reakciju.

„Onda si ga ti ubila,“ reče, pokazujući na mene. „Završila si njegov život prije

nego što je uspio doći do cilja. Uništila si mu to.“

„Uništio je on to sam sebi,“ Kaity je progunđala. „Nije mogao samo baciti pogled
na kosu. Umjesto toga, on ih je skalpirao i ubijao ih. On je ubojica. Bolesna, prljava
ubojica.“

177
 Stisnula sam Kaitynu ruku nježno, da bih je zaustavila da ne priča, ali Hannino
lice se već promijenilo u ružnu crvenu grimasu. To bi moglo objasniti zašto Kaity nije
u tako strašnom stanju. Uznemiravala je Hannah.

„Skalpirala sam tebe bez razloga, samo da kažem to,“ Hannah je vikala.

„Misliš, počela si,“ Kaity je siktala. „Možda nekad i završiš.“

„Kaity,“ rekla sam, ponovo je stisnuvši, „Nemoj.“

„Slušaj svoju sestru, Kaity,“ Hannah je rekla kroz stisnute zube, „Ona zna. Ona
je pametnija od tebe.“

Kaity je zatvorila usta, ali ju je gledala pogledom ubojice. Ovdje je i razlog izdaje
posrijedi. Možda malo i boli. Ne mogu reći da je krivim. Mogu samo zamisliti šok koji
je doživjela kada je saznala da je Hannah iza svega ovoga. Bilo je stvarno teško za mene,
ali Hannah je bila Kaityn oslonac. Stvarno je vjerovala u nju. Voljela je. Vjerovala joj.

„Sada, ono što sam govorila prije nego što sam bila tako nepristojno prekinuta,
je to da ću završiti tatinu igru. Završit ću njegovu kolekciju. Počet ću s tobom, Marlie.
Uzimajući tvoj utjecaj na njega, moram se potruditi da bude što bolnije za tebe. Pročitala
sam sve njegove bilješke. Znam što trebam učiniti. Ali prvo, trebamo urediti ove jadne
pramenove.“

Dohvatila je torbu s poda i bacila na krevet. Policija ih nikada nije uspjela naći,
ali evo ih. Gomila starih, propalih pramenova je ispala iz torbe, želudac mi se podigao
u grlo, sjetila sam se svega s tim čudovištem, dok sam gledala u propale, iritantne
pramenove kose na krevetu.

Drži se, Marlie. Hoće te slomiti.

On nije pobijedio. Neće ni ona.

Udahnula sam drhtavo, učvrstila sam crte lica i pogledala u nju. „Kako patetično,
ne možeš da nabaviš svoju kosu, već moraš da koristiš ovu staru, prljavu kosu.“

Hannahino lice se promijenilo i rekla je kroz zube, „Nemoj me gurati, Marlie.“

Buljila sam u nju.

178
 „Ti i Kaity ćete oprati, osušiti i očešljati ovo. Napravite da izgleda dobro kao novo.
Onda ćete ih objesiti tamo.“

Pokazala je na zid i zurila u njega. Prazan je. Nema ništa na njemu.

„Okačit ću neke kukice i vas dvije ćete mi pomoći da završim kolekciju. Onda
ću svom ocu dati veliko finale kakvo zaslužuje, uzimajući pramen kose s tjemene one
koja je otišla.“

Pogledala me je.

Želudac mi se okrenuo. Kontrolirala sam se. Neće me vidjeti slabu.

„O, još jedna stvar.“

Ustala je i otišla iz sobe na nekoliko minuta, zaključavajući vrata za sobom.

Kaity i ja smo zurile u pramenove na krevetu i Kaity je prošaputala: „Nikada nisam
razumjela, Marlie. Nikada nisam mogla ni pretpostaviti kako si se osjećala. Ali sada,
sada počinjem razumjeti horor koji si preživjela.“

Stisnula sam je. Moj zgob je jako udarao. Prsti su mi bili izvan boli. Tijelo mi je
prepuno modrica koje su boljele. Znam da vjerojatno nisam dovoljno jaka da
onesposobim Hannah, ali prokletstvo, pronaći ću izlaz iz ovoga. „Izaći ćemo odavde.
Obećavam. Samo učini jedno za mene, drži usta zatvorena i vjeruj mi. Izbavit ću nas
odavde, ali trebam da pustiš mene da govorim.“

Kaity je klimnula, „U redu,“ prošaputala je. „Marlie?“

„Molim?“

„Ne želim dirati ono.“

Pogledala sam u pramenove, „Znam dušo, znam.“

Vrata su se otvorila i Hannah uđe ponovo, samo što ovaj put nije sama. Mala,
nježna djevojka je vezana i gegala se u njenom stisku. Nije mogla biti starija od
osamnaest, devetnaest godina. Ima najnevjerojatniju kosu. Nikada nisam vidjela nešto
slično. Toliko je plava da skoro ima srebrnu nijansu. Kao kosa prokletog anđela. To je
najljepša kosa koju sam ikada vidjela.

179
 „Odlučila sam,“ Hannah reče, gurajući djevojku unutra, „Završit ću tatinu
kolekciju sa najunikatnijom bojom koju sam mogla da nađem. Yasmin je prva na toj
listi. Pokupila sam je prije nekoliko dana.“ Gurnula je Yasmin koja je pala naprijed, nije
se mogla zaustaviti jer su joj ruke bile vezane. Pala je licem prema podu i vrisnula je.
Jadna devojka.

„Sada,“ Hannah je nastavila. „Upoznajte je. Vas dvije ćete ukloniti tu

očaravajuću kosu za moje prvo remek-djelo. Ne mogu dočekati. Zar neće biti zabavno?“

Kaity je ušutjela.

Yasmin je jecala.

„Mi?“ Kaity je pitala.

„Da, vi. Sada očistite ove pramenove. Sutra počinje zabava. Tako sam
uzbuđena!“ Pljesnula je veselo i nestala iz sobe.

Pažljivo sam spustila Kaity i sagnula sam se da pomognem Yasmin da ustane.

Odvezala sam joj ruke i izvadila krpu iz usta. Jadna djevojka je prestravljena.

„Ja sam Marlie, ovo je Kaity. Molim te, ne brini. Izbavit ću nas odavde.“

„Tako se bojim,“ prošaputala je, glas joj je bio tako nježan.

„Sve će biti u redu,“ rekla sam gledajući u vrata.

Nadam se.

180
 26. poglavlje

Hannah se vratila s velikim kantama vode, šamponima, kremama i uljima, kao i

četkama, fenom i peglom za kosu. Ništa nisam rekla dok sam uzimala peglu za kosu.
Ove ploče su vruće, jako vruće. Dala nam je oružje iako nije shvatila to. Zahtijevala je
da sve budu oprane i suhe za dva sata jer poslije ima iznenađenje za nas.

Nijedna se nije bunila.

Obmanjivali smo je i trebale smo joj ne dati razlog da nas povređuje što je duže
moguće. Zaključala je vrata i sve smo zurile u pramenove na krevetu. Nijedna stvarno
ne želi to raditi, ali izgleda da nećemo imati izbora. Yasmin je uzdahnula i onda
izdahnula. U svom ovom užasu shvatila je da ima polomljene prste. Nisam pitala kako
je Hannah to učinila, ali pretpostavila sam da je to bilo s palicom njenog oca.

Kaity je previše tiha, njeno tijelo je vruće i umorno. Na meni je da izbavim ove
djevojke odavde, ali sada trenutno ne znam kako ću to učiniti. Hannah ima slabost, samo
još da shvatim koju.

Uhvatila sam se posla pranja pramenova. Drugim djevojkama je bilo previše

teško. Duboko u sebi sam pronašla snagu, smirila sam svoju prestrašenost i bol i oprala
sam ih. Onda sam ih osušila, ispeglala i vratila nazad u torbu da ih ne moram više nikad
gledati. Dok sam stavljala zadnji smeđi pramen u torbu, tada me je pogodilo.

Clayton.

Hannina slabost je Clayton.

Da nije bila s njim, ne bi radila to što radi. Da nije htjela da bude ponosan na nju,
zato što ga voli toliko puno, ne bi bila ovdje. To je njena slabost. Završavanje igre.
Čineći je savršenom za njega. Ako učinim da sumnja u sebe, ako je oslabim i izbacim
iz ravnoteže, možda ćemo moći naći izlaz odavde.

181
 Rizično je, također.

Izgleda da mi je to najbolja opcija. Plan počinje poprimati oblik, okrenula sam

se prema djevojkama i prošaputala: „Slušajte, trebate nešto učiniti.“

Obje su gledale u mene, širokih očiju, možda čak i pune nade.

„Što to?“ Kaity je pitala.

„Treba mi da me obje pustite da radim neke stvari ovdje. Znam da to neće biti
lako i možda će Hannah reagirati toliko jako da ćete mi htjeti pomoći, ali ja vas molim
da mi vjerujete i da ne radite ništa, čak iako me povrijedi.“

„Marlie,“ Kaity je počela, ali sam je zaustavila podizanjem ruke.

„Ne, morate mi vjerovati. Znam Hanninu slabu točku, ja sam jedina koju ona
hoće, trebate vjerovati u mene i pustiti me da učinim ovo. To je jedina šansa da izađemo
odavde žive.“

Obje su me gledale umorno.

„Molim vas,“ rekla sam nježno, „Samo me pustite da učinim ovo. Izvući ću nas
odavde.“

Obje su klimnule, oprezno.

„Kada dobijete šansu, a učinit ću sve da je dobijete, trčite. Ne gledajte nazad.

Ne čekajte mene. Samo trčite. Otiđite i nađite pomoć. Obećajte mi da ćete napraviti to.“

Yasmin je klimnula, Kaity je oprezno klimnula. Posegnula sam prema njoj i

uzela je za ruke, „Obećaj mi, Kaity. Moram znati da ćeš učiniti ono što ti kažem.“

Gledala me je u oči, onda je klimnula.

„Volim te,“ prošaputala sam.

„I ja tebe.“

Vrata su se otvorila i sve samo se okrenule da vidimo Hannah kako ulazi. Imala
je gomilu mrtvih vjeverica u rukama, držala ih je naopako i imala je čvrst izraz lica.
„Zdravo, moje ljepotice. Imam predivne vijesti. Vrijeme je da počnete vježbati. Ne

182
mogu dopustiti da radite moj posao zato što bi ga radile užasno. Tata i ja smo koristili
kožu vjeverica sve vrijeme. Naučio me je kako da radim to. Sada ću ja naučiti vas.“

Frknula sam.

Pogledala me je, „Imaš li problema, Marlie?“

„Ne uopće,“ rekla sam, „Samo mislim… nema veze.“

Bacila je vjeverice na pod, „Što?“

„Mislila sam da te Clayton mogao naučiti malo bolje od toga. Bio je tako
izvježban u tome što je radio. Tako precizan. Vjeverice djeluju… tako… amaterski.“

Hannine su se oči raširile i znala sam da sam u pravu. Znala sam da je njen otac
njena slabost.

„Bio bi ponosan na mene. On me je naučio ovo. Ne znaš ti ništa. Zato ušuti i

radi ono što ti ja kažem.

„Kako god,“ rekla sam između dva daha.

Podigla je majicu i izvukla veliki nož iz hlača. Znak na dršci mi je tako poznat,
želudac mi se okrenuo kada sam shvatila da je to isti nož koji je Clayton koristio u
snimkama koje me je tjerao da gledam. Hannah je prešla prstom preko oštre strane.
„Tko će biti prvi?“

„Ne,“ Yasmin je prodahtala.

Pogledala sam u nju i njeno lice je bilo bijelo kao duh. Znam koliko je
prestravljena. Ako poludi, ako je Hannah imalo na svoga oca, natjerat će je da pati.

„Bit će u redu,“ rekla sam joj, pokušavajući uhvatiti njen pogled, ali ona je zurila
u vjeverice sa stravom u očima.

„Mislim da Yasmin treba biti prva,“ Hannah je cvrkutala, koraknuvši naprijed

i vadeći drugi mali rezbareni nož iz hlača. Pružila ga je Yasmin.

Yasmin je zurila u njega.

„Ja ću ići prva,“ rekla sam, ali je Hannah uperila svoj nož prema meni,
zaustavljajući me da krenem naprijed.

183
 „Rekla sam da će Yasmin ići prva,“ rekla je, hladnih očiju.

„Ne želim to,“ vikala je. „Ne, ne želim to učiniti.“

Hannah se okrenula prema njoj.

„Yasmin,“ pokušala sam ponovo , ali su joj suze klizile niz obraze.

Poludjet će.

Mogu vidjeti da to dolazi.

„Yasmin,“ pokušala sam ponovo. „Molim te.“

Skočila je na noge i posrnula unazad, napravila je fatalnu grešku kada je pokušala

jurnuti pored Hannah.

Hannah je stala ispred nje i zabila nož u Yasmininu ruku. Odvratan zvuk je
okrenuo moj želudac, a Kaity je ispustila bolan cvileći zvuk iza mene. Yasmin je
posrnula unazad, krv je jurnula iz njene ruke i ona je počela vrištati.

„Prestani vrištati!“ Hannah je vrištala. „Ili ću ti odsjeći prst!“

„Pusti me!“ Yasmin je jecala, ruka joj je prekrivena krvlju kako joj je posjekla
ruku. Duboko je. Mogu to vidjeti odavde. „Pusti me!“

Hannah je opet istupila naprijed i izvukla nož.

Morala brzo misliti. Vrata su zaključana i nisam vjerovala u našu sposobnost da

se borimo s njom u ovom stanju. Zato sam učinila suprotno. Nasmijala sam se.

Hannah je stala, tijelo joj se ukočilo.

Okrenula se prema meni, „Zašto se ti smiješ?“

Stavila sam svoju ruku preko usta, kao da pokušavam zadržati smijeh. Srce mi
je udaralo tako jako da sam mislila da će iskočiti.

„Ti samo misliš da si kao Clayton, ali nisi. On se kontrolirao. Bio je tako miran.
Tako suzdržan. On nije morao mahati nožem da bi ljudi radili po njegovom.
Povrjeđivanje njih je bio apsolutno zadnji način. Sigurna sam da bi se okrenuo u grobu,
da može vidjeti koliko si patetična sada.“

184
 Krv joj je jurnula u obraze, oči su joj sjevnule na mene, prije nego što su se
pretvorile u crveni ljuti bijes. Krenula je prema meni, sagnula se i dohvatila vjevericu.
„Nemoj se usuditi da kažeš da nisam dobra kao on. Naučio me svemu što znam. Pomosi
se mnome. Začepi.“

Držala sam ruku na ustima.

Pokazala je na vjevericu, „Oguli je. Odmah.“

„Ne.“

Oči su joj se raširile, jako je stisnula dršku noža.

„Sada, Marlie. Ili ću...“

„Što?“ Prekinula sam je. „Ubost ćeš me? Odsjeći ćeš mi prst? Što? Što ćeš
učiniti, Hannah? Sramotiš svoga oca. Pakao, ja sam sramota.“

Drhtala je, onda je napala naprijed.

Stala je iza mene, hvatajući moju kosu i povlačeći mi glavu unazad. Tjeme mi
je gorjelo, ali nisam se borila s njom. Samo sam se molila da radim pravu stvar. Kaity
je jecala, Yasmin je plakala, ali kao što su i obećale, nijedna nije radila ništa. Hannah je
pritisnula nož o moje grlo, mogla sam osjetiti kako mi se usjeca u kožu. Gorjelo mi je
grlo.

„Mogla bih ti prerezati grlo i natjerati njih da gledaju kako ti krv ističe.“

„Učini to,“ brecnula sam se.

Ruka joj se tresla.

Imam osjećaj kao da ću se onesvijestiti od straha, ali ne dozvoljavam da to ona

vidi.

„Pa,“ vikala sam joj u lice. „Učini to. Uništi sve planove svoga tate, radiš jako
dobar posao skrnavljenja njega upravo sada, možda dobro učiniš i to.“

Ruka joj se i dalje tresla.

Onda me pustila i izjurila je iz sobe, zaključavajući vrata jednom.

Rezbareni nož je i dalje na podu.

185
 Upravo je zajebala.

Moj plan funkcionira.

„Znam da boli,“ rekla sam nježno Yasmin.

Potrgala sam plahtu i iskoristila sam rezbareni nož da je odrežem i zavila sam
dio oko njene ruke. Bila sam u pravu, rana je duboka i gadna je. Prsti su joj tako savijeni
da ih je bolno gledati. Ne mogu skoro ništa učiniti za nju ovdje. Znam. Osjećam istu bol
u svojim prstima. Moram se fokusirati da nas izbavim odavde. Da bih učinila to, moram
razbjesniti Hannah. Moram učiniti da se izgubi. Moram je ometati dovoljno dugo da bi
ove dvije djevojke pobjegle. Jedini način da to učinim je nešto ekstremno. Nešto što će
učiniti da skrene s pameti.

„Kako ćemo pobjeći, Marlie?“ Kaity je pitala, izgledala je sve slabije svake
minute. „Ima mnogo mina oko kuće.“

„Možda nisam u pravu, ali aktivirala sam sve mine i mislim da nije imala
vremena da ih ponovo namjesti. Mislim da biste trebale biti sigurne, ali vidjet ćete ih.
Ako ih potražite, vidjet ćete ih. Postavila ih je u liniju. Prekoračite ih. Onda trčite. Ako
vidite bilo što kao oružje, uzmite ga. Ako iz bilo kojeg razloga ne možete izaći kroz
vrata ili prozor, nađite oružje i sakrijte se zajedno. Yasminina ruka nije dobro, zato je
Kaity na tebi da se pobrineš da je Yasmina sigurna. Ponovo, ako ne možete izaći iz
kuće, sakrijte se i ne izlazite dok niste sigurne da je sigurno. Ona je fokusirana na mene.
Ja sam joj prioritet. Ako mi se bilo što dogodi, morate je iznenaditi i napasti.
Razumijete?“

Kaity je klimnula.

„Znam da ste slabe, ali morate naći snage da pobjegnete odavde ili nikada nećete
pobjeći. Obećaj mi da ćeš tako učiniti. Obećaj mi da ćeš učiniti sve što možeš, da ćeš se
boriti jako da pobjegneš odavde i da ćeš pomoći i Yasmin da pobjegne.“

Kaity je klimnula ponovo, „Borit ću se.“

Nasmijala sam se.

186
 „Nemoj biti povrijeđena, Marlie. Ne mogu živjeti bez tebe. Ne želim te
izgubiti.“

„Vjeruj mi,“ rekla sam i nasmijala se iako sve u meni vrišti od straha. „Znam
što radim.“

Znam li?

Bože, nadam se.

„Dakle, što je plan?“ Kaity je pitala dok je Yasmin otkinula još jedan dio plahte
da pokrije ruku.

„Neću iskoristiti nož da je napadnem. Rugat ću joj se. Ona će doći ovamo i ja
ću stajati ispred vrata s pramenovima i nožem. Rezat ću ih. Nadam se da će biti toliko
ometena da neće zatvoriti vrata za sobom. Vas dvije bježite. Ne gledajte nazad.“

Kaity je klimnula.

Pogledala sam u Yasmin.

Ona je također klimnula.

Ustala sam i otišla do torbe s pramenovima koju Hannah nije ponijela zadnji put
kada je izašla. Istresla sam ih. Držala sam jedan kraj pramena da bih mogla sve uzeti.
To je dio koji vole najviše. To je vrijedan dio. Hannah će učiniti sve kako bi zaštitila
kosu. Sigurna sam u to. Držala sam kosu u jednoj ruci, a nož u drugoj.

Stala sam ispred vrata dovoljno samo da ih otvori, a da me ne udari njima. Kaity
i Yasmin su mi sjele s lijeve strane, držeći se za ruke, obje spremne da pobjegnu.

Sada čekam.

Molim se Bogu da ovo uspije.

187
 27. poglavlje

Imam osjećaj kao da stojim ispred vrata satima. Noge me bole. Koljena
klecaju. Zglobovi mi gore. Pete mi trnu. Ali se ne pomičem. Zurim u vrata, samo čekam
da ih otvori. Poslije nekog vremena i je. Na sekundu, Hannah nije ušla i pitala sam se
je li čula naše planove, ali sam shvatila da polako otvara vrata da bi mogla ugurati
televizor. Puštat će filmove. Dobro znam kakve će filmove puštati.

Vidjela sam ih sve prije.

Ispalo je još bolje zato što je morala otvoriti vrata šire da bi unijela televizor.
Okrenula se trenutak prije nego što ga je unijela, njene oči su pronašle mene kako stojim
s kosom i nožem. Ukočila se i sva boja joj je nestala s lica. Reakcija koju sam i htjela.
Nisam pogledala u Kaity i Yasmin već sam napravila nekoliko koraka unazad.

„Što radiš to?“ Hannah je pitala. „Spusti ih. Odmah.“

„Ne,“ rekla sam. „Neću igrati tvoje male bolesne igre više. Vrijeme je da ih
uništim.“

Oči su joj bljesnule i napravila je korak prema meni, ni jednom nije pogledala
u Kaity i Yasmin. Ostavila je širom otvorena vrata za njih.

„Nemoj,“ Hannah je rekla, glas joj je pucao. „Nemoj to dirati. To je njegovo.

Nije tvoje.“

„Zato je vrijeme da budu uništene. Tvoja igra je gotova, Hannah.“

Napravila je još jedan korak prema meni, pritisnula sam nož na kosu i odrezala
dovoljno da padne na pod.

„Ne!“ Vrisnula je. „Nemoj. Nemoj to rezati.“

Odrezala sam još jedan dio.

188
 „Marlie?“ Hannah je plakala. „Stani. Nemoj raditi to. Nemoj rezati njegovu kosu.
Nemoj je dirati. Nemoj.“

Vidjela sam da se Kaity i Yasmin polako kreću prema vratima, još nekoliko
sekundi i izaći će.

Držeći pramenove, odrezala sam još kose. „Stvarno je volio ovo. Zamisli kako
bi bio razočaran zato što si dozvolila da budu uništene jer si ti bezbrižna. Misliš da si
dovoljno dobra da nastaviš njegovu igru, ali nisi. Nisi dovoljno dobra. Bio bi tako
razočaran tobom, Hannah.“

Kako sam odrezala još jedan dio, napala me je. Kaity i Yasmin su nestale kroz
vrata. Sigurne su. Hvala Bogu. Moje olakšanje je nestalo kada je Hannah udarila u
mene. Izgubila sam koncentraciju na sekundu i sada letim unazad dok Hannah grabi
kosu. Udarila sam u pod jako, zglob se polomio ispod mene, izazivajući da vrištim od
boli. Hannah je uzela kosu i zarotirala me, privlačeći je na grudi, oči su joj stravične
dok prolazi prstima kroz nju.

„Uništila si je!“ Vrištala je.

Ustala sam, bol je sjevnula kroz moju ruku, uzela sam nož, ali Hannah je konačno
shvatila što se događa. Pogledala je prema vratima, onda na praznu sobu i na kraju u
moju ruku.

„Ti mala kučko!“

Jurnula je prema nožu. Uhvatila me za moj slomljeni prst, vukla ga je prema

podu. Vrištala sam u agoniji, automatski ga povlačeći unazad, samo da bih ga povukla
više. Vrisak mi se pretvorio u jako jecanje dok sam pokušavala osloboditi prst.

„Učinit ću da poželiš da se nikada nisi rodila,“ Hannah je režala. „Patit ćeš zato
što si ih pustila. Mučit ću te zato što si uništila težak posao mog tate. Jebi se, Marlie.“

Izbila mi je nož iz ruke, izvlačeći svoj lovački nož, uspravila se, stavljajući prste
u moju kosu, povlačeći me na noge, vukla je toliko jako da sam morala ustati. Izvukla
me je iz sobe i odvela u kuhinju. Gurnula me na stol i zarežala. „Spriječit ću tvoje jadne
pokušaje bijega. Rekla si da nisam dovoljno dobra kao moj otac. Šta misliš zašto je
rezao prste tim djevojkama? Koliko vrata možeš otvoriti ako nemaš prste?“

189
 O Bože.

Nikada nisam gledala na to tako.

„Stavi ruku na stol.“ Vrisnula je, povlačeći moju glavu unazad kada me je
povukla za kosu toliko jako da sam mislila da je iščupala pramen.

„Ne!“ Vrištala sam.

Pustila mi je kosu i uhvatila nož.

Zamahnula je u prazno.

Pala sam na koljena i otpuzala ispod stola. Pomicala se brzo, saginjući se dolje
i hvatajući me za članak. Bol. Toliko boli. Obje moje ruke su u vatri, ali nisam dozvolila
da me to zaustavi. Udarila sam je i izvila sam se.

Osjetila sam goruću bol u svom listu.

Jednostavno me je ubola.

Vrisnula sam i udarila sam u nešto. Glasan prasak je ispunio sobu i čula sam tup
udarac kada je pala na pod. Kroz goruću vatru u svojoj ruci, nastavila sam gurati sebe
naprijed dok nisam došla do druge strane vrata. Ustala sam, gegala sam se kroz
nevjerojatnu agoniju i potrčala sam prema zadnjim vratima.

„Ne!“ Hannah je vikala.

Ostavila sam ih otvorena i skoro bacila sebe na popločani dio dvorišta. Počinje
padati mrak. Trbuh mi se okrenuo dok sam trčala prema drveću. Zapela sam za kamen,
padajući naprijed. Mogla sam čuti Hannah iza sebe. Njeni koraci su udarali u prašinu.

„Želiš lov!“ Vrištala je. „Lovit ću te kao životinju koja i jesi, Marlie Jacobson!“

190
 28. poglavlje

KENAI

„Prokletstvo!“ Opsovao sam kada sam udario u vrata od auta.

„Smiri se, Kenai!“ Darcy se brecnuo. „Krećemo se brzo koliko možemo. Ne

možemo požuriti ovo. Znaš da se trudimo.“

„Ona je negdje tamo. Mogla bi biti mrtva, a mi nemamo ništa. Ne možemo

pronaći ni malu informaciju o djevojci i gdje ih možda drži.“

„Naći ćemo je.“

„Bit će kasno!“ Urlao sam.

Stigli smo u hotel, izašao sam iz kamioneta, ignorirajući bol u trbuhu kada sam
požurio van. Darcy me pratio. Tražimo je cijeli dan. Noć je pala. Uskoro će biti dva
dana. Nemamo ništa. Ni jednu jebenu stvar. Nemamo pojma gdje Hannah drži djevojke
ili što im radi.

Ako ih ne pronađemo uskoro… Bog zna što će im učiniti.

Ja sam najbolji tragač kojeg znam, a nemam pojma gdje da jebeno tražim.

Toliko sam pod stresom, mogu jedino misliti na Marlie. Ne mogu mislim ni na
što drugo. Ne mogu raditi. Samo mislim na njeno prelijepo lice, pitajući se kako će ona
proći kroz ovo ponovo.

Moja je prokleta krivnja.

Nisam je trebao slušati.

„Da?“

Okrenuo sam se kada je Darcy stavio telefon na uho.

191
 „Što si rekao?“ Viknuo je, zgrabio je ključeve sa stola, nije ih bacio nazad.

„Kada?“

Postao je mrlja koliko se brzo okrenuo prema ulaznim vratima. „Dolazimo.“

Stao je i okrenuo se prema meni.

„Marliena sestra je upravo stigla u policijsku stanicu s još jednom djevojkom.

Pobjegle su.“

„Što?“ Viknuo sam, požurivši prema njemu. „Marlie?“

„Nije s njima, idemo.“

Jebemti.

Vratili smo se do kamioneta i Darcy je jurio cijelim putem prema policijskoj

stanici. Nije ni zaustavio auto kako treba kada sam izašao van i potrčao unutra, bol je
bila jebena. „Kenai!“ Pozvao me, ali nisam stao.

Prošao sam kroz ulazna vrata i otišao sam do prijemnog pulta. „Gdje je Kaity
Jacobson?“

„Ispituju je upravo,“ recepcionarka je rekla. „Ona...“

Okrenuo sam se i pošao kroz hodnik.

„Gospodine!“ Djevojka je zvala. „Ne možete tamo.“

Našao sam sobu za ispitivanje i otvorio sam vrata, upadajući unutra. Kaitlyn i
druga djevojka su sjedile, obje umotane u ručnike, pregledao ih je liječnik. Ukočio sam
se kada sam ih vidio. Kaitlyn je u lošem stanju. U modricama i izubijana, izgleda
izmučeno, umorno, gladno. Pogledala me kada sam ušao i prošaputala je: „Jesi li ti
Kenai?“

Klimnuo sam, prilazeći.

Čučnuo sam ispred nje. „Gdje je Marlie?“

„Ona… ona nas je izvukla. Rekla nam je da dođemo po pomoć. Uplašena sam,
Kenai. Hannah će je ubiti.“

192
 Moja djevojka se pobrinula da pobjegnu žive.

Dobro.

Moja prelijepa djevojka.

„Gdje su one?“

„Ja… Ne znam točno kako da dođemo do tamo, ali k... k... kada smo pobjegle
i potrčale našle smo put i jedna žena nas je dovela u policijsku stanicu. Još uvijek je
ovdje. Ona zna put. Ako imaš nju da te vrati nazad, vidjet ćeš zapušten put, kreni njime.
Tamo je napuštena brvnara. Tamo su. Požuri Kenai. Marlie je povrijeđena.“

Marlie je povrijeđena.

Vid mi se muti.

Uhvatio sam Kaityno lice. „Naći ću je, obećajem.“

193
 29. poglavlje

MARLIE

Pala sam na koljena, tijelo mi je iscrpljeno. Ne mogu više.

Zamagljen mi je svaki pokušaj kada sam se natjerala da se bavim sportom. Pluća

su mi gorjela dok sam hvatala zrak dok sam se tjerala da ustanem.

Ona je iza mene.

Svaku sekundu će se pojaviti.

Kao bijesan pas, neće stati.

Sunce je sve niže i niže sa svakom minutom koja prođe. Igram na mrak. Molim
se da mi mrak pomogne da pobjegnem. Da mi pomogne da se sakrijem. Ako me
pronađe prije nego što mrak padne, znam da će me ubiti. Uzet će moj život bez
oklijevanja. Bijesna je. Očajna je. Učinit će sve što je potrebno.

„Znam da si ovdje, Marlie!“ Vikala je između drveća.

Gurnula sam leđa o koru drveta, pokušavajući smiriti disanje. Moleći se da je

drvo dovoljno veliko da me sakrije.

„Napravit ću ovo bolnim. Ubit ću te kao što je tatica to trebao učiniti. Nikada mu
nisi dala šansu. Ubila si ga. Sada ću ja ubiti tebe. Oko za oko. Htjela sam mu odati čast,
ali sada te samo želim ubiti. Počet ću ispočetka. Učinit ću čast njegovom nasljedstvu.“

Pokušala sam smiriti disanje, ali je bilo nemoguće.

„Znam da si ovdje, nitko ne može pobjeći s takvim koljenima.“

Pogledala sam okolo, tražeći nešto teško. Našla sam dugačku granu i povukla je
prema sebi, podižući je s dobrom rukom. Jedna je bolja od druge i bol je prošla kroz

194
ruku, udahnula sam duboko i prošla sam kroz bol. Hannah je obišla drvo i slabo sam joj
se osmjehnula u lice.

I zamahnula sam.

Grana ju je udarila pravo u koljena.

Zamahnula sam ponovo.

Njeni vriskovi su se odbijali o drveće kao bolesno krckanje koje je ispunilo tih
prostor. Pala je na zemlju, sva težina grane je na meni. Ne mogu je podići ponovo.
Umjesto da je bacim, oslonila sam se na nju i potrčala.

„Ubit ću te,“ vikala je u agoniji. „Ubit ću te!“

Provukla sam svoje tijelo pored nekoliko grana i nastavila sam se boriti kroz
drveće. Moja zamisao je jačala, kako sam pokušavala pobjeći.

Moram završiti ovo. Moram nekako ovo okončati.

Hannah je pronašla način da ustane i juri me, bogohuljeći. Ako me uhvati, učinit
će da patim. Jedna od nas će umrijeti večeras, ako ne uradim nešto, to ću biti ja. Pobjegla
sam jednom, prokletstvo. Pobjeći ću ponovo.

Nož je prozujao kroz zrak, prošao je kroz moju majicu i zabio se u drvo. Sveto
sranje. Ima vještine. Izgleda da ju je Clayton naučio nešto. Panično sam pokušala izvući
nož iz drveta ili osloboditi majicu, ali me to usporilo. Uhvatila je u šaku uvojak moje
kose i bol mi je eksplodirala na tjemenu.

Pokušava me skalpirati.

Bol koju nisam htjela ikad više osjetiti je prošla kroz mene. Gorjelo mi je tjeme
glave i vrela krv mi je počela curiti preko vrata. Ne.

Ne.

Ne želim ovako umrijeti.

Zamahnula sam laktom unazad, udarajući je dovoljno jako da mi pusti kosu na

sekundu. Krv mi je natapala majicu kada sam se okrenula i kada sam iščupala majicu

195
ispod noža zabodenog u drvetu. Hannah je nasrnula na mene s krvavim nožem u
rukama. Udarila je o mene i pale smo na zemlju.

„Platit ćeš mi za ovo. Odsjeći ću tvoju jebenu kosu i staviti je na njegov grob.“

„Što se dogodilo s tobom?“ Prodahtala sam, pokušavajući se boriti dok maše

nožem okolo. „Ti bi mi trebala biti prijateljica.“

„Nikada ti nisam bila prijateljica, ti jadna, glupa djevojko. To je bilo za njega.

Sve je za njega.“

„Smiješno je što si toliko toga učinila za njega, još nijednom nisi spomenula
sebe.“ Vrištala sam joj u lice.

Smrznula se na sekundu i znala sam da sam je udarila jako.

Je li dovoljno za oklijevanje?

Udarila sam je šakom jako u lice. Glasan zvuk pucanja njenog nosa mi je naježio
kožu, ali je djelovalo. Skotrljala se s mene i vrisnula je, otkotrljala sam se u lijevo,
tražeći nož. Ona ga je isto tražila i našla ga je prije mene. Odbacila sam se unazad brzo
i otkotrljala sam se, udaljavajući se. Ustala sam i okrenula okolo, želeći neku distancu
prije nego što stigne da ga upotrijebi. Ponovo je na nogama. Krv joj curi po licu, kosa
joj je čupava i koljena su joj natečena i oguljena. Držala je nož u ruci i njene su oči bile
divlje. Ovo je taj trenutak, mogu osjetiti u svojim kostima. Ovo je trenutak kada će se
završiti za jednu od nas dvije.

Gledamo jedna u drugu. Bojeći se.

„Bila si mi prijateljica,“ rekla sam dubokim glasom. „Vjerovala sam ti. Nisi
ništa nego zlo čudovište i doživjet ćeš istu sudbinu kao i tvoj patetični, bezvrijedni otac.
On me nije mogao da pobijediti, nećeš ni ti.“

„Nemoj govoriti tako o njemu,“ rekla je histerično.

Pogubila se pa sam nastavila. „Istina je. Clayton je bio patetičan i ti si isto. Tvoja
igra je patetična. Oboje ste gubitnici.“

Tijelo joj se trznulo, a oči su bjesnjele.

196
 „Bilo bi ga sram zato što čak nisi uspjela završiti ovo za njega. Njegova
precijenjena kći. Ona koja je trebala dobiti pravdu. Pogledaj se. Nisi savršena .“

Ponovo je zadrhtala.

„Neuspjesi ste. Oboje.“

Nasrnula je. „Jebeno ću te ubiti, Marlie Jacobson. Za taticu. Dokrajčit ću te.“

Kao u usporenom snimku, njeno tijelo je nasrnulo na mene, odskočila sam

unazad, ali nisam shvatila da je iza mene panj. Panika me uhvatila kada sam počela
padati i njeno tijelo je krenulo padati za mnom. O Bože. Ne. Strah je zgrabio moje grudi
dok sam padala, dok sam pokušala spriječiti sebe od pada. Hannah je imala spreman
nož i imala je nevjerojatan osmijeh. Pobjednički osmijeh.

Sekundu kada moja leđa udare u zemlju, mrtva sam.

Znam to.

Ona zna.

Zabost će nož u moje tijelo.

Pala sam na zemlju i zatvorila sam oči zbog boli koja je pogodila moju kožu
zbog tvrde zemlje ispod mene. Čuo se glasan pucanj koji je narušio tišinu. Tijelo je palo
preko mene, ali nož me nije ubo. Tijelo se ne pomiče. Opušteno je. Otvorila sam oči i
Hannah je preko mene, ali se ne pomiče. Trebao mi je trenutak da shvatim što se dešava.

Ona se ne pomiče.

Krv joj curi iz grudi na mene.

Netko ju je upucao.

Netko….

„Marlie!“

U izmaglici, okrenula sam glavu pitajući se zamišljam li glas.

„Marlie!“

Kenai?

197
 Vid mi se muti.

Kenai se pojavio iza drveća. Žurio je. Sklonio je Hannah s mene prije nego što
me podigao. Tijelo mi se ljuljalo. Koljena su mi popustila. Gledala sam gore u njega.

Spasio me.

Sačuvao je moj život.

Pala sam na njegove grudi i zagrlio me.

„O jebemti. Hvala Bogu da si dobro, Marlie. Reci mi da si dobro?“

„Nema je,“ prošaputala sam u njegove grudi, vid mi se magli. „Spasio si me.“

„Znam, znam. U redu je. Bit će sve u redu.“

„Ja… nema je…“

„Znam dušo. Gotovo je. Sve je gotovo. Sigurna si sada.“

„Gotovo je,“ mrmljala sam u njegove grudi. „Kaity?“

„Sigurna je. Spasila si joj život.“

Spasila sam joj život.

Spasila sam ih.

On je spasio mene.

Kao što sam uvijek i znala da hoće.

198
 30. poglavlje

„Gdje su one! Gdje su moje kćeri?“

Glas moje majke je dopirao s druge strane vrata moje bolničke sobe, micala sam
se budna. U glavi mi je maglovito dok sam slušala Kenaiov glas.

„One su dobro, ali trenutno ne žele primati posjete. Stalno su ispitivane

posljednjeg dana i umorne su. Pustite ih da se odmore. Dođite kasnije.“

„One su moje kćeri, moram ih vidjeti.“

„Ne,“ Kenai je rekao čvrstim glasom. „Ono što trebate je otići, ostavite ih na
miru, ponesite svoja sranja sa sobom. Ne znam vas, gospođo i ne želim vas znati.
Izgubili ste dvije najbolje stvari u svom životu jučer. Mogu vam reći da nikakav novac
na ovom svijetu ne može zamijeniti dar koji ste imali u ovim djevojkama.“

„Tko si dovraga ti?“ Mama je vikala.

„Ja sam netko tko brine za njih. Idite. Ako brinete za njih, ako ih stvarno volite,
saberite se i shvatite što vam je bitnije prije nego što bude kasno. Ove djevojke trebaju
majku. Ne osobu gladnu novca.“

„Kako se usuđuješ? One su moje kćeri!“

„A što ste učinili za njih?“

Tišina.

„Ako ih volite, makar i jebeno malo, odlazite i vratite se onda kada budete
spremni da im budete majka. Bit će tamo tada. Da ih utješite. Da im pomognete. To je
ono što im treba. Ne trebaju im reporteri. Ni knjige. Ni novac. Trebate im vi. Radite
grozan posao misleći da im to treba.“

Još tišine.

199
 „Dajte im do znanja da su voljene. Popravite sebe.“

„Ja samo…“ počela je. „Samo želim vidjeti jesu li dobro.“

„Dobro su. Sada im je potrebno da budu malo same.“

Sestra je ušla i nisam više čula razgovor kada je zatvorila vrata za sobom. „Hej.
Budna si?“

Klimnula sam, pomičući se. Obje ruke su mi povrijeđene, jedna je u gipsu.

„Kako se osjećaš?“ Pitala je počinjući rutinski pregled.

„Dobro.“ Graknula sam. „Gdje mi je sestra?“

„Zbrinuta je.“

„Moram je vidjeti. Molim vas.“

„Razgovarat ću s doktorom.“

Završila je to što je radila i izašla baš kada je Kenai ušao. „Hej.“ Promrmljao je.

Moje srce je naraslo zato što me branio, iako ne zna da sam to čula. Voljela sam
ga u tom trenutku. Više nego išta na ovom svijetu.

„Hej,“ prošaptala sam.

Stao je kod mog kreveta i odmjerio me je, provjeravajući me.. „Dobro si?“

„Otišla je, Kenai,“ rekla sam, srce me je boljelo. „Znam da je bila luda, ali
jednom, bila mi je prijateljica.“

Kenai se polako popeo na krevet privlačeći me bliže sebi. „Pobjegla si iz još

jedne noćne more, Hannah ti nikada nije bila prijateljica. Iako si se ti trudila da budeš
njena. Bila si tako hrabra, Marlie. Spasila si Kaitlyn i spasila si Yasmin. Da nije bilo
tebe, možda sada ne bi bile žive.“

„Nikada nisam htjela da ona umre.“ Rekla sam pažljivo.

„Ne, ali nekad ne dobiješ izbor kako će nešto završiti. Znam da je teško, ali bila
si nevjerojatna i hrabra.“

200
 „Je li stvarno gotovo?“ Pitala sam, gledajući ga u lice. Volim njegovo lice. Volim
sve u vezi s njim. Zurio je dolje u mene s nježnim izrazom na licu. Njegova priroda je
nježna. Stvarno.

„Stvarno je gotovo. Sigurna si.“

Grudi mi je ispunilo olakšanje. Sigurna. Riječ koju sam željela iako je nisam
mogla ni čuti, a ni vjerovati u nju, ali sada da. Vjerujem u nju sada. Ne samo zato što
su Clayton i Hannah mrtvi, već zato što imam Kenaia. Znam svim svojim srcem da neće
dozvoliti da mi se bilo što više dogodi.

„Želim vidjeti Kaity.“

Klimnuo je, privlačeći me bliže. „Samo mi dopusti da te držim još malo.“ Srce
mi je naraslo i naslonila sam se na njega, osjećajući udobnost koju nisam osjetila dugo
vremena. Zadrhtala sam. Ovo je tako stvarno i prelijepo. „Jesi li se bojao?“

Malo se odmakao, „Bio sam tako jebeno uplašen. Mislio sam da ću te izgubiti.
Žao mi je, Marlie. Trebao sam te slušati.“

„Misliš, umjesto da budeš kreten?“ Zadirkivala sam ga.

Nasmijao se glasno. „Da, umjesto da budem kreten. Opraštaš mi?“

„Ovisi“ Rekla sam dok sam naginjala glavu unazad. „Hoćeš li biti u redu s
mojom novom frizurom?“

Smijao se, provlačeći ruku kroz moju kratku kosu. Hannah je napravila nered na
mojoj glavi, morali su odrezati jedan cijeli dio da bi mi mogli previti ranu na glavi.
Onda su odrezali sve da ne bi izgledala neujednačeno.

„Izgledaš prelijepo bez obzira na sve.“

„Mislim da je to najljepša stvar koju si mi ikada rekao. Netko bi mogao pomisliti

da ti se sviđam.“

Poljubio me u vrh nosa. „Jebeno mi se sviđaš, Marlie Jacobson. Stvarno mi se

sviđaš.“

Srce mi je nabubrilo.

201
 Sviđam mu se.

Konačno.

***

„Bila sam tako uplašena,“ Kaity je šaputala dok me je grlila.

Doktor nas je konačno spojio. Trebalo je puno uvjeravanja, ali je rekao ako se
ne budemo puno naprezale da možemo ležati u istoj sobi. Ne znam što oni misle da
ćemo mi raditi ovdje, trčati maraton? Skakati po sobi? Iskreno. Namjestile smo krevete
jedan pored drugog i nismo se pomaknule od tada.

„Sve je gotovo sada,“ rekla sam.

„Bit ćemo mi dobro.“

„Yasmin, je li ona dobro?“ Kaity je pitala.

„Posljednje što sam čula da je otpuštena nakon što su joj namjestili prste i stavili
šipku u ruku. Spasila si joj život, Kaity.“

Kaity je odmahnula glavom. „Ne. Ti si. Ti si nas izbavila odande.“

„Otvorila sam vam vrata. Ostalo ste vas dvije učinile. Tako sam ponosna na vas.“

Primakla se bliže, „Bilo je užasno, Marlie. Biti tamo, pitajući se hoćeš li biti
dobro, pitajući se hoću li ikada više vidjeti ljude koje volim, pitajući se hoću li ikada
više biti slobodna. Osjetila sam samo odraz straha koji si ti osjetila. To je bilo dovoljno
da me uništi.“

Zagrlila sam je jače. „Ali te nije uništilo. I neće te uništiti. Pogledaj mene, ako
pustiš da te jede živu živjet ćeš samo pola života. Pobjegle smo. Uspjele smo. Imamo
šansu da učinimo nešto dobro, nešto nevjerojatno.“

„Mislila sam,“ Kaity je rekla. „Možda možemo nešto učiniti. Nešto da

podignemo svjesnost, ne samo za ljude koji su bili u sličnoj situaciji već za svakoga tko
se boji. Biti tamo, biti sam i uplašen, to je najgori osjećaj na svijetu. Neki ljudi žive tako

202
svaki dan, u svakakvim situacijama. Želim učiniti nešto. Želim da nešto dobro izađe iz
ovoga.“

Osjetila sam ponos u grudima. „Ti si nevjerojatna, Kaity. Mislim da si u pravu.

Mislim da bi mogle učiniti nešto za te ljude koji se boje i koji su sami.“

Klimnula je i ugnijezdila se. „Čula sam da se Kenai dere na mamu ranije.“

„Da, poslao ju je odavde.“

„Nitko nas nije tako branio prije,“ prošaputala je. „Sviđa mi se on, Marlie.“

„I meni se on sviđa, dušo.“

„Hoćeš li učiniti nešto za mene?“

Klimnula sam. „Naravno. Sve.“

„Hoćeš li ga zadržati?“

Nasmijala sam se nježno, „Pokušat ću.“

„Marlie?“

„Mmmm?“

„Hoćeš li biti dobro?“

Znam što me pita. Pita me hoću li biti dobro nakon što sam preživjela još jedan
horor. Iskreno nisam znala kako da odgovorim na pitanje. Nakon Claytona, bila sam
tako uplašena, tako slomljena, tako prestravljena. Ali nakon Hannina napada - gledanja
kako Kaity prolazi kroz to - osjećala sam se jačom, tako odlučnijom, kao da sam prošla
kroz ovo neozlijeđena. Pretpostavljam da su bila samo dva izbora za mene tamo. Mogla
sam joj dopustiti da me pojede živu, kao prošli put. Ili sam mogla iskoristiti iskustvo
da učinim nešto dobro, kao što Kaity planira.

Kako god, ne želim pustiti to što se dogodilo.

Moj je izbor kako ću živjeti s tim.

Pogledala sam u Kaity i srela sam njen pogled. „Da, bit ću dobro. Neće biti lako.
Bit će vremena kada će biti teško. Imam tebe, a imam i Kenaia i mi smo dobro. Na

203
kraju, mi smo dobro. Neću te pustiti ponovo Kaity. Ne želim te više izgubiti. Neću
potonuti. Mislim da si u pravu. Imamo priliku da učinimo nešto nevjerojatno.“

Nasmijala se i uhvatila me za ruku.

„Znam točno što trebamo.“ rekla je. „Vjeruješ li mi?“

Nasmiješila sam se, „Uvijek, mala sestro.“

Uvijek.

204
 31. poglavlje

ŠEST MJESECI KASNIJE

„Marlie, Kaitlyn možete li nam reći zašto ste odlučile otvoriti ovo mjesto?“

Gurnula sam ruku u Kaitynu i nasmijala sam se u kameru, znajući koliko je ovo
teško za nju. Sjećam se kako sam ja bila uplašena kada su novinari prvi put uperili
kameru u mene. Točno se sjećam osjećaja. Naravno, naša situacija je drugačija, ali je
isto strašna i lijepo je znati da imaš nekoga da te drži za ruku, za slučaj da padneš.

Odlučila sam govoriti.

„Otvorile smo sigurno mjesto za zlostavljane žrtve, za žene, djecu čak i

muškarce. Mjesto na koje mogu pobjeći i biti sigurni.“

„Koja vrsta zlostavljanja?“ Reporter je pitao, stavljajući mikrofon ispred moga

lica.

„Kao što znate, bila sam u rukama dvoje ubojica, jedan je napao i moju sestru.
Mogu sa sigurnošću reći da sam naučila par stvari ovaj put.“ Napravila sam pauzu za
bolji efekat. „Znam kakav je osjećaj poslije toga. Znam kakav je osjećaj kada si sam.
Zlostavljana je i Kaitlyn i preživjela. Postoji tisuću ljudi koji prolaze užasne stvari.
Želimo da znaju da postoji mjesto na koje mogu doći da budu sigurni.“

„Kako predivna ideja,“ novinar je rekao prilazeći bliže. „Kaitlyn, imaš li udio u
ovoj ideji?“

Sve kamere su se okrenule prema Kaity, mislila sam da će se ugušiti , ali umjesto
toga pustila mi je ruku, duboko udahnula i istupila naprijed. „Centar je definitivno nešto
u čemu sam imala udio. Također sam htjela da stvorim sigurno mjesto za sve ljude koji

205
misle da ne mogu pobjeći, koji žive svoje živote sa strahom. Nikada nisam razumjela
što je moja sestra proživjela dok se nije meni desilo i ako mogu učiniti da se netko
osjeća bolje poslije svega, učinit ću to.“

„Kada će centar biti otvoren?“ Pitao je jedan novinar.

„Kako ćete ih pronaći?“ Pitao je drugi.

„Hoćete li raditi tamo?“

„Jeste li još s Kenaijom Michelsonom?“

„Trenutno radimo na pronalaženju lokacije za centar, objavit ćemo detalje

uskoro. Hvala vam.“ Rekla sam.

Okrenula sam se prema Kaity, „To je sve što ćemo im dati.“

Uzela sam je za ruku i prošle smo kroz novinare.

Prije nego što smo ušle unutra, pozvao nas je nježan glas. „Marlie? Kaity?“

Obje smo se okrenule i vidjele Yasmin na nogostupu, s cvijećem u rukama,

smješkajući nam se. Izgledala je nestvarno s njenom prelijepom srebrno plavom kosom
koja joj je padala oko lica. Izgledala je sretno.

„Yasmin!“ Rekla sam prilazeći joj. „Kako si?“

„Žao mi je što sam samo banula, ali sam čula da ćete biti ovdje danas i htjela sam
vas obje vidjeti. Posebno tebe, Marlie. Nisam dobila priliku da te vidim kada smo stigle
u bolnicu, a htjela sam ti zahvaliti za ono što si učinila za mene. Riječi ne mogu objasniti
koliko sam ti zahvalna za to što si mi spasila život.“

Srce mi je nabubrilo i koraknula sam unaprijed dajući joj jedan veliki zagrljaj.
Oklijevala je na sekundu, onda ga je rado prihvatila. Grlila sam je na sekundu, onda
nam se Kaity pridružila i sve smo se grlile, prokleti reporteri.

Kada smo se povukle, pitala sam je: „Jesi li dobro? Kako ti ide?“

Klimnula je, „Dobivam pomoć, osjećam se kao da zacjeljujem, idem prema

tome. Još imam teške dane. Uglavnom sam zahvalna što sam živa.“

„Drago mi je.“ Rekla sam dok sam joj blago stiskala ruku.

206
 „Ako ti i Kaity budete u gradu ponovo, mogle bi se naći?“ Predložila je, „Ovo je
moj broj.“

Dala mi je komad papira.

„To bi bilo nevjerojatno.“ Kaity se nasmijala.

Klimnula sam.

„U redu.“ Yasmin se nasmiješila, lice joj se razvedrilo. „Dakle, nazovite me.

Trebala bih ići, mama me čeka. Hvala vam objema još jednom.“

„Čujemo se uskoro.“ Mahala sam.

„Bok.“ Kaity je mahala prije nego što smo ušle unutra.

***

Poslije dugog dana u centru, uglađeni crni kamionet se parkirao na parkiralište,

obje smo ušle u njega. Trenutak kada sam se popela, okrenula sam se i nasmiješila se
ljubavi svog života. Kenai je obučen opušteno, čupave kose. Jedan očaravajući,
dominantan muškarac u kojeg sam zaljubljena. Isti onaj koji je riskirao sve da mi spasi
život. Ne znam gdje bih bila da nije njega.

„Hej tamo,“ rekla sam dok sam ga hvatala za ruku.

„Jesam li to vidio Yasmin?“

„Da, htjela nam je zahvaliti i naći se opet s nama.“

Nacerio se. „Mora da je bilo dobro vidjeti je opet.“

„Da, stvarno je. Pitala sam se kako joj ide.“

„To čini da se osjećaš dobro.“ Dobacila je Kaity sa zadnjeg sjedišta. “Znajući

da je ona dobro. Znajući da smo svi dobro.“

„Da.“ Rekla sam dok sam se više naginjala u sjedište s velikim osmijehom na
licu. „Da, stvarno je.“

207
 „Ponosan sam na tebe, ljepotice.“ Kenai je rekao dajući mi kompliment.
Kompliment koji sam naučila da volim sve više i više, zato što ih je čuvao samo za
mene.

Nasmijala sam se i pogledala sam kroz prozor. „Znaš, Kenai, mislim da smo
Kaity i ja upravo promijenile svijet.“

Kaity je frknula sa zadnjeg sjedišta.

Kenai je stisnuo moju ruku, „Mogao sam ti i ja to reći.“

Nasmijala sam se.

Kaity se smijala.

Kenai je u pravu.

Sve je ponovo u redu u svijetu.

***

Nekoliko mjeseci kasnije, spremam se da prerežem vrpcu za otvaranja mjesta za

koje smo tako mnogo radile. Tisuće ljudi se nalazilo ispred, čekajući da se otvori.
Većina je samo htjela upoznati Keity i mene. Također sam u gomili mogla vidjeti lica;
prestrašena lica, istrošena lica, uplašena, usamljena. Tamo pored njih, skupljaju se u
gomili čekajući, s nadom u očima, za mjestom gdje će se osjećati sigurno.

„Proglašavam centar otvorenim!“ Kaity je vikala i crvena vrpca je pala.

Gomila je oživjela kada je Kenai stao iza mene, pričajući u slušalicu. Rekao je
nešto i zagrlio je Keity i mene. „Jeste li spremne za ovo?“

Obje smo klimnule, duboko udahnule, koraknule u stranu. Gomila je požurila

unutra, svi su čekali da vide kako smo uredile. Koju vrsta usluga pružamo. Ovo je
ogroman trenutak. Otvaranje centra je sve. Bit će na svim naslovnicama i vijestima u
gradu, zato se trebamo pobrinuti da kada ljudi uđu unutra prvi put, da osjete to, stvarno
osjete.

208
 Uzela sam drhtavi uzdah i onda smo svi ušli unutra.

Stala sam čim sam ušla gledajući okolo. Stavljajući sebe u njihove cipele,
puštajući da se moj strah oslobodi i puštajući svoje tijelo na prirodnu reakciju na prostor
oko sebe. Gledala sam kroz druge oči i upijala sam sve.

Ovo je nevjerojatno mjesto.

Prostor je ogroman, otvoren i ispunjen takvom ljepotom da mi oduzima dah.

Napravile smo ga toplim, obloga na podu boje pijeska, drvene daske. Držale smo se
svijetlih tonova, ali toplih, zidovi su nježno krem boje. Lijevi zid od poda do plafona i
od jedne do druge strane je pokriven policom za knjige. Sve one su poklonjene od strane
ljudi koji su čekali da pomognu - nešto što je Kenai riješio. Tu su ljestve koje klize po
polici, da bi se ljudi mogli popeti po knjigu.

Ispred je velika dnevna soba i mjesto za kavu, ugodno i toplo, s mnogo jastuka
i deka. Točno u sredini je ogroman kamin. Mjesto da se ljudi osjećaju sigurno i toplo i
značajno. Mjesto gdje mogu zaboraviti na probleme, mjesto gdje su njihovi strahovi iza
njih. Zgrada je cijela osigurana i čuvana. Želimo da znaju kada dođu ovdje, ono ružno
iz svijeta ih ne može dohvatiti.

Odlazeći od biblioteke, bacila sam pogled na ogromnu kuhinju koja je obložila

cijeli zadnji zid. Opremljenu svime. Zaposlila sam kuhare da kuhaju dnevne obroke-
ugodnu hranu, hranu za dušu, hranu koja će davati ljudima sigurnost i osjećaj doma.
Nasuprot kuhinje se nalazi prostor za šivanje, pletenje, umjetnost i zanat, slikanje. Moj
terapeut mi je rekao da su ove stvari dobre za odvlačenje pažnje i umno opuštanje.

S desne strane se nalazi soba s televizorskim ekranima, s tisuću dostupnih

filmova, naprijed se nalazi ogromna kutna. Postavili smo aparat za kokice i aparat za
sokove koje stalno dopunjujemo. Svi filmovi su zabavni, romantični i posebno izabrani
sa stručnjakom da bi osigurali dobro raspoloženje.

Na sredini se nalazi dnevna soba, sa stolovima za kavu u središtu. Mjesto gdje

ljudi mogu sjesti i razgovarati o svijetu, mjesto gdje mogu steći prijatelje, sresti
istomišljenike ili jednostavno sjediti i slušati druge kako pričaju. Mjesto gdje mogu
izraziti svoje mišljenje ili pisati ili samo spavati ako je to ono što im treba.

209
 Pritisnula sam ruku na grudi i suze su skliznule niz moje obraze.

„Učinile ste nemoguće, dušice.“ Kenai je rekao stajući iza mene i grleći me.
„Ovo si sve ti.“

„Kaitlyn također. Znala sam da moram nešto promijeniti, ali je ona inzistirala da
naše iskustvo iskoristimo za nešto dobro. Samo nisam mislila da će biti... biti…“

„Jebeno nevjerojatno?“

Okrenula sam se prema njemu i zabila sam lice u njegove grudi jer su me
ponijele emocije.

„Ponosan sam na tebe, Marlie. Tako jebeno ponosan. Učinila si ovaj svijet
boljim. Dala si ljudima bijeg. Napravila si sigurno mjesto. Za to treba želudac, treba
odlučnost, ali najviše treba veliko srce. Pogledaj oko sebe, voli ono što si učinila. Životi
će biti spašeni zbog ovog mjesta… mislim da nikada nećeš potpuno shvatiti.“

Uhvatila sam ga jače.

Netko je došao iza nas i omotao je svoje ruke oko mene.

Kaity.

Zagrlila me je odmarajući glavu na mojim leđima. „Uspjele smo,“ prošaputala

je.

Pustila sam Kenaia i okrenula sam se prema sestri. Morala je ošišati svoju
prelijepu crvenu kosu. Sada je stilizirana u jako kratku frizuru koja joj pristaje. Uvijek
je bila prelijepa, sada više nego ikad. Imala je isto svjetlo u njenim očima. Istu nadu.
Istu odlučnost da pomogne drugima. Nije dozvolila da je naše iskustvo pobjedi,
dozvolila je da je oblikuje i stvori ono što je.

„Učinile smo ovo, ali najviše, ti si učinila ovo.“ Prošaputala sam.

„Volim te, Marlie.“ Rekla je grleći me čvrsto.

„I ja tebe, također.“

„Djevojke.“

210
 Kaity i ja smo obje pogledale u majku koja je stajala s mnogo cvijeća u rukama.
Nismo je viđale mnogo od događaja s Hannah, obje smo bile povrijeđene njenim
ponašanjem, da nismo ulazile u dublje odnose s njom. Vidjeti je ovdje... je šokantno.
Nije nas tražila mjesecima i obje smo shvatile da je nastavila sa svojim životom bez
nas. Djelovala je nervozno, njene oči su se raširile dok je upijala sve.

„Znam da ništa što bih rekla ne bi promijenilo ono što sam vam objema učinila.“
Gledala je mene pa Kaity.

„Ne znam zašto si ovdje.“ Kaity je rekla drhtavim glasom.

Mama je gurnula ruku u torbu i izvadila ček koji mi je pružila, uzela sam ga
drhtavim rukama.

„Podbacila sam kao majka. Znam to sada. Način na koji sam te tretirala poslije
onoga što ti se dogodilo, način na koji sam dozvolila da Kaity pogriješi, način na koji
sam se predala novcu. Pogriješila sam. Imam probleme. Imam pomoć da ih se riješim.
To mi ne može vratiti ono što sam izgubila zbog svojih postupaka, ali se nadam da će
ovo pomoći da stvorite život kakav zaslužujete. Ovo mjesto je nevjerojatno. Tako sam
ponosna na vas.“

Suze gore ispod mojih kapaka, a Kaity poseže i hvata me za ruku.

„Prodala sam kuću. To je sve što sam dobila za nju, želim da to iskoristite u
svojoj zakladi ili za što god drugo želite. To je na vama. Imam posao i mali apartman u
gradu. Ide mi dobro. To nikada nije bio moj novac. Uvijek je bio tvoj, Marlie. Činjenica
je da nikada nisam trebala objaviti knjigu. Trebala sam ti biti mama kada ti je to bilo
potrebno, ali ja nisam bila. Ne mogu se vratiti unazad, ali se mogu potruditi da bude
bolje sada. Nadam se da vam objema pomaže šansa da promijenite svijet s ovim
mjestom. Zato što radite nevjerojatnu stvar i ne mogu biti sretnija zbog vas.“

Kaity je pogledala u mene pa u našu majku. Ovo je vrsta stvari koju naša majka
nikada nije učinila u svom životu – ni za koga. Imala je šansu. Trudila se. To je mnogo
više nego što smo očekivale ili tražile od nje. Tako da sam učinila jedinu stvar koja je
bila ispravna poslije svega što smo prošli. Prišla sam joj i zagrlila je. Tresla se i imala
je nalete plakanja kada je i Kaity prišla i zagrlila je.

211
 „I dalje imamo jako dug put pred sobom prije nego što ovo može biti ponovo u
redu.“ Rekla sam joj kada smo se odmakli. „Hvala ti što radiš ovo.“

Klimnula je dok je brisala oči.

„Nadam se da se možemo vidjeti ponovo uskoro. Nedostajete mi.“

Kaity i ja smo klimnule i mama joj je dala cvijeće.

„Čujemo se uskoro.“ Obećala sam joj.

Nasmiješila se, klimnula, pogledala je okolo i onda je otišla.

Okrenula sam se prema Kaity, „Jesi li dobro?“

Klimnula je smijući se, „Da, mislim da ću biti baš dobro.“

Nasmiješila sam se, „Ja također.“

Koraknula je unazad, nasmiješila se Kenaiu i nestala u gužvi. Kenai me je

uhvatio za ruku i poveo kroz zadnja vrata u malu prostoriju koju smo napravile za stvari
da budu dostupne za odmor. Okrenuo se prema meni i uhvatio mi je lice rukama.

„Dobro si?“

Klimnula sam. „Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan da ona to učini. Sama
činjenica da to misli zaslužuje drugu šansu. Iako nam je potrebno neko vrijeme da joj
ponovo vjerujemo. To je zbog tebe.“

Pogledao me zbunjeno i onda se nasmijao. „Kaity i ja smo čule što si joj rekao
onaj dan u bolnici. Branio si nas. Stavio si je na mjesto. Da nisi učinio to možda se
nikada ne bi promijenula. Hvala ti.“

Nacerio se, „Prisluškivanje je nepristojno, dušo.“

Nasmijala sam se. „Nikada nisam bila poslušna.“

Nasmijao se, „Nema riječi za opisati ponos i divljenje koje osjetim kada te
gledam. Izađeš iz svega duplo jača i sigurnija. Mnogo ljudi može reći da ima tu snagu,
ali je ti imaš. Imaš je i izvlačiš najviše od nje.“

„Ne bih mogla to bez tebe.“ Pritisnula sam usne o njegove.

212
 „Mogla bi, zbog sebe, Marlie Jacobson, jer si ti najnevjerojatnija žena koju sam
upoznao u cijelom svom životu. Ti si prelijepa i hrabra, najviše si jaka i odlučna. Drago
mi je da si došla u moj uredtaj dan.“

„Je li?“ Nacerila sam se

„Pa bila si malo zapovjedna i luda…“

Udarila sam ga u grudi.

Prigušeno se nasmijao i privukao me bliže. „Volim te, moja mala ratnice.“

„Volim i ja tebe, šefe.“

Frknuo je.

Nasmijala sam se.

Oboje smo se okrenuli i gledali u zgradu ispred nas.

„Učinila sam ovo,“ prošaputala sam.

„Da, dušo, jesi.“

„Nije pobijedio.“

Kenai je omotao ruke oko mene i stisnuo me. „Nije ni ona.“

„Izgleda da možemo pobijediti čudovišta.“

„Uvijek.“

Još jedna suza je pala niz moj obraz dok sam gledala u mjesto koje nadam se da
može stvoriti udobno utočište za one kojima to treba. Za one kojima će pružiti utočište
kada su sami i sigurno mjesto kada su uplašeni. Mjesto koje mogu smatrati domom.

Dom je za mene.

Dom je za Kaitlyn.

Sada, bit će dom za tisuće njih.

213
 EPILOG

Šest mjeseci kasnije

Moji kapci su se polako otvorili i trebao mi je trenutak da shvatim da je jutro i

da mi sunce grije lice. Trepnula sam jednom, onda drugi put, pogledala sam iza sebe u
Kenaia koji je spavao, disao je polako, njegove velike ruke su obavijene oko mene, lice
mu je mirno. Nešto toplo mi se razlilo u grudima, nešto stvarno i istinito. Polako sam
mu se približila, trebajući osjetiti njegovu toplinu, trebajući osjetiti njegovu mirnoću, a
najviše trebajući njega.

Uvijek ga trebam.

Posebno sada.

„Kenai,“ prošaputala sam.

Mrdnuo se, ali se nije probudio.

Okrenula sam se u njegovim rukama i poljubila ga u rame. „Kenai, dušo,

probudi se.“

Mrdnuo se ponovo i uz zijevanje je polako otvorio oči, okrenuo se prema meni,

paleći me tim očaravajućim očima. „Što je bilo?“ Pitao me glasom promuklim od
spavanja.

„Događa se!“

Protresao je glavu od zbunjenosti. „Što se događa?“

„Rekao si da će se dogoditi, ali ja ti nisam vjerovala. Pa… dogodilo se.“

„Ne pratim te, dušo.“

214
 „Koje je vrijeme sada?“

Slegnuo je ramenima, „Jutro.“

„Kenai… Jutro je.“

Prodrmao je glavom i dalje zbunjen.

„Jutro je i kako si spavao?“

Shvatio je i ogroman se osmijeh razlio njegovim licem. „Spavao sam cijele noći,
kao... i ti.“

„Kao i ja.“ Prošaputala sam smiješeći se. „Spavala sam cijele noći u komadu.
Nisam se probudila ni jednom.“

„Nema noćnih mora.“

„Rekao si da ću se probuditi jednog dana bez njih, bio si u pravu, prvi put sam
se probudila bez njih.“

Smijao se, jako i prelijepo, „Kakav je osjećaj?“

Ugnijezdila sam se bliže, „ Mogla bih se buditi ovako svako jutro, ali uvijek ću
zapamtiti kako sam se probudila ovo jutro s osjećajem mira poslije dugo vremena. Ako
je jedan dan sve što ću dobiti, bit će dovoljno.“

Sklonio je pramen kose s mog čela i približio se ljubeći moj nos. „Bit će mnogo
prelijepih jutara kada ću se probuditi i vidjeti tvoj prelijepi opušteni osmijeh. Siguran
sam u to.“

„Onda ću provesti sve svoje dane kao sretna djevojka.“

Namignuo mi je, „Već si dovoljno sretna djevojka. Mislim, pogledaj tko leži
pored tebe u krevetu.“

Frknula sam i poljubila sam ga.

„Nemoj biti tako umišljen, šefe. Ne želim da se prestaneš truditi da me

impresioniraš.“

Produbio je poljubac uplićući prste u moju kosu.

215
 „Nikada se neću prestati boriti za tebe, Marlie Jacobson. Čak i kada me dovodiš
do ludila i dalje ću se boriti.“

Bože.

Ovaj muškarac.

Savršen je.

***

„Sjedi tamo satima,“ Kaitlyn je rekla pokazujući na prelijepu plavušu koja sjedi
na jednoj od naših plišanih sofa, gledajući u svoje ruke. Izgleda kao da bi joj dobro
došao razgovor, ali kao i većina ljudi koji dođu, ne zna kome da se obrati ili kako da
počne. Zato smo mi ovdje, da se klupko odmota.

„Ja ću preuzeti ovu.“ Rekla sam Kaity stežući joj ruku dok sam krenula prema
ženi.

Podigla je glavu kada sam prišla i srela moj pogled svojim plavim. Izgledala
je prestrašeno, ali ovako je izgledala dobro. Imala je velike oči, nježno plavu kosu,
zdravu kožu. Sjela sam pored nje i nježnim glasom koji sam usavršila posljednjih
nekoliko mjeseci sam je upitala. „Jesi li dobro?“

„Ti si Marlie, zar ne?“

„Da.“

„Čula sam za ovo mjesto.“ Rekla je dok je spajala ruke zajedno. „Nisam znala
trebam li doći, nisam preživjela nikakvo nasilje, u stvari nitko me nije povrijedio, ali…“

„Ovdje ne postoje pravila o tome tko može doći.“ Rekla sam pažljivo. „Svi su
dobrodošli. Vidim da nešto nije u redu. Želiš li mi reći?“

„Moja sestra… Ona je… nestala“

216
 Moje je srce preskočilo zato što znam kakav je to osjećaj. Znam to bolje nego
itko.

„Žao mi je. Kako ti mogu pomoći?“

„Znam da je tvoja sestra bila nestala. Znam da ju je oteo ubojica. Ja... ja…
mislim da je i moju oteo ubojica.“

Koža me je peckala. Znala sam da Clayton i Hannah nisu bile jedine ubojice
tamo negdje u svijetu, ali osjetiti isti strah od druge osobe, znajući da je tamo još toliko
loših ljudi, čini da se moje srce stegne. Ne mogu pomoći svim tim ljudima, iako bih
voljela da im pomognem svima.

„Što te natjeralo da pomisliš to?“

„Čula si za ubojstva koja se događaju u okolici Denvera na televiziji? Ona gdje

ubojica proučava ženu, onda je susreće s njenim najgorim strahovima, onda je otima i
ubija, objesi ih žicom o drvo s leptir mašnom oko vrata?“

Zadrhtala sam. Vidjela sam na vijestima. Dosad su pronašli dvije žrtve, ali nema
osumnjičenih.

„Da, čula sam za to. Misliš da je tvoja sestra oteta od strane te osobe?“

„Da. Policija mi ne vjeruje jer nikada nije ništa prijavila prije. Rekla mi je, rekla
mi je da joj se čudne stvari dešavaju. Rekla mi je da je upoznala muškarca i da je
djelovao normalno…. ali je onda nestala. Jednostavno je... isparila. Ostala je poruka s
njenim rukopisom na kojoj piše da joj treba vremena. Policija kaže da ono što oni mogu
reći, da je ona napravila izbor za život. Griješe. Znam da je on ima.“

„Vjerujem ti.“ Rekla sam dok sam posezala za njenom rukom da je stisnem.

„Pomoći ću ti. Ne radim ovo nikad, ali za tebe hoću, jer znam kakav je osjećaj
kada ti nitko ne vjeruje. Moj dečko je najbolji tragač u okolini, nazvati ću ga i zamoliti
za uslugu i tražit ću da ti pomogne.“

„Hoćeš?“

Nasmiješila sam joj se. „Naravno. On mi je pomogao oko moje sestre. Najbolji
je u svom poslu.“

217
 „Mnogo ti hvala,“ prošaputala je.

„Tako sam uplašena.“

Ponovo sam joj stisnula ruku, „Imaj vjere, ostani jaka i nikada, ali nikada se
nemoj prestati boriti. Bori se da ti ljudi vjeruju, bori se za svoju sestru, samo se nastavi
boriti.“

„Nastaviti se boriti,“ rekla je klimajući glavom, „Hvala ti, Marlie.“

„Zbog toga smo ovdje.“

Uzela sam kontakt informacije i obećala sam joj da će je Kenai nazvati. Kada je
prošla kroz ulazna vrata, dohvatila sam svoj telefon da se dogovorim s Kenaijem.

„Hej, ljepotice.“ Javio se na drugo zvono.

„Hej tamo,“ rekla sam. „Slušaj, treba mi ogromna usluga.“

„Uključuje li to da ti i ja završimo goli?“

Nasmijala sam se. „Životinjo. Ne. Danas je ovdje bila jedna djevojka, misli da
joj je sestru oteo ubojica. Policija joj ne vjeruje. Rekla sam joj da ćeš joj pomoći. Znaš
da nikada ne radim ovo, nikada ne tražim usluge jer si tako zauzet...“

„Učinit ću to.“ Rekao je.

Trepnula sam, „Hoćeš?“

„Da, hoću. Učinit ću to zato što nikada ništa ne tražiš od mene, ponašaš se
prema svakome tko uđe u to mjesto kao da je tvoj, znači ako me moliš, znam da ti je
ovo važno.“

„Bože.“ Rekla sam nježno, „Jesam li ti danas rekla koliko te volim?“

„Jesi, ali slobodno možeš ponoviti.“

Nasmijala sam se. „Volim te, šefe.“

„I ja volim tebe, dušo. Uzeo bih drugi slučaj ubojstva da nisam ovaj.“

Zadrhtala sam. „Još jedan ubojica uznemirava ljude. Kada će ovo prestati?“

218
 „Neće,“ rekao je mekanim glasom. „Svi ćemo se boriti da ih bude sve manje i
manje.“

„Nadam se da je njena sestra dobro.“

„Ja također.“ Uzdahnuo je. „Ja također.“

Pozdravila sam se i prekinula vezu, tražila sam na googleu o novim ubojstvima

i pročitala sam detalje.

Ima li ova osoba stvarno ima njenu sestru?

Ako je ima, je li kasno?

Pritisnula sam telefon na grudi i pomolila se.

Možda sam samo jedna osoba, ali jedna osoba ne može promijeniti svijet stvarno.

Ne mogu sve popraviti.

Ne mogu svakog spasiti.

Ali dat ću prokleto sve od sebe.

To je moja svrha.

To je moja misija.

Sada je moja strast.

KRAJ

219