Tema broja / Osman Bedreddin (269 Mayıs 2021 sayi konusu, “Toplum Nasıl Huzur Bulur?

”)

Ka miru u društvu

Iako Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – na ovome svijetu nije više prisutan svojim
mubarek tijelom, iza njega su ostali šerijat koji je dostavio, njegov sunnet, njegove riječi, ahlak,
nur i fejz. Iza njega su ostali kjamil insani, upotpunjeni ljudi koji su izvor njegova fejza i nura.
Oni koji budu slijedili kjamil insane, ti će zapravo slijediti Allahova Poslanika – sallallahu alejhi
ve sellem – i tako zadobiti njegov nur i fejz. Također, takve osobe će zajedno s njima biti u
zaštiti Svevišnjeg Gospodara, i bit će sačuvane izlaganja kazni.

spotlar:

Kao da mi svojim halom i postupcima govorimo: „Gospodaru naš, mi se ni na trenutak ne

odvajamo od naših nefsova. Što god nam nefsu od strasti i pohota naumpadne, mi to činimo. Ali,
i pored toga, Ti nam usliši naše molbe i ispuni naša očekivanja i želje, te nas izvedi na selamet i
podari nam ugodu, a kako bismo Ti još više griješili i bili nepokorni!“

Pošto se svi mi žalimo na iskušenja i nedaće, i pošto se želimo riješiti svega toga, te postići
sreću i mir, hajde onda da se svi mi zavjetujemo da ćemo očistiti svoje nefsove od loših i
nepoželjih osobina!

Uzvišeni Gospodar se u Kur'anu Časnome obraća Svome Miljeniku – sallallahu alejhi ve sellem
– sljedećim riječima:
„Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve doke neki od njih
mole da im se oprosti.“ (Enfal, 33)

Plemeniti ashabi – radijallahu anhum – nisu bili izloženi Allahovoj srdžbi i kazni u vrijeme
života Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – zato što je on bio među njima. Oni,
međutim, i unatoč tome, svim su snagama, u potpunosti i s ljubavlju, slijedili njega – sallallahu
alejhi ve sellem – u svemu, te nisu prezali od toga da sve žrtvuju na tom putu. Zbog toga ih je
Uzvišeni Gospodar pomagao i darivao im podršku i uspjeh na svakom polju.

Ovaj ummet se toliko udaljio od Allahove milosti. Toliko smo se udaljili od milosti, da čak ni
pored toga što nismo milostivi jedni prema drugima, mi nismo milostivi ni prema samima sebi,
pa čak ni prema svojim nefsovima! Ne radimo ništa na tome da svoje nefsove usmjerimo
Uzvišenom Allahu. Čak o tome ni ne razmišljamo.

Kako da očistimo bejtullah u nama, naše srce? Prvo što bismo trebali uraditi jeste da se izložimo
nazaru tih mubarek Allahovih dostova! Njihov nazar će unijeti svjetlo, nur u njih. Prije su se
muslimani izlagali njihovim nazarima, te su tako osvjetljavali svoja srca. Zahvaljujući tome,
oživjavali su i svoja srca, ali i svoje zavičaje.

Uvijek govorimo kako napredak ili nazadak društva, njegov spokoj ili nespokoj, sreća ili nesreća,
ovise o tri skupine. Ako te skupine budu na Pravome putu, ako budu živjele i oživljavale
Allahovu vjeru, ljudi će se ugledati na njih i usmjeravat će se Gospodaru te tako postići ugled i
čast. Na taj način će postići kako korist, mir, sreću i dobro na ovome svijetu, dunjaluku, tako će
sebi osigurati sreću i na budućem svijetu, ahiretu. Te tri skupine su: političari, uglednici i
učenjaci – ulema.

Šejtan nastoji na sve načine da ljude odvoji od Gospodara. Plaši ga siromaštvom i neimaštinom.
Nastoji se prikazati takvim, kao da radi za dobrobit čovjeka, a zapravo radi sve na tome kako bi
ga upropastio. Oni koji ga slijede zapadaju u iskušenja i nepriajtnosti, te izgube osjećaj za istinu.
Postanu slijepi u tom pogledu. Oni koji mu se ne pokore dospiju do Allahova zadovoljstva.

U hadisu stoji: „Kako budete živjeli tako ćete i umrijeti, a kako budete umrli tako ćete biti i
proživljeni.“ (Muslim, „Džennet“, 19; Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 3/366)

Kada se Uzvišeni Allah rasrdi na neki narod, uskrati im Svoju milost

Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je u jednom hadisu kazao: „Islam je ono što je
očito, a iman je u srcu.“ (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 3/135). Nakon što je to rekao, Allahov
Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je stavio svoju mubarek ruku na prsa, i kazao: „Takvaluk
je ovdje, takvaluk je ovdje, takvaluk je ovdje.“ (Muslim, „Birr“, 10; Tirmizi, „Birr“, 10) Tako je
pokazao da se takvaluk nalazi u srcu, te da postoje tri mertebe, tri nivoa takvaluka.
Prema citiranom hadisu, vidimo da današnja muslimanska društva ne praktikuju islam na
potpuno ispravan način, jer se kaže da je „islam ono što je očito“, ono, dakle, što se djelima
pokazuje, što je moguće opaziti i primijetiti. Primjećujemo da se mnoge naredbe islama u
današnjim muslimanskim društvima ne praktikuju. S jedne strane, današnji muslimani tvrde kako
je njihova vjera islam. Očituju verbalnim putem svoje pripadništvo islamu, ali, s druge strane, ne
zapažamo da čine dobra djela, da klanjaju, poste, ibadete... Nažalost, skoro da od javnih
manifestacija islama nije ostalo ništa, osim pukih riječi: „Mi smo muslimani“...

No, u hadisu se ističe: „Islam je ono što je očito.“ Prema tome, oni koji tvrde da su muslimani,
treba da praktikuju ibadet, djela pokornosti; da poste, klanjaju, te da to i javno očituju, a ne da to
taje. Ja ne vidim da današnji muslimani praktikuju spomenuto! Ne znam za vas, da li vi možete
vidjeti?

Znajte da tri od četiri mezhebska imama tvrde kako su dobra djela sastavni dio vjere. Dakle,
predstavljaju dio imana! Prema našem hanefijskom mezhebu, djela, iako nisu sastavni dio imana,
predstavljaju zaštitu njegovu. To znači da iman ne može da se zadrži kod čovjeka, u slučaju da
ne čini dobra djela. Iman u tom slučaju slabi i gubi se, propada. Dobra djela upotpunjuju iman.
Dovode do njegova upotpunjenja. Praktično, stavovi sva četiri mezhebska imama se vraćaju na
jedno te isto. No, naš mezheb je malo širi po tom pitanju...

Uzvišeni Allah se prema robovima odnosi na osnovu dva svoja sifata: sifatom dželala i sifatom
džemala; srdžbom i milošću... U jednom hadisu se na to ukazuje: „Srca su između dva prsta
Svemilosnog (Er-Rahman).“ (Tirmizi, „Kader“, 7; Ibn Madže, „Du'a“, 2)

Uzvišeni Allah, dakle, očituje Svoj „kahr“, Svoju svemoć i Svoj „dželal“, Svoju veličanstvenost
na čovjekovoj vanjštini, preko nefsa i njegovih pomoćnika. Čovjekova vanjština je – prema tome
– mjesto očitovanja Allahovog „mekra“. „Mekr“ je Allahovo odgađanje kazne neposlušnima i
grešnicima, a što oni ne opažaju, s ciljem da ih iznenada i neočekivano kazni, i da na njih spusti
Svoju srdžbu.

Kada je posrijedi čovjekova nutrina i njegov „ruh“, oni su mjesta očitovanja Allahova
„džemala“, Njegove plemenitosti, dobrote i milosti.
Čovjek se ne treba zavarati Allahovim džemalom, jer je u mogućnosti vidjeti šta On Uzvišeni
čini Svojim dželalom. Obraćati se samo na Allahovu milost i dobrotu, bez uzimanja u obzir
Njegovu srdžbu je neispravan i pogrešan put.

Samo oni koji slijede Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – će se spasitit i uspjeti

Neki govore: „Ako među nama ima osoba čija je dova primljenja kod Uzvišenog Allaha, zašto
onda ne prouči dovu da prestanu ove nedaće i problemi kojima smo iskušani?“ Tim svojim
riječima – kako to ja savšreno dobro razumijem – ciljaju na mene. Prije svega, ja se Uzvišenom
Allahu utječem od toga da mislim kako sam ja kjamil insan! Hajde eto da i prihvatimo te njihove
riječi, pa da se stavimo u poziciju kjamil insana. Dobro, a da li je ijedan kjamil insan iznad
Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Bože sačuvaj! Nijedan čovjek nije veći od
Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Nisu li narodi u kojima su se nalazili Allahovi
poslanici bivali izloženi Allahovoj srdžbi i kazni? Naravno da jesu, jer ti narodi nisu slijedili
poslanike, i nisu se odazivali Allahovim naredbama i zabranama. Oni koji su slijedili Allahove
poslanike, spasili su se i uspjeli. Ista je situacija i u svakom drugom vremenskom periodu, sa
varisima, naslijednicima Allahova poslanika Muhammeda – sallallahu alejhi ve sellem – i
njihovim sljedbenicima. Oni koji ih slijede postići će spas i uspjeh.

S druge strane, kao da mi svojim halom i postupcima govorimo: „Gospodaru naš, mi se ni na

trenutak ne odvajamo od naših nefsova. Što god nam nefsu od strasti i pohota naumpadne, mi to
činimo. Ali, i pored toga, Ti nam usliši naše molbe i ispuni naša očekivanja i želje, te nas izvedi
na selamet i podari nam ugodu, a kako bismo Ti još više griješili i bili nepokorni!“ Eto, to je u
suštini razlog našeg traženja olakšanja od Uzvišenog Allaha... Uistinu je tako! Bez pretjerivanja,
naše stanje je tako...

Budući da je naše stanje tako, kako onda da nam u tom slučaju dove bilo kojeg evlije, ili čak i
poslanika budu primljene?!

Pošto se svi mi žalimo na iskušenja i nedaće, i pošto se želimo riješiti svega toga, te postići
sreću i mir, hajde onda da se svi mi zavjetujemo da ćemo očistiti svoje nefsove od loših i
nepoželjih osobina!

Zar da do samoga kraja ostanemo pokorni nefsu? Zar nam nije bilo dovoljno to što smo do sada
bili u njegovim okovima i njegovom zatočeništvu? Trebamo se postidjeti barem hrišćana, ako
ništa drugo... Oni, unatoč tome što slijede jednu pogrešnu i neispravnu vjeru, podnose veliku
žrtvu radi širenja hrišćanstva po svim dijelovima svijeta, pod Kini, Indiji... Ne posustaju na tom
planu nimalo. Zašto onda mi koji smo istinske vjere, koji vjerujemo u Uzvišenog Allaha i
Njegova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – ne žrtvujemo se radi Allahove vjere, islama?
Zašto se ne trudimo na tom polju? Hajde da ne postavljamo pitanje o širenju islama, hajde da se
priupitamo zašto barem ne radimo ništa na individualnom planu kada je u pitanju primjena
propisa vjere? Odakle nam ta lijenost i ta nezainteresovanost?

Ovaj ummet se toliko udaljio od Allahove milosti. Toliko smo se udaljili od milosti, da čak ni
pored toga što nismo milostivi jedni prema drugima, mi nismo milostivi ni prema samima sebi,
pa čak ni prema svojim nefsovima! Ne radimo ništa na tome da svoje nefsove usmjerimo
Uzvišenom Allahu. Čak o tome ni ne razmišljamo. Ovdje nalazimo za shodno citirati hadis:
„Kada se Uzvišeni Allah rasrdi na neki narod, uskrati im Svoju milost.“

Prema prijatelju se ne iskazuje grubost, a prema neprijatelju se ne iskazuje milost

Uzvišeni Gospodar se u Kur'anu Časnome obraća Svome Miljeniku – sallallahu alejhi ve sellem
– sljedećim riječima:

„Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve doke neki od njih
mole da im se oprosti.“ (Enfal, 33)

Plemeniti ashabi – radijallahu anhum – nisu bili izloženi Allahovoj srdžbi i kazni u vrijeme
života Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – zato što je on bio među njima. Oni,
međutim, i unatoč tome, svim su snagama, u potpunosti i s ljubavlju, slijedili njega – sallallahu
alejhi ve sellem – u svemu, te nisu prezali od toga da sve žrtvuju na tom putu. Zbog toga ih je
Uzvišeni Gospodar pomagao i darivao im podršku i uspjeh na svakom polju.

Tabi'ini i generacija nakon njih, neumorno su i potpuno slijedili plemenite ashabe – radijallahu
anhum – primjenjivali vjerovjesnički sunnet, djelovali u skladu šerijata, kako na polju
djelovanja, tako i na polju čišćenja nefsa i prosvjetljenja srca. U potpunosti su primjenjivali
osobine plemenitog ahlaka koji je krasio Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – i
njegove odgajanike, plemenite ashabe, radijallahu anhum. Zbog tog svog pregnuća su bili
pomognuti i podržani od Uzvišenog Gospodara, te ih je zbog toga čuvao od toga da budu
kažnjeni. Iako Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – na ovome svijetu nije više
prisutan svojim mubarek tijelom, iza njega su ostali šerijat koji je dostavio, njegov sunnet,
njegove riječi, ahlak, nur i fejz. Iza njega su ostali kjamil insani, upotpunjeni ljudi koji su izvor
njegova fejza i nura. Oni koji budu slijedili kjamil insane, ti će zapravo slijediti Allahova
Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – i tako zadobiti njegov nur i fejz. Također, takve osobe
će zajedno s njima biti u zaštiti Svevišnjeg Gospodara, i bit će sačuvane izlaganja kazni.

Koji god musliman, dakle, bude spoznao vrijednost tih mubarek insana, i ko ih bude u stopu
slijedio, taj musliman će biti rahat i siguran. Kada god se muslimani budu udaljili od tih mubarek
insana, kad ih budu poricali i negirali, tada će Uzvišeni Gospodar muslimanima davati iskušenja,
nedaće i probleme. Tada će biti suočavani s fitnama. Negirati i poricati te mubarek insane znači
udaljavati se i od Uzvišenog Allaha, i od Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ako mi budemo promijenili svoj kurs, te ako budemo pokvarili božanske emanete i tajne koje su
u nas pohranjene, tada će i Uzvišeni Allah promijeniti Svoje obećanje u pogledu nas. Otklonit će
od nas Svoju zaštitu, i ponašat će se prema nama shodno tome kako smo sami mi zaslužili.
Uzvišeni Gospodar poručuje: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne
izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega
nema mu zaštitinika.“ (Ra'd, 11) E pa, ne može se prijateljski biti nastrojeno prema neprijatelju,
niti neprijateljski prema prijatelju! Kako je moguće slijediti neprijatelja, biti u njegovim
redovima, a usto očekivati počasti koje sljeduju prijateljima?! Nije li to krajnje neznanje i
krajnja drskost?

Uzvišeni Allah zna da mi duša plače. Šta se sve događa u muslimanskim zemljama! U prošlosti
su se na muslimanska društva i zemlje spuštale božanske milosti, nur i fejz, jer su muslimani
slijedili Allahove dostove i povodili se za njima. Muhammedanski nur se preko tih ljudi slijevao
na njihove sljedbenike, a potom i na društva u kojima su oni živjeli. U prošlosti su muslimanske
zemlje bile poput džennetskih bašči! Šta nam se sada dogodilo? Šta smo učinili sa sobom? Mi
smo Allahovu kuću, bejtullah, naše srce onečistili, te smo tako od sebe odstranili fejzove i
nurove koji se od Njega spuštaju! Pošto smo mi uništili Njegov zavičaj u nama, i On Uzvišenio
je uništio naše zavičaje. Kako da očistimo bejtullah u nama, naše srce? Prvo što bismo trebali
uraditi jeste da se izložimo nazaru tih mubarek Allahovih dostova! Njihov nazar će unijeti
svjetlo, nur u njih. Prije su se muslimani izlagali njihovim nazarima, te su tako osvjetljavali svoja
srca. Zahvaljujući tome, oživjavali su i svoja srca, ali i svoje zavičaje.
Braćo, poznata je činjenica, i iskustveno dokazana, da ako ljudi ne žive u nekoj kući, ta kuća će
početi propadati, i u kratkom vremenskom periodu propasti, ma koliko je svana održavali i
uređivali, jer ono što održava kuću da ne propadne jeste ljudska briga. Kao što je i s kućom riječ,
isto tako je i s ovim svijetom. Ovaj svijet od propasti čuvaju ljudi, i to upotpunjeni ljudi. Što više
takvih ljudi bude živjelo na ovome svijetu, svijet će biti uređeniji i bolji. Svaki istinski rahatluk,
spokoj, sigurnost, uspjeh i pobjeda potječu od tedžellijata džemala Uzvišenog Allaha. Budući da
u našem vremenu postoji jako malo takvih ljudi, gotovo pa su u cijelosti i iščezli, svijet zbog
toga i jeste u ovakvome stanju neuređenosti i nemira. Ako bismo za svakog čovjeka kojeg
vidimo kazali kako je „insan“, mi bismo kazali neistinu i pogriješili bismo. Znajmo da je to tako.

Ako bi neko upitao zašto to govorim, ja bih mu odgovorio riječima: „Allah zna da ja to govorim
zbog toga što osjećam samilost prema Njegovim stvorenjima. Govorim to da bi razmislili o sebi i
svome stanju, te da bi pronašli izlaz iz stanja u kojima su.“

Šta da činimo, kada je Uzvišeni Allah učinio naš mešreb takvim. Kad se neko prstom ubode na
trn, kada nekog glava zaboli, meni se srce od boli kida. Nisam nimalo sretan kada bilo koje
stvorenje osjeti bilo šta loše. Posebno mi je teško onda kada neko od naše braće po vjeri osjeti
neku nelagodu i neku neugodnost, bez obzira da li se radilo o nečemu materijalnom ili
duhovnom, dunjalučkom ili ahiretskom. Iz hatora prema Uzvišenom Allahu i Njegovome
Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem – ja osjećam toliku ljubav prema svim stvorenjima, a
naročito prema ummetu Muhammeda – sallallahu alejhi ve sellem. Ja znam da su svi oni Allahov
emanet, te da ih je Uzvišeni Allah sve stvorio od nur-i muhammedije. Kako onda u tom slučaju
da ih ne volim?

Ako u srcu jednog čovjeka bude obitavala ljubav prema Uzvišenom Allahu i Njegovome
Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem – onda je posljedično da će voljeti sve ljude, a naročito
svu svoju braću po vjeri.

Tri skupine koje uzdižu ili unižavaju društva

Uvijek govorimo kako napredak ili nazadak društva, njegov spokoj ili nespokoj, sreća ili nesreća,
ovise o tri skupine. Ako te skupine budu na Pravome putu, ako budu živjele i oživljavale
Allahovu vjeru, ljudi će se ugledati na njih i usmjeravat će se Gospodaru te tako postići ugled i
čast. Na taj način će postići kako korist, mir, sreću i dobro na ovome svijetu, dunjaluku, tako će
sebi osigurati sreću i na budućem svijetu, ahiretu. Te tri skupine su: političari, uglednici i
učenjaci – ulema.

Prva skupina su, dakle, političari, vladari i upravitelji. Oni trebaju da sve probleme ljudi
rješavaju u skladu s pravdom koju je propisao Uzvišeni Allah. Ako budu tako postupali, te ako
budu u isto vrijeme budu postojani na putu robovanja Uzvišenom Gospodaru, neosporivo je da
će se na ljudima osjetiti i primijetiti bereket i spokoj. Zahvaljujući njihovoj pravdi i istrajnosti na
Pravome putu, mnogi će se povoditi za njima i okretati se Uzvišenom Gospodaru, te će
primjenjivati naredbe vjere i izbjegavati harame. Na taj način će se ista ta dobra djela pisati i u
njihove knjige dobrih djela, jer su se ti za njima povodili i na njih ugledali.

Suprotno tome, ako budu činili zlo i grijehe, u tom slučaju će i podanici činiti zlo u grijehe, te će
se i u njihove knjige loših djela upisivati isto zlo i iste grijehe. Ukoliko se političari udalje od
Uzvišenog Allaha, budu nepravedni i budu činili grijehe, te ukoliko se okrenu od Allahove
Knjige i Njegove vjere, u tom slučaju će svi ostali ljudi biti izloženi Allahovoj srdžbi, te će im
biti uskraćene blagodati, milost, podrška, i zaslužit će ulazak u džehennemsku vatru. Ko god
bude učinio neko djelo povodeći se i ugledajući na nekog, to djelo će biti upisani kako počiniocu,
tako i onome na koga se ugledao u tome.

Druga skupina su uglednici, a koji su također povodi napretka ili nazatka društva. Gdje god se
budu činili grijesi, zulum, zločini, zakidalo tuđe pravo, uzurpirala tuđa imovina, gdje se bude
postupalo u suprotnosti sa šerijatom i Allahovim zadovoljstvom, tu će se svakako spuštati
Allahova srdžba, te će i kazna za ta djela pogoditi i uglednike tog mjesta. Svi ti grijesi će jednako
biti upisivani i u njihove knjige djela, zato što su nisu reagovali na činjenje tih prezrenosti. Ljudi
se ugledaju na uglednike mjesta u kojem žive. Kada oni počnu nešto šutnjom odobravati, u tom
slučaju će i ljudi početi odobravati te stvari. Na taj način će zlo postati normalno i uobičajeno.

Treća skupina su učenjaci, ulema. Zašto sam učenjake spomenuo zadnje? Mudrost u tome je to
što su ljudi prije gajili poštovanje prema njima. No, žalosno je to da su oni u onom vremenu
komfora u kojem su im ljudi iskazivali poštovanje počeli obraćati pažnju samo na svoju
vanjštinu, a zanemarili su svoju nutrinu, čišćenje nefsa i srca, te su zapostavili usvajanje ahlaka
Uzvišenog Allaha. Zbog toga što su sebi za leđa bacili tu osnovnu dužnost, te zbog toga što su se
ljudi za njima u tome poveli, došli smo u to stanje u koje smo došli! Sve ovo što nam se događa,
događa nam se zbog toga. Pogledajmo šta će nam se sve dogoditi.
Sva od spomenutih grupa govori ili halom ili izravno: „Kakve mi potrebe imamo za Allahom?“
Naprimjer, političari kažu: „Dužnost i posao dolazi prije svega. To je neprikosnoveno. Mi se
bavimo rješavanjem problema ljudi i rješavanjem njihovih potreba. Šta da mi više učinimo zarad
Allaha?“

Trgovci i biznismeni govore: „Mi smo bogati. Ko će se u svim tim poslovima baviti Allahom!“

Učenjaci opet kažu: „Mi posjedujemo znanje. Ono nam je dovoljno.“

Iako te riječi izgledaju jako teške, one i jesu istinite. Te tri skupine koje sačinjavaju muslimansko
društvo. Ukoliko se pažljivo budemo zainteresovali za njihova stanja, riječi, ahlak i postupke,
vidjet ćemo da to zapravo i jeste tako! Nažalost, činjenično stanje je tako kakvim smo ga i
opisali. Neka nam Uzvišeni Gospodar popravi naša stanja!

Vidi se da nijedna od te tri grupe ne želi Uzvišenog Allaha. Štaviše, mi svojim stanjima od Njega
tražimo da se odnosi prema nama svojim imenima El-Kahhar (Silni), El-Džebbar (Snažni), El-
Kadir (Moćni), El-Muktedir (Svemoćni), El-Azim (Uzvišeni), El-Dželil (Veličanstveni), Zu-l-
dželali ve-l-ikram (Posjednik veličanstvenosti i časti)... Mi se opet nadamo da će se On prema
nama odnositi onako kako bismo mi željeli. Kako smo samo zavedeni! Činimo što god poželimo,
a očekujemo da se On prema nama odnosi blago i milostivo. Kad bismo samo znali kako je to što
činimo pogrešno... Kad bismo znali čime okončava takvo postupanje... Kolika je to zabluda...

Umrijet ćemo kako budemo živjeli, a bit ćemo proživljeni onako kako umremo

Uzvišeni Allah je Kur'an Časni učinio najvećom među svim nebeskim knjigama, a našeg
Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – je učinio najvećim među svim poslanicima. Kur'an
Časni u sebi objedinjuje poruke svih nebeskih knjiga. I nas muslimane je zbog toga što slijedimo
poslanika Muhammeda – sallallahu alejhi ve sellem – i što nam je objavljen Kur'an Časni učinio
najodabranijim ummetom. Uzvišeni Allah nas putem toga dvoga Sebi poziva. Nikako ne
smatrajte da je taj poziv nešto nebitno! Kada bi nas pozvao neki čovjek koji posjeduje ugled na
dunjaluku, mi bismo s velikim nsestrpljenjem očkivali vrijeme kada ga trebamo posjetiti i
pojaviti se kod njega. Bez imalo kašnjenja bismo mu se odazvali.

Znajte da je Uzvišeni Allah Taj Koji nas poziva da slijedimo Poslanika – sallallahu alejhi ve
sellem – koji je najveći od svih poslanika, Allahov miljenik i odabranik. Njegov poziv koji nam
je dostavljen je Kur'an Časni. Kakve li počasti za nas ljude! Nas Sebi poziva Gospodar svih
svjetova! Nas grešnike i prestupnike Sebi poziva Gospodar svih svjetova! Sretni li su oni koji se
tom pozivu odazovu! Nesretni su oni koji pak odbiju prihvatiti taj poziv. Kako je i moguće da ne
prihvatimo taj poziv! La have ve la kuvvete illa billah...

Mi smo se malo obratili na to o koliko velikoj se blagodati radi. Sada je potrebno podučiti se
načinima i putevima postizanja te blagodati. Postoje dva puta kojima se postiže ta blagodat:
blagoslovljeni šerijat i Allahovi odabrani robovi – evlije. No, treba znati da se na tim putevima
nalaze jako ozbiljne i velike prepreke. Ali, tim preprekama je izdato sljedeće naređenje: „Ko se
ne bude zanimao vama, ko vas bude želio zaobići, vi ga nemojte doticati. Ali, ko vam bude
naklonjen, ko ne bude potpuno odlučan u tome da vas želi zaobići, vi ga pustite.“

Oni koji su skrenuli s Pravog puta

Jedan od neprijatelja koji čovjeka odvode s Pravog puta jesu i šejtani prerušeni u ljude, koji se
ljudima prikazuju bliskim prijateljima. Oni putem brojnih spletki, koje ne izgledaju kao da su
spletke, nastoje da čovjeka odvedu s Pravog puta. Naprimjer, takvi govore ljudima: „Ma šta ti
treba tarikat? Ti klanjaš pet dnevnih namaza, postiš ramazan... To ti je dosta. Ima li od tebe
boljeg muslimana? Zar ti ne vidiš ve te nedostatke kod te osobe što se naziva muršidom? Kakve
su koristi ostvarili oni koji su posjećivali do danas muršide?“

Šejtan tim spletkama nastoje ljudima zatvoriti put koji vodi Uzvišenom Allahu i Njegovu
zadovoljstvu.

Druga prepreka na tom putu jeste šejtan. Šejtan nastoji na sve načine da ljude odvoji od
Gospodara. Plaši ga siromaštvom i neimaštinom. Nastoji se prikazati takvim, kao da radi za
dobrobit čovjeka, a zapravo radi sve na tome kako bi ga upropastio. Oni koji ga slijede zapadaju
u iskušenja i nepriajtnosti, te izgube osjećaj za istinu. Postanu slijepi u tom pogledu. Oni koji mu
se ne pokore dospiju do Allahova zadovoljstva.

Kada pređe te dvije prepreke, čovjek se susretne s najopasnijom preprekom na putu postizanja
Allahova zadovoljstva. Nefs nastoji da čovjeka odvoji od Uzvišenog Gospodara služeći se
brojnim spletkama i pakostima. Donosi mu sljedeće misli: „Nije to posao za tebe. Ko je u tome
uspio, pa da i ti uspiješ?“ Pored toga, donosi mu hiljade drugih misli.
Kada se vjernik spasi nefsa i njegovih spletki, Uzvišeni Gospodar mu se Svojom dobrotom i
milošću obrati: „Dođi robe Moj... Ti si iskreni i istinsko rob Moj. Ti Mi robuješ onako kako je i
nužno. Pripadaju ti Moja ljubav i naklonost.“ Na taj način, taj rob obasjan nurom muhabeta i
ma'rifeta, obuzet rabbani zikrom i tefekkurom. pronalazi uputu i Pravi put. Tako tog roba
naposlijetku dovede do nekog kjamil insana, te ga preda njemu na odgoj i iršad.

Neko može kazati sljedeće: „Šta mi to sve treba kad sam ja već musliman, i kad činim dobra
djela?! Kome sad treba još više opterećenja i briga? Šta će se dogoditi u tom slučaju s našim
životom na ovome svijetu? Pa i život ima svoje uslove!“

Ako tako neko kaže, ja bih odgovorio na to: „Da, ispravno veliš. No, zašto ti razmišljaš sad o
svom životu na ovome svijetu. Ovaj svijet ionako pripada Gospodaru. Što se ne pitaš šta je s
Gospodarom? Što prvo na Njega ne misliš? Zar mi to trebamo napustiti našeg Gospodara i
prepsutiti se dunjaluku? Zar je moguće da vjernik stavlja dunjaluk ispred Gospodara?“ Ti nemoj
gledati u svoj insanski izgled i formu, nego gledaj koja te od animalnih svojstava pritišću, i koja
animalna osobina kod tebe prevladava! Ti u suštini i nisi ništa drugo do li životinja, u slučaju da
kod tebe prevladavaju ta animalna svojstva.

Uzvišeni Gospodar je animalni svijet stvorio iz dva razloga. Prvi razlog je to da bi bile u službi
ljudima, a kao drugo je to da bismo mi od njih uzeli sebi pouku. Mi trebamo da obratimo pažnju
na njihov ahlak, te ako kod sebe pronađemo osobine njihova ahlaka, u tom slučaju ćemo uložiti
sve napore kako bismo se očistili od njih.

Da li smo se mi ikada upitali koje su to osobine životinja, i kakav je njihov ahlak? Naprimjer, da
li smo se ikada pitali koje su to osobine pasa, ovaca, vukova, medvjeda, lisica, bikova...? Da li se
možda kod nas nalaze neke od njihovih osobina? Da li smo ikada razmišljali o tome kakav ahlak
kod nas prevladava?

U hadisu stoji: „Kako budete živjeli tako ćete i umrijeti, a kako budete umrli tako ćete biti i
proživljeni.“ (Muslim, „Džennet“, 19; Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 3/366) Budući da je tako,
hoćemo li se mi pouzdati u to da smo ljudska bića i da posjedujemo iman, te ćemo prestati da se
konstantno usmjeravati Uzvišenim Gospodaru?

Treba razmisliti i pitati se da li životinje posjeduju iman? Da li životinje mogu voljeti Uzvišenog
Allaha, ili se Njega bojati? Nemojmo da se zavarmo našim izgledom i činjenicom da pripadamo
ljudskome rodu! Čak i kafiri s nama dijele tu karakteristiku. Ako biti insan znači imati samo
ljudsko tijelo, onda bi i kafiri bili insani. No, Uzvišeni Allah u Kur'anu Časnome kaže: „Oni su
kao stoka, čak i gori!“ (A'raf, 179)

Čovjek će biti blizak ili Uzvišenom Allahu ili prokletom šejtanu

Ukratko, vjernik ne može nikada biti siguran od spletki Uzvišenog Gospodara. Vjernik treba u
svom srcu čuvati i strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu i ljubav prema Njemu. Pored
Bel'ama b. Baure se nalazilo dvanaest hiljada pisara koji su bilježili svaku njegovu riječ koja bi
mu izašla iz usta. Toliko je bio učen, pobožan, a unatoč tome je naposlijetku postao nevjernik.
Uzvišeni Allah u Kur'anu Časnom ga je usporedio sa psom koji dahće: „Njegov slučaj je slučaj
kao psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće.“
(A'raf, 176)

Šejtan je ibadetio Uzvišenom Gospodaru stotinu hiljada godina. Posjedovao je veliko znanje. Bio
je bliži Njemu Uzvišenome od svih Njegovih meleka. I šta je bilo? Sve mu to nije ništa koristilo.
Ako neko kaže kako je iman dovoljan, te kako imanu ništa ne može naštetiti, zašto se onda njima
dvojici dogodilo to što se dogodilo? Nikada ne trebamo opustiti, te otvoriti put ponosu i
samoljublju. U svakom slučaju treba da se svojevoljno i draga srca povinujemo svim
Gospodarevim naredbama i da se klonimo svega onoga što je On učinio zabranjenim. Ne
smijemo stati sve dok ne postanemo istinski muslimani i sve dok ne počnemo ispovijedati
istinsku vjeru.

Čovjek je uvijek blizak jednoj od dvije stvari. Ili će biti blizak Uzvišenom Allahu, ili će pak biti
blizak prokletom šejtanu. Kome bude blizak, tome će se i pokoravati i izvršavati njegove
zapovijedi. Onaj ko bude blizak Uzvišenom Allahu, okitit će se Njegovim ahlakom. Na taj način
će govoriti samo ono što je dobro i lijepo. Bit će posjednik mudrosti. Otkrit će mu se božanske
tajne i biti darovana spoznaja (ma'rifet) i nadahnuća (ilham). Onaj ko bude pak šejtanu blizak, taj
će biti okićen šejtanskim ahlakom.

Treba znati da svaka boca poprima boju tečnosti koja se u njoj nalazi. To su impoznatne riječi!
Obrati pažnju na one koji tvrde kako su čista srca. Pogledaj njihov ahlak i vidjet ćeš stanje
njihova srca. U koga je srce čisto, on neprestano čini dobro. Kako da posjeduje čisto srce onaj ko
se ne ponaša lijepo i ne čini dobro?
Svakako da su takve riječi čista laž i neistina! Oni koji tako govore lažu sami sebe i zavaravaju
se. Oni su zatočenici svojih nefsova koji ih varaju i lažu. Neka nas Uzvišeni Gospodar sačuva
takvih zabluda!

Gospodaru naš, sačuvaj nas gafleta! Amin...

Osman Bedreddin Erzurumi, kaddesallahu sirreh

Rođen je 1856. godine u Erzurumu. Njegov otac mu je istovremeno bio i prvi učitelj. Selman
Sukuti – kaddesallahu sirreh – njegov otac – je bio sufija, poznat po svom znanju, mudrosti,
krepostima. Osman Bedreddin Erzurumi – kaddesallahu sirreh – je završio hifz u devetoj godini.
Iako nije bio navršio desetu godinu života, usvojio je mnogo znanja. Pored toga što je bio
učenjak, posjedovao je i vrhunsko tesavvufsko znanje i odgoj.

Odigrao je jako veliku i bitnu ulogu u Erzurumu u pružanju otpora neprijatelju, u toku Rusko-
osmanskog rata (1877-1878). Sam se borio u prvim redovima. Taj njegov podvig je privukao
pažnju komandanta Gazi Ahmeda Muhtar-paše. Zbog toga ga je imenovao tabor-imamom. Na taj
način je postao poznat pod nadimkom Imam-efendija.

Nakon rata, u jednom svom snoviđenju je vidio neke stvari. Potom je otišao u Palu, u Elazığ. Tu
se vezao za nakšibendijskog šejha Sejjida Mahmud Saminija, kaddesallahu sirreh. Kada je od
njega dobio idžazet, otišao je u Çemişgezer. Tu je činio iršad petnaest godina. Njegovi sohbeti su
ostvarili veliki i značajan utjecaj na stanovništvo tog podneblja. Kada je 1909. godine otišao u
penziju kao tabor-imam, vratio se svom muršidu. Neki period nakon toga se preselio u Harput.
Tamo je nastavio sa iršadom i sohbetima.

Godine 1924. Osman Bedreddin – kaddesallahu sirreh – je preselio na ahiret. Njegove sohbete je
zapisivao jedan oficir, koji je najvjerovatnije bio njegov murid. Sohbeti su objavljeno u pet
tomova, pod naslovom „Gülzar-ı Samimi.“