Istinu nikad nismo tražili.

Tražili smo koncept koji će odgovarati

našem konceptu o sebi kojeg imamo i kojeg gradimo kao stvarno sebe.
Koncept o sebi je slika ili predstava koju o sebi imamo, to je glumac sa
ulogom koju igramo. Istina o sebi ne može da zauzme mjesto sve dok
postoji glumac i uloga koju igra.
Svijet je projekcija glumca i njegove uloge. Koncept o svijetu
govori o ulozi koju kao glumac igram. Zašto?
Kada uloga koju igram ne bi odgovarala svijetu tada ta uloga ne
može biti odigrana. Morao bih promijeniti ulogu, prilagoditi je,
promijeniti neke postavke same uloge, same maske glumca i prilagoditi
je konceptu svijeta. Kao glumac i njegova uloga ne mogu prilagoditi ni
ulogu ni masku ni način glume jer to mijenja koncept o svijetu koji imam
ali i koncept o sebi s kojim sam vezan kroz ulogu, masku, način glume,
teatar sam po sebi, ali i publiku koja je došla da svjedoči, gleda moju
igru.
Istina, o kojoj maštam, uvijek odgovara konceptu svijeta i
konceptu mene kao glumca sa svim raspoloženjima, monolozima,
dijalozima, procjenama i odgovorima koji su striktno vezani za moju
ulogu ali i samu predstavu. Upravo, predstava je koncept o svijetu a
uloga i glumac su dio predstave sve dok jedan od njih ne odustane.
Sve dok glumac ne shvati da nešto nije u redu ili sa predstavom ili
sa njim Istina ne može da djeluje na njega. Glumac mora shvatiti da on
svojom glumom blokira bilo kakvu istinu koja bi bila drugačija od njega
kao glumca te uloge koju igra u predstavi koja je na repertoaru. Glumac,
igra i predstava su jedno. I to je istina. Nijedna druga istina ne može ući
sve dok neka druga istina zauzima mjesto.
Ako glumac postane otvoren za nešto drugo, neku drugačiju istinu
od istine za koju trenutno misli da je istina, sama gluma, maske, sama
predstava i igra biva narušena. Publika to ne prašta. Jer i publika su
glumci u svojoj predstavi i oni kao i glumac sa pozornice igraju svoju
igru. Glumca veže predstava, kazalište, koncept o predstavi, koncept o
sebi, sama igra ali i publika. Njegova istina je istina o tome i on, sve dok
to ne postane otvorena rana, ne može težiti da nađe drugačiju istinu sve
dok odgovara na igru u kojoj se nalazi, sve dok misli da je ta igra, u kojoj
igra i koju igra, istina.
Tek kada se zapita o istinitosti igre koju igra, predstave, uloge i
maski, ali i same publike, on biva otvoren za istinu drugačiju od istine za
koju misli da je istina. A to znači da je trenutačnu istinu stavio pod znak
pitanja.
 Dugo će vremena proći dok ne nauči da bude otvoren za Istinu.
Ali i osvjetljavanje trenutačnih istina vodi ka finalnom osvjetljavanju,
finalnoj istini. Istini nad Istinama. Ultimativnoj Istini.
Ako postavi znak pitanja na bilo koji dio predstave uključujući i
predstavu publike to će ga finalno dovesti do jednog jedinog uzroka igre.
Njega samog. Za to mu je potrebna hrabrost. A hrabrost nije odsustvo
straha, već hodanje usprkos strahu. Težnja da se spozna Istina usprkos
strahu koji se osjeća. Kada ga ta težnja dovede do pravog uzroka igre, a
taj uzrok je uvijek on sam, po prvi put on pogleda u glumca i prepozna da
je sav uzrok igre u njemu samom. On je taj koji igra, on je taj koji je
vjerovao i podržavao istinu za koju je mislio da je istina, on je igrao igru i
pristao na igru. Trenutak prepoznavanja glumca je trenutak uvida. Da li
će ponovo zaspati i igrati ulogu ili će se razbuditi ovisi o mnogo faktora.
O igri koju igra, ulozi, maskama, pozornici ali i publici. Sve dok misli da
je istina u tome i dok se boji vratit će se igri koju je igrao i istini te igre.
Ali kada shvati da je to sam koncept igre koju je prihvatio i time
može da ga ukine, odustane, odbaci tada se glumac budi. Vidi igru i više
nije od igre. Silazi sa pozornice uz naklon publici koja reagira u skladu sa
predstavom koju ona igra, istinom u koju ona vjeruje. To više nije
njegova briga, nije njegova istina. On shvaća da je on kao uzrok
uzrokovao i igru i uloge i maske a time i publiku koja ohrabruje da
nastavi sa svojom igrom. Ta istina ga razbuđuje. Odbacivanje te
istine govori o njegovoj spremnosti da se upozna sa Ultimativnom
Istinom.
Šta je Ultimativna Istina?
To zna samo onaj koji je odbacio sve druge istine kao laži, koji je
odbacio i glumca kao istinu u koju je vjerovao i za koju je ustanovio da je
laž. Jer sve istine ili laži počinje sa jednim jedini uzrokom. Vjerovanjem
da je glumac stvaran. Iz tog uzroka sve druge posljedice postaju igra koju
glumac, koji ne zna sebe, igra zajedno sa svijetom i publikom oko njega.
To je ultimativni konsenzus.