1.

PRIHVAĆANJE OSJEĆAJA

Svi mi želimo biti cjelina. Željeli bismo imati pristup koji bi nam
u tome mogao pomoći. Isuviše smo bliski s osjećajem rascijepljeno-
sti, radeći sami protiv sebe usprkos našim najboljim namjerama. Put
do unutarnjeg rasta, koji nas poziva da prihvatimo sami sebe kako
bismo postali cjelina - mogao bi se učiniti razumnim. No, kad točno
naučimo što je ono što bi trebalo prihvatiti, iskrsavaju zbunjenost i
sumnja.
Prihvaćanje radosti čini se prirodnim; no, može ostati nejasno
zbog čega valja prihvatiti i ljutnju, ili strah. Osjećaji koji su negativni
kao ovi upravo i predstavljaju ono, što bismo željeli izbjeći. Uobiča­
jeno je, da o negativnim osjećajima razmišljamo kao o nečemu što
priječi ili ometa naš osjećaj sreće.
Svi mi imamo i neki stav o tome, kakvi bismo željeli biti - bez
poneke mane, ograničenja ili emocionalnih »problema«. Borimo se
protiv takvog stanja, očekujući da ćemo biti sretniji čim se uspijemo
riješiti svojih negativnih aspekata, čim se uspijemo usavršiti. Borimo
se protiv samog osjećaja nesreće.
Usprkos tome, suvremena psihologija naučava, da postoji mjesto
za prihvaćanje negativnih osjećaja i stanja. U stvari, upravo njihovim
neprihvaćanjem ovjekovječujemo negativnosti, umjesto da ih se os­
lobađamo. Prihvaćanje je teško shvatljiv koncept, jer su nas naučili
da se opiremo i borimo protiv onoga što nam ne odgovara. Uistinu,
razumjeti prihvaćanje je osjetljivo pitanje, koje za sobom ostavlja i
ona ostala: kako? Kako prihvatiti svoju ljutnju? Sto to znači - prihva­
titi svoj strah? Kako mogu riješiti svoj problem, ako ga prihvatim?
Osjećaji su bolni i pretvaraju se u probleme samo stoga, što nisu
prihvaćeni, ili integrirani. Oblikujemo svoju patnju otporom i