Evidence based medicine (Medicina zasnovana na dokazima)

Evidence Based Medicine –EBM, Medicina zasnovana na dokazima ima porijeklo koje seže do
polovice 19. vj. pa i ranije. Ono znači savjesnu i razumnu upotrebu sadašnjih, najboljih naučnih
dokaza u donošenju odluka o liječenju svakoga pojedinog bolesnika.Primjena EBM-a znači
povezivanje:
• individualnih kliničkih zapažanja,
• individualnoga kliničkog iskustva
Sa najboljim naučnim dokazima dobivenim kliničkim istraživanjem.Pod individualnim kliničkim
zapažanjem podrazumijeva se sposobnost i umijeće koje liječnici stiću tokom godina svoje
kliničke prakse, a kliničko je iskustvo je obavezan i nezamjenjiv dio koji čini dobrog
liječnika.Najboljim naučnim dokazom smatra se randomizirano kontrolirano kliničko ispitivanje
provedeno na velikome broju ispitanika kojim se može dokazati djelotvornost mnogih lijekova,
kao i štetnost i nedjelotvornost drugih u poređenju s najboljom postoječom terapijom.Princip
EBM-a naglašava prije svega da su temelj svake medicinske odluke o optimalnom
dijagnostičkom ili terapijskome postupku naučni dokazi iz kliničkih ispitivanja. Kliničko
iskustvo i intuicija su važni i od velike pomoći, ali ne i glavni temelj u donošenju odluka.Novost
u primjeni EBM-a jest da je donošenje odluka o liječenju svakoga pojedinog bolesnika složen
proces.On omogučuje i liječnicima i bolesnicima odabir najboljega mogućeg rješenja za svakoga
pojedinog bolesnika.S obzirom na to da EBM uključuje rutinsku upotrebu najboljih naučnih
dokaza dobivenih kliničkim istrživanjima, ona je zapravo bila neizvediva prije nego što su se
pojavile elektroničke baze podataka u ranim 90-im godinama.Ideja EBM-a pojavila se na
McMaster University u Kanadi 1988. godine, a već tokom 1990-ih postala poznata u cijelome
svijetu. Ipak utemeljiteljem ideje EBM-a smatra se engleski epidemiolog Archie Cochrane koji
je živio još u 19.vj. i koji je već tada naglasio nemogučnost pračenja svih novih saznanja u
medicinskoj nauci.Tokom zadnjih godina naglo je rastao interes za primjenu EBM-a u cijelome
svijetu.Razlog tome
• primjena elektronskih zapisa,
• pojava Interneta,
• sve veći broj različitih kliničkih ispitivanja koja liječnici ne mogu pratiti,
i • porast troškova zdravstvene zaštite.
Danas, u gotovo svim zapadnim zemljama liječnici primjenjuju EBM u liječenju svakoga
pojedinog bolesnika.Za to imaju podršku svih relevantnih institucija tih zemalja, ministarstva
zdravstva i farmaceutske industrije. To uključuje:
• praktične smjernice za različite bolesti,
• baze podataka s najboljim naučnim dokazima iz pojedinog područja koje uređuju
posebni stručnjaci i koje se stalno nadopunjuju novim podacima,
• medicinske časopise i priručnu literaturu s najnovijim objektivnim podacima.
Zadnjih 10 godina EBM je postao posebno koristan odgovaranju na pitanja na koja ne postoje
intuitivni odgovori ili ona za koja naša klinička zapažanja mogu uzrokovati više štete nego
koristi. Mnogi postupci su se u jednome trenutku činili korisnim, a poslije su se pokazali
neučinkovitima ili čak štetnima. Primjer za to je primjena talidomida u trudnoći i posljedično
ra đanje djece s anomalijama.EBM omogučava da iz stotine raznih naučnih studija i podataka
odaberemo ono najbolje za bolesnika.Sastoji se od četiri stepena:
1. definisanje prikladnog pitanja, (npr. o načinu liječenja ciljne populacije),
2. pretraživanje objavljene (rijetko neobjavljene) literature,
3. ocjenjivanje dobivenih podataka (obično večinu naučnih podataka odmah odbacimo) i
4. analiziranje dobivenih podataka da bismo odgovorili na postavljeno pitanje.

Vrlo važna je hijerarhija u vrednovanju dokaza na temelju kojih se donosi odluka. To znači da je
prije donošenja odluka važno ocijeniti vrijednost dokaza.Prema toj koncepciji najvredniji dokaz
npr. djelotvornosti pojedinoga terapijskog sredstva proizlazi iz rezultata multicentričnog,
randomiziranog, usporednog kontroliranoga kliničkog ispitivanja. Dokazi najmanje vrijednosti
bazirani su na studijama fizioloških funkcija i opservaciji kliničara.Dobri liječnici primjenjuju
svoje kliničko zapažanje i iskustvo zajedno s najboljim znanstvenim dokazima iz medicinske
literature. Bez praćenja novih medicinskih dostignuća liječenje može postati zastarjelo, a katkad i
na štetu bolesnika. EBM umanjuje vrijednost intuicije, nesistematskoga kliničkog iskustva i
patofiziologije kao dovoljne podloge u donošenju kliničkih odluka, a naglašava vrijednost
dokaza dobivenih kliničkim istraživanjem.U današnje vrijeme bolesnici i drugi zdravstveni
korisnici sami pretražuju Internet i pronalaze informacije koje često ne odgovaraju znanstvenim
spoznajama, pa bi procjenu valjanosti dokaza i novih spoznaja trebalo prepustiti liječnicima
.EBM zahtijeva nova znanja od liječnika, u prvom redu pristup medicinskim bazama podataka,
sposobnost pretrživanja medicinske literature i bazične vještine u tumačenju epidemioloških i
statističkih rezultata. Time bi se trebali koristiti ne samo liječnici nego i medicinske sestre, sami
bolesnici i zdravstvene ustanove.U Engleskoj, u Oxfordu, lokalne zdravstvene institucije
redovno se koriste EBM-om u pregovorima s liječnicima, predstavnicima bolesnika,
farmaceutskom industrijom i vladom o primjeni novih, izrazito skupih metoda liječenja koje
katkad imaju i nesiguran ishod.U nas se u važnost EBM-a svakim danom sve više
uvjeravamo.Postoji interes za tu temu na Medicinskom studijima posebno na njegovim
poslijediplomskim studijima.Svaki bi se zdravstveni radnik trebao u liječenju svojih bolesnika
više koristiti znanstvenim dokazima, a ne samo, što je čest slučaj, svojim kliničkim iskustvom
odnosno intuicijom. To se posebno odnosi na entuzijatsko prihvatanje novih lijekova koji su
obično znatno skuplji od starijih, ali ne toliko i djelotovorniji.Cijela je medicina zasnovana na
empirijskom iskustvu, međutim, značaj EBM-a ogleda se u klasificiranju dokaza po njihovoj
snazi. Najviši nivo dokaza predstavljaju sistematski pregledi sa ili bez meta-analize i
randomizirane kontrolirane studije, te im se daje prednost u donošenju odluka.

Jesu li rezultati studije validni?

Šta je randomizacija?Da li je detaljno opisana metoda u studiji koja se provodi kojom je određen
slučajan (nasumičan) redoslijed pri uključivanju pacijenata u studiju
(randomizacija)?Randomizacijailinasumičnorazvrstavanje– jednostavno objašnjenje
“Randomizacija – nasumično razvrstavanje u skupine – provodi se radi umanjivanja pristranosti
(engl. bias) i osigurava da su bolesnici u svakoj terapijskoj skupini što sličniji prema svim
poznatim i nepoznatim faktorima. Tako se osigurava da su moguće razlike nađene među
skupinama u ishodima koji nas zanimaju posljedica razlika u terapijskom učinku, a ne posljedica
razlike među bolesnicima koji primaju to liječenje. Postupak randomizacije uklanja mogućnost
da kliničar namjerno ili nenamjerno dodijeli jedan oblik liječenja određenom tipu bolesnika, a
drugi tip liječenja drugom tipu bolesnika, ili da određena vrsta bolesnika odabere jedno liječenje,
a druga vrsta bolesnika odabere drugo.”Slijepo ispitivanje (engl. blinding): Da li je navedeno ko
nije upoznat sa činjenicom da li se pacijent liječi aktivnim ili placebo tretmanom? Dvostruko
zasljepljivanje (engl. double blind) - ni pacijent ni doktor ne znaju je li pacijent u
eksperimentalnoj ili kontrolnoj grupi.). Prikrivanje razvrstavanja (engl. allocation
concealment): da li je opisano kako je izvedeno prikrivanje? Prikrivanje - učinak randomizacije
počiva na efikasnom prikrivanju da li pacijent dobiva aktivni ili placebo tretman. Prikrivanje
omogućava da ni pacijent ni ljekar ne znaju da li će pacijent, nakon što bude donesena odluka o
njegovom uključivanju u studiju, dobiti aktivni ili placebo tretman. Bez prikrivanja, čak i vrlo
sofisticirano izvedene randomizacije nemaju efekta.Prikrivanje je vrlo čest uzrok frustracija
kako kliničara tako i pacijenata, ali bez njega nije moguć napredak medicine.

Analiza po planiranom protokolu (engl. intention-to treat – ITT)

Randomizirane kontrolirane studije pate od dvije komplikacije: nesuradljivost (engl.
noncompliance) i izgubljeni podaci o ishodima. Moguće rješenje ovom problema predstavlja
koncept analize po planiranom protokolu. Ovaj vid analizira svakog pojedinca koji je
randomiziran, te na taj način zaobilazi probleme koji nastaju zbog nesuradljivosti, izmjena
protokola, odustajanja od učestvovanja u studiji, kao i svih drugih problema koji se mogu
pojaviti nakon randomizacije („jednom randomiziran, uvijek analiziran“).

Sukob interesa (engl. conflict of interest).

Da li je naveden sukob interesa?Cilj navođenja sukoba interesa nije da se onemogući saradnja
ljekara i farmaceutske industrije, nego da se čitaocu omogući da sam procijeni da li je taj vid
saradnje mogao uticati na rezultate studije. Ako je studiju finansirala kuća koja prodaje navedeni
lijek, logično je da postoji bojazan da rezultati studije pokazuju otklon, što umanjuje vrijednost
dokaza.

Apsolutni rizik je rizik da će se bolest pojaviti u određenom vremenskom periodu. Svi imamo
teoretski apsolutni rizik da ćemo oboljeti od srčane bolesti, karcinoma, moždanog udara. Ista
vrijednost apsolutnog rizika se može izraziti na različite načine. Ako je apsolutni rizik da ćete u
životu oboljeti od neke bolesti 1 od 10, to se može definirati i kao 10% rizik ili 0.1 rizik –
zavisno da li se izražava u procentima ili kao decimalni broj.Relativnirizik se koristi da se
uporede rizici dvije različite grupe ljudi, npr. pušača i nepušača. Sve vrste pacijenata se mogu
upoređivati.Npr. pušači u odnosu na nepušače imaju povećan rizik od obolijevanja od srčanih
bolesti.
Primjeri:
Apsolutnirizik za obolijevanje od neke bolesti je 4 od 100 za nepušače. Recimo da je relativni
rizik povećan za 50% u pušača. Broj 50% se odnosi na apsolutni broj 4; 50% od 4 iznosi 2.
Apsolutni rizik da će pušač dobiti tu bolest je 6 od 100.Recimo da ljudi imaju 2 od 20 rizik da će
oboljeti od neke bolesti do navršene 60. godine života. Recimo da istraživanje pokazuje da novi
način liječenja smanjuje relativni rizik obolijevanja od neke bolesti za 50%. S obzirom da se
50% odnosi na smanjenje relativnog rizika i odnosi se na brojku 2. Pola, tj 50% od 2 je 1. Što u
konačnici znači da je rizik sa 2 od 20 smanjen na 1 od 20.

Intervali pouzdanosti (engl. confidence intervals).

Interval pouzdanost (confidence intervals) je noviji pojam iz kliničke medicine, koji združuje
prikaz srednje vrijednosti i statističku značajnost.Kao što mu ime kaže, on daje raspon (interval)
u kojemu se s 95% vjerojatnosti srednja vrijednost nađena na uzorku – nalazi u populaciji koju
uzorak predstavlja.
Primjer:
u skupini A srednja vrijednost je 17, a raspon pouzdanosti 15-20, a u skupini B 23 i 21 do 26.
Vidimo da u skupini A srednja vrijednost jest izračunana kao 17, ali da u populaciji može biti
bilo koja između 15 i 20; u skupini B ona je na uzorku izračunana kao 23, ali može biti 21 do 26.
Budući da se gornji ekstrem u skupini A, koji iznosi 20, ne preklapa s donjim ekstremom u
skupini B (koji iznosi 21), to znači da su dvije srednje vrijednosti populacija (17 i 23) značajno
različite na razini od 95% vjerojatnosti. No, da su se ta dva ekstrema preklapala (bila 20 i 19, ili
bila ista („dodirivala se“, npr. oba bila 20), razlika između 17 i 23 ne bi bila značajna.

Hoće li pomoći mom pacijentu?

Slična populacija?Nije svejedno da li je vaš pacijent trudnica ili 60-godišnji muškarac. Važni
ishodi svi obuhvaćeni?Nije svejedno da li lijek skraćuje trajanje bolesti za 10 sati, ili 10-
godišnju smrtnost. Obuhvaćene preference pacijenta i ono što je pacijentu važno? Je li
pacijentu važno npr. da živi 2 mjeseca duže po cijenu da proda stan u kojem živi njegova
porodica. Još jedno važno pitanje: je li važno živjeti duže, ali u patnji?

ZNAČAJ PRAKSE TEMELJENE NA DOKAZIMA U FIZIOTERAPIJI

Jedna od profesionalnih uloga fizioterapeuta jeste da u svom kliničkom prosuđivanju trebaju
znati pronaći najučinkovitije fizioterapijske postupke temeljene na znanstvenim dokazima.
Drugim riječima, trebaju djelovati i kao naučni radnici.Fizioterapija je danasneovisna
zdravstvena profesija.Fizioterapeute odlikuju tri profesionalne uloge:
- edukatora,
- kliničara i
- istraživača,
One zahtjevaju izgradnju određenih kompetencija.Fizioterapija je naučno utemeljena, predana/
obvezana da proširuje, primjenjuje, vrednuje/ evaluira i ocjenjuje dokaze koji podupiru kliničku
praksu.Provođenje kliničke procjene i interpretacije su njezina suština.Kao naučno utemeljena
praksa, fizioterapija koristi činjenice, teorije i hipoteze i testira ih na dostupnim podacima.
Fizioterapeuti intenzivno istražuju i neprekidno usavršavaju metode procjene i intervencije
gotovo svih bolesti i stanja, te fizioterapeuti praktičari moraju svakodnevno preispitivati dokaze
o djelotvornosti postupaka koje primjenjuju.Fizioterapeut mora neprekidno ne samo pratiti
objavljene naučne članke, nego i upoređivati rezultate provedenih kliničkih istraživanja kojima
se ispituje djelotvornost i sigurnost fizioterapijskih postupaka kako bi prakticirao metode koje se
danas označavaju terminom “evidence-based physical therapy(EBPT)”. Prvo istraživanje u
području fizikalne terapije objavljeno je u Sjedinjenim Američkim Državama 1921.u “The PT
Review” časopisu.Kvalitetan medicinski dokaz zauzima središnje mjesto u postupku kliničkog
odlučivanja fizioterapeuta.Praksa utemeljena na dokazima je najvažniji element savremene
fizioterapije, a najboljim dokazima smatraju se randomizirana kontrolirana istraživanja i sustavni
pregledi literature.

Važna su dva glavna nivoa kada je u pitanju istraživanje prakse utemeljene na dokazima u
fizioterapiji.
Prvi nivo: važnost obrazovanja studenata u području fizioterapije zasnovane na dokazima,
Drugi nivo: istraživanje znanja, stavova i prepreka u području primjene prakse utemeljene
na dokazima u fizioterapiji.
Edukacija o fizioterapiji znatno se promijenila proteklog stoljeća, a pogotovo posljednjih
desetljeća.U istraživanju na području Nizozemske, utvrđeno je kako fizioterapeuti, studenti i
supervizori pokazuju slabo interes prema sudjelovanju u istraživanju. Nastavnici pokazuju
najjaču namjeru sudjelovanja u istraživanju.Studenti su svoje EMB znanje rangirali od
nedovoljnog do prosječnog.Oni su se uglavnom koristili udžbenicima i mišljenjem starijih kolega
kako bi odgovorili na kliničke probleme, što ne bi trebalo biti uobičajeno ponašanje
općeprihvaćene filozofije EBM-a. Ovo otkriće pokazuje dosta loše rezultate, jer studenti se uče
preuzimati informacije iz kliničkih baza podataka, a ne iz udžbenika.

S druge strane u Švedskoj je provedeno istraživanje s 419 fizioterapeuta u primarnoj

zdravstvenoj zaštiti.Bila je prisutna značajna stopa odgovora.Većina ispitanika imala je pozitivan
stav prema EBP-u i smjernicama:
- 90% je EBP smatralo potrebnim, a
- 96% ih je smatralo važnim.
- Otprilike 2/3 fizioterapeuta izvijestilo je o povjerenju u pronalaženju i korištenju dokaza.
- 1/3 fizioterapeuta je izvijestila da je upoznata sa smjernicama.
- 13% je znalo gdje se mogu pronaći smjernice, a samo 9% izjavilo je da imaju lak pristup
smjernicama za korištenje prakse temeljene na dokazima.
- Manje od 1/2 izvijestilo je da se često koristi smjernicama.
Najvažnije prepreke korištenju smjernica bili su nedostatak vremena, slaba dostupnost i
ograničen pristup smjernicama.Mlada dob i kratko radno iskustvo bili su povezani s pozitivnim
stavovima prema EBP-u. Poslijediplomski studij povezan je s većom primjenom EBP.Ključni
nalazi ovog provedenog istraživanja bili su da su stavovi prema EBP-u i smjernicama vrlo
pozitivni, mada dalje ponašanje u vezi toga nije u potpunosti to odražavalo.Svijest i pristup
smjernicama i drugi resursi EBP-a bili su ograničeni .

Fizioterapija temeljena na dokazima kao jasan okvir djelovanja u fizioterapiji U početku

se obrazovanje fizioterapeuta uglavnom temeljilo na vještinama i bilo je klinički fokusirano.
Fizioterapija je postala prepoznata na sveučilišnom nivou tek od 1970–ih do 1980-ih godina u
zapadnoeuropskim zemljama. Velika Britanija je prednjačila u tome i prva u nastavu počela
prihvaćati klinički znanstveni okvir.Praksa utemeljena na dokazima (EBP) je proces u pet
koraka.Pri tome kliničari integriraju najbolje istraživanje dokaza sa kliničkom stručnošću i
preferencijama klijenta, nudeći odgovarajuću i učinkovitu uslugu. Sve više raste pritisak na
fizioterapiju da prihvati praksu utemeljenu na dokazima.Opći cilj medicine utemeljene na
dokazima (EBM) je primjena najučinkovitijih metoda za zdravstvo. Kako se fizioterapija
razvijala tokom godina to je dovelo do povećanja zahtjeva za korištenje dokaza kao osnovez a
donošenje kliničkih odluka, jer su intervencije zasnovane na temelju dokaza pokazivale veću
učinkovitost .Jako je važno da su metode liječenja koje koriste fizioterapeuti i drugi zdravstveni
djelatnici djelotvorne i zasnovane na dokazima. U području fizioterapije dokazi u vidu
znanstvenih članaka brzo se povećavaju kao rezultat opsežnih i mnogobrojnih
istraživanja.Međutim postoji značajan jaz u istraživačkoj praksi i implementaciji intervencija
utemeljenih na dokazima, a koje su često izazov.U svijetu sve veće odgovornosti zdravstvenih
djelatnika, praksa utemeljena na dokazima treba biti prihvaćena i biti jasan okvir unutar kojega
treba djelovati svaki fizioterapeut. S druge strane, postoji i moralna obveza odlučivanja u okviru
prakse utemeljene na dokazima.Kada su u pitanju načini edukacije fizioterapeuta u području
medicine zasnovane na dokazima postoji više načina i teško je procijeniti koji od njih je
učinkovitiji. Važno je naglasiti kako postoji nekoliko istraživanja koja su se bavila temom nivoa
znanja fizioterapeuta o sadržaju fizioterapije zasnovane na dokazima.
Neki autori smatraju kako bi se sadržaj prakse utemeljene na dokazima u fizioterapiji trebao
izučavati i na sveučilištima, ali i kroz cjeloživotno obrazovanje.Postoji mnogo istraživanja iz
svih područja biomedicinskih i zdravstvenih znanosti koja su javno dostupna, ali često nisu
kritički provjereni i ocijenjeni. Zbog toga je važno:
- razumijevanje načina pregleda literature,
- nastajanje podataka naučnih istraživanja,
- upravljanja formalnim kanalima naučne komunikacije
Na taj način bi zdravstveni djelatnici mogli primjenjivati znanje utemeljeno na dokazima u
svakodnevnom radu.
ZAKLJUČAK
Nedostatak vremena prepoznat je kao značajna prepreka implementaciji prakse temeljene na
dokazima u fizioterapiji. Mnogi fizioterapeuti imaju samo ograničen pristup dokazima visokog
nivoa (djelomično zbog ograničenog pristupa bazama podataka koji arhiviraju klinička
ispitivanja i preglede ili čak svijesti o tim bazama podataka). To je dovelo do uvjerenja da je
malo znanstvenih informacija o učincima intervencije u području fizioterapije.Ostale prepreke se
odnose na nemogućnost razumijevanja statistike, nedostatak podrške ustanova u kojima rade,
nedostatak resursa i nedostatak interesa. Kao zaključak možemo istaći i stanje u Bosni i
Hercegovini.Ako su temelj prakse zasnovane na dokazima u fizioterapiji obrazovani
fizioterapeuti, možemo reći kako trenutno imamo nekoliko Univerziteta na kojima su osnovani
studiji fizioterapije. Na dva Univerziteta se izvodi nastava i na trećem, doktorskom ciklusu
studiranja, što jamči najvišu razinu znanja i osigurava budućnost fizioterapije kao posebne grane
znanosti.

NAUČNA KOMUNIKACIJA U BIOMEDICINI I ZDRAVSTVU

Objavljena naučna informacija predstavlja završnu fazu naučnoga rada.S jedne strane naučnici
prikupljaju prethodna znanja kako bi radili daljnja istraživanja, a s druge strane je potrebno
osigurati dostupnost naučnih radova ostalim istraživačima.Naučna komunikacija predstavlja i
- način kroz koji se naučni i stručni radovi kreiraju,
- evaluiraju radi utvrđivanja kvalitete,
- diseminiraju i
- čuvaju za buduću upotrebu.
Formalna komunikacija u nauci se odvija:
- preko časopisa,
- putem knjiga,
- ocjenskih radova poput doktorskoga i magistarskoga rada,
- patenata.
Neformalna komunikacija u nauci nastaje najčešće tokom istraživanja i pisanja naučnih radova
(to su neobrađeni podaci kliničkih ispitivanja, prije statističke analize, bilješke u laboratoriju,
podaci zabilježeni instrumentima i sl.). Tako je uobičajena komunikacija između kolega unutar
neke obrazovne institucije, između kolega na sastancima, ali i komunikacija sa kolegama izvan
ustanove.Zahvaljujući sve većim mogućnostima digitalne tehnologije sve veća je mogućnost
razmjene istraživačkih podataka kliničkih istraživanja.Tako bi se ubrzalo stvaranje znanja,
povećala pouzdanost dokaza i tako doprinijela integritetu istraživanja.

ULOGA NAUČNIH PUBLIKACIJA-ČASOPISA

Naučna komunikacija se uglavnom odvija kroz naučne publikacije, kao što su npr. članci u
časopisima. Naučna informacija koja se objavljuje u naučnom članku treba biti nova na nivou
cijeloga čovječanstva, te članak za nju treba predstaviti jasne dokaze.Uloga časopisa postaje sve
važnija kako se nauka počela razvijati i granati u više područja koji su bili sve slabije
povezani.Prvi naučni časopisi su počeli izlaziti još 1665.godine. Zajedno sa razvojem nauke do
današnjega dana pokazalo se to vrlo uspješnim.Uloga časopisa je važna kako bi istraživači
podijelili svoje naučne ideje i saznanja svojim kolegama i pojedincima.Tako naučni časopisi,
podržani sistemima koji podupiru naučnu komunikaciju, utiču na više aspekata razvoja nauke i
naučnika. Časopisi su važni za zaštitu intelektualnog vlasništva.Oni omogućavaju dijeljenja ideja
i spoznaja.Preko časopisa se omogućava mjerenje kvalitete rada nekog istraživaća, a samim time
imaju i veliki uticaj na njihovo napredovanje u nauci i struci.Sistemi koji podupiru naučnu
komunikaciju su:
- Sistemi za pretraživanje naučnih informacija;
- Sistemi provjere radova;
- Sistemi za identifikaciju u naučnoj komunikaciji;
- Sistemi citiranja.
Sistemi za pretraživanje naučnih informacija podrazumijevaju sve akademske baze podataka
koje sadrže naučne informacije koje se mogu pojavljivati u nekoliko oblika.Postoji više baza
podataka koje se koriste prilikom pretraživanja u području biomedicine i zdravstva.One se
uglavnom dijele na citatne i bibliografske baze. Najpoznatije citatne baze su Web of Science i
Scopus dok je najpoznatija bibliografska baza u području biomedicinskih znanosti
Medline.Bibliografska baza podataka sadrži osnovne podatke o objavljenim naučnim
publikacijama i omogućava uvid u određenu naučnu oblast.Osnovni podaci o naučnoj građi
obuhvataju podatke kao što su: naslov publikacije, ime autora, godina, mjesto izdanja itd.Citatne
baze podataka su baze podataka koje pored bibliografskih podataka sadrže podatke: - o
korištenim citatima,
- citatima objavljenih naučnih publikacija,
- citatima istraživača i njihovim publikacijama u okviru određene naučne
oblasti. Ove baze podataka ne sadrže pune tekstove publikacija.

Baze punog teksta daju uvid u puni tekst jedne publikacije, a obično predstavljaju zbirke
elektronskih časopisa i knjiga većeg ili manjeg obima jednog ili više izdavača. Puni tekstovi
obično su popraćeni bibliografskim opisom svakog rada.
Web of Science
Web of Science (ranije poznat kao Web of Knowledge ) je bibliografska i citatna baza podataka
koju održava Clarivate Analytics i uključuje vodeće naučne časopise u svim naučnim oblastima
iz cijelog svijeta. Baza podataka sadrži podatke i tzv faktor uticaja , a rezultati evaluacije
časopisa se objavljuju jednom godišnje u Journal Citation Reports .
Scopus
Scopus je bibliografska i citatna baza podataka izdavačke kuće Elsevier koja indeksira veliki broj
publikacija iz svih oblasti nauke iz cijelog svijeta. Ova baza podataka sadrži alate za
pretraživanje i analizu publikacija.Scopus je najveća interdisciplinarna citatna baza
podataka.Unutar baze je indeksiran veliki broj časopisa iz manje razvijenih regija i država.U
posljednjem desetljeću veliki broj naših i regionalnih časopisa prihvaćeni su u navedenim
bazama podataka.
Google Scholar
Google Scholar predstavlja bazu podataka internet pretraživača Google . Ova baza podataka
omogućava pretraživanje naučne literature u elektronskom obliku koja se nalazi na internetu, ali
ne predstavlja klasičnu bibliografsku i citatnu bazu podataka.

Baza Web of Science (WoS) sadrži nekoliko citatnih indeksa poput:

- Science Citation Index Expanded (SCI-EXP),
- Social Science Citation Index (SSCI) i
- Art &HumanitiesCitation Index (A&HCI).
- U časopisu Zdravstveni glasnik. 2018;2:68-70. okviru navedene baze 2015. godine je
predstavljen novi citatni indeks znanstvenih časopisa pod nazivom Emerging Sources
Citation Index (ESCI).
- Časopisi koji se nalaze u ovom citatnom indeksu su vidljivi u bazi WoS, ali se za njih ne
izračunava faktor odjeka i predstavlja neku vrstu čekaonice za indeksiranje u SCI-EXP,
SSCI i A&HCI.

Recenzija
Sistemi provjere radova ili sistem recenzije je sistem u kojem sudjeluju autori, recenzenti i
urednici. Stručnjaci koji provjeravaju naučne radove, odnosno provode recenziju imaju obvezu
utvrditi nivo kvalitete prije objavljivanja u naučnom časopisu.Postoji više načina recenzijskog
postupka poput klasične recenzije, kaskadne recenzije te dvostupanjske recenzije.Urednici
časopisa imaju također važnu ulogu u sistemu provjere kvalitete radova kroz saradnju sa
recenzentima, autorima i izdavačima. Urednici recenzentima daju jasne smjernice i upute za rad
uspostavljajući jasne i obavezujuće standarde skladno profilu časpisu, području koje pokriva i
usvojenoj politici uredništva.

Sistemi za identifikaciju u naučnoj komunikaciji omogućavaju lakše pretraživanje i korištenje

naučne građe, te pomažu identificiranju naučnika koji tu građu proizvode. Za razne tipove građe
koriste se različiti identifikatori poput:
-ISBN (International Standard BookNumber =Međunarodni standardni knjižni broj),
- ISSN (International Standard SerialNumber),
- DOI (Digital ObjectIdentifier) - identifikator digitalnog objekta za članke u časopisima i druge
digitalne sadržaje.
- Za identifikaciju autora koriste se ORCID (Open Researcher&Contributor ID) i
ISNI (International Standard Name Identifier).
Sistemi citiranja podrazumijevaju pravila navođenja izvora tuđeg naučnog ili stručnog teksta i
vrlo je važan za naučnu komunikaciju kako bi obavijestili čitatelja o izvorima kojima se je služio
autor. Postoji više sistema i stilova citiranja.Najviše upotrebljavan stil citiranja u području
biomedicine i zdravstva je Vancouverski stil.Redni broj reference koji se upotrebljava u tekstu
određuje se prema redoslijedu pojavljivanja u autorovu tekstu.Harvardski stil: Navođenje izvora
unutar teksta rada (engl. in-text citation) - Upućivanje na rezultate istraživanja ili parafraziranje
drugih autora označava se u osnovnom tekstu rada. - Izvor se stavlja u zagrade i sadržava
prezime autora i godinu izdavanja.-U tekstu: Alarcon (1995) ili (Alarcon,1995),Citiranje na kraju
kod popisa literature: Npr. Alarcon GS (1995) Epidemiology of rheumatoid arthritis. Rheum Dis
Clin Am 21:589-604. Ako su 2ili 3 autora navode se oba ili 3 prezimena i godina izdavanja, a
ako je više od 3 onda se piše prezime prvog autora i doda et al ili i saradnici (Greene i Winckof,
1992).(Mottonen i sar., 1998) ili (Mottonen et al., 1998). Podaci o korištenim izvorima navode se
samo u popisu literature .Za upravljanje informacijskim izvorima danas koristimo programe za
upravljanje referencijama. Postoji nekoliko programa za upravljanje referencijama koje su ušle u
svakodnevnu upotrebu poput EndNote , Zotero, Mendeley, RefWorks i dr.Za funkcioniranje
cjelokupnog procesa naučne komunikacije potrebno je da studenti, istraživači i naučnici
posjeduju vještine i znanja kako upotrijebiti naučnu informaciju koja je osnovni instrument
istraživačkih procesa i naučne produkcije. Drugim riječima naučna komunikacija, osim ovisnosti
o navedenim sistemima, ovisi i o poznavanju osnovnih sadržaja informacijske
pismenosti.Pojmovi informacijske pismenosti i informatičke pismenosti su različiti.Informatička
pismenost podrazumijeva znanja o upotrebi računala i računalnih programa.Posjedovanje ove
vrste pismenosti ne podrazumijeva i znanja o prepoznavanju potrebe za informacijom,
strategijama pretraživanja, vrednovanja i korištenja informacija te znanja o procesu objavljivanja
znanstvenih radova.Takvim pristupom usporavamo razvoj i podizanje naučne produktivnosti
koja je temeljni pokazatelj kvalitete naučno istraživačkoga rada nekog Univerziteta.Uvođenjem
sadržaja informacijskog opismenjavanja u nastavu na visokoškolskim ustanovama kratkoročnom
edukacijom o planiranju istraživanja i pisanju znanstvenih radova u okviru cjeloživotnog učenja
naučnika iz područja biomedicine.

EFEKAT NISKOFREKVENTNOG PULSIRAJUĆEG ELEKTROMAGNETNOG POLJA

U TRETMANU PACIJENATA SA OSTEOARTRITISOM KOLJENA

Primjena elektromagnetne terapije (EMT) u savremenoj medicini predstavlja nezamjenjivu i

bezopasnu metodu u tretmanu mnogih poremećaja sa kojima se susrećemo u rehabilitaciji.
Primjenjuje se kod bolesti mišićno koštanog sistema, reumatskih bolesti, posttraumatskih i
postoperativnih stanja.Elektromagnetna terapija podrazumijeva primjenu razlicitih oblika
magnetnog polja, koja dejstvom na tkivo pacijenta izazivaju različite terapijske efekte
(Fernandez i sar., 2007).

Tipovi elektromagnetnog polja (EMP

Uzimajući u obzir biološka dejstva koja proizvode, magnetna polja se mogu podijeliti na osnovu
više kriterijuma. Na osnovu promjenljivosti indukcije, magnetna polja se mogu podijeliti na
stacionarna i promjenljiva.
1. Stacionarna polja se koriste za stimulaciju akupunkturnih ili biološki aktivnih tačaka
korištenjem malih stalnih magneta.Oni se pričvršćuju na odgovarajuća mjesta na koži pacijenta.
Indukcija kod magneta koji se primjenjuju u ove svrhe kreće se aproksimativno od 0,1 mT do 10
mT.
2. Promjenljiva magnetna polja generišu se u induktorima kroz koje protiče električna struja
promjenljive jačine. Primjena ovakvih magneta u terapijske svrhe znatno je veća i raznovrsnija u
poređenju sa stalnim magnetima. U zavisnosti od upotrijebljenih parametara, magnetna polja
pokazuju različite biološke efekte i koriste se u različite svrhe.

Prema indukciji elektromagnetna polja se dijele u sljedeće podgrupe: 1. Polja

indukcije piko Tesle (pT) i nano Tesle (nT) javljaju se u svakodnevnom životu kao
posljedica protoka električne energije kroz kućne instalacije i aparate.
2. Polja indukcije 100 nT do 1 mT. Stacionarna polja ovih indukcija javljaju se oko slabih
permanentnih magneta dok promjenljiva magnetna polja javljaju se u neposrednoj blizini
električnih instalacija.
3. Polja indukcije 1 mT do 100 mT .Koriste se u terapijske svrhe.
4. Polja indukcije preko 100 mT. Aparati koji proizvode magnetnu indukciju u ovom opsegu
nedavno su se pojavili na tržištu i funkcionišu kao pulsni magnetni stimulatori.

Prema frekvenciji elektromagnetnog polja dijele se na

1. Magnetna polja frekvencije do 1000 Hz. Koriste se u svrhe biostimulativnog dejstva i
neuromagnetne stimulacije. Zbog niske frekvencije i male indukcije ova polja u tetiranom tkivu
izazivaju indukciju vrlo slabih struja tako da nemaju izražene termičke efekte. 2. Magnetna
polja frekvencije 1 kHz do 30 kHz .Djeluju na stimulaciju produkcije nekih citokina, kao što su
interleukin 1 i 2, tumor nekroza faktor.
3. Magnetna polja frekvencije 30 kHz do 300 kHz . Ova polja potpuno gube sposobnost
izazivanja akcionog potencijala kod stimulisanih ćelija a nisu ni najpogodnija za izazivanje
termičkih fekata.
4. Magnetna polja frekvencije 300 kHz do 30 MHz odgovaraju frekvencijama srednjih i kratkih
elektromagnetnih talasa. Koriste se u dijatermalne svrhe.

Dejstvo i efekti elektromagnetnog polja

Primjena niskofrekventnog pulsirajućeg elektromagnetnog polja (PEMP) spada u novije vidove
fizikalnog liječenja.U terapijske svrhe najviše se koriste magnetna polja indukcije od 1 mT-100
mT i frekvencije od 1-100 Hz. Ova vrsta magnetnih polja se primjenjuju za izazivanje
stimulacionih efekata koji utiču na:
-povećanu oksigenaciju tkiva,
-povećanu produkciju adenozin trifosfata (ATP-a),
-normalizaciju membranskog i akcionog potencijala ćelija i
-ostale biološke efekte .

Prolazeći kroz tkiva PEMP izaziva vibracije ćelijske membrane i kretanje jona u ćeliji i
van nje. Na taj način dovodi do:
- normalizacije usljed bolesti izmjenjenog membranskog potencijala ćelije,
- do povećanja parcijalnog pritiska kiseonika,
- do povećanja ćelijskog metabolizma i poboljšanja razmjene energije na ćelijskom nivou.
- do zgušnjavanja proteinskih struktura i stimulisanja kretanja enzima, čime se poboljšava
imunološki odgovor organizma.

Dejstvo i efekti elektromagnetnog polja

U polju dejstva poboljšava se vaskularizacija i nervna provodljivost, što objašnjava:
- antiinflamatorno,
- antiedematozno i
- analgetsko dejstvo PEMP-a.
U zavisnosti od primjenjene frekvencije, magnetno polje može da proizvede različite biološke
efekte. Biološki efekti elektromagnetnog polja mogu se podijeliti na:
- biomodulirajuće,
- toplotne i
- neurostimulativne.

Biomodulirajući efekti
Biomodulirajući efekti nastaju kao direktna posljedica dejstva magnetnog polja na biomolekule.
Iako precizni biofizički mehanizmi djelovanja još uvijek nisu pronađeni, osnovne
biomodulirajuće efekte moguće je svrstati u sljedeće grupe:
- Facilitacija energetskih i metaboličkih mehanizama
- Povećanje parcijalnog pritiska kiseonika i
- Povećanje razmjene materija u tkivu

Facilitacija energetskih i metaboličkih mehanizama

• Poznato je da magnetno polje ubrzanim protokom materija i povećanom oksigenacijom utiče i
na ubrzanu proizvodnju energije koja se reflektuje u povećanoj sintezi ATP-a. • Povećana
sinteza ATP-a dalje vodi do povećanog unosa glukoze, koja u ćelije ulazi sekundarnim
aktivnim transportom na račun normalizovanog membranskog potencijala ćelije. • ATP je
glavni izvor energije za većinu ćelijskih funkcija, kao i za sintezu makromolekula, uključujući
DNA, RNA i proteine. ATP igra i ključnu ulogu u transportu makromolekula preko ćelijske
membrane.

Gotovo 6 decenija istraživanja impulsnog elektromagnetnog polja ukazuju na to da PEMP

odgovarajuće frekvencije, intenziteta i trajanja ima povoljne efeke u raznim ćelijskim procesima
i mehanizmima. Magnetno polje stimuliše proliferaciju ćelija i izgradnju ćelijskog
matriksa.Imunološko dejstvo magnetnog polja ogleda se u stimulaciji ili inhibiciji pojedinih
grana imunog sistema u zavisnosti od primjenjene vrste polja i aplikovane doze.Magnetno polje
ima stimulišući efekat na proliferaciju imunih ćelija kao i na njihovu migraciju do mjesta
inflamacije. Ono takođe stimuliše sekreciju medijatora inflamatorne reakcije koji utičuna dalji
tok imunog odgovora. Svi ispitivani medijatori uključujući i interleukine IL-1 i IL-2, tumor
nekrozis faktor TNF, prostaglandine i leukotrijene pokazali su promjene u koncentraciji pod
dejstvom PEMP.Povećanjem parcijalnog pritiska kiseonika dolazi do povećane oksigenacije
tkiva što dovodi do ubrzanja metaboličke aktivnosti i ubrzanja bioenergetskih procesa.
Toplotni efekat
Toplotni efekat magnetoterapija postiže jedino magnetnim poljima koja u tkivu indukuju struju
dovoljno veliku da izazove zagrijavanje tkiva.Za postizanje termičkih efekata koriste se
magnetna polja frekvencija preko 300 kHz.

Neuromagnetna stimulacija
Neuromagnetna stimulacija podrazumjeva upotrebu magnetnih polja u svrhu indukovanja struje
u tretiranom dijelu tijela koja dalje dovodi do ekscitacije nervnih vlakana i izazivanja akcionog
potencijala.

OSTEOARTRITIS KOLJENA

Osteoartritis je hronična, progresivna, degenerativna bolest zglobova i okolnog tkiva.Karakteriše

ga postepena pojava zglobne boli, ukočenost zgloba i ograničenost pokreta.Bolest najčešće
započinje na zglobnoj hrskavici, ali nije isključena ni mogućnost početka bolesti zbog promjena
u susjednoj kosti, sinoviji ili drugim okolozglobnim mekim tkivima.

Patogeneza osteoartritisa
Biohemijske promjene u zglobu su vrlo slične i uvijek zahvataju dvije najvažnije komponente,
proteoglikan i kolagen tip II. Kod zdrave i očuvane hrskavice hondrociti proizvode veliki i
proteoglikanima bogati matriks (osnovu). Takav matriks, zajedno sa vlaknastom mrežom,
predstavlja čvrsto i ujedno elastično tkivo, sposobno da odoli ponavljanim mehaničkim
opterećenjima i pritisku. Kod patoloških događaja, bez obzira na etiologiju, postoji progresivna
prorijeđenost hrskavičnog proteoglikana, koja prati stepen patološke promjene na zglobu.
Hondrociti svojim kompenzatornim djelovanjem mogu popraviti nastala oštećenja samo do
određenog nivoa razrijeđenosti proteoglikanske strukture. Ukoliko je nivo razrijeđenosti
proteoglikanske strukture iznad kompenzatornih mogućnosti hondrocita, dolazi do značajnog
gubitka postojećeg hrskavičnog matriksa. Strukturne promjene, koje nastaju na proteoglikanskim
makromolekulama, dovode do smanjenja sadržaja hijaluronske kiseline i do smanjenja veličine
samih proteoglikanskih monomera, uz redukciju njihove agreagacije u oštećenom dijelu zglobne
hrskavice. Promjene u proteoglikanskom sadržaju matriksa, zajedno sa oštećenom strukturom
kolagena tipa II, dovode do pogoršanja funkcionalnog statusa zglobne hrskavice. Početne
promjene strukture zglobne hrskavice kod ranog osteoartritisa, a to su bubrenje i hidracija, mogu
se pripisati razgradnji kolagenog okvira, koji dopušta daljnju hidraciju hrskavičnog
matriksa.Daljnjom razgradnjom kolagenskog okvira i prorijeđenjem proteina matriksa pojavljuju
se daljnje strukturalne promjene, što se onda očituje kao ljuštenje pokrova zglobne hrskavice,
fibrilacija zglobne hrskavice i konačno nastanak pukotina (fisura).Navedene promjene čine
oštećenu zglobnu hrskavicu manje otpornom na pritisak ili mehanički stres tako da na
zahvaćenom dijelu vrlo brzo dolazi do gubitka hrskavičnog pokrova. Osim mehaničkih faktora,
na razvoj bolesti značajan uticaj imaju i biohemijski (enzimski) faktori. Biohemijske promjene u
zglobu su vrlo slične i uvijek zahvataju dvije najvažnije komponente, proteoglikan i kolagen tip
II.Kod zdrave i očuvane hrskavice hondrociti proizvode veliki i proteoglikanima bogati matriks
(osnovu).Takav matriks, zajedno sa vlaknastom mrežom, predstavlja čvrsto i elastično tkivo,
sposobno da odoli ponavljanim mehaničkim opterećenjima i pritisku.Kod patoloških događaja,
bez obzira na etiologiju, postoji progresivna prorijeđenost hrskavičnog proteoglikana, koja prati
stepen patološke promjene na zglobu. Hondrociti svojim kompenzatornim djelovanjem mogu
popraviti nastala oštećenja samo do određenog nivoa razrijeđenosti proteoglikanske strukture.
Ukoliko je nivo razrijeđenosti proteoglikanske strukture iznad kompenzatornih mogućnosti
hondrocita, dolazi do značajnog gubitka postojećeg hrskavičnog matriksa. Aktivirani enzimski
faktori su odgovorni u kataboličkom procesu oštećenja hrskavičnog matriksa, a među njima
matriksmetaloproteinaze (MMPs) imaju jednu od vodećih uloga u oštećenju hrskavične osnove
zgloba. Tako enzim kolagenaza (MMP-1) se smatra odgovornom za razgradnju kolagenske
mreže u osteoartrotski izmijenjenoj hrskavici i nivo ovih kolagenaza je proporcionalan oštećenju
zglobne hrskavice.Smatra se da u patofiziologiji osteoartritisa važnu ulogu imaju i citokini, kao
što su interleukin-1 (IL1) i tumor necrosis faktor alfa (TNF α), koji djeluju kao aktivatori enzima
koji su uključeni u proteolitičku razgradnju hrskavice.Ova dva citokina mogu djelovati i na
inhibiciju sinteze proteina, sastavnih komponenti matriksa.U kasnijoj fazi artritisa nalazimo
fibrozne promjene sinovijalne membrane (Hayes, Conway, 1992).

Kliničke karakteristike/slike osteoartritisa koljena su:

- bol,
- otežana pokretljivost zgloba,
- jutarnja ukočenost, koja traje manje od 30 minuta,
- nestabilnost i
- poremećaji funkcije zahvaćenog zgloba.
Među objektivnim znacima mogu biti prisutni:
- povećanje obima zahvaćenog zgloba,
- krepitacije (škripanje) pri kretnjama u zglobu,
- ograničenje pokreta,
- bol pri pokretima i
- deformitet zahvaćenog zgloba.
U kasnijem stadiju se može naći atrofija natkoljene muskulature.Deformiteti mogu toliko da
napreduju da otežavaju život, ograničavaju kretanje, zahtjevaju upotrebu pomagala i čak mogu
dovesti do toga, da osoba postaje ovisna od tuđe pomoći.Osteoartritis koljena, praćen boli i
oštećenjima funkcije zgloba, jedan je od čestih razloga nesposobnosti za rad i bitno utiče na
kvalitet života.

Terapija osteoartritisa koljena

Pred ljekare fizijatre često se postavlja dilema o izboru prave strategije u menadžmentu
osteoartritisa koljena. Odabir terapijske opcije ovisi o kliničkim simptomima i nalazu, te
radiološkom stadiju bolesti.U SAD je Američki koledž za reumatolgiju objavio preporuke 2000
god., a u Evropi je Evropska liga za borbu protiv reumatizma ( prve preporuke napravila 1998
god.,) a zatim ih redovno osavremenjuje.Cilj liječenja je educirati pacijenta o samoj bolesti i
njenom tretmanu, smanjiti bol i ukočenost, očuvati funkciju zgloba i usporiti strukturnu
progresiju bolesti.Prema vodiču EULAR-a terapija osteoartritisa koljena se može podijeliti na
nehiruršku i hiruršku, a nehirurška se dijeli na nefarmakološku i farmakološku terapiju.

Nefarmakološki tretman osteoartritisa koljena

Pravilnije reći: konzervativni tretman
Brojni nefarmakološki postupci su dostupni i jeftini ali zahtijevaju praktično trajno aktivno
angažovanje pacijenta u formalnom i u kućnom procesu liječenja. Nefarmakološki tretman
podrazumjeva edukaciju, promjenu stila života, fizikalnu terapiju i rehabilitaciju.On je dio svih
smjernica za liječenje osteoartritisa koljena (Altman i sar., 2000; Jordan i sar., 2003).Fizikalna
terapija je najvažnija terapija za osteoartritis koljena.Ona može da smanji bol, smiri blažu
inflamaciju, ojača oslabljenu muskulaturu i poveća pokretljivost u koljenima.Može se obavljati
ambulantno i hospitalno, ali je obavljanje terapije u bolničkim uslovima mnogo skuplje, a efekti
liječenja su uglavnom veoma slični (Weigl i sar., 2004).

Magnetnaterapija je dio fizikalne terapije koja se dosta koristi i pokazala je pozitivne efekte,
mada je potrebno više kontrolisanih studija i naučnih dokaza o njenom učinku.Niskofrekvetno
magnetno polje utiče na ćelijsku membranu tako što povećava njenu propustljivost. Ubrzava se
ćelijski metabolizam i povećava iskoristivost kiseonika i hranljivih materija u tkivu.Kao
posledica dejstva magnetnog polja dolazi do vazodilatacije krvnih sudova i bolje prokrvljenosti
tkiva.Magnetna terapija se može aplikovati lokalno na ograničenom polju i time se izbjegavaju
bilo kakvi sporedni efekti na druge sisteme u tijelu.Time je broj kontraindikacija sveden na
minimum što je i jedna od najvećih prednosti magnetne terapije. Može se aplikovati i kroz
odjeću pa čak i gips, što je čini terapijom izbora kod stanja koja zahtjevaju dugotrajnu
imobilizaciju. Primjenjuje se preko solenoida kroz koji prolazi električna struja i oko koga se
stvara elektromagnetno polje.Solenoidi mogu biti različitog oblika i veličine.Najčešće su u
obliku ploča, obruča i dušeka.Raspon intenziteta je od 1 mT do 10 mT, trajanje od 10 minuta do
nekoliko sati i frekvenca od 2 do 50 Hz.

Rađeno je istraživanje da utvrdi efekat magnetoterapije na tegobe koje se javljaju kod OA

koljena. Poštovani su svi zahtjevi Evidence based medicine.
Ciljevi istraživanja
Utvrditi učinak niskofrekventnog pulsirajućeg elektromagnetnog polja na:
- smanjenje bola
- na poboljšanje funkcionalne sposobnosti u bolesnika sa osteoartritisom koljena. - Utvrditi
učinak niskofrekventnog pulsirajućeg elektromagnetnog polja u odnosu na indeks tjelesne
mase u bolesnika sa osteoartritisom koljena.
- Utvrditi učinak niskofrekventnog pulsirajućeg elektromagnetnog polja u odnosu na stepen
strukturnih promjena u koljenima u bolesnika sa osteoartritisom.
- Utvrditi održivost učinka niskofrekventnog pulsirajućeg elektromagnetnog polja u bolesnika sa
osteoartritisom koljena nakon dva mjeseca od završenog tretmana.
2. Ispitanici i metode
Istraživanje će biti prospektivno, dvostruko slijepo placebo kontrolirano i sprovest će se u
Polklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Doma zdravlja Tuzla. Sva ispitivanja će raditi
jedan ljekar specijalista fizijatar, a aplikaciju tretmana će raditi isti fizioterapeut.

Pacijenti
U studiju će konsekutivno biti uključeno 80 bolesnika oba spola, sa dijagnostikovanim
osteoartritisom koljena prema kriterijima Američkog reumatološkog društva i sa stepenom
strukturnih promjena II i III prema Kellgren- Lowrence skali, koji će biti primljeni na ambulantni
fizikalni tretman u Polikliniku za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Tuzli. Ispitanici će biti
metodom randomizacije podijeljeni u dvije grupe:
• eksperimentalna grupa od 40 ispitanika kojima će biti primjenjen tretman sa niskofrekventnim
pulsirajućim elektromagnetnim poljem, uz kinezioterapiju.
•kontrolna grupa od 40 ispitanika kojima će biti primjenjeno placebo niskofrekventno pulsirajuće
elektromagnetno polje, uz kinezioterapiju.

Iz istraživanja će biti isključeni bolesnici koji: koriste inzulinsku pumpu,imaju pacemaker ili
druge implantirane električne uređaje, žene u trudnoći, bolesnici kojima su intraartikularno
aplicirani korikosteroidi u zadnjih šest mjeseci, bolesnici koji su imali hiruršku intervenciju na
koljenima bolesnici sa I i IV stepenom strukturnih promjena prema Kellgren- Lowrence skali i
bolesnici koji imaju verifikovana oboljenja kuka, skočnog zgloba i lumbosakralne kičme. Svi
ispitanici će biti upoznati sa istraživanjem i dat će informirani pristanak ua učešće u
istraživanju.
METODE
- Podaci iz anamneze i kliničkog nalaza;
- Skala za mjerenje intenziteta boli;
- Instrumenti za ispitivanje funkcionalnog statusa;
- Instrument za ispitivanje strukturnih promjena na zglobovima.

Praćenje uzimanja medikamentozne terapije

U slučaju potrebe za medikamentoznom terapijom tokom istraživanja, pacijentima će se
savjetovati da uzimaju samo Paracetamol i to do 2000 mg dnevno, a za eventualnu drugu
(dodatnu) terapiju (nesteroidni antiinflamatorni lijekovi) će se konsultovati sa istraživačem.
Pacijenti će voditi dnevnu evidenciju o dozi uzetog lijeka.

Ispitivanje intenziteta bola

Za ocjenu intenziteta bola koristit će se vizuelna analogna skala (VAS).VAS je centimetarska
traka dužine 100 mm, označena od 0 mm, kao znak za stanje bez boli, do 100 mm, što
predstavlja ocjenu za maksimalno moguću bol (Price i sar., 1983; Harms-Ringdahl i sar., 1986;
Collins i sar., 1997).Intenzitet bola će biti mjeren prije i nakon fizikalne terapije, zatim nakon
dva mjeseca od završetka tretmana.
Instrumenti za ispitivanje funkcionalnog statusa
U ispitivanju će se koristiti tri instrumenta:
1. Lequesne indeks za osteoartritis koljena (Lequesne, 1997),
2. Womac indeks za osteoartritis donjih ekstremiteta (Bellamy i sar., 1988; Bellamy, 1995), 3.
Test ustajanja i hodanja (Timed up and go test) (Mathias i sar., 1986; Podsiadlo i Richardson,
1991),
Prije tretmana će biti određena funkcionalna sposobnost kao bazalne vrijednosti. Za utvrđivanje
učinka tretmana mjerit će se funkcionalna sposobnost po završetku tretmana i dva mjeseca nakon
tretmana.

Instrumenti za ispitivanje strukturnih promjena

Strukturne promjene na koljenom zglobu će se procjenjivati po Kellgren-Lowrence skali
(Kellgren i Lawrence, 1957).

PROCEDURA TRETMANA
Svim ispitanicima uključenim u studiju će biti pokazane vježbe u vidu statičkih i dinamičkih
vježbi za natkoljenu muskulaturu i poboljšanje obima pokreta u koljenima u trajanju od 30
minuta koje će raditi svaki dan kod kuće nakon magnetoterapije tokom četiri sedmice.
Ispitanicima eksperimentalne grupe će biti primjenjen tretman sa niskofrekventnim pulsirajućim
elektromagnetnim poljem indukcije 4 mT , frekvence 16 Hz upotrebom aparata MagnoMulti
v.2.0 u trajanju od 20 minuta pet puta sedmično (od ponedjeljka do petka) tokom četiri sedmice.
Ispitanicima kontrolne grupe će biti primjenjeno placebo niskofrekventno pulsirajuće
elektromagnetno polje.

Očekivani rezultati i značaj istraživanja

Očekuje se da će ovo istraživanje dokazati da tretman sa niskofrekventnim pulsirajućim
magnetnim poljem u bolesnika sa osteoartritisom koljena može dovesti do značajnog smanjenja
boli i poboljšanja funkcionalne sposobnosti. Dejstvo niskofrekventnog pulsirajućeg
elektromagnetnog polja tokom tretmana dovest će do značajnog povećanja obima pokreta u
koljenima, što će imati i direktan efekat na poboljšanje obavljanja aktivnosti dnevnog života. Ovi
efekti imaju indirektni učinak na poboljšanje opšteg zdravstvenog stanja što može voditi boljem
kvalitetu života u bolesnika sa osteoartritisom koljena.Ublažavanje simptoma bola u bolesnika sa
osteoartritisom koljena može imati učinak i na smanjenje uzimanja medikamenata, dovodeći do
izbjegavanja nus efekata istih i smanjenja finansijskih troškova.Očekuje se da će postignuti
efekti biti značajno duže održani u bolesnika koji su imali tretman sa niskofrekventnim
pulsirajućim elektromagnetnim poljem, što povećava ukupnu efikasnost ove vrste tretmana,
doprininoseći rasterećenju rada fizijatrijskih službi. Ne postoji još uvijek dovoljan broj
randomiziranih studija u kojima je ispitivan efekat primjene niskofrekventnog pulsirajućeg
elektromagnetnog polja u tretmanu osteoartritisa koljena, tako da će rezultati ovog istraživanja
doprinijeti ukupnom znanju o niskofrekventnom pulsirajućem elektromagnetnom polju kao
opcijskoj metodi liječenja.
Morbus Parkinsony

Parkinsonova bolest je progresivna neurodegenerativna bolest starije životne dobi, koju

karakteriše siromaštvo pokreta, tremor, usporenost pokreta (bradikinezija), ukočenost, te
promjena u držanju tijela. Parkinson-ova bolest je predstavnik ekstrapiramidnih bolesti.Opisao je
prvi Parkinson 1817 god.Bolest se javlja između 40 i 70 godina, najčešće u šezdesetim godinama
i češća je kod muškog spola. Osnovni simptomi Parkinsonove bolesti su: bradikinezija, tremor u
miru, ekstrapiramidni rigor ,oštećenje posturalnih refleksa.Uzrok bolesti nije poznat. Moguće je
da nasljedna komponenta ima uticaja na nastanak bolesti.
Patoanatomske promjene
Dolazi do propadanje bazalnih ganglija, do gubitka pigmentnih neurona u substanciji nigri i
degenerativnih promjena ekstrapiramidnog sistema.Substancija nigra manje luči dopamin,
hemijsku substancu koja je odgovorna za složene motoričke aktivnosti.

KLINIČKA SLIKA Kod večine bolesnika bolest počinje postepeno sa sitnim tremorom ruku,
izraženog umirovanju koji je spor i grub. Tremor se smanjuje za vrijeme pokreta, a nestaje u
snu. Pojačava se kod emocionalnog uzbuđenja ili kod umora.Najjače su zahvačene šake, a nakon
toga ruke i noge. Kasnije može biti zahvačena vilica, jezik, čelo i očni kapci.Glas ne bude
zahvačen, ali govor biva izmjenjen. Kasnije, kako bolest napreduje tremor se može smanjiti.
Tremor može biti jači na jednoj strani tijelo, ali često ga nema nikako.Pojačan tonus i ukočenost
u mišićima javlja se na početku bolesti.Kod pokretanja zgloba pri pregledu javlja se zbog
rigiditeta efekat zupčanika.Za bolest je karakteristična bradikinezija koja označava sporo
započinjanje pokreta, a što je posljedica sporosti u prenosu instrukcija od mozga do određenih
dijelova tijela. Pokret teško započinje (akinezija), a dolazi i do smanjenja obima pokreta
(hipokinezija).Hipokinezija uzrokuje mikrografiju (pisanje sitnim slovima) i karakteristično je
da su slova u početku normalna, a u daljem toku se usitnjavaju.Na licu ukočenost u mišićima
dovodi do ukočenog izraza lica koje izgleda kao maska sa otvorenim ustima i smanjenim
treptanjem. Govor postaje tiši i monoton.Zbog amimije lica bolesnik djeluje depresivan, mada to
ne mora tada biti.U kasnijem toku bolesti se javlja i depresija.Držanje postaje
pogrbljeno.Prisutan je problem u održavanju ravnoteže, nagli okret izaziva promjenu pozicije
tijela, što ne rijetko završava padom.Sklonost padu prema naprijed je propulzija, a prema natrag
retropulzija, i dešava se, jer dolazi do pomaka težišta tijela, a posljedica je gubitka posturalnih
refleksa.Kretanje je otežano i zbog otežanih pokreta u zglobovima, zbog pojave „smrznutih
pokreta“ kada se u tom trenutku ne može izvesti slijedeći korak, zbog nesvjesne težnje za bržim
hodom.

Sekundarni simptomi:
Nesanica, Opstipacija, Često treba vremena dok ne započne mokriti (simptomi disfunkcije
autonomnog nervnog sistema), Nekada ima problem sa artikulisanjem i sa disanjem, Mnogi
imaju teškoće kod gutanja, pa dolazi do aspiracije hrane, Seboroični dermatitis je čest, Kod
svake tegobe koju ima treba tražiti i drugi mogući uzrok, pa tek onda ga svrstati u posljedice
Parkinsonove bolesti.
DIJAGNOZA

Ona se postavlja klinički, nema ni jedne dijagnostičke pretrage koja upučuje na Parkinsonovu
bolest.Neuroradiološke pretrage se rade da se isključe druge bolesti.Na Parkinsonovu bolest
treba posumnjati u bolesnika s karakterističnim tremorom u mirovanju, smanjenom
pokretljivošću ili rigiditetom.Dijagnoza se potvrđuje prisustvom i drugih karakterističnih
znakova kao što su amimija, karakterističan hod, rijetko treptanje.Tremor bez drugih
karakterističnih znakova ukazuje na ranu fazu bolesti ili drugu dijagnozu. Kod starijih osoba sitni
koraci koji su prisutni kod Parkinsonove bolesti mogu se zamijeniti sa sličnim usljed reumatskih
bolesti, depresije, straha od pada.

TERAPIJA

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom

antiparkinsonika.Iako je bolest progresivna i trenutno neizlječiva, ipak reagira na terapiju
lijekovima i vijek života je gotovo normalan, pogotovo u liječenju sa modernim lijekovima.
Terapija je farmakološka, fizikalna i hirurška.Glavno uporište terapije lijekovima su
dopaminergijski lijekovi-levodopa, dopaminski prekursor i direktni i indirektni dopaminski
agonisti.Drugi lijekovi kao što su antiholinergici, amantidin i apomorfin su korisni u određenim
prilikama.Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati
samo jednim lijekom.Kasnije, kako bolest napreduje, potrebna je kombinacija više lijekova
različitog mehanizma djelovanja, tako da je potrebno pažljivo istitrirati i dozu i vrijeme uzimanja
lijeka.Potrebno je takođe utvrditi koji se lijekovi ne smiju kombinovati sa drugim lijekovima,
kao i sa nekom hranom.Liječenje Parkinsonove bolesti je potpuno kada se uz farmakološku
terapiju primjenjuje i fizikalna terapija, a pokazale su se vrlo korisnim i grupe za
samopomoć.Hirurško liječenje i ugradnja elektrostimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika
koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Fizikalna terapija Parkinsonove bolesti

Kod svake ugroženosti muskuloskeletnog sistema indicirana je fizikalna terapija.Cilj joj je da se
održava postura, da se poboljšava ili održava pokretljivost, da se prevenira pad, da se poboljšava
koordinacija pokreta, a sve u svrhu održavanja ili poboljšavanja kvaliteta života.Izbor
fizioterapijskuh procedura vrši prema nahođenju ili nekim prethodnim iskustvima fizijatra koji
propisuje fizikalnu terapiju, kao i fizioterapeuta koji provodi terapiju, jer nema dovoljno
kvalitetnih studija koje su dokazale da je jedna procedura bolja od druge.Fizikalna terapija ima
pozitivin učinak, koji nije spektakularan, ali je dobar i pruža znatnu pomoć oboljelom. Mora se
provoditi u instituciji 1-2 puta godišnje.

VJEŽBEPISANJA - Da bi se vježbalo pravilno pisanje, pacijent treba da piše na vertikalno

okačenoj tabli.Kredu drži sa dvije ruke.Kada to uvježba, sljedeći korak je pisanje kredom sa
jednom rukom, pisanje na horizontalnoj podlozi, prepisivanje teksta itd.
VJEŽBE MIMIKE
Mimiku treba vježbati po principu vježbi za facijalnu muskulaturu.Nastoji se prenaglasiti pokrete
mimične muskulature kao što su:
- smijeh,
- mrštenje,
- treptanje,
- dizanje i spuštanje obrva i
-zviždanje

HIDROTERAPIJA - Od nje postoji korist na više načina te se u tu svrhu koriste različiti uređaji
za hidroterapiju:
bazen, biserna kada, kada sa podvodnom masažom, razne vrste tuševa. Uvijek se koristi topla
voda.Ona opušta mišiće, tonizira muskulaturu i smanjuje njenu napetost, poboljšava cirkulaciju,
a radeći vježbe u vodi dovodi do jačanja muskulature.

MANUELNA MASAŽA - Ona koristi da poboljša cirkulaciju u muskulaturi, da se smanji tonus

mišića, da smanji bol i da djeluje relaksirajuće.

OKUPACIONATERAPIJAKoristi se za povečanje funkcionalnosti ruke, odnosno šake,

poboljšanje rukopisa i primjena pomagala za bolji rukopis.Potrebno je informisati bolesnika kako
da vozi auto i kada je vrijeme da prestane voziti automobil zbog uznapredovale bolesti.Mogu se
izabrati razne aktivnosti u okviru ove radne terapije koje će pomoći ukupnoj rehabilitaciji.Te
aktivnosti mogu kvalitetno pomoći jačanju snage, održavanju pokretljivosti, koordinaciji
pokreta.To su: obrada drveta, struganje, glačanje, rezbarenje, šivanje, pletenje, vezenje. Za
vrijeme rada tremor nestaje što jako povoljno djeluje na psihu pacijenta.

PSIHOTERAPIJA - Parkinsonova bolest spada među bolesti koje su najviše opterećene

predrasudama.Samo saznanje bolesnika da ima tu bolest stvara kod njega strah, želju da sakrije
bolest od okoline, neadekvatan stav familije i radnih kolega, To sve predstavlja dobru podlogu za
razvoj depresije. Bolesnike treba upoznati sa bolešću i hrabriti, uključivati ih u razne aktivnosti
društvenog života, i držati ih što duže u radnom odnosu.Ako ne mogu obavljati svoj posao,
potrebno je pronaći im drugi posao uz prekvalifikaciju.Prerano penzionisanje može dovesti do
otuđenosti, osječaja bespotrebnosti i depresije. Intelekt pacijenata je u potpunosti očuvan što je
važno za njegovu saradnju i razumjevanje.

ADAPTACIJA U KUĆI RADI PREVENCIJE RADA - Podovi: bitno je ukloniti prepreke i

prostirke.Ukoliko postoje prostirke bitno je da su mekane i čvrsto izravnate. Potrebno je
minimizirati nered i držati namještaj uvijek na istom mjestu.Kupatilo se mora prilagoditi i
stvoriti uslove da ne bi došlo do padova pri klizanju, izbjegavati prostirke na podu, u kadu
postaviti neklizajuće podloge.Rasvjeta treba biti prilagođena bolesti.Moraju se dobro osvijetliti
prostorije, stubišta i ulazi, instalirati noćno svjetlo u kupatilu i hodniku. Obezbjediti da su
prekidači nadohvat kreveta zbog čestog ustajanja tokom noći
PADOVI PACIJENATA - Padovi kod pacijenata sa Parkinson-ovom bolesti se često dešavaju.
Zbog toga je prevencija padova veoma značajna: Prvi korak u prevenciji padova je poboljšanje
balansa i smanjenje posljedica oštećenih posturalnih refleksa, što se postiže adekvatnom
fizikalnom terapijom.Drugi korak je adaptacija u kućnim uslovima.

Mnogo pacijenata sa Prkinsonovom bolesti završava zavisno od tuđe pomoći.Osnovni razlog je

težina same bolesti, ali i neadekvatna terapija.Lijekovi su skupi i mnogima nedostupni.Fizikalnu
terapiju koja bi produžila samostalnost mnogi nikada nisu koristili, jer se ne zadovolje sa malim
poboljšanjima, a velika im ne daje nikakva terapija.Oni zaslužuju da se svi pobrinu da ostanu što
duže neovisni od drugih.Treba uraditi kvalitetne studije o koristi fizikalne terapije i prezentirati
ih ne na fizijatrijskim skupovima nego na neurološkim i specijaliziranim o Parkinsonovoj bolesti.
Kvalitetno, kontinuirano uključivanje fizikalne terapije u tok liječenja bolesti će doprinijeti da će
biti manje nepokretnih i ovisnih o tuđoj bolesti bolesnika.

PAD U TREĆOJ ŽIVOTNOJ DOBI

Održavanje uspravnog položaja i akt hoda su jedni od najkomlikovanijih radnji koje su

neophodne čovjeku.Još u djetinjstvu ove motorne radnje se modifikuju tako da se u kasnijem
dobu čovjek prepoznaje po hodu.Gubitak ovih funkcija, pogotovo kod starijih, dovodi do
doživljaja najteže egzistencijalne ugroženosti.Za normalan hod važno je pravilno funkcionisanje
mnogih funkcija: periferni nervni sistem, vid, vestibularni sistem, piramidni i ekstrapiraidni
sistem, cerebelum, frontalni režanj velikog mozga, mišićno skeletni sistem.Način hoda zavisi od
mnogih faktora: spola, konstitucije, starosti, stanja mišića, debljini, obući.

Hod je složen i koordiniran ciklus pokreta

Definira ga 6 kriterija:
1.Uzdužna osovina donje trećine potkoljenice mora biti paralelna sa uzdužnom osovinom
kalkaneusa.
2. horizontalna ravan prednjeg dijela stopala mora biti pod pravim uglom u odnosu na uzdužnu
ososvinu kalkaneusa.
3. Minimum 10 stepeni dorzalne fleksije u skočnom zglobu.
4. U frontalnoj ravni noga mora biti pod pravim uglom u odnosu na podlogu. 5. U sagitalnoj
ravni noga mora biti pod pravim uglom u odnosu na podlogu. 6. Ne smije postojati rotacija
ekstremiteta (iznad nivoa skočnog zgloba) u horizontalnoj ravni.

Faze ciklusa hoda :

1. Faza oslonca
2. Faza zamaha
Njihov međusobni vremenski odnos je 60:40%.
FAZA OSLONCA - U toj fazi se vrši prenos težine.Počinje kontaktom pete, a završava
odizanjem prstiju.Postoje 2 kratka perioda kada su oba stopala na podlozi i označeni su kao
početni (inicijalni) i završni (terminalni) oslonac.Inicijalni: u momentu kad se odižu prsti jednog
stopala, peta drugog stopala dodiruje podlogu.Terminalni je obrnut, odižu se prsti drugog stopala
istovremeno kad se oslanja peta prvog stopala o podlogu.

FAZA ZAMAHA - Počinje odizanjem prstiju od podloge i završava kontaktom pete sa

podlogom. Prije nego što se prsti odvoje od podloge dolazi do kontrakcije m.quadricepsa koji ne
dozvoljava da sprijeći preveliko odizanje pete. Kasnije, malo prije nego što peta dodarne
podlogu hamstrinzi se aktiviraju s ciljem kontrole pozicije stopala prilikom kontakta sa
podlogom. U ovoj fazi stopalo se prvo pronira, pa supinira.

MOTORIČKI PROBLEMI U STAROSTI - Najvidljivije promjene koje donosi starost su na

lokomotornom sistemu koji trpi mnoge promjene u starosti. Dolazi do promjena strukture u
mišićima, smanjuje se broj i veličina mišićnih vlakana, smanjuje se mišićna masa, slabi snaga
mišića, što je jedna od najvidljivijih promjena u starosti. Promjene nastaju i na svim ostalim
dijelovima lokomotornog aparata: ligamentima, tetivama, kostima, potkožnom masnom tkivu,
nervima. Najvidljivije promjene koje donosi starost su na lokomotornom sistemu koji trpi mnoge
promjene u starosti. Dolazi do promjena: strukture u mišićima, smanjuje se broj i veličina
mišićnih vlakana, smanjuje se mišićna masa, slabi snaga mišića, što je jedna od najvidljivijih
promjena u starosti.Promjene nastaju i na svim ostalim dijelovima lokomotornog aparata:
ligamentima, tetivama, kostima, potkožnom masnom tkivu, nervima.Motorna reakcija starenjem
biva sve usporenija.Slabi proces održavanja ravnoteže tijela.Da bi djelovao posturalni refleks
koji je odgovoran za održavanje ravnoteže mora normalno funkcionisati muskulo-skeletni
sistem.Poremećaj nastaje ako su prisutni deformiteti na trupu i donjim ekstremitetima:
amputacija, kontraktura u talokruralnom zglobu ili koljenu, slabost muskulature itd. Prvo dolazi
do problema održavanja ravnoteže tijela, a zatim slijede padovi.

Prema podacima SZO iz 2007:svake godine pad doživi 28-35% osoba starijih od 65 godina, za
starije od 70 godina broj padova raste na 32-42%. Padovi se dešavaju zbog smanjenja fizičke
aktivnosti i kondicije, a nisu samo posljedica povećanja broja godina.Padovi u osoba starije dobi
se smatraju velikim problemom:zbog visoke smrtnosti tako i zbog velikog broj povreda i
invalidnosti. Rizik od pada imaju sve starije osobe. Pad spada među značajne uzroke smrti usljed
povreda kod osoba iznad 65 godina starosti.Posljedice padova su bol, strah i nesigurnost, kao i
ozbiljne fizičke povrede koje zahtjevaju hospitalizaciju ili čak dovode do smrti. Glavni uzroci
hospitalizacije nakon pada su prijelom kuka, povreda glave i gornjih ekstremiteta.Oko 5% padova
kod osoba u dobi 65 i više rezultira prijelomom.U osoba preko 75 godina je oko 10%
prijeloma.Istraživanja u Americi je utvrdila da je više od 50% smrti povezano s padom.Samo 4%
je smrtonosnih padova u cijeloj populaciji.Uzroci padova u starijoj dobi - Uzroci su vezani za
osobu ili za okolinu.Oko 30-50% padova su posljedica faktora vezanih za okolinu.Svakako su
padovi udrućeno dejstvo faktora vezanih za osobu i faktora vezanih za okolinu.
Riziko faktori za padove u starijoj dobi
Dijele se na: biološke, okolinske, socioekonomske faktore i faktore ponašanja.

BIOLOŠKI FAKTORI - Oslabljena pokretljivost i koordinacija pokreta , Poremećaj balansa ,

Oslabljene senzorne funkcije (slabije vidi, slabije čuje) što stvara osječaj nesigunosti pri hodu,
Loše opšte zdravstveno stanje, Neka psihička stanja

Loše opšte zdravstveno stanje:

srčane tegobe,
neregulisan nivo šećera u krvi,
anemija,
poremečaj krvnog pritiska,
povišen nivo masnoća u krvi,
reumatske tegobe,
neurološki poremećaji

Faktori okoline koji mogu dovesti do pada:

Prepreke na putu
Klizav pod
Zavrnuti tepih
Gajtani po podu
Neki predmeti koji se nađu na podu, a do tada nisu bili tu
Slabo osvjetljenje
Neobijezbeđeno stepenište neprilagođeno starijim ljudima itd.

Procjena rizika od pada - Da bi procjenili rizik od pada potrebno je uraditi neka

testiranja.Imamo brze testove koji svako može sam izvesti kod kuće.

I test: Brzoustajanje - Ispitanik sjedne u stolicu i označi se ispred njega udaljenost od 3,5 m.
Potrebno je da osoba koja prati izvođenje radnje ima štopericu. Ispitanik što brže može ustane iz
stolice, pređe ta 3,5 m i vrati se do stolice i sjedne. Može da koristi pomagalo ako se osjeća
sigurnije.Štopericom se izmjeri vrijeme za koje se izvede ta radnja.
Procjena trajanja radnje - manjeod 10 sec - mali rizik od pada; od 10-30 sec - umjereni rizik od
pada; preko 30 sec - veliki rizik od pada

II test:Stajanje na jednoj nozi - Ispitanik ustane i uhvati se za neki čvrsti oslonac (naslon
stolice, rub stola i sl.).Podigne jednu nogu i pusti ruku kojom se držao za oslonac.Štopericom se
mjeri koliko maksimalno ispitanik može da stoji bez problema.
Ako može stajati - više od 15 sec - nizak rizik; od 15 do 5 sec - umjereni rizik; manje od 5 sec -
veliki rizik od pada
Ovi se testovi mogu izvesti kod kuće.Ako se utvrdi rizik od pada mora odmah da počne sa
vježbama za prevenciju pada. Te vježbe bi u stvari trebale provoditi sve starije osobe bez obzira
na utvrđeni rizik od pada.Bitno je procjeniti sposobnost ravnoteže neke osobe koja je u direktnoj
vezi sa rizikom od pada. Jedan od korisnih testova za procjenu balansa je Bergova skala balansa
(BBS).

PREVENCIJA PADOVA - Obzirom na probleme do kojih dolazi padom starijih osoba,

neophodno je organizovano razviti program prevencije padova. To je prepoznala i SZO i
zaključile da se organizuju centri koji bi se bavili prevencijom padova, kao i ublažavanja
posljedica padova.Razvijene su smjernice za programe prevencije padova.Zasnovane su na
dokazima i cilj im je promjena u ponašanju pojedinca, kao i u izmjenama u okolini u kojoj starija
osoba živi.Za provođenje svih programa prevencije treba uložiti novčana sredstva-To bogatije
zemlje i čine, a siromašnije ne, jer pogrešno se cijeni da je to „bacanje para“.Izračunato je da to u
konačnici donosi korist, jer je uvijek isplativija prevencija od terapije i od saniranja svih oblika
štete koja nastane padom starije osobe.

PREVENCIJA PADOVA - Vježbe koje treba raditi starija osoba za jačanje muskulature i
koordinaciju pokreta,Okolinu treba prilagodi potrebama stare osobe.Ukloniti sve predmete i sve
barijere koje se mogu naći na putu kojim hoda i koje mogu dovesti do pada.Prevenciju treba
usmjeriti na vježbe koje treba raditi starija osoba za jačanje muskulature i koordinaciju pokreta.
Treba se pobrinuti i da se okolina prilagodi potrebama stare osobe.da se uklone svi predmeti i sve
barijere koje se mogu naći na putu kojim hoda i koje mogu dovesti do pada.Da se prilagodi
odjeća i obuća sigurnosti pri hodu, da se obuća ne kliže, da dobro obuhvati stopalo, da nema
pertli, da odjeća nije preduga ili tijesna. Prostor kojim hoda mora biti osvijetljen, bez pragova,
neklizajući pod, da tepisi ne zapinju, da postoje rukohvati u kupatilu i na stepeništu, da je krevet,
fotelja i WC šolja odgovarajuće visine itd.Potrebno je uložiti truda da starija osoba shvati
neophodnost provođenja nekih radnji.Prvo ona treba da vodi računa o svom zdravlju i da
vježba.U našem podneblju najveći motiv za brigu o sebi predstavlja želja roditelja da ne budu na
teret svojoj djeci i familiji i to treba iskoristiti.

DELFI METODA

Delfi metoda svrstava se u metode prognoziranja razvoja temeljene namišljenjima stručnjaka

određenog područja. Prvobitno je bila korištena u vojne, potom u ekonomske, političke,
tehnološke, a kasnije i u medicinske svrhe.Kada je delfi metoda prvi put predstavljena 1969.,
prikazala je svojevrsno razilaženje u poimanju i primjeni same delfi metode obzirom na način na
koji je bila primjenjivana do tada, i onoga od navedene godine nadalje.U svome je prvobitnom
obliku delfi metoda prikazivana i primjenjivana u tehnološke svrhe I tražila konsenzus unutar
homogene skupine stručnjaka. No, govoreći o njenim osnovama, delfi metoda primjenjuje se
kako bi se na osnovi mišljenja ispitanika, koja mogu biti u velikoj mjeri oprečna oblikovala
moguća rješenja određenog problema. Delfi metoda je sredstvo kojim se promatraju
određeniproblemi, a ne služi samo za donošenje zaključaka.Dobivanje konsenzusa nije prvobitni
cilj, čak će u nekim slučajevima rezultati onemogućiti uspostavljanje konsenzusa. U delfi metodi
bitno je promatrati tok komunikacijskog procesa između istraživača i ispitanika, kao i mišljenja,
opredjeljenja, opise i opaske koje će davati ispitanici.Metodologija istraživanja primjenom delfi
metode Nekoliko je oblika delf metode od kojih su dva najznačajnija klasični oblik i brzi oblik.

Klasičnioblik :Sastavlja se upitnik i dostavlija poštom odgovarajućoj grupi ispitanika Dobiveni

odgovori se analiziraju i obzirom na njih sastavlja se novi upitnik koji se prosljeđuje istim
ispitanicimaPostupak se ponavlja dok se ne postigne konsenzus. Ovaj oblik prikupljanja
podataka zahtijeva nekoliko nedelja, čak i mjeseci,u prosjeku 45 dana

Klasični oblik se primjenjuje

1.kada nam treba veći uzorak ispitanika nego je moguće ispitati neposrednim
kontaktom, 2. kada među stručnjacima postoje nesuglasice koje onemogućuju
neposrednu saradnju, 3. kada je potrebno osigurati anonimnost ili
4. vrlo heterogen uzorak

Često zbog načina dopisne komunikacije, a time I manjka motivacije za sudjelovanjem u

istraživanju, u svakom krugu istraživanja od sudjelovanja u istraživanju odustane 10% ispitanika,
što je prosječno 30% do čak 50% do završetka istraživanja Iz istog je razloga potrebno
uspostaviti dogovor s ispitanicima prije početka istraživanja.

Brzi oblik razlikuje se od klasičnog po tome što ga provodimo u neposrednom kontaktu s

ispitanicima, najčešće prilikom nekog stručnog skupa pri čemu se treba osigurati prostor i
sredstva za provedbu istraživanja Time se prikupljanje podataka može skratiti na više dana ili
čak nekoliko sati, što iziskuje prilagodbu sadržaja upitnika i metodu brzog prikupijanja i analize
odgovora ispitanika, Zbog kraceg vremena potrebnog Za ispitivanje sudionici su vise motivirani.
Problem je što često uzorak ispitanika može biti nedovoljnoadekvatan.Također, moguće je u
istraživanju kombinirati ova dva oblika delfi metode.Istraživač ili tim stručnjaka prije samog
ispitivanja treba odrediti predmet istraživanja koji se odnosi na brojna, s područjem istraživanja
povezana pitanja. Potrebno ih je raščlaniti, kategorizirati, zatim smisleno organizirati prije
sastavljanja upitnika kako bi se obuhvatilo što više traženih mogućnosti.Ako postoji mogućnost
da odgovora može biti puno ili mogu biti izrazito komplicirani, o njima se postavlja otvoreno
pitanje u prvom krugu.Od izuzetnog je značaja pravilan izbor ispitanika kako bi se uzorak
sastojao od najboljih stručnjaka određenog područja interesa.lako stručnjake možemo izabrati na
razini države ili čak na međunarodnoj razini, ako se problem istraživanja odnosi na tačno
određenu sferu uže okoline interesa, tada ispitanike biramo iz tog specifičnog područja
Optimalan broj je 30 ispitanika Tek ako se predviđa veliko osipanje tada govorimo o 50 ili 100
ispitanika, no ponekad je dovoljno čak i 10. U pravilu je uzorak ispitanika isti u svakome krugu,
no po potrebi se može mijenjati i uključiti druge ispitanike.

U prvom krugu često pitamo i za dodatne mogućnosti;Broj pitanja treba ograničiti na 25 jer se
dugim upitnicima ispitanici zamaraju pa ih ispunjavajunerado i površno.Pitanja trebaju biti
oblikovana tako da ih svi ispitanici razumiju na jednak način.Po potrebi mogu se dopisati
objašnjenja I upute.Ako je upitnik anoniman, od ispitanika možemo tražiti samo one osobne
podatke koj su potrebni za interpretaciju odgovora. Broj krugova određuje istraživač ili
istraživački tim. Najčešće se provode 3 kruga, rjeđe 2 ili 4, dok više od 6 krugova nije
preporučljivo Kako ne postoje čvrsta pravila o oblikovanju upitnika, istraživač ili istraživački tim
pitanja tokom krugova slobodno mijenja ovisno o cilju i predmetu istraživanja

Krugovi istraživanja u provođenju delfi metode

1. krug: Istraživač sastavlja i distribuira nestrukturirani upitnik s otvorenim tipom pitanja kako bi
dobio uvid u specifičnosti problema istraživanja. Dobiva se širok spektar odgovora obzirom na
mišljenja stručnjaka određenog područja.

2. krug: Sastavlja se i distribuira upitnik zatvorenim tipom pitanja u kojima se traži mišljenje o
alternativama. U upitniku su precizirana i specificirana pitanja koja su upotrijebljena u 1.krugu.
Zadataka ne smije biti previše, bolja je opcija upotrijebiti ih u sljedećem krugu istraživanja;

3 krug.Na isti način kao u prethodnom krugu ispituje se jedan ili više specifičnih problema, ili
čak isti problem koji se ispitivao prethodnim krugom U upitnik se unose nove statističke
vrijednosti I šalju ispitanicima za novu prognozu Nove statističke vrijednosti predstavljaju
konačan rezultat istraživanja i on se interpretira

Defîi metoda ne zahtijeva da se sudionici sastaju kao skupina. Procesprikupljanja podataka

najčešće je u tri faze:

Faza 1. Istraživač traži da sudionici pisanim putem odgovore na skupinu pitanja ili tvrdnji, što
mogu napraviti individualno ili u skupini;

Faza 2. Istraživač date odgovore povezuje u klastere tema i odgovora Također može dati
numeričke podatke o učestalosti odgovora Analiza podataka šalje se ponovno ispitanicima na
raspravu I identificiranje prioriteta, pri čemu se sudionicima daje grupni odgovor koji odražava
sličnosti ili razlike među izjavama Od sudionika se zahtjeva reakcija na grupni odgovor s kojim
se pojedini ispitanik može i ne mora složiti, u većoj ili manjoj mjeri.

Faza 3.Navedeni proces ponavlja se onoliko puta koliko je potrebno i o tome odlučuje
istraživač.Kraj prikupljanja podataka završava skupom svih sudionika.

Delfi upitnik

U oblikovanju istraživačkog upitnika pitanja moraju biti jasna i jednosmjerna.Za određeno

pitanje stručnjaci odgovaraju opisnim odgovorima u obliku eseja, prema ključnim pojmovima
vezanim uz pitanje koja im također predoči istraživač ili istraživački tim. Odgovori ćese
usporediti i koristiti za oblikovanje prvog upitnika koji će sadržati pitanja zatvorenog tipa. Može
se provesti i predispitivanje u kojem manja skupina stručnjaka odgovara na upitnik s ciljem
pronalaska eventualnih pogrešaka ili krivih mogućnosti interpretacije pitanja.Vrijeme trajanja
prvog kruga delfi istraživanja predvida se u nedeljama. U ovom křugu ispitanici za svakú izjavu
daju mišljenje o njenoj učinkovitosti i praktičnosti, kao i razloge svojih odgovora i moguće nove
zamisli koje su vezane uz pitanja.Upoređuju se odgovori kao i krajnosti prikazane mišljenjima
stručnjaka.U novom krugu ispitivanja prikazuju se podaci dobiveni prethodnim krugom, a na
ponovnu procjenu pozivaju ispitanici koji su u tom krugu sudjelovali. Ponekad se u delfi metodi
mogu koristiti pitanja s odgovorima zatvorenog tipa, koja se potom mogu i statistički obraditi
Kada se govori o dělfi'metodi, naglasak je češće na rezultatima

Kada se govori o delfi metodi, naglasak je češće na rezultatima, a manje na metodologiji i

procjeni faktora kojima je oblikovan cjelokupan istraživački proces. Jedan od tih faktora je
oblikovanje samog delfi delfi upitnika metode. kao bitnog djela unutarnje structure Upravo
oblikovanje upitnika ima bitnu ulogu u mjerenju subjektivne procjene ispitanika odnosno kako
će to mjerenje utjecati na krajnji rezultat istraživanja.

Izbor ispitanika

Osnova uspješnosti delfi metode je izbor ispitanika Kako rezuitati dobiveni delfi metodom ovise
o znanju i međusobnoj saradnji ispitanika, važno je ukjučiti one osobe koje bi mogle doprinijeti
korisnim zamislima.Delfi ne zahtijeva reprezentativan uzorak ispitanika uvjet su kompetencije
ispitanika obzirom na područje interesa istraživanja.Ponekad ovi načini izbora ispitanika iz
određenih manjkavosti nisu posve uspješni Kako bi se osiguralo posjedovanje traženih
kompetencija kod ispitanika, prije samog istraživanja poželjno je sastaviti listu traženih
kompetencija kojom će se kompetencije ispitanika provjeriti prije provođenja samog
istraživanja.

Stručnjake određenih kompetencija pronalazimo pretraživanjem literature koju su objavili, a koja

je povezana s područjem istraživačkog interesa Biraju se i putem preporuke određenih institucija
I organizacija čiji su članovi, odnosno povezanošću sa zajednicom stručnjaka okupljenih oko
određenog interesnog područja

Terapija osteoporoze temeljena na dokazima

To je sistemska bolest skeletal koju karakteriše:

Mala koštana masa

Poremećaj mikroarhitekture koštanog tkiva

Posljedica je povećanje krhkosti kostiju i sklonosti prijelomima. Osteoporoza je najčešća

metabolička bolest kostiju. Često se dijagnostikuje tek kada se pojavi prijelom. Bolest nema
značajnih simptoma sve do pojave prijeloma, zato je najvažnije znati riziko faktore za nastanak
osteoporoze da bi se ona tražila.
Faktori rizika su:
 • Ženski spol
• Žene nakon menopauze
• Rana menopauza (prije 45g)
• Amenoreja
• Krhka gradja ( BMI˂19)
• Porodična anamneza za osteoporozu
• Starije osobe preko 65 godina
• Bijela rasa
• Česte dijete, anoreksija
• Nedovoljan unos Ca i D vitamina
• Prekomjeran unos alkohola i kofeina
• Pušenje
• Dugo mirovanje (koma, paraplegija i kvadriplegija, psihički poremećaji, politrauma)

Bolesti udružene sa osteoporozom:

• Reumatske (RA,AS)
• Endokrini poremećaji (inzulin ovisni dijabetes, hipertireoza, hiperparatireoza,
hipogonadizam, Kušingov sindrom)
• Gastrointestinalne (Kronova bolest, celijakija, mala apsorbcija, gastrektomija)
• Hepatične (ciroza, bilijarna ili idiopatska)
• Bubrežna (hronične bubrežna insuficijencija)
• Maligne (leukemija, multioli mijelom)
• Neurološke (multipla skleroza)
• koštane

Osteoporoza – faktori rizika : •Prekomjeran unos alkohola i kofeina , •Pušenje , •Dugo

mirovanje (koma, paraplegija i kvadriplegija, psihički poremećaji, politrauma)

Faktori rizika:

Uzimanje nekih lijekova: kortikosteroidi (bolesnici na dužoj terapiji pronizonom), antiepileptici,

citostatici, dugotrajna primjena antikoagulansa, tamoksifen, itd.

Dijagoza osteoporoze:

• Dezitrometrija- zlatni standard

• Ultrazvučni pregled petne kosti- služi samo za skrining
• Rtg kosti
• Laboratorijski nalazi: SE, KKS, kreatinin, alkalna fosfataza, Ca u serumu i urinu.
Na konferenciji u Berlinu 1998 god postignut je konsensus o osnovnim indikacijama za liječenje
osteoporoze:

Liječenje:

• T˂-1 SD uz prelom pri manjoj povredi (2002g: terapija nakon preloma, T skor nijebitan)
• T˂-2,5 SD bez preloma

Prevencija i liječenje kod osteopenije:

• -1SD ˃T˂- 2,5 SD sa prisutnim faktorima rizika

• T˃-1 SD nepotrebno liječenje

Prosječni životni vijek 1900g – 47 godina, 2000- 76 godina

Demogtrafski pomak: stanovništvo stari, 1990-2020 očekuje se 2x veći broj ljudi ˃ 65

godina Posljedice osteoporoze:

• Česti prijelomi
• Brojne hospitalizacije
• Povećan rizik smrti
• Invalidnost i ovisnost o tuđoj pomoći

Uticaj osteoporoze na kvalitet života: kifoza, smanjenje visine, akutni I hronični bol, uvećan
stomak, refluks I drugi GI simptomi, teškoće pri disanju, depresija, smanjuje pokretljivost (1/2),
smanjuje kvalitet života.

Osteoporotski prijelomi

Svakih 30 sekundi netko u Europi doživiprijelom kosti kao posljedicu osteoporoze. Saka treća
žena I svaki osmi muškarac doživit će najmanje jedan osteoporotični prijelom tijekom života.

Česta mjesta osteoporotičnih fraktura: kičma, kuk, ručje

Zglob ruke se lomi u od VI-oj deceniji, prelomi pršljena su najčešći u VII-oj deceniji, a kuka u
VIII-oj deceniji.

Koliki broj je prijeloma kičmenih pršljenova teško je utvrditi, jer većina ostaje nepoznata.
Postojeći prijelom brzo “vodi” u novi prijelom. Žene s vertebralnim prijelomom imaju 5x veći
rizik za novi vertebralni prijelom i 2x veći rizik za prijelom kuka. 1 od 5 žena s prijelomom
kralješka će dobiti drugi prijelom u vremenu od godinu dana. Oko 3% žena umre od prijeloma
kuka kao posljedice osteoporoze. 25% ih umre već u prvoj godini nakon prijeloma, veliki broj
pstane znatno funkcionalno onesposobljen.

Prevencija osteoporoze
 • Fizička aktivnost
• Ishrana bogata Ca i vitaminom D

Terapija OP:

• Lijekovi koji smanjuju razgradnju ili povecavaju izgradnju

• Calcij 1000-1500 mg/dan
• Vitamin D 800 i.j/dan
• Vježbe sa opterecenjem

Fizička aktivnost u prevenciji I terapiji osteoporoze

Veza između fizičke aktivnosti I koštane mase (BMD) se najbolje vidi kod gubitka BMD usljed
imobilizacije. Kompletno imobilisan pacijent gubi 40% od koštane mase u jednoj godini. Ako se
postavi u stojeći položaj uz vježbe 30 min dnevno, može se prevenirati taj gubitak. Najvažnije je
vježbe prilagoditi i dobu pacijenta i stepenu osteoporoze. Postoje različite vježbe i nema sigurnih
dokaza koje su to vježbe najbolje. Veliko je pitanje prilagoditi fizičku aktivnost opštem stanju
stare osobe, obzirom na druge bolesti koje je moguće imati. Nema svrhe da se preporući rigirozni
program.

Potrebno je: motivisati pacijenta za vježbe, obezbjediti da preporučene aktivnosti budu

sigurne. Vježbe su različite u različitom periodu života i sa različitim ciljevima:

U mladosti: vježbe sa opterećenjem i sportske aktivnosti za stvaranje jake kosti

U srednjem dobu ( u ranjoj menopauzi): vježbe sa opterećenjem svaki dan 30 minuta za

prevenciju osteoporoze.

Kod starih: vježbe za jačanje mišićne snage, povečanje pokretljivosti, ispravljanja povijenog
držanja, nesigurnosti pri hodu i koordinaciju pokreta koje će smanjiti rizik od padova i
fraktura.

Obično hodanje- šetnja ne utiču na gustinu kosti, iako su ranije, a i danas niki savjetuju šetanje
od 10 km nedeljno u prevenciji osteoporoze. Šetnja može samo povečati kondiciju.

Najviše radova govori da su najdjelotvornije vježbe sa otporom, mada još uvijek treba istražiti
kako često se trebaju izvoditi i koliko dugo.
Ideja da se koriste vježbe sa otporom naslanja se na Wolfov zakon. Wolfov zakon (1892) kaže:
svaka sila koja trajno ili često djeluje na određenu kost dovodi do opterečenja te kosti tj. do
povečanja gustine koštanih ćelija.

Vježbe jačanja muskulature kod starijih daju skromne rezultate na BMD, ali ih ne treba smatrati
manje važnim.
One ne doprinose značajanom dobitku na koštanoj masi doprinose smanjenju gubitka koštane
mase. Stite starije ljude od pada.Više od 90% fraktura kuka se javija kao posljedica pada na kuk.
Među važnim rizicima za pad, jedino se može uticati na jačinu mišića.

Fizička aktivnost je dobra zbog brojnih koristi po zdravlje i ostaje vrlo važna stavka u prevenciji
osteoporoze. Svakodnevnu fizičku aktivnost je teško nametnuti, naročito onima kojima je bolest
asimptomatska. Večina naših bolesnika se ne bavi nikakvim fitnesom i treba imati dobru
kardiovaskularnu evaluaciju prije uključivanja vježbi. Predlaže se da se izaberu vježbe koje
predstavljanju zadovoljstvo bolesnika. Ako su naporne on će ih izbjegavati.

Rekreaciona terapija koja ima i socijalnu kompomnentu može povečati njihovo zadovoljstvo.
Cak i male aktivnosti kao šetnja mogu biti uvrštene u njihovu rutinu i korisne, ako ne može
drugačije.

Do perioda srednjih godina (klimaksa) se može govoriti o prevenciji osteoporoze i fizička

aktivnost može biti izvan zdravstvenih ustanova (sportska sala, bazen, fitnes centri). Nakon tog
perioda, fizička aktivnost mora biti propisana i sprovođena od strane fizijatra (vodeći računa o
svim riziko faktorima).

Osteoporoza se često prvi puta utvrdi tek u starosti. Razlozi za to su:•Nastala je u starosti
(senilna osteoporoza) •Nastala je ranije, ali zbog nedostatka simptoma nije se na nju mislilo
•Došlo je do prijeloma nakon male traume sto je karakteristično za osteoporotične
prijelome

Postavlja se pitanje da li ima smisla početi lječiti OP u starosti? Kod donošenja odluke treba
procijeniti : • Kolika je očekivana dužina života bolesnika? • Koje druge bolesti su prisutne?
•Kakva je fizička kondicija? • Ima li kontraindikacija za primjenu terapije OP? • Ako osoba ima
80 godina ima li vremena da terapija postigne takve rezultate da može da spriječi nastanak
fraktura? • Je li osoba sklona padu • nije nebitna

Bez obzira da li se medikamentozna terapija uključi ili ne treba povesti računa o fizičkoj
aktivnosti osobe. Fizička aktivnost se uvodi postepeno uz strogu kontrolu kardiovaskularnog
sistema, pazeći i da neka vježba ne dovede do jatrogene frakture.
FIBROMIJALGIJA

Fibromijalgija Je bolest koju karakterise rasirena muskuloskeletna bol udruzena sa umorom,

poramecajem sna i pažnje, gubitak raspoloženja. Simptomi nekad počinju postepeno a nekad je
okidač za pojavu tegoba neka fizička trauma, operacija, infekcija, psihički stress.

Fibromialgija je drugo najčešće reumatsko oboljenje odmah iza osteoartritisa mada jos uvijek
ima nesporazuma I pogrešnog shvaćenja u vezi s njom. FM je hronično stanje koje utiče na cns I
izaziva bol u cijelom tijelu.

Istraživači traže genetsku vezu kod FM jer neke studije pokazuju da žene koje imaju člana
porodice sa FM imaju veće šanse da je dobiju. Nije poznato da li je to samo zbog nasleđivanja ili
imaju ticaja I faktori sredine ili oboje.

Prevalenca fibromijalgija

1-3% mada je sigurno ima više ali se zbog nedovoljnog znanja doktora kojima se pacijenti
javljaju na pregled ona se vrlo često ne dijagnosticira, tegobe se ignorišu ili se dijagnoticira kao
psihogeni reumatizam.

Klinička slika fibromijalgija , javlja se bol, umor I psihičke promjene. Bol koja je prisutna kod
fibromijalgija je stalna I dosadna, mora da traje najmanje 3 mjeseca da bi se dijagnoticirala kao
bol kod fibromijalgija.

Da bi tu bol shvatili kao znak Fm ona mora da je rasirena po cijelom tijelu iznad I ispod struka,
na lijevoj I desnoj strain tijela. Umor je drugi važan znak bolesti, te osobe se bude umorne iako
su dugo spavali. Bol je ta koja im remeti san.

Tokom spavanja pacijenti sa fibromialgijom na eeg-u imaju konsrantne intervalle moždane

aktivnosti poput one u budnom stanju koje skraćuju vrijeme trajanja dubokog sna.

Bol i nedostatak sna povezan sa fibromialgiom.Može da ometa sposobnost funkcionisanja

kod kuče ili na poslu.Mnogi simptomi fibromijalgije su slični i to.Predstavlja problem za
dijagnostikovanje.

Uzroci
Danas se smatra da je to poremeca] centralnog nervno sistema, koji je odgovoran za pojačan bol
da se siri kroz tijelo kod onih koji pate od toga. Clauv je abjasnio da bal kod hibromijalgije vie
dolazi iz mozga kitmene możdine, nego iz dijela tijela gdje se manifestuje i to je razlog što
opijatili drugi narkoticki. Analgetici ne samo da ne deluju, nego mogu pogoršati stanje, je
smanjuj aktivnost r neurotransmitera u mozgu. Clauv smatra da ljekari moraju da posumnjaju na
FM kad god imaļu multifokalnu mišično-koštanu bol, a ne mogu je objasniti povredom ili
upalom.

Dijagnostički kriterijumi

Za dijagnozu fibromijalgije ne postoje specificni laboratorijski li dijagnosticki testovi.

Labaratorijske pretrage traže se standardni nalaziističan za FM da se isključi neko drugo

reumatsko oboljenje.

Metode vizuelizacije ne postoji ni jedan znak specifičan li karakter.

Američko reumatolaoško udruženje je n apravilo kriterije. ACR kriteriji iz 1990 sadrże 2

segmenta:

1.Anamneza o raširenim, spontanim, hroničnim (naimanje 3 mi), simetričnim

muskuloskeletnim bolovima, sa perioditnim egzacerbacijama bola jakog, intenziteta, koji
onesposobijava osobu pogoršavajući joj kvalitet života

2.Pregled kojim se digitalnom palpacijom snage od oko 4 kg/cm' identifikuju tender tačke u
9 simetričnih mjesta (minimum 11 od 18 tačaka)

Ovi kriteriji se nisu pokazali praktičnima, predpostavlja se da je ostajao veliki broj neprepoznatih
ili kasno prepoznatih FM. To je bio razlog da se uradi revizija i predloženi su 2010 preellminarni
kriteriji.

Cilj revizlje kriterija je bio da se razviju praktičniji kriteriji pogodni za upotrebu iu primarnoj
praksi,jer se tamo i trebaju prepoznati.željela se obezbjediti kvalitetna skala karakterističnlh
simptoma fibromijalgije, a da se izbjegne pregled tenderskih tački koje su bile nepraktične,
pogotovo u primarnoj zaštiti.

Dijagnostički kriterijumi

Rađena je multicentrična studija na 829 ranije dijagnostikovanih pacijenata sa fibromialgijom.

Korišten je fizikalni pregled i intervju uključujućt Indeks rasprostranjenosti bola (VPI)i broj
bolnih regija tijela

Oni su korišteni da se razviju kriterijl i napravi skala simptoma ozbilinosti (Symptom Severity
SS skala).
Nefarmakološko liječenje

Prema preporukama (EULAR-2007) [Carville 2008],nefarmakološki tretman je sastavni dio

ukupne terapije.

Fizikaina terapija

Nefarmakološki tretman u kome važno mjesto zauzima fiizikalna terapija se smatra korisnim, jer
poboljšava fizičko psihičko i kognitivno funkcionisanje.

Nekada jedino fizikalna terapija može pružiti neku pomoć.