I POJAM GLOBALIZACIJE

Pojmom globalizacija oznaava se integracija ekonomskih, kulturnih, politikih,

religijskih i socijalnih sustava na razini cijelog svijeta i ovjeanstva. Taj pojam posebno
naglaava ekonomski aspekt, pritom prihvaajui parametre razvijenih zemalja, kao to
su migracije, vanjska trgovina, protonost kapitala i integracija financijskih trita. Sam
je pojam popularizirao Theodor Levitt, ameriki profesor sa sveuilita Harvard (1983.).
Inae, pojam globalizacije pojavio se 1944., a od 1981. Poeli su ga koristiti ekonomisti.
U masovnu je uporabu uao u drugoj polovici 1990-ih godina.
Mada se pojam globalizacije pojavio sredinom 20. st., rani se oblici tog procesa opaaju
ve u srednjem vijeku tijekom razdoblja islamske prevlasti i stvaranja velikog
Mongolskog carstva. Tijekom Velikih geografskih otkria (16.-17. st.) europske su
pomorske sile (Engleska, te kasnije Ujedinjeno Kraljevstvo, panjolska, Francuska,
Nizozemska i Portugal) nastavile taj proces. Nizozemska istonoindijska kompanija (17.
st.) se smatra prvom multinacionalnom korporacijom na svijetu. Rije je o poduzeu koje
je vladalo dananjom Indonezijom, svojedobno najveom nizozemskom kolonijom, a
koje je funkcioniralo kao dioniko drutvo koje je imalo svoju vojsku te je moglo
autonomno objavljivati rat i sklapati mirovne sporazume.
Prva je faza globalizacije poela u 19. st., a oznaava se pojmom liberalizacije. Kao
posljedica dinamine prekooceanske trgovine na relaciji europske kolonijalne sile
prekooceanske kolonije SAD. Ubrzani se proces globalizacije moe smatrati jednim od
uzronika Prvog svjetskog rata. Ta je prva faza globalizacije zavrila Prvim svjetskim
ratom i Velikom svjetskom ekonomskom krizom (1929.- 1933.). Upravo su se tijekom
Prvog svjetskog rata pojavile prve kritike globalizacije, a njih je dao Lenjin (1916.)
kritizirajui bogate zemlje koje eksploatiraju siromane. Ta je njegova postavka osnova
dananjih kritika procesa globalizacije. Nakon Drugog svjetskog rata proces globalizacije
se ponovno nastavlja zbog tehnolokog napretka koji je smanjio cijene na
novooblikovanom svjetskom tritu. Prema tome, moe se rei kako je globalizacija
stoljetni proces koji je ubrzan u zadnjih 50 godina.
Nakon Drugog svjetskog rata poinje ubrzani tehnoloki napredak i sklapanje trgovinskih
sporazuma na globalnoj razini, kao to je GATT (General Agreement on Tariffs and
Trade, sklopljen 1947.). Godine 1994. GATT je prerastao u Svjetsku trgovinsku
organizaciju (WTO World Trade Organization) kojoj je cilj stvaranje jedinstvenih
trgovinskih propisa na globalnoj razini istovremeno definirajui nain rjeavanja
trgovinskih sporova. Sporazumom iz Maastrichta (1992.) stvorena je Europska unija,
najvanija gospodarsko-politika integracija na planeti, a dvije je godine kasnije poela
funkcionirati NAFTA (North American Free Trade Association) koja ujedinjuje Kanadu,
SAD i Meksiko.
Dananji je svijet optereen brojnim problemima koji prelaze granice nacionalnih drava:
zagaenje zraka i vode, izlov ribe, degradacija okolia, globalno zagrijavanje, satelitska
komunikacije, terorizam, globalna trgovina i financije. Zbog toga postoji potreba
suradnje i oblikovanja globalnih institucija. injenica je kako je globalizacija neminovan
i potreban proces na sadanjem stupnju razvoja ovjeanstva. Meutim, zbog samom
naina na koji se provodi, oblikovani su opreni stavovi prema njoj.
Globalisti su zagovornici i naglaavaju ekonomske koristi, posebno za nerazvijene
zemlje, kao i porast graanskih sloboda. Prema njihovim postavkama, globalizacija jaa

vanjsku trgovinu, smanjuje cijene, poveava zaposlenost i poveava ivotni standard

(posebno u nerazvijenim zemljama). Svoje tvrdnje globalisti dokazuju ekonomskim
pokazateljima. Zagovaraju ukidanje carina na globalnoj razini i poticaja za poljoprivredu
u bogatim zemljama. Takoer smatraju kako je sazrio trenutak za oblikovanje globalnih
politikih institucija. Pripadnici globalista su uglavnom ekonomisti.
Antiglobalisti ukljuuju iroki pokret politiara, intelektualaca, umjetnika, ekonomista,
poljoprivrednika, sveenika i dr., a dijele se na tri struje. Reformisti zagovaraju humaniji
oblik globalizacije, revolucionari zagovaraju humaniji poredak od kapitalizma, dok
reakcionari zauzimaju nacionalistiku poziciju i zatvaranje u nacionalne granice.
Istovremeno naglaavaju negativne posljedice ekonomske globalizacije: degradaciju
okolia, siromatvo, nejednakost, nepravdu i unitenje tradicionalnih kultura. Takoer
dovode u pitanje ekonomske pokazatelje i upozoravaju na irenje negativnih uinaka
globalizacije.
Kada se danas govori o globalizaciji, u najee se misli na njen ekonomski aspekt koji se
naziva ekonomskom globalizacijom. Ekonomska se globalizacija se mjeri kroz trgovinu
roba i usluga, meunarodne migracije (protok ljudi), protok kapitala (investicije) i
tehnoloku razvijenost.
Globalizacije se, kao i drugi procesi, moe mjeriti. Obino se izraava pomou indeksa
globalizacije, koji uzima u obzir ekonomsku, socijalnu i politiku dimenziju. Prema
istraivanjima indeksa globalizacije zemlje na najviem stupnju globalizacije su Belgija,
Austrija, vedska, UK i Nizozemska, dok su na najniem stupnju Haiti, Myanmar,
Srednjoafrika Republika i Burundi.
Prema drugo su istraivanje zemlje na najviem stupnju globalizacije Singapur, Irska,
vicarska, SAD, Nizozemska, Kanada i Danska, a na najniem Egipat, Indonezija, Indija
i Iran.
Uinci su globalizacije viestruki. U industrijskom je pogledu dolo do pojave novih
industrijskih sila i proizvoda na svjetskom tritu. Financijski je uinak oblikovanje
svjetskog trita kapitala i kreditiranja. Najvaniji je ekonomski uinak formiranje
svjetskog trita roba i usluga. Od politikih uinaka treba istaknuti kreiranje globalnih
politikih institucija i mehanizama (kao to su meunarodni sudovi). Kulturni su uinci
izraeni kroz jaanje kontakata izmeu pojedinih kultura i jaanje pojave
multikulturalizma. Glavni je ekoloki uinak borba protiv degradacije okolia na
svjetskoj razini. Socijalni su uinci izraeni kroz slobodno kretanje ljudi, multietninost i
razna meunarodna natjecanja. Prometni su uinci predstavljeni u obliku prometnog
povezivanje svijeta u jednu veliku zajednicu.
II RAZVOJ
Globalizacija je popraena neospornim gospodarskim rastom koji prate sve izrazitija
nepravilna raspodjela nagomilanog bogatstva. Angus Maddison: od 1820.-1998. BDP po
stanovniku je povean 30 puta u Japanu, 15 puta u zapadnoj Europi, dok je u ostalim
dijelovima povean izmeu 3 i 9 puta u Africi svega 3,3 puta. Danas 1 % najbogatijih
ljudi na svijetu ostvaruje jednak dohodak kao i 57 % najsiromanijih.
Posljedica tog razvoja (ponajprije industrijskog) je i poveanje emisije ugljinog dioksida
u atmosferu. Tako npr. jedan ameriki graanin godinje emitira 5 500 kg ugljinog
dioksida u atmosferu, a jedan Nepalac 35 kg (kritian prag je 500 kg).

Dananji je koncept napretka podreen imperativnoj akumulaciji kapitala.

Dananji napredak, baziran na gospodarskom rastu, dovodi do ograniavanja pristupa
zdravstvu i obrazovanju (Kina, Vijetnam), u pristupu vodi i obradivom tlu (Latinska
Amerika, Afrika juno od Sahare). Od 1990.-2000. pokazatelj ljudskog razvoja se
smanjio u 21 nerazvijenoj zemlji, dok se od 1980.-1990. smanjio svega etiri zemlje.
Nejednakosti unutar zemalja su se smanjivale od kraja Drugog svjetskog rata do 1970-ih,
da bi se zatim poele poveavati. To vrijedi za razvijene i za nerazvijene zemlje. U
razvijenim zemljama od 1979.-2001. prihodi su se poveali 8 % za najsiromanije
stanovnitvo (koje ini 20 % ukupnog stanovnitva) i ak 139 % za najbogatije (koji ine
1 % ukupnog stanovnitva). Od 1980.-2000. zabiljeen je porast siromanih obitelji: u
UK za 60 %, a u Nizozemskoj za 40 %. U nerazvijenim zemljama svijeta te su razlike jo
naglaenije.
Zacrtana su tri pravca izlaska iz sadanje situacije:
1) Prvi je usvojio UN 1987. i njim se predlae trajni razvoj kako bi se "odgovorilo na
sadanje potrebe bez ugroavanja mogunosti buduih narataja da odgovore na svoje
potrebe". Taj je program bio podloga za usvajanje protokola iz Kyota (1997.). Loa strana
mu je to pogreno pretpostavlja mogunost pomirbe izmeu trajnog rasta i rjeavanja
socijalnih i ekolokih problema jer poboljanje tehnika proizvodnje omoguuje relativnu
utedu resursa u uvjetima rasta proizvodnje.
2) Drugi odbacuje svaki razvoj i zalae se za smanjenje gospodarskog rasta. Njegovi
zagovornici poriu razliku izmeu rasta i razvoja i tvrde da razvoj potie zapadnu
dominaciju nad ostatkom svijeta. Ovaj stav zanemaruje nunost poveanja materijalne
proizvodnje u siromanim zemljama.
3) Trei pravac se bazira na tri pretpostavke:
a) svi narodi svijeta imaju pravo na rast zbog zadovoljavanja osnovnih potreba
b) rast ne moe biti vjean i treba razlikovati nunu proizvodnju od one u bogatim
zemljama koje odmah trebaju zapoeti s njenim smanjivanjem
c) treba izraditi novi koncept bogatstva koji bi potaknuo smanjivanje radnog
vremena u odnosu na poveranje proizvodnje i potronje, irenje javne sfere u odnosu na
privatnu i zajedniko upravljanje svjetskim resursima u odnosu na privatizaciju.
Strana ulaganja su jedan od temelja globalizacije koji se glorificira do krajnosti.
Razlikujemo tri sastavnice stranih ulaganja: bankovni krediti, izravna strana ulaganja
(kupnja poduzea ili najmanje 10 % dionica neke tvrtke) i plasmani portfelja (koji se
satoje od obveznica i priznanica dravne riznice).
Sve do Prvog svjetskog rata glavnina kapitala je bila u privatnim rukama, a do 1970-ih
godina glavnina je prela u javne (dravne) ruke. Tijekom 1970-ih dolazi do poveanja
dotoka novca u zapadne banke iz petrodolarskih zemalja, koji banke koriste za
kreditiranje javnog sektora nerazvijenih zemalja. U 1980-im dolazi do preokreta zbog
presuivanja dotoka dolara. Zbog toga se poveavaju kamatne stope i zapoinje dunika
kriza jer je iz nerazvijenih zemalja poelo izlaziti vie kapitala nego to je u njih
investirano. Zbog toga je blokiran pristup kreditima osim u azijskim zemljama. Dotok
novca iz banaka je smanjen s 66 % (koliko je iznosio od 1973.-1981.) na 11,7 % (koliko
je iznosio od 1990.-1997.). U drugoj polovici 1990-ih poveavaju se izravna strana
ulaganja u Aziju i Latinsku Ameriku. Posebno je problematino ulaganje u portfelje koje
potie financijske pekulacije i poveava financijsku osjetljivost zemalja primateljica a
u sluaju financijske krize visina kamatnih stopa raste. To nadalje olakava podvrgavanje

zahtjevima MMF jer on u pravilu zahtjeva strogu ekonomsku politiku baziranu na

neoliberalizmu.
Prema tome, finacnijska globalizacija diskretno poinje 1970-ih, a tehnoloka revolucija
je potaknula ukidanje raznih zakonskih propisa (pod vodstvom konzervativaca u SAD i
UK). Dematerijalizacija transakcija i financijsko umreavanje promijenili su gospodarski
i drutveni krajolik svijeta. Zbog toga je papirnati novac praktiki prestao kolati jer se
razmjena provodi elektroniki, a te operacije provode kompenzacijska tijela. Kapital ne
kola (tj. vrlo malo kola) jer se u stvarnosti obraunavaju samo informatiki znakovi u
raunovodstvenim ispisima banaka i financijskih ustanova.
Nasuprot ustaljenom miljenju, globalizacija nije omoguila nekontrolirano kretanje
kapitala jer njegov veliki dio prolazi kroz financijski sustav. Oblikovani su financijski i
porezni rajevi pod zatitom bogatih zemalja. Te su "rupe" iskoristili kriminalci koji su
povezani sa svijetom politike.
III SLOBODNA TRGOVINA
Zastupnici slobodne trgovine, ekonomski liberalisti, smatraju kako se globalizacija
temelji na slobodnoj trgovini. Njezino nepotivanje smatra se uzrokom svih gospodarskih
neuspjeha i zaostajanja.
Autarkinost se openito smatra simbolom skupe proizvodnje, dok se, nasuprot tome,
gospodarsko otvaranje i primjena politike slobodne trgovine smatra napretkom (primjer
Kine i June Koreje).
Slobodna trgovina podrazumijeva slobodno natjecanje meu jednakima bez intervencije
drave. Mjeri se visokim postotkom izvoza kao pokazateljem proizvodnje. Upravo na
tome se ne temelji dananji konecpt slobodne trgovine. Primjer: Kina i Juna Koreja svoj
izvoz temelje na dravnim subvnecijama i zatitama, ba kao i razvijene zemlje.
Koncept slobodne trgovine nastaje u Ujedinjenom Kraljevstvu u 19. st. prema savjetu
Davida Ricarda, njezina glavnog teoretiara. UK je svoj gospodarski razvoj temeljila na
politici merkantilizma, koju su od nje preuzele ostale razvijene zemlje Zapada. Bit je u
protekcionistikoj politici u sklopu saveza jakih zemalja i trgovaca na velike udaljenosti
uz oslanjanje na vojsku za kolonijalna osvajanja i nadzor trgovakih putova. UK je
ukinula protekcionistike zakone kojima je branila uvoz itarica (corn laws) kako bi
omoguila uvoz sirovina po nioj cijena i uspjeno konkurirala novim industrijskim
silama. Industrijska revolucija u 19. st. (od Sjeverne Amerike, preko Europe do Japana)
temeljila se na protekcionizmu.
Promotori slobodne trgovine smatrali su je "univerzalnom" i pravdali su je na sljedei
nain: svaka e zemlja biti na dobitku jer "slobodno" (bez pritiska) se specijalizira za onaj
tip proizvodnje u kojem ima "komparativnu prednost". Krediti i ulaganja bogatih zemalja
omoguiti e siromanim zemljama kupovinu dobara iz razvijenih zemalja, a kredite e
otplaivati poveanjem izvoza.
Koncept slobodne trgovine su britanski konkurenti smatrali licemjernim jer uvruje
svjetsku dominaciju UK. Stoga su se SAD, Njemaka i Japan u 19. st. zatitile od UK i
ostalih zapadnoeuropskih zemalja, a u odnosu s drugim zemljama su primjenjivali
koncept slobodne trgovine. esto su prisiljivali pojedine zemlje na ekonomsko otvaranje.

U 20. st. komunistike revolucije su nastojale prekinuti gospodarsku ovisnost i

zaostajanje u razvoju. Uvedena je intervencionistika dravna politika koja je kontrolirala
svjetsku trgovine i gospodarstvo u cjelini.
U 1970-im dolazi do krize profita na Zapadu, pa se u SAD vraa na dnevni red "slobodna
konkurencija". Koncept slobodne trgovine ponovno se pojavljuje poetkom 1980-ih u
SAD i to kao odgovor na veliku krizu u stjecanju profita. Poetkm 1980-ih svijet je
potresala velika ekonomska kriza koja je usporeivana s onom izmeu dva svjetska rata.
Stoga velike multinacionalna poduzea, koja kontroliraju treinu svjetske trgovine,
provodi premjetanje pogona ovisno o fiskalnim "komparativnim prednostima" i cijeni
rada. Princip ekonomskog neoliberalizma ubrzo su prihvatile zemlje lanice OECD.
Slobodna trgovina provodi se pod okriljem WTO u okviru kojeg su se poeli javljati
otpori nepravednosti taog kocepta zasnovanog na dravnim subvencijama u razvijenim
zemljama.
Ministarska konferencija WTO: Cancn (rujan 2003.)
Osnovane su tri skupine zemalja u razvoju koje su se oduprle pritiscima SAD i EU koje
su eljele nametnuti dogovor o subvencijama u poljoprivedi.
Prva skupina je G20 koja zapravo okuplja 19 nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja
pod vodstvom Brazila (uz pomo Kine, Indije i JAR). G2o je uspjela postati predvodnik
svih slabije razvijenih zemalja unutar WTO. Okuplja zemlje koje ovise o izvozu
poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Obuhvaa 60 % svjtskog stanovnitva, 70 %
poljoprivrednika i 26 % poljoprivredne trgovine.
Druga skupina je G33 - obuhvaa 42 slabo razvijene zemlje (od kojih su 10 lanice G20)
i brani njihovo pravo zadravanja snane dravne zatite od uvoza.
Trea skupina je G90 i okuplja 79 afrikih, latinskoamerikih, azijskih i pacifikih
zemalja koje su trgovinski povezane s EU, 49 najsiromanijih zemalja svijeta i zemlje
Afrike unije. Ima iste ciljeve kao i G 33 s tim to se protivi ukidanju carinskih povlastica
(za to se zalae G20).
Te su tri skupine zajedniki sruile dominaciju Kvadrilaterale (SAD, EU, Japan, Kanada)
i dovele do neuspjeha Ministarske konferencije. Zajedniki zahtjev sve tri skupine je
maksimalna liberalizacija u razvijenim zemljama: ukidanje izvoznih subvencija, znaajno
smanjenje carinskih prava i dravne potpore (izravne i prikrivene). Na taj bi se nain
koncept slobodne trgovine pretovrio u natjecanje jednakih.
Na sljedeoj konferenciji u Hong Kongu (prosinac 2005.) takoer je dolo do neuspjeha
zbog traenja Kvadrilaterale da zemlje tri G skupine, u zamjenu za poljoprivredne
ustupke, liberaliziraju svoje trite za uvoz nepoljoprivrednih roba i usluga. U
meuvremenu su SAD i EU sve nedozvoljene dravne potpore zakonski pretvorile u
dozvoljene.
Bitno je naglasiti kako tri G skupine ne osporavaju WTO jer bilateralni sporazumi
pojaavaju dominaciju razvijenih zemalja. Osim toga, otvaranjem trita razvijenih
zemalja profitirale bi samo zemlje G20. Bitna je i tenja pojedinih zemalja G20 da
onemogue G33 i G90 zemlje da se bolje carinske zatite primjer je Brazil koji 51 %
svog poljoprivrednom izvoza ostvaruje s nerazvijenim zemljama.
Kvadrilaterala je ipak uspjela nametnuti Sporazum o poljoprivredi WTO kako bi smanjili
njihovu cijenu. Svoje poljoprivrednike Zapad financijski podupire, dok nerazvijene
zemlje moraju sniavati carinske stope i ne mogu podupirati svoje poljoprivrednike.
Vanost je u tome to je poljoprivreda 2001. tvorila 44 % svjetskih prihoda u slabo

razvijenim zemljama inila je udio od 55 %, u EU 4,5 %, a u SAD 2 %. Ipak od 2000.2003. razmijenjen je samo mali dio poljoprivednih proizvoda: 12,5 % itarica, 7,4 %
mesa i svega 7,1 % mlijenih proizvoda. Poljoprivredno-prehrambeni proizvodi ine
samo 6,1 % izvoza EU, 8 % u SAD, dok u nerazvijenim zemljama ine glavnu izvoznu
stavku.
Problem je u tome to se broj gladnih u svijetu izmeu 1995. i 2002. poveao s 834 na
852 milijuna (815 milijuna ih je u nerazvijenim zemljama). Iako je Afrika juno od
Sahare od 1995.-2002. poveala izvoz tropskih poljoprivrednih biljaka, uvoz ita je
povean za 89 %, rie za 46 %, dok je uvoz peradi utrostruen. Glavni razlog lei u
smanjenju uvoznih cijena za 25-42 %.
Reakcija na takvu situaciju je osnovanje organizacije Via Campesina koja okuplja
organizacije sitnih seljaka Sjevera i Juga i zalae se za pravo svake drave da definira
svoju poljoprivrednu politiku. Razlog lei u tome to liberalizacija trgovine marginalizira
male seoske proizvoae na raun velikih zemljoposjednika. Na taj se nain unitava se
tradicionalni sustav zasnovan na malim obiteljskim gospodarstvima i potie se sustav
industrijalizirane poljoprivrede, povezane s poljoprivredno-prehrambenim tvrtkama,
kojim se eli osvojiti vanjsko trite.
Kvadrilaterala je spremna rtvovati svoju poljoprivredu koja ini manje od 2 % njihovog
BDP, ako e im to omoguiti otvaranje trita uslugama i industrijskim proizvodima u
zemljama Juga. Ogromni zloin e se dogoditi sporazumom koji EU 2008. namjerava
nametnuti afrikim, azijskim i latinskoamerikim dravama: njime se dovodi u sraz
francuski poljoprivrednik koji proizvodi 1000 t ita sa sjevernoafrikim
poljoprivrednikom koji proizvodi svega 1 t. Problem je i u tome to Francuz prima oko
56 000 EUR izravne dravne pomoi, a Afrikanac nita.
Privatizacija javnih dobara takoer je fenomen procesa globalizacije. Pod javnim
dobrima podrazumijeva se pristup stanovnitva obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj
zatiti, kao i na bioloku raznolikost, internet, infrastrukturu (vodoopskrbu) i sl. Neki od
njih su prirodni elementi koje treba sauvati, a druga su ljudska tvorevina koje nadalje
traba razvijati. Tijekom globalizacije dolo je do njihova stavljanja u eksploataciju bez
gotovo ikakve zatite. Problem je i u nepostojanju meunarodnog tijela koje bi ograniilo
ugroavanje bioloke raznolikosti. Postoje i pozitivni primjeri: internet i slobodni
kompjutorski programi su najbolji primjer, kao i razluivanje ljudskog genoma. Trenutno
se pojavljuje problem institucionalnog okvira unutar kojeg se trebaju donijeti propisi (UN
se namee kao najbolje rjeenje).
IV NEZAPOSLENOST
Umjesto integriranja trite rada u svijetu se sve vie razdvaja s poveanjem trgovinske
razmjene i stranih investicija. Zamjetan je opi trend nejednakosti u zapoljavanju na
relaciji razvijene nerazvijene zemlje, kao i unutar svake pojedine zemlje.
Aktivno stanovnitvo u svijetu je u stalnom porastu i danas prelazi 3 mlrd ljudi (u taj broj
ne ulaze domaice i radnici na crno). Opaaju se etiri vana znaajke:
1) Za razdoblje globalizacije tipina je visoka razina nezaposlenosti koja je krajem 2004.
dosegla broju od 185 mil ljudi (podaci Meunarodne organizacije rada). U razvijenim
zemljama nezaposlenost je s 5,7 % (1980.) skoila na 6,9 % (2005.). Ti podaci nisu realni
zbog brisanja mnogih nezaposlenih s popisa. Tako npr., u Francuskoj vie od polovice

nezaposlenih ne prima naknadu jer su izbrisani s popisa Zavoda za zapoljavanje, u UK

je dio nezaposlenih svrstan meu hendikepirane osobe iji je broj u zadnjih 10 godina
povean za etiri puta. Slino se dogaa i u SAD, Nizozemskoj, Danskoj, ba kao i u Kini
i Indiji.
2) Umjesto welafarea pojavio se workfare prisilno uvrtavanje u svijet rada (tzv.
"politika aktivacije" koja se 1990-ih pojavila u SAD). U skladu s tim nezaposleni je
prisiljen prihvatiti svako predloeno rjeenje bez obzira na obrazovanje i svoje elje. U ta
rjeenja spadaju stairanje (koje ponekad moe biti dodatno obrazovanje, a estose svodi
na neplaene radne sate), sitna zaposlenja ili pravi posao u drugoj djelatnosti (u pravilu
slabo plaen i djelomino potpomognut dravnim novcem). Rezultat toga je pad statiki
registrirane nezaposlenosti i poveanje broja siromanih radnika, pa oni ine 6-8 %
ukupnog broja zaposlenih u EU i preko 10 % zaposlenih u SAD. Situacija u nerazvijenim
zemljama je jo tea, a u njima oko 550 mil radnika zarauje manje od dolara dnevno.
3) iri se nesigurnost rada i rad s nepunim radnim vremenom. Tako se u razvijenim
zemljama poveao broj tzv. "fleksibilnih" radnika koji nemaju socijalnu zatitu i lako ih
se moe otpustiti. Rad s nepunim radnim vremenom je dosegao vrtoglave razmjere (svaki
esti radnik u razvijenim zemljama) to je poduzeima omoguilo velike utede. ak
takvih zaposlenika ine ene, koje bi, prema anketama, najvie eljele stalan posao.
4) Rairio se prisilan rad tj. rad pod prijetnjom i pritiskom koji je sve raireniji i u
razvijenim zemljama. rtve su 12,3 mil radnika u svijetu, a u 80 % sluajeva
eksploatiraju ih privatna poduzea (npr. poljoprivredni sektor u Latinskoj Americi,
proizvodni pogoni u Aziji), a 20 % vojska (Afrika), dok su neki rtve trgovine robljem.
Azija prednjai u tim statistikama, a one ne zaobilaze ni Europu i SAD. Najvee rtve su
djeca: gotovo djece u svijetu je prisiljena raditi bez obzira na deklarativno osuivanje
takve prakse.
Opa socijalna nesigurnost
Smanjivanje javnih trokova postala je glavna preokupacija raznih politikih voa irom
svijeta. To rezultira ukidanjem sustava socijalne zatite, a zbog nedostupnosti zdravstvene
zatite poele su se pojavljivati bolesti za koje se mislilo kako su sasvim iskorijenjene.
Smanjivanje trokova zdravstva, produivanje radnog vijeka i socijalna zatita nastoje se
smanjiti posvuda. To se dogaa u dravama koje imaju razliite sustava zdravstvenomirovinske i socijalne zatite. Sve je zapoelo 1994. s izvjetajem Svjetske banke pod
nazivom Averting the old age crisis, koji je upozorio na "nepodnoljive terete zatite".
Uslijedila su brojna druga upozorenja, preporuke i izvjetaji sa zajednikim nazivnikom:
smanjiti naknade za nezaposlene. Rezultat toga je bio da je do 2003. udio BDP
namijenjen naknadama za nezaposlene u razvijenim zemljama smanjen za 10 %, dok su
naknade kapital narasle za 10 %.
Vrijednost mirovina je takoer smanjena to se oituje kroz smanjenje kupovne moi
umirovljenika. Produen je i radni vijek - u razvijenim zemljama prosjek odlaksa u
mirovinu je 63 godine: u Njemakoj je povien na 67, Italiji 65, Irskoj 66, u UK na 65
godina. Isti se trendovi opaaju i u Francuskoj i SAD.
Smanjuje se i trokovi za zdravstvo koje se sve vie privatizira. To je rezultiralo
poveanjem nejednakosti, pa ak i smanjenje prosjene ivotne dobi (Afrika juno od
Sahare gdje se smanjila s 50 godina u 1992. na 45,6 godina u 2003.). U Rusiji se ivotna
dob smanjila s 68,4 (1991.) na 65,7 (2003.), dok je prosjena ivotna dob mukaraca pala
ispod 60 godina. U razvijenim zemljama smanjuje se naknade za zdravstvo: u Njemakoj

su smanjene naknade za stomatoloku i oftamoloku skrb, a slino se dogaa i u

Francuskoj. U UK se svaki peti oboljeli od raka plua ne moe lijeiti zbog dugotrajnog
ekanja. U SAD, gdje je zdravstvo gotovo potpuno u privatnim rukama, ak 15,7 %
grana nema zdravstveno osiguranje, a isti udio ima samo djelomin osiguranje. A upravo
su u SAD trokovi zdravstva bili najvei: 15 % BDP, prema 10,1 % u Francuskoj ili 11,1
% u Njemakoj. Privatizacija zdravstva se i dalje velia mada je ve dokazala svoju
neuinkovitost.
V PONOVNI USPON AZIJE
Povratak Azije na svjetsku gospodarsku pozornicu na putu je preokretanja svjetske
geopolitike scene. Pri tom glavnu ulogu imaju jugoistona i istona Azija.
Tijekom zadnjih desetljea 20. st. veina azijskih zemalja doivjela je dinamian razvoj i
tehnoloku modernizaciju i u rasponu od nekoliko narataja prele su iz poljoprivredne u
industrijsku fazu. Na taj su se nain nekadanje marginalne zemlje pretvorile su se u
kljune aktere svjetske ekonomije. Prva je zemlja bio Japan, a zatim su uslijedile druge
zemlje koje su u manje od etrdeset godina izale u poljoprivredu u srednje i visoko
razvijenu fazu. Kina i Indija takoer su im se pridruile tijekom 1980-ih i 1990-ih godina.
Kina ima prosjenu stopu gospodarskog rasta od 8 % i danas je treea trgovaka zemlja
svijeta. Ona je glavno odredite stranih investicija meu novim gospodarskim silama (62
mlrd USD 2004.)., a slijedi je Indija. Dinamika razvoja nije rezultat samo uvoenja mjera
liberalizacije i otvaranja nego i dravne merkantilistike politike koja povezuje
industrijalizaciju s izvozom i dirigira integraciju u globalnu ekonomiju. Tranzicija u tim
dravama je prilagodljiva preobrazbama na svjetskom tritu.
Zbog te dubinske promjene Azija se vraa u sredite svjetskog financijskog sustava koje
je drala prije poetka industrijske revolucije u Europi. Naime, sve do tada Azija je bila
glavno manufakturno sredite u svijetu s dominacijom Kine i Indije. Indije je dominirala
u proizvodnji tekstila, posebno pamunih tkanina, dok je Kina davala veliki dio
poljoprivredne i manufakturne proizvodnje. Utjecaj tih dviju zemalja osjetio se i u
oblinjim dravama (Sijam i pokrajina Java). Godine 1750. Kina je davala 32,8 %
svjetske manufakturne proizvodnje (Europa 23,2 %) Kina je tada brojila 207, a Indija
130 mil stanovnika. Indija i Kina tada su tvorile 57,3 % svjetske manufakturne
proizvodnje. Ako njima pridodamo zemlje jugoistone Azije, Perziju i Osmansko Carstvo
tada je Azija davala oko 70 % svjetske manufakturne proizvodnje. Dominacija je
najizrazitija bila u proizvodnji tekstila, sektoru u kojem e Europa prvo preuzeti primat
tijekom prve industrijske revolucije.
BNP po stanovniku je 1750. u Kini iznosio 228 USD, dok je Europi dosezao 150-200
USD. Tada su na Aziju otpadale 2/3 svjetskog stanovnitva, a ostvarivala je oko 80 %
svjetskog BNP. Pedeset godina kasnije BNP u Kini i Europi su se poklapali dok je
manufakturna proizvodnja u UK i Francuskoj bila neto vea od kineske.
Na prijelazu iz 20. u 21. st. Azija ponovno dostie Zapad s teitem na konkurenciju
izmeu Kine i SAD po pitanju energenata. Prema predvianjima 2030. kineski uvoz nafte
dosegnut e 10 mil barela po danu, koliko je 2000. iznosio u SAD.
Kina: Do prosinca 1950. komunistike snage ovladale su kontinentskim dijelom zemlje
predvoene discipliniranom partijom Mao Zedonga i uz podrku seljatva. Uveden je
sovjetski sustav uprave s jednopartijskom vladavinom i planskom ekonomijom. Zemlja je

kolektivizirana, poduzea podravljena, potronja racionalizirana, a investicije

umnogostruene s ciljem razvoja teke industrije. S druge strane, dolo je do ubrzanog
demografskog rasta i razvoja birokratskog aparata. Zbog toga je Kina ostala siromana
ruralna zemlja sa svega 1/10 gradskog stanovnitva, a njezin udio u svjetskoj trgovini
inio je svega 1 % svjetske trgovine.
Stoga Mao Zedong u dva navrata pokuava pojaati razvojnu dinamiku. Prvi pokuaj je
bio kampanja Stotinu cvjetova (1957.) koja e sljedee godine dobiti naziv Veliki skok
unaprijed. On je dove do gladi i smrti oko 30 milijuna seljaka (1959.-1962.). Drugi
pokuaj je bila Kulturna revolucija (1966.) koji je Kinu doveo do ruba graanskog rata i
vojne diktature. Rezultat toga je bio nulti ekonomski rast koji je zabiljeen 1976. kada
umre Mao Zedong.
Deng Xiaoping 1978. zapoinje reforme i vie etapa. Do 1984. provode se poljoprivredne
reforme. Vraaju se obiteljski posjedi (umjesto dotadanjih narodnih komuna) koji
liberaliziraju proizvodnju i uvode novane poticaje. Oni se uvode i u ostale sektore
gospodarstva. Poboljava se ivotni standard seoskog stanovnitva i poveava se
potronja.
Od 1984.-1989. provodi se decentralizacija u korist regija. Poinje okretanje k trinom
gospodarstvu to rezultira jaanjem trgovine, kao i pojavaom inflacije i korupcije.
Upravo to je potaknulo demonstracije na Tiananmenu 1989., zbog ega su sve do 1991.
reforme bile zamrznute.
Trea faza poinje 1990.-ih godina i u okviru njih se provode promjene u dravnom
vlasnitvu, iri se privatni sektor, otvaraju se vrata svjetskoj trgovini i izravnim stranim
ulaganjima i openito trinom gospodarstvu. Krajem 20. st. gospodarska struktura je
sljedea:
Dravni sektor
Kolektivna poduzea
Privatna poduzea
Drutva sa stranim kapitalom

40 % BDP
30 % zaposlenih
12 % BDP
6 % zaposlenih (poljoprivreda 130 mil
radnika)
27 % BDP
15 % zaposlenih
6 % BDP
3 % zaposlenih

Mada su reforme deklarativno liberalne, gospodarski protekcionizam je jo uvijek velik:

bankovnim kreditima podupiru se dravna poduzea, unutarnje trite je i dalje zatieno,
a izvoz se potie.
Ulazak Kine u WTO 2001. stvorio je pritisak na smjanjenje carina i otvaranje stranom
kapitalu, a naglasak stavlja na glavnu kinesku "komparativnu prednost": nisku cijenu
radne snage (to je slino fazi "divljeg kapitalizma"). Iako je od 1978. dolo do poveanja
ivotnog standarda, raspad sustava socijalne sigurnosti u 1990.-im godinama prouzroio
je poveanje nejednakosti.
Neizvjesnosti kineskog ekonomskog sustava: od kraja 1980.-ih godina Kina je
najzaposlenija radionica na svijetu, budui da je nakon UK najvei svjetski primatelj
izravnih stranih investicija koje su do 2004. narasle na 61 mlrd USD. Glavne prednosti

Kine su niska cijena radne snage (0,20 USD na sat prema studiji amerikoj Kongresa),
ogroman broj strogo discipliniranih radnika i ponizni sindikati. Porast BDP je dosegao
9,8 % (2005.) i danas je na etvrtom mjestu na svijetu po BDP (iza SAD, Japana i
Njemake). Takva dinaminost u dobroj mjeri poiva na vanjskoj trgovini.
Rezultat toga je nemogunost kineske vlade da dri pod kontrolom takav zamah
sa svim posljedicama u potronji energije, nejednakostima i meunarodnim napetostima.
Javlja se problem ujednaavanja razvoja ruralnih i urbanih podruja: prosjeni dohodak u
gradovima 2005. iznosio je 1165 USD, a na selima 371 USD. Rezultat tih nejednakosti je
poveanje sukoba u zemlji. Javljaju se i vanjske napetosti zbog dinaminog izvoza koji
pokree trgovinske sporove s drugim zemljama: izvoz je 2005. porastao za 30 %, a uvoz
za 18 % (trgovinski suficit dosegnuo je 100 mlrd USD i bio je tri puta vei nego
prethodne godine). Rast izvoza nisu smanjile ni uvozne kvote koje su SAD i EU uvele za
kineski tekstil, kao i promjena teaja kineske valute.
Najnoviji izvjetaj UNCTAD ukazuje na neto to se previdjelo: multinacionalne
kompanije, osim tvornikih pogona, u Kinu poinju preseljavati pogone za istraivanje i
razvoj. U razdoblju od 10 godina njihov broj se popeo s 0 na 700. Anketa koju je proveo
UNCTAD meu multinacionalnim kompanijama pokazuje kako njih 69 namjerava
poveati trokove istraivanja u inozemstvu (ponajprije u Kini). To sve jako zabrinjava
SAD i EU koje pripremaju mjere za spreevanje odljeva tehnolokog sektora u Kinu.
Problemi na relaciji selo-grad: u urbanim podrujima, u kojima danas ivi treina
Kineza, javljaje se sve vei otpori uvoenju kapitalizma. Jezgru otpora ine nezaposleni,
povremeno zaposleni, umirovljenici s malim mirovinama, rtve uvoenja nesigurnosti
zaposlenja i ukidanja sustava socijalne zatite. Oni organiziraju prosvjede u gradovima i
upozoravaju na rastue socijalne probleme.
Drugi izvor sukoba proizlazi iz politike urbanizacije koja ostavlja veliki broj
nezadovoljnika zbog politike izgradnje poslovnih prostora i deloacije stanara.
Zanimljivo je kako lokalne vlasti esto ne potuju zakone pri emu je centralna vlast
nemona. Bune se i migranti zbog ivotnih uvjeta, a sudski sporovi su pokazali kako
vlasnici nisu duni plaati zaposlenike i kako ne postoji sustav socijalne zatite. Na stranu
migranata otvoreno su stale pojedine slubene osobe.
U ruralnim podrujima jaaju seljaki pokreti koji se bune protiv prevelikih
davanja lokalnim vlastima i konfiskacije zemlje bez odgovarajue novane naknade.
Njihove pobune lokalna vlast nemilosrdno gui bez obzira na kritike iz Pekinga na raun
njihove pohlepe. Koncentracijom lokalne elite u tijelima lokalne uprave stvara se
konzervativna jezgra.
Indija: stjecanjem nezavisnosti 1947. Indija poinje provoditi politiku razvoja kojom
nastoji smanjiti uvoz. Premijer Jawaharlal Nehru provodi takvu politiku do kraja svog
mandata 1964. uz pomo centraliziranog planiranja, poticanja industrijskog sektora,
velikom javnog sektora, sustava dozvola za proizvodnju u privatnom sektoru i uz zatitu
carinskim barijerama. Takvi zakoni omoguili su kontrolu socijalnih razlika, razvoj
srednje klase i vrste ekonomske baze.
Meutim, uskoro su se pojavili problemi niske produktivnosti i potrebe
ukljuivanja u svjetsku trgovinu. Problem je predstavljao i birokratiziran javni sektor
kojim je drava nadzirala nezaposlenost, dok indijska poduzea (pod dravnom
kontrolom i zatiena od vanjske konkurencije) nisu ostvarivala gotovo nikakvu
znaajniju dobit.

10

S druge strane, izvozne mogunosti su bile vrlo slabe, a drava je morala

financirati uvoz, posebno u energetskom sektoru. Tako je udio indijskog u ukupnom
svjetskom izvozu pao s 1,9 % (1950.) na svega 0,6 % (1973.). Zbog uvoza na kredit
vanjski dug je 1991. dosegao 72 mlrd USD.
Suoena s krizom plaanja prihvatila je "plan strukturne prilagodbe" MMF kojim
se trailo gospodarsko otvaranje. Ukinute su uvozne kvote i carinske pristojbe koje su
1991. inile 38 % fiskalnih prihoda drave. Prosjena carinska tarifa je sa 79 % (1991.)
pala na 30,2 % (2000.). Indija je danas otvorena kao najrazvijenije latinskoamerike
zemlje, meutim, jo uvijek manje od zemalja jugoistone i istone Azije. Udio stranih
ulaganja takoer je manji nego u zemljama jugoistone i istone Azije. Strana poduzea
mogu posjedovati indijska u mnogim sektorima osim automobilskog (maksimalno 51 %)
i osiguravajueg (27 %). Od 1991.-2002. Indija je privukla 47 mlrd USD ulaganja 10
puta manje od Kine. Ipak, zadnih godina se ubrzava ritam promjena zbog navale
multinacionalnih kompanija u informatikom, automobilskom i ostalim sektorima. Od
1990.-2000. indijski izvoz se poveavao prosjeno 9 % godinje (izvoz 7 %), posebno u
tekstilnoj i farmaceutskoj industriji. Danas Indija daje petinu svjetskog izvoza raunalnih
programa, dok je udio u izvozu usluga (3,9 %) vei od kineskog (2,9 %). Najsjajniji je
uspjeh indijskih multinacionalnih kompanija u inozemstvu, pa ak i na Zapadu.
Japan: Krajem 1980-ih japanska su poduzea kupovala na Zapadu to je potaknulo
groznicu antijapanskog raspoloenja. Neobian uspjeh je potaknuo Zapad na izuavanje
japanskog gospodarskog i drutvenom sustava, mislei kako je pronaena arobna
formula uspjeha. To je oduevljavanje prestalo ulaskom japanskog gospodarstva u
duboku krizu iz koje jo uvijek nije izalo.
Japan je razvoj temeljio na amerikoj zatiti koja mu je omoguila bezbrian
gospodarski rast. Poetkom 1990-ih naao se u potpuno novoj situaciji: ispuhan
financijski balon, korumpirani vlastodrci i ponovni vojni angaman u inozemstvu (na
ameriki nagovor). Potres u Kobeu i napad sarinom na tokijsku podzemnu eljeznicu
(1995.) predstavljali su ogroman psiholoki ok u takvoj situaciji. Zbog toga su Japanci
trebali preuzeti stvari u svoje ruke i vratiti zemlju na pravi kolosijek.
Velike tvrtke su odustale od sustava doivotnog zaposlenja i smanjile su radnike
plae pravdavi to zadravanjem konkurencije na meunarodnom tritu. S druge strane
drava se suoila s pritiskom neoliberalnih ekonomista kojima nije uspjela odoljeti. U
krizu je upao i kolski sustav budui da je politika formiranja "dobrih malih vojnika" za
nacionalno gospodarstvo izgubila smisao. U takvoj situaciji ulogu drave preuzele su
mnoge neprofitne drutvene organizacije koje su pokazale iznimno uinkovite nakon
razornog potresa u Kobeu. irenje mobitela i interneta takoer su doveli do stvaranja
novih poduzea u gospodarskom sustavu.
Jugoistona i istona Azija: Japanska ekonomije predstavljala je lokomotivu, a uslijedili
su mali vagoni kao to su Juna Koreja, Hong Kong i Singapur, a zatim i Malezija,
Tajland, Indonezija i Filipini. Regionalna financijska kriza 1997.-1998. izbrisala je brojne
iluzije, posebno u jugoistonoj Aziji. Juna Koreja je iz krize izala ojaana, a neke
zemlje (Tajland, Indonezija) su trebale vie vremena. Singapur je naroito isticao "azijske
vrijednosti": neokonfucijsku politiku rada, discipline i vladavine znanja, umotani u
kinesku dinaminost. U zadnja etiri desetljea ivotni standard je u regiji povean uz
izuzetak pojedinih "oaza siromatva": Myanmara, Kambode i Laosa. Nagli razvoj je

11

imao i svoju cijenu: ekoloko unitavanje, pljaku prirodnih resursa, razlike u

primanjima.
Pokreta ekspanzije je i dalje izvoz. Dva najvea trgovinska partnera deset
zemalja lanica ASEAN su SAD i Japan. Problem je u tome to se ASEAN mora sve vie
prilagoavati kineskoj konkurenciji. Kina je postala najvei primatelj izravnih stranih
ulaganja, meutim, ona nudi i svoje ogromno trite. Trgovinska razmjena Kine i
ASEAN polako jaa. Ipak, cijela jugoistona Azija jo uvijek ovisi o amerikom tritu,
pa tako i ASEAN proizvodi po niskoj cijeni za razvijene zemlje. Stoga cijela regija ve
raspolae s polovicom svjetskih deviznih rezervi. Ipak, ASEAN ne funkcionira kao jedna
gospodarska cjelina jer se unutar bloka odvija svega 20 % ukupne trgovinske razmjene.
VI SIROMATVO U SVIJETU
Zaduenost: Potkraj 2003. ukupni vanjski dug nerazvijenih zemalja popeo se na 2530
mlrd USD s tim da su najzaduenije bile latinskoamerike zemlje: Brazil (254 mlrd
USD), Argentina (186 mlrd USD) i Meksiko (157 mlrd USD). Ipak dug tih zemalja nije
znatan u odnosu na nacionalno bogatstvo kojim raspolau. Najvei su problem siromane
zemlje u kojima vanjski dug prelazi vrijednost BDP. U Africi juno od Sahare 16 zemalja
ima vanjski dug vei od njhova BDP prednjae Sao Tome i Principe, Liberija i Gvineja
Bisao, gdje ak 300 % vei od BDP. Od amerikih zemalja prednjai Nikaragva vanjskim
dug koje je 172 % veim od BDP.
Zaduenost tih zemalja je toliko velika da je sve aktualnije pitanje mogunosti
vraanja duga. Stoga su meunarodne financijske institucije priznale kako je nuno
otpisati dio duga i tako pruiti priliku zaduenima da dou do daha. Poduzetim mjerama
smanjeni su godinji iznosi otplate duga, meutim to ipak nije dovoljno s obzirom na
njihovu ukupnu zaduenost. Cilj meunarodnih financijskih institucija nije rasteretiti
zaduene zemlje, nego im uiniti preostali dug "podnoljivim" kako bi ga mogli platiti.
Uvjeti koji prate to smanjenje tako su strogi da zaduene zemlje nisu u stanju osoviti na
noge svoju ekonomiju i stradale socijalne sektore.
S druge strane, iako razvijene zemlje takoer imaju ogromne dugove, znatno vee
od nerazvijenih zemalja, MMF nema nikakvih prigovora. Naime, na razvijene zemlje
otpada preko 90 % svjetskog duga koji iznosi oko 35 000 mlrd USD. Sam dug SAD
iznosi 7600 mlrd USD i trostruko je vei od ukupnog duga nerazvijenih zemalja. Iza
SAD dolaze UK, Njemaka i Francuska.
Bez obzira na to, nerazvijene zemlje su dune vraati dugove i zbog toga moraju
uvoditi stroge mjere tednje koje nikada ne bi prihvatilo stanovnitvo bogatih zemalja.
Kroz otplaivanje duga nerazvijene zemlje financiraju deficit razvijenih zemalja, a njihov
dotok novca je vei od dotoka novca iz razvijenih u nerazvijene zemlje. U prosjeku od
1985.-2005. svake godine je 16 mlrd USD otilo iz nerazvijenih zemalja na ime
servisiranja duga. To znai kako nerazvijene zemlje svake godine otplauju 13 % svog
ukupnog duga. Od 1995. Afrika juno od Sahare, koja se smatra najsiromanijim dijelom
svijeta, plaa razvijenim zemljama 1,5 mlrd USD vie nego to prima.
Rjeenje tog problema pokualo se ishoditi u okviru UN koji je usvojio mjere za
pomo nerazvijenim zemljama. Zatraeno je da razvijene zemlje izdvoje 0,7 svog BDP
koji bi plasirali kao pomo nerazvijenim zemljama. Rezultat tog konsenzusa iz 1969. bio

12

je da je 2003. samo pet razvijenih zemalja dosegnulo taj udio, a meu njima nije nijedna
iz skupine G7. Najbogatije zemlje izdvajaju svega 0,4 % BDP.
Na sastanku G8 u srpnju 2005. razvijene zemlje su odluile otpisati dug 18
siromanih zemalja u ukupnom iznosu od 48 mlrd USD pod odreenim uvjetima. Ta
odluka je samo kap u moru dunike krize.
Nain otplate duga: Nerazvijene zemlje otplauju dug kroz izvoz sirovina i
poljoprivrednih proizvoda. Ipak, struktura njihova izvoza se u zadnja dva desetljea
znatno promijenila, posebno u azijskim zemljama. Tako danas oko 70 % njihova izvoza
otpada na industrijske proizvode, dok su prije etvrt stoljea otpadale na sirovine. S
druge u Africi je udio industrijskih proizvoda u ukupnom izvozu povean s 20 % na
svega 30 %.
Osim industrijskog razvoja razlog pada udijela sirovina treba traiti i u padu njihove
cijene na svjetskog tritu, a to je rezultat zasienosti. Naime, zbog naglog rasta
zaduenosti 1960-ih i 1970-ih godina nerazvijene drave su morale poveati svoj izvoz.
Pri tom su se specijalizirale za dva ili tri osnovna proizvoda ime su jedna drugoj pravile
konkurenciju, a to je dovelo do pada cijena. Taj je dogaaj odigrao klunu u logu u
zaduenosti, to je omoguilo multinacionalnim kompanijama uspostavu hegemonije nad
svjetskom ekonomijom.
Za poljoprivredne proizvode tipine su oscilacije cijena koje se objanjavaju prirodnim
uvjetima (sue, poplave, prirodne katastrofe), politikim prilikama (porast cijene kakaa
2002. porasla je nakon krize u Obali Bjelokosti) ili pojavom novih proizvoaa (Vijetnam
kao novi izvoznik kave). Veliki problem su i subvencije koje razvijene zemlje isplauju
svojim poljoprivrednicima. Tako je npr. proizvodna cijena funte pamuka 0,21 USD u
Burkini Faso, a 0,73 USD u SAD i to zbog ogromnih amerikih subvencija (4 mlrd USD
2004.). Zbog toga su afrike zemlje morale sniziti cijenu pamuka, kao to je uradio Benin
(smanjenje za 35 % 2001.) u kojem je zbog toga porastao udio siromanih (za 4 %). S
druge strane, carine na sirovine su u razvijenim zemljama iznimno male to obeshrabruje
ulaganja u izvoznu industriju u nerazvijenim zemljama.
Sirovine su na svjetskom tritu poskupile 2004. i to zbog razvoja Kine, poveanih
financijskih pekulacija i zbog politike situacije (nafta kriza u Iraku).
Milenijski ciljevi: U rujnu 2000. Milenijski samit UN je usvojio popis ciljeva s namjerom
da do 2015. smanji siromatvo na polovicu. Tom planu se nisu priklonile SAD. On
predvia osam razvojnih ciljeva:
1) prepoloviti broj stanovnika koji zarauju manje od dolara dnevno i broj gladnih
2) svoj djeci pruiti uvjete za zavretak osnovnog obrazovanja
3) ukloniti spolnu neravnoteu u osnovnom i srednjem obrazovanju do 2015.
4) smanjiti za 2/3 stopu smrtnosti djece mlae od 5 godina
5) smanjiti za stopu smrtnosti rodilja
6) zaustaviti irenje HIV i side, malarije i ostalih tekih bolesti
7) osigurati trajan okoli
8) uvesti svjetsko partnerstvo za razvoj
Prema izvjetaju UN iz 2004. dolo je do "ubrzanog napretka za neke, ali i do golemog
nazadovanja u mnogim zemljama". Trenutno se Azija pokree u dobrom smjeru, meutim
izgleda kako e se samo 1. i 7. cilj ostvariti i to zbog ubrzanog razvoja Kine i Indije.
Ve je oigledno kako je u drugim dijelovima svijeta, ponajprije u Africi, utakmica ve
izgubljena: zadravanjem sadanjeg ritma cilj o opem osnovnom obrazovanju bit e

13

ostvaren tek 2129., a cilj o smrtnosti djece tek 2106. (za 100 umjesto za 11 godina). U
ostalim se ciljevima situacija ak pogorava. Pogoranje je zapoelo 1990-ih godina, tako
da su 46 zemalja ljudi danas siromaniji, a u 25 zemalja su gladniji.
Zanimljivo je kako Milenijski ciljevi ne doputaju nerazvijenim zemljama biranje ciljeva
na koji ih nain ostvariti. Iskljuivo se propisuje "uvoenje multilateralnog trgovinskog i
financijskog sustava" to je politika ekonomskog neoliberalizma. Prema tome, Milenijski
ciljevi propisuju uvoenje ekonomskog sustava koji se ve pokazao pogubnim u pitanju
smanjivanja siromatva tamo gdje su primjenjivani. Generalno gledajui, Milenijski
ciljevi pozivaju na jaanje temelja nepravednog ekonomskog sustava.
rtvovanje obrazovanja u nerazvijenim zemljama: Iako je obrazovanje posljednjih
desetljea doivjelo oigledan napredak, razlike izmeu razvijenih i nerazvijenih zemalja
nikada nisu bile tako velike. Obrazovanje je dugo vremena bilo povlastica, geografski i
socijalno vrlo neujednaena, a posljednjih desetljea je postignut vidljiv napredak. Stopa
pismenih odraslih u svijetu je poveana s 48 % (1970.) na 82 % (2004.).
Ipak uoava se kako se udio nepismenih od 1950.-2000. poveao za 24 % - sa 705
na 875 milijuna, od ega je 64 % ena. Na nerazvijene zemlje 98,4 % nepismenih u
svijetu, od ega 2/3 otpadaju na devet najnaseljenijih zemalja. Duboki jaz postoji izmeu
grada i sela, regija i okruga, etnikih i jezinih skupina i drutvenih slojeva. U Maroku je
stopa nepismenosti dvaput vea u ruralnim nego u urbanim sredinama. ak je i u
razvijenim zemljama kao to su SAD, UK i Irska svaki peti stanovnik nepismen.
Na poetku 21. st. svijet se nalazi na spektakularnom stupnju znanstvenog
razvoja, a javni trokovi za obrazovanje i kolovanje stagniraju na oko 5 % svjetskog
BDP. Za mnoge vlade i poduzea obrazovanje je i dalje nuni troak, a ne nuno korisno
ulaganje. Pri tom opu neimatinu najvie koriste razvijene zemlje o emnu svjedoi tzv.
"odljev mozgova". U Africi juno od Sahare i u jugozapadnoj Aziji pojavilo se masovno
odustajanje od kolovanja zbog uruavanja socijalnog sustava. Zbog toga pristup znanju i
obrazovanju, jedno od temljnih ovjekovih prava (prema UN i UNESCO) ostaje
nedosean cilj. Meunarodni program iz 2000., kojim se predvia smanjenje broja
nepismenih za 50 % do 2015., ve je doivio neuspjeh. Glavni razlog je nedostatak
sredstava, ponajprije ljudskih, budui da zahtjeva zapoljavanje 15 do 35 milijuna
nastavnika i preuzimanje 5,6 mlrd USD godinje za meunarodnu pomo (0,7 %
svjetskih vojnih trokova).
Danas na razvijene zemlje otpada 18 % svjetskog stanovnitva i 84 % svjetskih
trokova za obrazovanje. Zbog takve raspodjele danas je 137 milijuna mladih izmeu 15 i
24 godina starosti ostalo nepismeno, od ega 50 % u junoj i jugozapadnoj Aziji i 30 % u
Africi juno od Sahare. Nadzor nad znanstvenim spoznajama i patentima. Danas su
multinacionalne kompanije razvijenih zemalja vlasnici 90 % tehnolokih patenata i
izuma. Znanje i spoznaja postaju proizvodi i roba koji predstavljaju golemo trite, pa se
stoga nad njima pokuava uspostaviti kontrola.
Mjerenje siromatva: Mjerenje siromatva je proizvoljno jer ne postoje tono utvreni
pokazatelji koji se primjenjuju. Razvijene zemlje, osim SAD, koriste pokazatelj tzv.
relativnog siromatva uzima se u obzir iskljuivo raspodjela dohotka (tko ima manje od
50-60 % prosjenog dohotka smatra se siromanim). Nerazvijene zemlje i SAD koriste
pokazatelj tzv. aspolutnog siromatva prema potroakoj koarici.
U nerazvijenim zemljama apsolutno siromatvo je vrlo raireno. ak i u
industrijski razvijenim zemljama Latinske Amerike obuhvaa 30-40 % stanovnitva.

14

Obino se smatra kako se rastom BDP smanjuje broj siromanih, meutim bitna je i
raspodjela bogatstva. Sluaj Kine je znakovit: zahvaljujui ubrzanom razvoju udio
siromanih je od 1980. do 1996. pao s 50 % na 10 %, od tada do danas stagnira.
Rairena je i pojava uskraivanja novane naknade nezaposlenima: 1975. u SAD
je naknadu za nezaposlene dobivalo 81 % onih koji su ostali bez posla, a 1995. svega njih
33 %. Takoer u SAD broj samohranih majki koje su dobivale financijsku pomo je
prepolovljen.
VII PRODUBLJIVANJE SOCIJALNIH RAZLIKA
Mirovinski fondovi: Mirovinski fondovi su zadueni za prikupljanje, osiguravanje i
plasiranje doprinosa svojih lanova i poduzea s ciljem osiguranja plaanja buduih
mirovina svojim lanovima. Danas su oni, zbog ogromne koncentracije kapitala, postali
vani akteri u meunarodnim financijskim kretanjima.
Impuls razvoju mirovinskih fondova dala su amerika i britanska poduzea koja su na taj
nain eljela osigurati odanost kvalificirane radne snage. Taj se sustav pojavio 1929. u
privatnim poduzeima, a 1955. se proirio i na zaposlenike javnog sektora. Budui da se
radilo o iznimno malim iznosima mirovina izmeu 1950. i 1970. zaposlenici su poticani
da sami sebi uplauju doprinose u posebne fondove poduzea.
U SAD mirovinski fondovi se dijela na one s definiranim davanjima i one s definiranim
prihodima:
- fondovi s definiranim davanjima financiraju zaposlenici koji unaprijed znaju na
kolika e davanja imati pravo (financijske rizike, u sluaju loeg plasmana, snosi
poduzee)
- fondovi s definiranim doprinosima nemaju osigurana davanja nego je poznata
samo visina uplaenih sredstava (financijske rizike snose sami zaposlenici, a visina
mirovina ovisi o burzovnim uspjesima)
Od 1980-ih godina sve se vie zatvaraju fondovi s definiranim davanjima, pa je udio
zapolsenika u njima smanjen s 43 % (1975.) na 20 % (2000.); s s druge strane fondovi s
definiranim doprinosima obuhvaali su 27 % zaposlenih (2000.). Na taj nain poduzea
vie ne sudjeluju u financiranju mirovina i prebacuju financijski rizik na zaposlenike.
Burzovni pad koji je zapoeo 2000. izazavao je krizu mirovinskih fondova. Mnoga velika
poduzea (npr. General motors, Ford, Chrysler i IBM) vie ne mogu ispunjavati svoje
obveze i pokuavaju postii smanjenje mirovina koje trebaju isplatiti. Danas mirovinski
fondovi 500 najveih amerikih poduzea imaju deficit od 239 mlrd USD. Neka od njih
ve razmiljaju o proglaenju bankrota kako bi se rijeila obveze plaanja svojih obveza.
U drugim poduzeima, gdje postoje fondovi s definiranim doprinosima, mnoge sadanje i
budue umirovljenike teko je pogodila burzovna kriza. Milijuni umirovljenika primorani
su odgoditi odlazak u mirovinu jer im se uteena mirovina istopila. Osim toga, mnogi su
umirovljenici primorani raditi sitne poslove kako bi preivljavali.
Trend je promjene smisla mirovinskih fondova, pa oni od socijalne kategorije sve vie
postaju financijske institucije koje prebacuju rizik na svoje klijente. Prikupljene uplate
ulau se u dionice, obveznice, vrijedonosne papire, nekretnine itd. Od 1993.-2001. rast
njhove financijske aktive iznosio je 8 % godinje. Tako su mirovinski fondovi postali
moni financijski akteri na meunarodnoj razini: 2001. njihova je financijska aktiva u
usporedbi s dravnim BDP iznosila 113,5 % (vicarska), 105 % (Nizozemska), 66,4 %

15

(UK) i 63 % (SAD). Gledano na svjetskoj razini SAD raspolau sa 70 % sveukupne

aktive, UK s 10 %, Nizozemska 4 % i vicarska 3 %.
Uvoenje trinih principa u javni sektor: U okviru WTO potpisan je sporazum o trgovini
i uslugama koji je obvezujui za sve lanice. Taj sporazum podvrgava ekonomskoj
liberalizaciji uslene djelatnosti vane za svakodnevni ivot. Do iznimke moe doi
jedino kada usluge prua besplatno jedan pruatelj (dravna administracija, vojska,
pravosue i sl.). Na taj se nain ukidaju razlike izmeu javnog i privatnog sektora.
Uvedeni su trina naela u pruanju internetskih usluga, opskrbi elektrinom energijom,
lijeenju, studiranju, odvjetnikim uslugama, organizaciji obrazovanja itd.
Trina naela se mogu izbjegavati, meutim i tada vrijede sljedei uvjeti:
- transparentnost (koja se u pravilu izigrava na razliite naine)
- "odredbe o najpovlatenijoj naciji" smije trajati najvie 10 godina
- svaka drava mora pruiti jednake uvjete stranim pruateljima usluga kao i
domaim
- drave ne smiju nametati ogranienja pristupu tritu
Na taj su nain trina naela ula u javni sektor. Meutim, mnoge su nerazvijene zemlje
odbile primjenivati taj sporazum. Stoga su na ministarskoj konferencijoj u Dohi 2001. sve
drave pozvane napraviti "popis ponuda" (tj. popis onih usluga koje jedna zemlja eli da
budu liberalizirane u drugoj) u "popisu potranje" (tj. popisu usluga koje je neka zemlja
voljna liberalizirati). Zatim treba pristupiti bilateralnim pregovorima izmeu pojedinih
zemalja. Antiglobalisti trae iznoenje u javnost tih popisa i proglaenje moratorija na
neke od njih.
Socijalne posljedice preseljavanja pogona: Izmjetanja su zahvatila industrijske i uslune
djelatnosti i izazvala u uznemirenost u razvijenim zemljama. Premjetanjem industrije
roba se proizvodi u izvan matine zemlje, a plasira se na ve postojeem tritu. Na tja
nain se pogaa proizvodna i trgovinska djelatnost razvijenih zemalja. U medijima se
generalno govori o premjetanju iz razvijenih u nerazvijene zemlje, ime se oblikuje
upitna formulacija o konkurenciji zemalja s jeftinom radnom snagom.
Posljedice premjetanja za sada je teko odrediti. Sigurno je kako one trenutno imaju
ogranieni uinak. Utvreno je kako je u SAD i Francuskoj taj domet slab po pitanju
gospodarske dinamike i razvoja trita rada. Premjetanje utjee na 200 000-500 000
radnih mjesta godinje, to ini 0,15 %-0,2 % aktivnog stanovnitva.
Premjetanje je prvo zahvatilo radno intenzivnu industriju tekstilnu, odjevnu, konu,
drvnu, industriju igraaka i malih kuanskih aparata. Danas se fenomen premjetanja
primjeuje i u drugim industrijskim granama, kao i u uslunim djelatnostima. Njime je
zahvaena i automobilska, aeronautika i informatika revolucija, sektor istraivanja i
ostali. Upravo je premjetanje u suprotnosti s globalistikoj teoriji o meunarodnoj
podjeli rada koja treba osigurati skladan razvoj na globalnoj razini kroz specijalizaciju i
iskoritavanje vlastitih "komparativnih prednosti". Nasuprot tome, irenje meunarodne
konkurenciju unutar istih sektora dovodi do suprotnih rezultata.
U nerazvijenim zemljama se premjetanje smatra dobrom gospodarskom prilikom. Kao
primjer moe posluiti kinesko gospodarstvo koje je profitiralo od prisutnosti
multinacionalni, posebno amerikih, poduzea. Npr. samo Wal-Mart svake godine uveze
u SAD robu u vrijednosti od 15 mlrd USD koju u Kini proizvedu amerika poduzea (to
je 1/5 kineskog izvoza). Nadalje, razvoj informatikih tehnologija otvara nove
perspektive za pojedine azijske zemlje (Indija) i istonoeuropske drave. Takav trend ima

16

i negativne posljedice za najnerazvijenije zemlje koje imaju sve marginalniji poloaj u

svjetskom gospodarstvu.
Glavni akteri u premjetanju su multinacionalna poduzea. Ona kroz premjetanje nastoje
popraviti svoju financijsku rentabilnost uvodei trina naela u socijalno-proizvodne
sustave i na taj se nain nastoje okoristiti razlikama u visini plaa, razini produktivnosti,
socijalnim i ekolokim normama itd. Drave su se stoga upustile u estoku konkurenciju
nastojei privui multinacionalni kapital igrajui na kartu "komparativnih prednosti":
slabog ili nikakvog potivanja socijalnih i ekolokih normi, krenjem temljenih radnih
prava itd. Takva konkurencija stavlja pod pitanje svaku mogunost pravog ekonomskog i
socijalnog razvoja.
Koncentracija bogatstva u privatnim rukama: U zadnja dva desetljea poveava se
koncentracija svjetskog bogatstva u rukama malog broja superbogatih pojedinaca, to je
izravan rezultat financijske globalizacije. To bogatstvo raste bre od rasta BDP po
stanovniku. Danas u svijetu ima oko 30 mil kuanstava s privatnim bogatstvom veim od
milijun USD. Geografski gledanao ona su koncentrirana u Sjevernoj Americi, EU i
Japanu. Ta elita, zajedno s onom iz slabije razvijenih zemalja Latinske Amerike,
jugozapadne Azije i Afrike, koncentrira se u poreznim utoitima.
Rezultat toga je ekspanzija trita luksuznim proizvodima. U luksuzne proizvode ubrajaju
se izvanserijski automobili, elitni turizam, raskoni hoteli, visoka moda, nakit, parfemi i
kozmetika, skupi kuanski predmeti, vina i alkoholna pia i sl. Danas oko 2/3 amerikih
kuanstava ima barem jednog psa, a sve je rairenija pojava darovanja psu nekog
luksuznog artikla (npr. polo majice, ogrlice i uzice za pse s dizajnerskim potpisom). Na
SAD i EU je 2003. otpadalo 71 % svjetskg trita luksuznim proizvodima. Elita se
pojavljuje i u pojedinim azijskim zemljama dinaminog gospodarstva, ponajprije u Kini,
gdje trite luksuznom robom obuhvaa 10-13 mil klijenata. To ini oko 10 % svjetkog
luksuznog trita s godinjim rastom od ak 20 %.
Broj dolarskih milijardera je narastao na 691 (2005.), a njihovo je ukupno bogatstvo 2200
mlrd USD. Te je godine u lanstvo ulo 69 Amerikanaca, 38 Europljana, pa ak i po jedan
Kazahstanaca i Kinez. Bill Gates ja i dalje na prvom mjestu s 46,5 mlrd USD, prati ga
sunarodnjak Warren Buffet (44) i indijski elini magnat Lakshmi Mittal (25).
Porast siromatva u Europi: U razvijenim zemljama siromatvo jo uvijek nije nestalo.
Upravo suprotno izraena je tendencija poveavanja nejednakosti do krajnosti, a bijeda
ima razliite oblike: nedostatak sredstava za hranu, odjeu i stanovanje, tekoe u
dostupnosti obrazovanja, zdravstvene skrbi, zabave itd. U EU se siromanim osobama
smatraju one iji dohodak iznosi 60 % prosjenog dohotka. Prema izvjetaju iz 2003. ak
72 mil ljudi u EU ivi ispod praga siromatva (16 % stanovnitva). Prednjae
junoeuropske zemlje Grka (21 %), Portugal i Italija (19 %), te zemlje Britanskog
otoja koje vode u ekonomskoj liberalizaciji (Irska 21 % i UK 18 %). Ono to je
zajedniki svima njima su mala socijalna davanja. Meu novim lanicama EU prednjae
Slovaka (21 %) i Estonija (18 %), dok su ostale oko prosjeka EU. Kao primjer moe se
navesti kako 1/3 Rumunja nema kupatil u svom stanu nasuprot 16 % Poljaka, 10 %
Portugalaca i 2 % Francuza.
Potkraj 20. st. pojavio se u EU fenomen koji je ve dugo vremena tipian za SAD:
siromano radnitvo. Tako je 2003. 7 % radnika EU ivjelo ispod praga siromatva (3 %
u Danskoj, 9 % u Francuskoj, 10 % u panjolskoj, 13 % u Portugalu). U Francuskoj je
ak 63 % siromanih radnika radilo cijelu godinu. Meu siromanim radnitvom

17

najbrojnije su ene koja najvie rade s nepunim radnim vremenom. Istovremeno,

multinacionalna poduzea isplauju sve viu dobit svojim dioniarima.
Mada nezaposleni ine najvei broj siromanih, sve je vei udio umirovljenika meu
njima (trenutno 17 % u EU). Takvo e se stanje pogorati zbog smanjivanja mirovina i
dueg uplaivanja u mirovinske fondove.
Siromatvo se odraava na sve vidove svakodnevnog ivota: u stanovanju (18 mil ljudi
bez stana ili u vrlo loim stambenim uvjetima u EU), obrazovanju ili zdravstvu (11 %
Francuza nema zdravstvenu skrb). Najvidljivija dimenzija nejednakosti je injenica kako
radnici imaju za sedam godina krai ivotni vijek od viih drutvenih slojeva.
Visoka cijena prelaska na kapitalizam: Nakon pada Berlinskog zida (1989.) i uvoenja
kapitalistikog sustava u bive komunistike zemlje, za njih se poeo koristiti naziv
"drutva u tranziciji prema trinoj ekonomiji". Tim se izrazom prikriva okrutan nain
uvoenja kapitalizma koji se okoristila politika elita i s njom povezani kriminalni
krugovi. U pravilu se radilo o uvrivanju starih povlastica povezanih uz politiku
funkciju, stjecanje vlasnitva i pretvaranje radnika u robu koja se lako moe odbaciti.
Zbog toga su novoizabrane vlasti zduno zagovarla politiku globalizacije. Ukidanjem
postojeeg sustava koji je je pruao dravnu zatitu u pogledu zapoljavanja, plaa i
socijalne infrastrukture (vrtii, bolnice, stanovanje) u bivim komunistikim zemljama
izazvana je prava drutvena kataklizma.
Nekadanju plansku punu zaposlenost zamijenila je masovna nezaposlenost koja se
poveava ak i u onim zemljama koje doivljavaju gospodarski rast. U osam novih
lanica EU nezaposlenost je dosegla prosjeno 15 %, dok se u Poljskoj, Bugarskoj i
Slovakoj kree od 17-20 %. Sveope smanjenje nataliteta pokazatelj je demografske
traume koja simboliki ukazuje na mranu percepciju budunosti.
Svjetska banka je 2002. ocijenila kako siromatvo u tim zemljama postaje sve rairenije i
poveava se u ritmu koji je najbri na svijetu. Udio siromanih je povean s 2 % (1988.)
na 21 % (1998.). Otada se poeo naglo smanjivati i to ponajprije zbog ubrzanog razvoja
Rusije, dok se u nekim drugim zemljama (Poljska, Litva) dolo ak i do poveavanja.
Jedna od klunih postavki globalizacije kae kako izravna strana ulaganja poveavaju
gospodarski rast. Meutim, one tranzicijske zemlje koje su odbile politiku bjesomune
privatizacije imaju danas najbolje socijalne pokazatelje. Tipian primjer je Slovenija koja
ima najvei BDP po stanovniku meu novim lanicama EU, a koja je sauvala nadzor na
financijama i nije smanjivala plae i poreze, a istovremeno ima najmanju stopu izravnih
stranih ulaganja (manje od 2 % od BDP). Izravna strana ulaganja dovode i do sve veih
razlika izmeu regija i drava jer ona nadziru 50-90 % kapitala banaka u novim
lanicama EU (osim u Sloveniji).
Posljedica takvih gospodarskih prilika je pad popularnosti onih stranaka koje su
provodile politiku ekonomskog neoliberalizma i pojava ksenofobije i ekstremnih
desniarskih stranaka.
Opa socijalna nesigurnost: Sve manja pokrivenost zdravstvenih trokova, sve kasniji
odlazak u mirovinu i smanjivanje socijalne zatite openiti su trendovi posvuda. To je
tipino za sve zemlje, bez obzira na sustav koji su imale do sada. Taj je trend zapoeo
nakon izvjetaja Svjetske banke iz 1994. koji je upozorio na optereivanje dravnh
blagajni ve postojeim izdvajanjima. Preporueno je smanjivanje naknade za rad i
preputanje dijela novca od socijalnih davanja privatnim poduzeima. Do 2003. je udio

18

BDP, namijenjen naknadama za nezaposlene, u razvijenim zemljama umanjen za 10 %,

dok su naknade za kapital porasle.
Zbog toga je smanjena kupovna mo umirovljenika i produen radni vijek. U razvijen
zemljama je produena dob odlaska u mirovinu na 65 (Njemaka koja planira produljenje
na 67), 65 (Italija), 66 (Irska), 65 (UK), SAD planira poveanje s 65 na 67. Smanjuju se
trokovi za zdravstvo, a ubrzava se i privatizacija zdravstvenog sektora.
Zbog toga su se poveale nejednakosti, a prosjena ivotna dob se u nekim zemljama ak
i smanjila, kao u Africi juno os Sahare. Tamo se propadajui sustav zdravstvene i
socijalne zatite ne moe nositi sa irenjem HIV i side, pa je prosjena ivotna dob pala s
50 godina (1992.) na 45,6 (2003.). U Rusiji je ivotna dob smanjena s 68,4 (1991.) na
65,7 godina (2003.), dok je prosjean ivotni vijek mukaraca pao ispod 60 godina.
Mnoge razvijene zemlje smanjuju nalnade za zdravstvo: Njemaka, Francuska, UK,
SAD. SAD ima gotovo u potpunosti privatiziran zdravstveni sustav i vee trokove
zdravstva od europskih zemalja, u kojima drava jo uvijek znaajno novano participira
u njegovu financiranju (15 % BDP u SAD prema 10,1 % u Francuskoj i 11,1 % u
Njemakoj). Bez obzira na tu injenicu i dalje se velia ameriki sustav i postupno se
uvodi i u druge zemlje svijeta.
Zdravstvena skrb: Razlike u bogatstvu izmeu pojedinih dijelova svijeta objanjavaju
razlike u zdravstvenom sektoru. Prosjena Japanka e dosegnuti 85 godina ivota, a
Zimbabvanka svega 36 godina. Razloi lee u slabo zdravstvenom sustavu koji je u
raspadanju. Uobiajene bolesti (ospice, astma, srani problemi, psihike tekoe, rak i
ostale) slabije se lijee i esto imaju veu smrtnost u nerazvijenim, nego u razvijenim
zemljama. Sida svakog dana ubija 8 000 ljudi (to su veinom mladi odrasli ljudi),
tuberkuloza oko 6 000, malarija oko 3 000 djece. To su tri najsmrtonosnije bolesti koje
godinje dovode do smrti oko 6 mil ljudi, uglavnom u nerazvijenim zemljama (posebno u
Africi juno od Sahare).
Situacija je tako kritina da je Vijee sigurnosti UN, kao i Vijee za nacionalnu sigurnost
SAD, upozorilo kako zdravstvena kriza prijeti politikoj stabilnosti u tom dijelu svijeta,
pa ak i politikim interesima Washingtona. Meutim, bez obzira na to SAD su od 2002.2005. potroile oko 250 mil USD na rat u Iraku, a tim bi se iznosom mogle podmiriti
zdravstvene potrebe cijelog svijeta i to razdoblje od est godina.
Osim tog nedostatka humanitarne svijesti, pojavljuje se i problem komercijalizacije
zdravstva. Zapadne farmaceutska poduzea su podredila velikim komercijalnim
pritiscima pojedine slabije razvijene zemlje koje trebaju pojedine lijekove (kao to su
Indija, Brazil ili JAR). S druge strane, meunarodna pomo se uvjetuje politikim i
vjerskim interesima razvijenih zemalja. Tako je npr. pomo SAD u borbi protiv side
uvjetovana pristajanjem uz politiku protiv pobaaja koju provodi aktualna amerika
vlada. Problem predstavlja i zadravanje potrebnog medicinskog osoblja u nerazvijenim
zemljama i to zbog prezaduenosti i pritiska na smanjenje javnih rashoda. Tu je jo i
problem migracije medicinskog osoblja u razvijene zemlja: tako je npr. u SAD 23 %
lijenika obrazovano u inozemstvu, a od toga ak 86 % u srednje razvijenim i
nerazvijenim zemljama. Dok je prosjena ivotna dob u Zimbabveu 36 godina, ak
lijenika koji se u toj zemlji obrazuju odlaze emigriraju u inozemstvo. Na taj nain
nerazvijene zemlje godinje "daju" razvijenim oko 500 mil USD, koliko iznose trokovi
njihova obrazovanja. Na taj se nain jo vie poveavaju suprotnosti izmeu seoskog i
gradskom i bogatog i siromanog stanovnitva.

19

VIII DEMOGRAFSKI RAZVOJ

Prirodni rast: Najnovija istraivanja pokazuju kako se tzv. "demografska eksplozija", koja
se dugo najavljivala, ipak nee dogoditi. Ipak, demografski rast e biri toliki da e
utjecati na sudbinu najsiromanijih zemalja.
U listopadu 1999. slubeno je objavljeno kako je broj stanovnika svijeta dosegao est
mlrd (a stoljee je poelo sa 1,5 mlrd stanovnika). Poveanje se dogodilo bez obzira na
velike ratove, epidemije i glad u pojedinim dijelovima svijeta. Najnovija predvianja UN
pokazuju kako e se porast stanovnitva nastaviti uz niu stopu rasta.
Najvei porast u 21. st. oekuje se u Africi juno od Sahare, gdje bi se stanovnitvo do
sredine stoljea trebalo udvostruiti i dosegnuti 1,2 mlrd. Demografske prognoze kau
kako bi 2050. broj stanovnika mogao dosegnuti 7,9 mlrd (niska predvianja) preko 9,3
mlrd (srednja) do 10,9 mlrd (visoka). Usporavanje rasta dovodi se u vezu s ulaskom u
zavrnu fazu demografske tranzicije.
Prema tome, idemo prema svijetu u kojemu e sve manje biti mladih i sve vie starih.
Udio starijih od 60 % e se udvotruiti i s 10 % (2000.) poveat e se na 22 % (2050.).
Osim toga, prosjena ivotna dob trebala bi se poveati s 46 na 76 godina, a udio Afrike u
svjetskom stanovnitvu poveati e se s 13 % na 20 % (2050.). Azija e zadrati sadanji
udio (60 %), kao i Latinska Amerika (9 %), dok e se udio Europe smanjiti na svaga 7 %.
Takva neravnotea pogorat e socijalne probleme i potaknuti migracijske valove iz
siromanih prema bogatim zemljama. To e rezultirati i politikim, ekonomskim i
socijalnim potresima, ak i u bogatim zemljama. Demografski rast e se dogaati
iskljuivo u nerazvijenim zemljama: tri milijarde novih stanovnika pogorat e ivotni
standard u siromanim i gusto naseljenim zemljama, naroito u gradovima.
Migracije: Politike i povijesne veze izmeu pojedinih zemalja poticale u emigraciju u
pojedine razvijene zemlje: Aliraca i indokineskog stanovnitva u Francusku, stanovnika
indijskog potkontinenta i karipskih zemalja u UK, Latinoamerikanaca, Filipinaca i
Vijetnamaca u SAD. Osim tih povijesnih veza globalizacija je prouzroila nove veze,
legalne i ilegalne. Mnoge tradicionalno emigracijske zemlje, posebno na jugu Europe,
postale su imigracijske i tranzitne.
Sve je vie meunarodnih migracijskih valova na regionalnoj i interkontinentalnoj razini,
a potie ih razvoj tehnike i organizacijske infrastrukture unutar svjetske ekonomije. Oni
su posljedica sve veeg pritiska meunarodnih financijskih institucija na nerazvijene
zemlje, ime se trai otvaranje njihovog trita i ukidanje dravnih subvencija.
Ilegalna trgovina radnom snagom doivjela je 1990-ih znaajan rast. Novac koji
emigranti alju u matine zemlje, kao i prihodi od trgovine ljudima, postali su vaana
izvor deviza u pojedinim zemljama. Procjenjuje se kako su emigranti 1999. poslali 70
mlrd USD u matine zemlje, a 2005. ak 230 mlrd. U Bangladau doznake iz inozemstva
ine 1/3 deviznih rezervi, a u Dominikanskoj Republici nadmauju prihode od turizma,
najvanijeg initelja gospodarskog rasta u toj dravi.
Ilegalan "izvoz" radne snage predstavlja profitabilno trite za trgovce ljudima. Prema
procjenama UN ta je trgovina 1990-ih donosila 3,5 mlrd USD godinje, a prema
amerikoj vladi ak 7,5 mlrd (2004.). To su trite ranije drali sitni kriminalci, a danas je
ustrojeno na globalnoj razini pod kontrolom organiziranom kriminala. ene su skupina

20

koja je najvie obuhvaena trgovinom zbog otvaranja slabo plaenih radnih mjesta u
industriji, u uslunim djelatnostima u bogatim zemljama i u prostituciji.
IX NOVI SVJETSKI POREDAK
Teorijski koncept nove podjele svijeta: Raspadom SSSR zavreen je i hladni rat i sustav
bipolarne blokovske podjele svijeta. Prvotnu tezu o kraju ideolokih sukoba u svijetu,
koja je ubrzo nakon toga oblikovana u znanstvenim krugovima, zamijenila je kontrateza
o tzv. "sukobu civilizacija". Ta se teorija pojavila 1996. u SAD, a prema njoj na svijetu
postoji nekoliko velikih civilizacija koje se nadmeu i mogu sklapati saveze ovisno o
svojim afinitetima i ciljevima. Teorija je poela iriti fobiju o ujedinjavanju "konfucijskoislamske" s "pravoslavno-hinduskom" osovinom ime bi se poremetila ravnotea u
Euroaziji na tetu Zapada.
Ta je teorija kritizirana zbog pojma "civilizacije" koji je odreen po razliitim kriterijima
jedanput po vjerskom, drugi po geografskom, trei po politikom. Takoer je jasno
kako je svaka od izdvojenih "civilizacija" savez vrlo heterogenih politika. Teza je
koritena kao opravdanje za poetak sukoba izmeu kranskog i muslimanskog svijeta.
Hegemonija SAD: Na poetku 21. stoljea posvuda opstoje nacionalizmi, kulturni
identiteti, ambicije ukotvljene u povijesti, sve su brojniji oni koji odbijaju jednopolarni
svjetski poredak i koji to odbijanje izraavaju u razliitim oblicima, ponekad i
neprihvatljivim. Nasuprot SAD koja bez oklijevanja iri svoje interese, sve vie zemalja
pokazuje ekonomski i politiki patriotizam i odlunost u obrani nezavisnosti, a pojavljuje
se i kolektivni otpor.
Kraj hladnog rata znaio je i trijumf globalizacije i neoliberalnog amerikog modela.
Meutim, dananji vrhunac vojne snage SAD poklopio se s najniom tokom njihove
popularnosti u svijetu. Slika SAD u inozemstvu nikada nije bila tako jednostavna. Jasno
je kako nijedna svjetska sila, ak ni Kina, ne moe razmiljati o nadmetanju sa SAD u
iduem desetljeu. Osim toga, SAD raspolae i s ogromnim vojnim, ekonomskim i
ljudskim resursima i sposobnou jednostrane intervencije. Meutim, elja za
hegemonijom sudara se s brojnim otporima i odbijanjem da se Zapadu prepusti
definiranje univerzalnih vrijednosti: ljudskih prava, demokracije, slobode itd.
Zatvaranje bogatih zemalja: Gospodarski i demografski razvoj u uvjetima zavretka
hladnog rata, promijenili su sliku migracijskih kretanja. Sve je vie ljudi koji se spontano
ili prisilno uputaju u migracije, dok najbogatiji narodi (podravajui porast ksenofobije)
nikada nisu bili manje skloni prihvatiti "svjetsku sirotinju". U takvoj situaciji SAD i EU
uveli su zatitne odredbe protiv premjetanja ljudi. Proces zatvaranja proirio se i na cijeli
niz posrednih zona gdje svaka zemlje provodi istu doktrinu.
Primjetan je trend "kriminalizacije imigracije za koju se sve vie koristi pojam "ilegalni
migranti", a u koji se ukljuuju i traitelji azila. Protiv njih se primjenjuju mjere koje se
opravdavaju "lovom na teroriste" ili zatitom kranskih vrijednosti od islamske invazije.
Istodobno, granice se sve vie militariziraju.
Izmeu tranzitinih i odredinih zemalja pojavljuje se suradnja s ciljem suzbijanja
migracija (npr. izmeu Maroka i panjolske, Libije i Italije itd.). SAD je od 1994. du
granice s Meksikom postavila 11 000 patrola i infrastrukturu nezamislivu za mirnodopsko
razdoblje. ak se nerazvijene zamlje kao Angola opskrbljuju sustavima za elektronski
nadzor granice. Rezultat toga je sve vee jaanje trgovine ljudima i kriminalaca koji se

21

njom bave, kao i sve vea smrtnost prilikom pokuaja prelaska granice. Istodobno, tisue
stranih radnika bez papira rade na poljoprivrednim imanjima razvijenih zemalja uz
preutno odobravanje vlasti.
Istovremeno se migranti koj nemaju radnu dozvolu interniraju bez ikakvih prava, a stvara
se i mrea zatoenilkih centara u kojima su doseljenici izolirani od svijeta. U novije
vrijeme se problemi migranta rjeavaju eksternalizacijom smjetajem logora za
migrante izvan vlastitih granica kako bi se smanjio "migracijski pritisak" (Australija na
Nauruu 2001.). Posvuda se uspostavljaju "tampon zone" ili "sigurnosni pojasevi". Poziva
se tranzitne zemlje ili zemlje iz kojih dolaze migranti da, u zamjenu za trgovinske
olakice ili politiku potporu, zaustave priljev imigranata.
Unilateralizam: Blokovska podjela svijeta nastala nakon zavretka Drugog svjetskog rata
bila je do tada neviena u svjetskoj povijesti. O mnotva imperija i sila oblikovan je
bipolarni svijet pod vodstvom dvije supersile. Takva je konfiguracija sruena padom
Berlinskog zida. Nekadanji SSSR prostorno je smanjen na Rusiju, iji je BDP u odnosu
na kupovnu mo 2004. bio manji od brazilskog i iji su vojni trokovi iznosili 1/23
amerikog. Uspostavljena je unilateralnost s definiranjem SAD kao hipersile.
Nasuprot unilateralnosti, pojavljuju se druge dvije opcije ureenja svijeta:
1) tzv. utopijska zastupa upravljanje svijeta po dogovorenim propisima i kroz kolektivne
institucije predvoene reformiranom OUN
2) tzv. multipolarna koju zagovaraju protivnici sadanjeg ureenja svijeta (Francuska,
Rusija i Kina). Problem je u tome to zagovornici monopolarnosti nisu u stanju postati
svjetski centri u narednih nekoliko desetljea (Rusija i Kina), dok Francuska nema toliko
veliinu da bi mogla ostvariti politike ambicije. Zbog zoga se Francuska oslanja na
politiku izgradnje EU kao sile pod upravom francusko-njemake osovine. Zbog
zajednikog suprostavljanja invaziji Iraka 2003. Francuska, Njemaka i Rusija
uspostavili su trostrani dogovor. Rusija slijedi dva puta koji se meusobno nadopunjuju:
politiku europske suradnje i azijsku politiku suradnje s Kinom (u drugom planu je Iran).
Kina je danas glavni kupac ruskog oruja, a 2005. dvije su zemlje prvi put organizirale
zajednike vojne manevre.
Prema tome, ostvaruje se ono to su kritiari unilateralizma (i u samim SAD)
pravovremeno predvidjeli: unipolarno ureenje svijeta potie stvaranje saveza meu
silama nieg ranga koje nastoje stvoriti protuteu hegemoniji hipersile. Stoga SAD
trebaju razraditi politiku kojom bi eliminarili tenju pojedinih zemalja za stvaranjem
takvih saveznitava, a sadaanja politika SAD je ista suprotnost tome.
Vojna dominacija SAD: Nakon vidljivog smanjenja vojnih trokova poetkom 1990-ih
godina SAD su zadrale prosjene vojne trokove na hladnoratovskoj razini, zatim su
krajem desetljea poele poveavati. Ta je tendencija ubrzana nakon 11. rujna 2001., pa
su tako vojni trokovi SAD narasli od 1/3 svjetskog vojnog prorauna (1995.) na
polovicu (2005.). Zaljevksi rat 1991. pruio je SAD priliku da pokae kako preuzima
ulogu svjetskog policajca i omoguio je vojni prodor u strateki vanu regiju. Preuzevi
nadzor nad Arapsko-perzijskim zaljevom, gdje se nalaze 2/3 svjetskih rezervi nafte, SAD
je dobila vaan adut u odnosima s EU, Japanom i Kinom.
Raspadom Varavskog pakta 1991., SAD su zadrale NATO i od obrambenog saveza
pretvorile ga u "organizaciju za sigurnost". Poelo je proirenje na istok, na veliku tetu
Rusije. Takoer je bitna transformacija NATO u vojno krilo UN, to je vidljivo tijekom
krize u Bosni i Hercegovini (1994.-1995.) i na Kosovu (1999.), gdje je po prvi put u

22

povijesti uao u rat. Na taj je nain sveden na ulogu dodatnih snaga SAD tijekom vojnih
ekspedicija i dobiva zadau upravljanja onim teritorijima gdje to SAD ne mogu same
uraditi (Kosovo).
Na drugoj strani svijeta SAD obnavlja vojni savez s Japanom i suprostavlja se kineskim
traenjima Tajvana. Istovremeno, SAD pojaava pritisak na Sjevernu Koreju. Napad na
New York 2001. pruio je priliku za imperijalno irenje. Rat u Afganistanu omoguio je
uvrenje u toj zemlji, kao i u bivim sovjetskim republika sredinje Azije (posebno u
Uzbekistanu i Kirgistanu), kao i na Kavkazu (Gruzija). Na taj nain SAD postavlja svoje
ispostave usred Euroazije izmeu Moskve i Pekinga, dva potencijalna rivala koji vojno
surauju.
Meutim, u Iraku SAD teko kontroliraju situaciju, dok je u Afganistanu stanje sve
nestabilnije. Pokazuje se kako vojna tehnologija ne moe kontrolirati stanovnitvo. Ve se
pokazuje obrisi "pretjeranog irenja" imperija.
Pritisak na rubove: Tijekom hladnog rata supersile su potovale podjelu svijeta na zone
utjecaja. Taj preutni dogovor bio je relativan, a pojedine povijesne epizode upozorile su
na njegovu ogranienost (kubanska kriza, maarska revolucija, prako proljee i sl.). Kraj
hladnog rata doveo je u pitanje cjelokupnu ravnoteu u svijetu i to ne samo na podruju
biveg sovjetskog bloka. Slabljenje i raspad SSSR doveli su do preokreta u Europi.
Poinju irenje NATO i EU, a pojedine zemlje poinju koristiti novonastalu situaciju
(ponajprije Njemaka). Ipak, glavni akter je SAD koja poduzima cijeli niz intervencija u
obliku bilateralnih sporazuma o ekonomskoj i vojnoj suradnji ili multilateralnih paktova
(Pakt o stabilnosti, GUAM).
Tako je pojaan pritisak na Rusiju pod izgovorom osiguravanja pristupa naftnom
bogatstvu u Kaspijskom jezeru. Pritisak se provodi uspostavljanjem vojnih baza
(Uzbekistan, Kirgistan, Tadikistan), vrstih uporita (Gruzija, Azerbejdan) ili tzv.
"antiteroristikim operacijama" (Afganistan, Irak). Ta se politika ponekad provodi i kroz
djelatnost nevaldinih organizacija koje SAD financira. Tako se ostvaruje strategija trajnog
slabljenja Rusije i ograniavanje podruja njena utjecaja.
Meutim, ta aktivnost SAD ne ograniava se samo na rubove, nego se provodi i na
drugim kontinentima, kao to je Afrika. Tu se pritisak provodi pod platom osiguranja
sirovina (nafta, dijalmanti, plemeniti metali) i nadzora pristupnih prometnih koridora do
tih sirovina (luke, eljeznike pruge, kanali). Pri tom takoer imaju ulogu nevladine
organzacije i amerike protestantske crkve (koje ire ameriki kulturni utjecaj i nastoje
privui nove elite). SAD potpisuju brojne slubene sporazume (politike i ekonomske)
kojima se dodjeljuje pomo za razvoj i sigurnost, a koji nameu odabir amerikih
poduzea u provedbi istih. I tu je vojna prisutnost SAD sve naglaenija i ogleda se kroz
vojnu pomo, izobrazbu vojnih kadrova i uvoenje amerikih baza. Ta aktivnost izaziva
sve vei bijes Francuske i Rusije, kao i pojedinih britanskih i njemakih politikih
krugova. I u domaoj javnosti SAD doivljavaju brojne kritike zbog oslanjanja na
autoritativne i korumpirane reime u Africi i sredinjoj Aziji kako bi se ostvarili plitiki
ciljevi.

X SUKOBI KOJI TRAJU

23

Graanski ratovi i meunarodni sukobi: Od 1947.-1991. broj oruanih sukoba u svijetu

povean je tri puta, a veina se dogaala u okviru blokovske podjele svijeta. Veinu
sukoba kontrolirali su SSSR i SAD koji su budno pazili da njihove strane potuju pravila
igre koja je nametala nuklearna opasnost. Kraj hladnog ratapokrenuo je razne sukobe,
posebno u vienacionalnim zemljama.
Pojedini sukobi temelje se na otporu okupatoru (Palestina od 1967., eenija od 1994.,
Irak od 2003.), dok su drugi rezultat meunarodnih odnosa (Kamir). Ipak veina sukoba
se temelji na etnikoj i/ili vjerskoj osnovi, posebno u Africi u pozadini je raspad drava
i nadzor nad teritorijem bogatim sirovinama.
Od 1990.-2004. izbilo je 57 velikih oruanih sukoba: 4 meudravna i 53 unutar jedne
drave zbog vlasti (29) i teritorija (24). Afrika je glavno poprite s 19 sukoba: jednim
meudravnim (Etiopija Eritreja) i 18 graanskih ratova, od kojih su mnogi postali
regionalni (sredinja, istona i zapadna Afrika).
Godina 2004. bila je rekordna s najmanje sukoba od 1991. sa "samo" 19 oruanih sukoba,
od kojih su svi bili unutarnji, osim rata u Iraku. I dalje prednjai Afrika sa est ratova.
Dok je broj ratova smanjen za 40 %, broj teroristikih napada je uhvatio zamah.
Usporedba: od 1968.-1984. bilo je 3000 mrtvih od terorizma dok je isto toliko poginulo
samo prilikom napada na New York.
Afrika: Afrika je danas jedini kontinent na kojem se pogoravaju ekonomski, zdravstveni
i drutven ipokazatelji. Takoer je najvie zahvaen ratovima za prirodna bogatstva ili
politiku vlast, kao i onima koji su rezultat vjerske i/ili etnike mrnje. injenica je kako
je Afrika rtva globalizacije budui da je najvee izvorite sirovina udio izvoza u BDP
iznosi 45 %, u usporedbu s drugim kontinentima gdje se kree od 15-25 %. Tako je
Afrikci namijenjena pasiva uloga u svjetskom gospodarstvu u korist zapadnih sila. Ta se
pasivnost nadalje potie davanjem novanih zajmova afrikim zemljama.
U takvoj situaciji razvijene zemlje su uvjetovale novanu pomo Africi otvaranjem svog
trita zapadnim proizvodima. Mada su afrike elite krivci za stanje u svojim zemljama
injenica je kako je njihova odgovornost odreena okvirom koji su nametnuli drugi.
Meunarodne institucije naoruane su s dva tipa ovlasti nad kojim imaju apsolutnu
kontrolu - novcem i pravom i preko njih diktiraju pravila dobivanja pomoi. Upravo su
davatelji novane pomoi, poevi od 1970-ih, stavili Afriku u jaram. Nepravednost
svjetskog ekonomskog poretka, zasnovanog na novcu i konkurenciji, najvie dolazi do
izraaja u Africi.
SAD: Prema zadnjem popisu stanovnitva 2000. se, u odnosu na prethodni popis iz
1990., broj Latinoamerikanaca poveao za vie od 60 % i premaio je broj
Afroamerikanaca (iji je broj povean za 16 %). Broj Latinoamerikanaca dosegnuo je
35,4 mil, a Afroamerikanaca 34,7 mil. Inae ukupni porast amerikog stanovnitva
iznosio je 13,4 %. Danas Latinoamerikanci ine 12,6 % stanovnitva SAD,
Afroamerikanci 12,3 %, a Azijci 4 %. California i Texas su najnaseljenije savezne drave
i imaju najvei broj Latinoamerikanaca, preteno doseljenih iz Meksika. Procjenjuje se
kako je 81 % od oko 12 mil ilegalnih migranta dolo iz Latinske Amerike.
Danas je svaki deseti dravljanin SAD roen u inozemstvu, to nije zabiljeeno od 1930.,
a oni su sve vaniji prilikom izbora. Ipak, manjine su i danas rtve brojnih nepravdi, a
najvie su pogoeni Afroamerikanci. Crni uenici se ee sankcioniraju od svojih bijelih
kolega u sluaju nediscipline, a ee borave u slabo opremeljenim kolama. Prosjena

24

ivotna dob Crnaca je est godina nia nego kod bijelaca, lijenici im rjee propisuju
lijekove nego bijelcima, a polovica novih sluajeva side otpada na Crnce. Crnce se ee
poziva na sud nego bijelce, a kod identinog zloina etiri puta vie im se izrie smrtna
kazna. Prilikom krenja prometnih propisa, sudski postupak je bri kad su u pitanju Crnci
(u saveznoj dravi Maryland ima samo 17 % crnih vozaa, a policija u 70 % sluajeva
zaustavlja njih). Stambene zone u kojima ive Crnci u pravilu su u blizini nekog
zagaivaa. Televizijske serije u kojima ima previe Crnaca nee privui bijele gledatelje,
koji su u pravilu bogatiji, pa stoga nee biti privlane ni za oglaivae. Dok su brakovi
izmeu bijelaca i Latinoamrikanaca uobiajeni, samo 1 % brakova sklopljeno je izmeu
bijela i Crnaca.
Kanada: Pritisci i zadiranje u suverenitet Kanade, koje ve due provode SAD,poveali
su se nakon pobjede konzervativne stranke na federalnim izborima (2006.), koja je
dopustila ameriko nametanje u kljunim pitanjima: energetskoj politici, kontroli zranog
prostora i migracija i odbijanju protokola iz Kyota.
Kanada je 1. na svijetu po kvaliteti ivota, 80 % stanovnitva ivi u gradovima i ima
moderno gospodarstvo. Ipak, nacionalni identitet je jo uvijek odreen rascjepkanou u
male odvojene zajednice i dominacijom rudarskog, energetskog i umarskog sektora u
gospodarstvu. U zadnjem desetljeu zapadne provincije (Alberta, British Columbia) su se
najvie okoristile izvozom nafte. U uvjetima kroninog nedostatka radne snage gradovi
rapidno rastu i privlae nove doseljenike iz zemlje i inozemstva. Meutim, zbog
ubrzanog razvoja u njima nedostaje odgovarajua infrastruktura. Eksploatacija ruda i
nafte na krajnjem sjeveru ve je otetila okoli.
Kulturoloki gledano Kanada je pravi mozaik naroda koji dugo vremena nije bio priznat.
Drava je nastala priznavanjem dva osnivaka naroda (Englezi i Francuzi), od kojih su se
Francuzi osjeali podreenima, pa su se 1960-ih pobunili i uveli za sebe naziv
Quebeani. Od 1968. izborili su dvojezinost na federalnoj razini, a istodobno je
federalna vlada poela razvijati politiku multikulturalnosti. Na taj nain se teilo s
smanjivanju utjecaja Francuza kroz suprostavljanje s drugim manjinama. Ta je politika
dovela do stvaranja sloenog politiko-kulturnog polja i slabljenje kanadskog identiteta.
Otvoren je prostor za irenje imigrantskih zajednica koje su ve bile uklopljene u
anglosaksonski prostor: Nijemaca i veana u ruralnim krajevima na zapadu, Talijana i
doseljenika iz istonog Sredozemlja u velikim gradovima na istoku, Kineza u Vancouveru
itd.
Takva politika potaknula je autohtone narode (Indijance i Inuite) na traenje prava nad
svojim krajevima. Kroz estoko osporavanje ili strpljivo pregovaranje od sredine 1970-ih
poeli su traiti priznavanje svog identiteta, poinjenih nepravdi prema njima i isplatu
financijske odtete za pretrpljene gubitke. Najvaniji je sporazum s 24 000 Inuita (od
ukupno 32 000) iz 1993. kojim su im priznata zemljina prava na 355 981 km 2 (18 %
njihova teritorija) u kojima se nalaze i razni rudnici. Osnovano je novo administrativno
podruje Nunavut ("naa zemlja") 1. IV 1999. gdje su 85 % stanovnika Inuiti. Na taj su
nain kanadski Inuiti postali primjer koji su poeli slijediti autohtoni narodi u Australiji,
Rusiji i Novom Zelandu.
Meksiko: Pojava Zapatistike vojske za nacionalno osloboenje (1994.) i kraj vladavine
Revolucionarne institucionalne stranke (2000.) nakon 71 godine vladavine dva su
dogaaja koja su obiljeila meksiku povijest krajem prolog stoljea. Doavi na vlast

25

2000. predsjednik Vicente Fox planirao je provesti program liberalnih reformi koje bi
izvukle zemlju iz nerazvijenosti i pruile priliku milijunima siromanih.
Planirana je i izgradnja infrastrukture, eksploatacija sirovina i razvoj suvremene
komercijalne poljoprivrede sve do Paname, a taj su plan prihvatile i ostale
srednjoamerike zemlje. Meutim, ume djelomino kontrolira Zapatistika vojska za
nacionalno osloboenje, a u njima se nalazi oko svih povrinskih voda u Meksiku, vie
od polovice tropskog drvea i bogata nalazita nafte. Zahtjevi indijanskih naroda (10 mil
stanovnika) koji tu ive u suprotnosti su s dravnim projektima. Obeanje vlade da e
odgovoriti na njihove zahtjeve ostalo je neostvareno. Novi zakon o Indijancima iz 2001.
nije im priznao prava na zemlju i prirodne resurse, pa su zapatisti 2005. pokrenuli novu
kampanju otpora.
Meksiko je snano inkorporiran u NAFTA, pa tako 73 % njegove vanjske trgovine otpada
na zemlje lanice (samo na SAD otpada 55 % uvoza i 87 % izvoza). Stoga on nastoji
razgranati svoje trgovinske odnose pa je sklopio sporazume o slobodnoj trgovini s preko
30 zemalja. Bez obzira na to socijalne nejednakosti su se poveale. ak 3000
maquiladoras otvorilo je nova radna mjesta, ali oni ne koriste meksike sirovine. U njima
se ne potuju osnovna prava zaposlenika.
Meksiko je zemlja sa sveim nejednakostima posebno na relaciji sjever jug. Vie od
etvrtine od ukupno 105 mil stanovnika ivi s manje od dolara po stanovniku, a preko
polovice Meksikanaca zarauje za ivot na sivom tritu. Nakon nafte, glavni izvor
deviza su doznake migranata iz inozemstva. Svake godine oko milijun Meksikanaca
pokuava prijei u SAD u potrazi za poslom i to donosi zaradu oko 40 mlrd USD raznim
trgovcima ljudima.
Neovisnost Latinske Amerike: Siromatvo (225 mil ljudi ili 43,9 % stanovnitva), loe
obrazovanje i zdravstvo, neujednaena raspodjela dohotka i bogatstva izazivaju
odbacivanje politike globalizacije u Latinskoj Americi. To se odbacivanje manifestira u
obliku graanskog otpora, masovnih demonstracija, pobuna itd. Drutveni pokreti su u
spjeli svrgnuti pet predsjednika u Argentini tijekom prosinca 2001. i sijenja 2002.,
oduprijeti se vladinim mjerama (Ekvador 1997. i 2005.) i privatizaciji vode i plina
(Bolivija 2003. i 2005.). U veini sluajeva oporba se raa izvan tradicionalnih politikih
stranaka koje ostaju sve vie bez oslonca.
Mada kubanski i venezuelski reim nemaju nita zajedniko oni predstavljaju radikalnu
jezgru osporavanja amerike politike. Venezuela istie viziju demokratske Latinske
Amerike sastavljene od neovisnih drava koje meusobno surauju s ciljem socijalnih
reformi. Taj se projekt naziva "novim socijalizmom" i u suprotnosti je s projektom
Amerike zone slobodne trgovine koji zagovara Washington i koji trai otvaranje svih
gospodarskih sektora, ukljuujui zdravstvo i obrazovanje. Mada imaju potporu svojih
saveznika (Meksiko, srednjoamerike zemlje, ile, Kolumbija, Peru) SAD nisu uspjele
nametnuti svoju ideju.
Mnoge latinskoamerike zemlje pomakle su se na lijevu stranu (Argentina, Brazil,
Urugvaj, Panama, Bolivija), a time su se i pribliile Venezueli zbog neke vrste
ekonomskog nacionalizma. Stvari su Washingtonu izmakle kontroli pa je tako on izgubio
nadzor nad OAS, kada je prvi put u 60 godina za glavnog tajnika izabran ileanac.
Nakon poraza u Kolumbiji SAD istiu Venezuelu kao glavnog krivca. Razlog su socijalne
reforme koje se u Venezueli provode. Venezuela je peti proizvoa nafte na svijetu i 2. po

26

vano dobavlja nafte za SAD, pa predstavlja simbolian ulog, kao i zemlje bogate
plinom (Meksiko, Kolumbija, Ekvador, Bolivija).
Washington je zadrao vojnu prisutnost u andskoj regiji i Srednjoj Americi, branei to
"borbom protiv terorizma" i aktivnostima narkomafije. Meutim, ideju stvaranja
multinacionalnih snaga pod zapovjednitvom Washingtona odbacili su Venzuela, Brazil i
Argentina u ime nacionalnog suvereniteta i nemijeanja u unutarnje stvari druge zemlje.
XI NOVA EUROPA
Uvoenje amerikog modela: Zavretkom blokovske podjele svijeta, zapadni politiki
model, posebno ameriki, sve se vie namee drugim zemljama. One drave koje jo
uvijek nisu usvojile taj model nazivaju se "dravama u tranziciji". Politiku uvoenja
demokracije zapadnog tipa u tim su zemljama preuzele nevladine organizacije (NGO).
U Gruziji, zemlji ogromnog stratekog znaenja za SAD, osnovano je oko tisuu lokalnih
NGO i meunarodnih tijela. Meu njima ima i onih koje su vrlo razliite po veliini,
ideologiji, financiranju i vezama sa svojim vladama. Neke su isto privatne, a neke
primaju i dravni novac. Neke izravno proizlaze iz amerikih, a neke iz njemakih
politikih stranaka. Financiraju se svakakvi programi, a pri tom se namee jedan model
kojim se uvjetuje pomo.
injenica je kako sve organizacije ne rade na irenju ideolokog modela koji je u slubi
svoje drave. Neosporno je kako SAD igraju glavnu ulogu, a dobivena pomo se esto
instrumentalizira. Budui je injenica kako SAD podupiru pojedine diktatorske reime u
svijetu, jasno je kako je uvoenje demokracije u neke zemlje u funkciji amerikog
politikog nadzora.
Amerike organizacije koje slue tim ciljevima mogu potaknuti promjene reima:
Beograd 2000., Tbilisi 2003., Kijev 2004., Bikek 2005. tamo su nenasilne revolucije
svrgnule korumpiranu vlast zahvaljujui amerikoj potpori
irenje EU: Zavretkom Drugog svjetskog rata veina europskih drava se povezuje u
meunarodne organizacije koje prelaze granice Europe. Stvorena su dva glavna
ekonomsko-politika bloka, a Rimskim sporazumom 1957. stvara se isto ekonomska
Europska zajednica za ugljen i elik. Promotori sporazuma su teili stvaranju politikog
bloka koji e biti ekonomski integriran, a u tome ih koe sukobi meu pojedinim
zemljama i britanska atlantska politika. UK je ak 1960. osnovala novi ekonomski blok
kao protuteu, da bi se kasnije integrirala u EEZ i pokuala iznutra promijeniti njenu
logiku.
EU je osnovana 1993. sporazumom iz Maastrichta koji je propisao njena politika tijela.
Iako je veina lanica od 1979. poela pristupati europskom monetarnom sustavu, sve do
Jedinstvenog europskog akta iz 1986. svaka je drava kontrolirala kretanje kapitala i
provodi svoju ekonomsku i monetarnu politiku. Taj je dogaaj oznaio zaokret na kojem
se bazirao i sporazum iz Maastrichta.
Zaostajanje integracije na politikom planu iskoristile su SAD tijekom jugoslavenske
krize kako bi proirile NATO na europski istok, a proces europske integracije stavili u
atlantski okvir. Kako bi osujetila ameriku politiku, nakon kosovske krize (1999.) Eu
ubrzaje rasprave o irenju na istok.
Javno i socijalno financiranje drava lanica podvrgnuto je ograniavajuim propisima, a
europski proraun ogranien je na 1,4 % bruto dohotka EU. Nove lanice morale su

27

smanjiti poreze i socijalnu zatitu s ciljem privlaenja stranog kapitala. Upravo takve
mjere pothranjuju pojavu ksenofobije u zemljama lanicama. Daljnje proirenje u slubi
je slabljenja amerikog utjecaja, a ono ve izaziva brojne polemike i rasprave.
Regionalizam u EU: Usporedno s izgradnjom EU, zemlje lanice su sve izloenije
pritisku kojima se one nastoje sruiti. Porast regionalnih i nacionalnih identiteta esto
premauje napredak decentralizacije i regionalizacije sve do postavljanja pitanja o podjeli
pojedinih drava. Naciju odreuje opseg solidarne zajednice u kojoj ivimo zajedno s
drugima. esto je sagraena na prisili i predstavlja posljednju instancu obrane i
solidarnosti, posebno kod raspodjele dohotka, meu heterogenim stanovnitvom.
Poveanje moi EU mnoge su doveli do uvjerenja kako se gubi mo i smisao nacionalnih
drava i stvaranje nove krovne organizacije.
EU je ve stvorila brojne fondove kojima se solidarno raspodjeljuje novac unutar unije.
Raspodjela se temelji na sustavu europskih regija koji dovodi u pitanje regionalnu
podjelu na nacionalnoj razini. Procvat regionalnog identiteta koji dovodi do slabljenja
regionalne ideje pridonosi razvoju dva tipa regionalnih sukoba.
1) Prednacionalni sukobi dogaaju se u regijama u kojima tijekom povijesti nije dovren
proces povezivanja u nacionalnu cjelinu (Korzika, Sjeverna Irska, kotska). Mogu biti
bogate ili siromane, a zajedniko ime je to to su odbile svoj zasebni identitet uklopiti u
nacionalni korpus.
2) Postnacionalni sukobi dogaaju se u bogatim regijama koje daju znaajan doprinos
nacionalnoj blagajni. One kroz regionalni identitet ele smanjiti ta davanja i zadrati za
sebe vei dio bogatstva koji stvaraju (Flandrija, sjeverna Italija,, Katalonija)
Ti sukobi ne moraju znaiti graanski rat ili otcjepljenje. esto se ta elja za smanjenjem
solidarnosti oslanja na federalni (Belgija) ili regionalistiki model (Italija, panjolska). U
budunosti se moe oekivati poveanje teritorijalnog egoizma koji e naroito zahvatiti
bogate regije u kojima se pojavljuju trostruki izazovi:
- potreba konkurentnosti u odnosu na druge bogate europske regije, posebno u
odnosu na one u susjednim zemljama
- potreba odravanja uloge razvojnih motora u nacionalnim razmjerima
- osiguranje prihoda za najsiromanije regije u nacionalnim razmjerima, to izaziva
sve vee nezadovoljstvo
Proraunski fondovi EU koji pomau siromanim regijama nisu se poveali s novim
proirenjem. Logika financiranja esto je u skladu s pravim trgovinskim natjecanjem.
Stoga se postavlja pitanje eventualnih podjela europskog teritorija u budunosti.
XII ZAGAIVANJE I UNITAVANJE PRIRODNIH RESURSA
Voda: Danas preko 1,1 mlrd svjetskog stanovnitva nema pristup pitkoj vodi dok 2,4 mlrd
ne raspolae odgovarajuim sanitarnim instalacijama. Problem je i u geografskj
raspodjeli vode na Zemlji jer nekoliko drava raspolae s 60 % rezervi pitke vode. S
druge strane, Azija, u kojoj ivi 60 % svjetskog stanovnitva ima svega 30 % rezervi
pitke vode. Najkritinija je situacija u trokutu s vrhovima Tunis Sudan Pakistan.
Tamo svaki stanovnik raspolae s manje od 1000 m3 pitke vode godinje, to je stanje
"kronine nestaice".
Problem vode je i u tome to se s poveanjem potronje poveava isputanje koritene
vode. U slabije razvijenim zemljama 90 % otpadnih voda i 70 % industrijskog otpada

28

isputa se u povrinske vode bez prethodne obrade. Zbog toga preko 5 mil ljudi godinje
umire od bolesti vezanih uz vodu (10 puta vie nego to ih godinje pogine u oruanim
sukobima. S predvienim poveanjem stanovnitva smanjit e se prosjena koliina
rspoloive pitke vode po stanovniku. Za dvadeset godina e 1,8 mlrd ljudi ivjeti u
uvjetima posvemanje nestaice vode, dok e dodatnih 5 mlrd teko zadovoljavati svoje
potrebe za vodom. Stanje e se pogorati zbog daljnjeg ruralnog egzodusa. Do 2020. e
27 od 33 grada s preko osam milijuna stanovnika biti u nerazvijenim zemljama, to e
dovesti do poveanja potroenje u kuanstvima za 40 %.
Istovremeno se rasipanje vode poveava s poveanjem ivotnog standarda. Europljani
svakodnevno potroe osam puta vie vode nego njihovi djedovi. Australas dnevno potroi
1000 litara, Amerikanac 300-400, a Europljanin 100-200, dok u pojedinim nerazvijenim
zemljama prosjean stanovnik potroi nekoliko litara dnevno.
Problem su i gubici vode jer se potroi svega 55 % crpljene vode. Ostatak se izgubi
istjecanjem, isparavanjem tijekom navodnjavanja ili gubicima u distribucijskim mreama.
Danas se ak 70 % crpljenih rezervi troi za navodnjavanje, a zbog porasta stanovnitva
udio vode za navodnjavanje trebat e se poveati za 17 % tijekom narednih 20 godina.
Predlau se razliita rjeenja ove situacije. Jedan od njih je privatizacija koju predlau
meunarodne financijske institucije i zapadne vlade. Danas je svega 5 % svjetskih izvora
privatizirano, a mnoge antiglobalistike organizacije se tome protive.
Svjetsko more: Oceani i mora daju 80 % cjelokupne proizvodnje vodene ive materije,
dok ostatak dolazi iz kopnenih voda. Na morima oko 80 % proizvodnje se ostvaruje
ribolovom, a svega 20 % ostvaruje marikultura. Ribolov rapidno raste, posebno u drugoj
polovici 20. st. i zbog industrijskog koritenja ribe (proizvodnja brana i ulja i
proizvodnja hrane za domae ivotinje). Danas ak 40 % ulova otpada na industrijske
potrebe, pa je svjetsko more izloeno sve veoj eksploataciji i krizama.
Zbog toga pojedine zemlje proavaju iskljuivo gospodarsko pravo u pojasu do 200 NM.
Problem je u tome to su ribolovne zone smjetene na rubovima oceana koji su
podijeljeni izmeu susjednih zemalja. To izaziva teritorijalne sporove ("bakalarski rat"
imeu Islanda i UK 1975., spor izmeu Rusije i Norveke itd.). Zbog pretjerane
eksploatacije sve se vie razvija marikultura, posebno u Aziji. Velike zalihe ribe postoje
na sjevernoj hemisferi, meutim, posebno su male u Africi i Srednjoj Americi.
Postoje velike mogunosti koristenja mora u energetske svrhe, ali se tome rijetko
pribjegava zbog nerazvijenosti tehnologije i skupoe (postoje dvije elektrane u
Francuskoj i Rusiji). Danas se uglavnom koriste tekua goriva u podmorju. Postoje velike
mogunosti eksploatacije mineralnih goriva, ploa od polimetalnih vorova i metalnog
mulja.
Industrijske nesree: Tsunami koji je 2004. pogodio monsunsku Aziju otvorio je pitanje
sigurnosti nuklearnih elektrana smjetenih uz samu obalu. Tada je, naime, bila
poplavljena NE Kalpakkama u Indiji. U Japanu su se 2003.-2004. dogodila dva incidenta
u NE sa smrtnim posljedicama.Sline su se stvari dogodile u Rusiji i Kini, meutim,
tone se informacije skrivaju.
Danas se mnoge tvornice iz razvijenih zemalja preseljavaju u nerazvijene, dijelom i zbog
nepostojanja ekolokih standarda u njima. Unitavanje okolia, koji su rezultat rada
naftnih i rudarskih poduzea, takoer je sve izraenije. Procjenjuje se kako se godinje u
svjetsko more baci 600 000 t nafte 60 % istee iz brodova. Zbog toga su europske

29

zemlje zabranile koritenje tankera s jednostrukim trupom. Meutim, otvorilo se pitanje

to uraditi sa starim brodovima.
Jedno od najzagaenijih mjesta na svijetu je Algan u Indiji gdje se reu otpisani brodovi.
Tamonji radnici nemaju nikakvu informaciji emu su izloeni prilikom rada tj. to su
brodovi prevozili.
Vrtoglavi porast otpada: Otpad od proizvodnje i potronje sve je raireniji, a problem je i
u tome to je radni vijek industrijskih proizvoda sve krai. Suvremeni proizvodi sadra
sve vie materijala koji se teko razgrauju kao to je npr. plastika. Zbog ubrzanog
razvoja azijskih zemalja takvo e se stanje nastaviti.
injenica je kako je teko doi do podataka o otpadu, mada je Konvencijom iz Basela
1989. pod okriljem UN osnovana meuvladina organizacija zaduena za nadzor i
ureivanje proizvodnje i kretanjem otpada. Tridesetak zemalja do danas nije ratificiralo
sporazum i ne daju informacije o otpadu. Zanimljivo je kako 110 zemalja (70 % lanica)
ne daje podatke o otpadu, ukljuujui i Norveku ija je politika o okoliu vrlo istaknuta.
Razlozi su u sloenosti postupaka deklariranja i metodama procjene.
Podaci iz 50 zemalja pokazuju kako je razmjena otpada narasla s 2 mil t (1993.) na 8,5
mil t (2001.), od toga otpada na razvijene zemlje. Sav taj teret je deklariran kao
"opasan", to nije konana kategorija jer otpad koji je neofenzivan moe postati tetan u
sluaju loeg upravljanja njime. Zapadne zemlje su 1980-ih pootrile propise o otpadu
zbog ega se on sve vie poeo izvoziti u Afriku. Nakon nekoliko skandala potpidan je
sporazum koji zabranjuje tu praksu.
Danas se glavnina otpada odvozi u tranzicijske zemlje jer je primamljivo industrijalcima
u tamonjim zemljama i jer zahtjeva infrastrukturu i tehnologiju koja ne postoji u
nerazvijenim zemljama. Tako je opasan otpad od opasnosti postao izvor profita. Problem
je i u tome to danas zapadne zemlje u Aziju i Afriku alju otpad ije zbrinjavanje izaziva
preveliko zagaenje (elektroniki otpad koji se alje u Kinu, Indiju i JAR). Ta praksa
dovodi u opasnost i zdravlje radnika, truju zrak, tlo i podzemne vode. Isto je i s
demontaom starih brodova za to su se specijalizirali Kina, Indija i Banglade.
Mnogi ekolozi danas se protive takvoj politici i nastoje bolje osmisliti proizvodnju vodei
rauna o budunosti proizvoda. Takoer se zalau za zbrinjavanje otpada na lokalnoj
razini kako bi se izbjegao opasni transport, revalorizaciju za ponovnu proizvodnju ili
dobivanje energije i sl.
Bolesti lude ekonomije: Pojava Kreutzfeldt-Jakobove bolesti u UK 1990-ih pokrenula je
zdravstvenu, a zatim i ekonomsku i politiku krizu: potroai u panici, drakonske mjere
europskih vlada, uznemirenost u SAD i Brazilu, zatvaranje granica, stotinjak zemalja u
potencijalnoj opasnosti. "Kravlje ludilo" rezultat je devijacije koja sije smrt elei elei
nahraniti planet i donijeti bogatstvo poljoprivrednoj industriji uz najmanji troak.
Uslijedili su skandali s dioksinom u piletini.
Kriza je rezultat jedne ekonomske logike koja je dovedena do krajnosti. Da bi zadovoljile
vlastito trite, a zatim i osvojile svjetsko trite s niskim proizvodnim cijenama EU i
SAD bezuvjetno su podupirali svoju poljoprivredu i zatvarale oi pred metodama koje su
koritene da bi se sve vie proizvodilo uz manje trokove i tako stekao nadzor nad novim
tritima. Takva je politika uvela u koritenje proteine niske cijene u obliku prehrane
biljojeda kotanim branom. Na taj nain su na porezne obveznike prebaeni trokovi
zagaenja.

30

Ekolozi i protivnici globalizacije analiziraju povezanost izmeu zdravstvene sigurnosti i

internacionalizacije trgovine. Pod utjecajem javnosti politika je poela mijenjati svoj
izbor. Zatita graana i potroaa na taj se nain takoer globalizira. Meutim, u igri su
znaajni interesi pa stoga nema naznaka da bi drama oko "kravljeg ludila" mogla
nametnuti naelo opreza koje nalae zdrav razum.
GMO: Sve vie konzumiramo GMO. Krajem 2004. u svijetu je bilo 8,25 mil
poljoprivrednika koji obrauju 81 mil ha pod GMO. Broj genetski modificiranih biljaka
od 2003.-2004. poveao se za 20 % i danas pokrivaju ukupno5,4 % obraenih povrina
na svijetu. Mada su se koristile u industrijski razvijenim zemljama, danas su sve
zastupljenije i u nerazvijenim zemljama, naroito u Kini i Indiji.
Za sada je proizvodnja usredotoena na soju, kukuruz, pamuk i repicu i ve je ula u
prehranu. Globalizacijom trgovine i kompliciranjem poljoprivredno-prehrambenih tokova
napori za jasnim razgranienjem postaju uzaludni. Proizvodi u kojima zajmaeno nema
GMO proizvode se uz velike trokove. EU je priznala takvo stanje pa je dopustila njihovu
prisutnost u hrani ako je navedena u deklaraciji (iznad 0,9 % u proizvodu), uz osudu SAD
koje su je optuila za "protekcionizam".
Na taj nain je odgovornost prebaena na potroaa. Na temelju kontradiktornih
argumenata eksperata ukljuenih u raspravu, jako je teko oblikovati svoje miljenje.
Problem se pojavio i zbog irenja GMO biljaka preko peludi preko dravnih granica
(Njemaka, UK, Meksiko). Ostaje sumnja u dugorone zdravstvene posljedice upotrebe
GMO jer nema sustavnih studija, ak ni u SAD gdje se takve biljke koriste ve godinama.
ini se kako pokusi na takorima pokazuju kako je mogua promjena u krvi i na
bubrezima. S druge strane, zagovornici GMO upozoravaju da su te biljke otpornije na
tetoine zbog ega se smanjuje zapraivanje koje moe izazvati rak.
Ekonomske koristi od GMO su takoer dvojbene. Sluajevi iz JAR pokazali su kako je
mnoenja nekih kukaca znalo svesti na nulu dobit od uzgoja GMO biljaka.
Mjere predostronosti koje su poduzete u EU, kao i odbijanje pedesetak regija da dopuste
uzgoj GMO ne zaustavljaju uvoz modificiranog sjemena i proizvoda. Stoga se postavlja
pitanje uinkovitosti borbe protiv njih.
XIII ENERGETSKO PITANJE
Nuklearna energija: ernobilska katastrofa 26. travnja 1986. dovela je do irenja
radioaktivnog oblaka globusom. Uz mrtve i oboljele, evakuirano je oko 400 000 osoba, a
mnoge su zemlje poele provoditi ogranienja u poljoprivredi. U UK, koja je udaljena
oko 2500 km od ernobila, jo se uvijek provode ogranienja na 379 farmi s 74 000 ha
panjaka. Ovakve posljedice izazvalo je curenje manje od 27 kg cezija 137 iz nuklearnog
reaktora.
Iako je otkrie nuklearne energije potaknule brojne vojne ambicije, danas se najvee
zalihe radioktivne tvari nalaze u civilnim zalihama. Upravo je potencijalno koritenje tih
civilnih postrojenja u vojne svrhe izazvalo pozornost na situaciju u Sjevernoj Koreji i
Iranu. Inae, uloga nuklearne energije u svijetu je vrlo skromna s tendencijom opadanja.
Danas nuklearna energija pokriva jedva 2 % potreba energetskog sektora. Poetkom
2006. ukupno je radilo 443 reaktora u 31 dravi. est najveih proizvoaa su SAD,
Francuska, Japan, Njemaka, Rusija i Juna Koreja i na njih otpadaju struje

31

proizvedene iz nuklearne energije. Sama Francuska, u kojoj iz nuklearki dolaze

elektrine energije, proizvodi ak 45 % nuklearne energije u EU.
Ukoliko ne doe do napretka u proizvodnji energije, takva e se situacija nastaviti. Iako
je vijek reaktora produljen na 40 godina, da bi se odrali sadanji kapaciteti potrebno je u
narednih 10 godina staviti u slubu 80 novih reaktora (svaki mjesec i pol po jedan), a u
narednih 10 jo 200 (po jedan svakih 18 dana). U sijenju 2006. u svijetu su bila 23
reaktora u izgradnji, a neke zemlje su odluile u potpunosti napustiti nuklearnu energiju:
Njemaka (17 reaktora), Belgija (7) i vedska (10).
Neke nuklearne tvari, kao to su plutonij i visoko obogaeni uran, istovremeno se koriste
i za vojne i za civilne svrhe. Stoga je pokuaj uvoenja distinkcije izmeu vojnog i
civilnog koritenja rezultat politikih pritisaka. U svim zemljama u kojima se nuklearna
energija koristi u vojne svrhe, civilni sektor je imao koristi (i obrnuto). Danas zalihe
civilnog plutonija u svijetu iznose 230 t, s tendencijom daljnjeg poveanja, to je dvaput
vie od 30 000 popisanih nuklearnih glava.
Iako sporazum o neirenju nuklearnog naoruanja nalae zemljama potpisnicama koje
posjeduju nuklearno oruje (Kina, SAD, Francuska, UK, Rusija) da pregovaraju "o
opem i potpunom razoruanju" svjedoci smo kako one i dalje razvijaju nova oruja.
SAD i Rusija su nakon hladnog rasta dosta smanjile broj nuklearnih glava, meutim
veina njih se ionako smatrala zastarjelima.
Obnovljiva energija: Gotovo sva predvianja energetskih strunjaka govore povoljno o
obnovljivim izvorima energije. Problem je u tome to je do 2020. potrebno pokretnuto
vei broj takvih energetskih postrojenja u nerazvijenim zemljama. Neravnoteu poveava
injenica da je znatno lake zalagati se za obnovljive izvore u razvijenim, nego u
nerazvijenim zemljama. Danas 1,9 mlrd stanovnika svijeta nema elektrinu energiju, a
kad bi se dananji ritam elektrifikacije poveao 100 puta, bilo bi potrebno 400 godina za
potpuno rjeenje tog problema.
Ako se eli poveanje uloge obnovljivih izvora potrebno je sljedee:
- ovladavanje potronjom mora postati prioritet jer s daljnjim porastom potronje
nijedno rjeenje nee sprijeiti klimatsku katastrofu
- iskoristiti potencijal razvijenih zemalja i doputanje pristupa energetskim
izvorima nerazvijenim zemljama (koa to je uradila Njemaka)
- pomoi nerazvijenim zemljama koje imaju znaajne izvore biomase, vode i
Suneve energije da pokrenu vlastita sredstva za istraivanje, razvoj i
industrijalizaciju vezano uz projekte racionalnog koritenja tih izvora
Oruje za masovno unitenje: Izraz "oruje za masovno unitenje" pojavio se 1996.
tijekom amerike predsjednike kampanje (ranije se koristio izran NBK). Bitno je
naglasiti kako nuklearno oruje predstavlja monopol drave, dok kemijsko i bioloko
oruje mogu proizvoditi pojedinci i pojedine skupine.
Nuklearno oruje je privilegij razvijenih zemalja s izuzetkom Izraela, Indije i Pakistana. S
druge strane, kemijsko i bioloko oruje je na dohvat malim dravama, pa se ponekad
naziva i "orujem za siromane". U zadnjih 15 godina razvijene zemlje proizvoai, osim
SAD, poele su smanjivati svoje kemijske i bioloke arsenale. Suprotna je tendencija u
nerazvijenim zemljama (Egipat, Jemen, Irak). Najvei je problem ruska poltika jer je
Rusija zadrala oko 40 000 t kemijskih tvari (2/3 svjetskih zaliha). Slubenom prodajom i
krijumarenjem postala je najvee sredite njihova irenja. Bioloko oruje je zabranjeno

32

konvencijom iz 1972., a kemijsko oruje konvencijom iz 1993. i bez obzira na to i dalje

se razvijaju i skladite.
XIV GLOBALNE KLIMATSKE PROMJENE
Topljenje leda na polovima: Na Sjevernom polu ve se primjeuju naznake promjena jer
se ve osjea jaka sezonska i godinja varijabilnost zbog koje se povrina ledenog
pokrova u zadnjih 30 godina smanjila za 10 %, dok je njegova debljina smanjena za ak
40 %.
Ima onih koji naglaavaju pozitivne aspekte te promjene i to zbog otvaranja sjevernih
prolaza za pomorski promet, kao i mogunosti eksploatacije sirovina na sjeveru Kanade,
na Aljasci i u Sibiru. Tamo se, naime, nalazi oko 40 % svjetskih rezervi. Ipak, problemi
su znatno vei prednosti. Kratkorono gledajui najvei je problem poremeaj Golfske
struje. Prva ispitivanja su pokazala kako se strujanje od 1950.-2000. smanjilo za 20 %, a
to privremeno moglo dovesti do jakog zahlaenja u Europi.
Samo topljenje leda u poetku bi trebalo prouzroiti ubrzano zatopljenje jer dolazi do
smanjenja razine loma Sunevih zraka, koje iznosi 80 % za led, 30 % za tlo i 7 % za
oceane. To ve dovodi do mjestiminog odleivanja permafrosta koji sadri vrlo veliku
koliinu metana. U takvoj situaciji Vijee za Arktik se pokazalo nesposobnim donijeti
bilo kakvu mjeru. Posebno je opasno topljenje ledenog pokrova na Grenladnu koji utjee
na poveanje razine svjetskog mora za 2,4 mm godinje. To e prouzroiti podizanje
morske razine od 25 cm do kraja stoljea, a u sluaju topljenja leda na Antarktici
poveanje bi se moglo kretati od jednog do nekoliko metara.
Novija ispitivanja su pokazala kako Antarktika za sada sudjeluje s 15 % u trenutno
porastu morske razine. Kad bi se samo led s antarktikog poluotoka otopio razina
svjetskog mora porasla bi za dodatnih 45 cm. Antarktiki poluotok nije izravno povezan s
ogromnim ledenim pokrovom u unutarnjosti Antarktike za koji se smatralo da je stabilan
i da se nee poeti topiti barem jo jedno stoljee. Meutim, 2006. NASA je otkrila kako
bi se neki dijelovi Antarktike mogli zagrijati preko 3,6 C do 2050., a britanski
znanstvenici su utvrdili kako zapadni dio Antarktike gubi 250 km 3 godinje. To je jo
uvijek mala koliina, meutim, u sluaju ubrzanja moglo bi doi do podizanja razine za 8
m. Za sada je, izgleda, poteena istona Antarktika na kojoj je koncentriran najvei dio
leda.
Smanjenje ledenog pokrova moglo bi do povesti i do promjene vodene faune zbog
smanjenja zaliha krilla (u zadnjih 30 godina za 80 %). Krill je vaan za ishranu riba,
lignji i kitova. Povezana sa sve veim izlovom ribe na svijetu, ta pojava predstavlja
dodatni razlog za zabrinutost.
Globalno zagrijavanje: Predvianja klimatskog zagrijavanja sve su alarmantnija.
Ispitivanja su pokazala kako se od sredine 19. st. znatno pojaao efekt staklenika. Emisija
CO2 pridonijela je poveanju temperature od 0,8 C (od 1860.-2000.).Takoer se predvia
zagrijavanje u 21. st. od 1,4 C do 5,8 C, a to je veliko poveanje ako znamo kako je
temperatura u zadnjem ledenom dobu bila za oko 5 C nia.
Najvie uznemiruje tzv. "toka s koje nema povratka" jer e se zbog klimatske inercije
poremeaji osjetiti jo godinama, a mnogi bi mogli biti nepovratni prema predvianjima.
Znanstveni konsenzus pokazuje kako je kritini prag zagrijavanja 2 C, a da bi se to
izbjeglo koncentracija CO2 ne smije prijei udio od 550 milijuntih dijelova. Ta udio je s

33

270 (1850.) porastao na 380 (2005.) to je najvee poveanje u zadnjih 420 000 godina
(180-280 milijuntih dijelova). Sadanjim ritmom godinjeg poveanja od 2 milijunta
dijela godinje kritini prag bi mogao biti dosegnut za 10 do 30 godina. Stoga bi do 2050.
trebalo etverostruko smanjiti emisiju CO2 u industrijskim zemljama.
Ta se predvianje za sada ne mogu verificirati, meutim, jasno je kako je ve potrebno
poduzeti znaajne mjere. Ako protokol iz Kyota ue u fazu primjene do 2100. zaustavit
e se zagrijavanje za svega 0,06 C tj. za 2-3%. Neuspjeh konferencije u Montrealu 2005.
pokazuje kolike su blokade.
U meuvremenu se klimatski poremeaji gomilaju. Razdoblje od 1995.-2005. je
najtoplije od kada se prati klima (tj. od sredine 19. st.). Osim toga u tom je razdoblju
zabiljeen poveani broj ekstremnih klimatskih fenomena: veom uestalou i jainom
El Nia, pasjim vruinama 2003. (koje bi mogle postati cikline), nikad veim brojem
tajfuna i uragana u Aziji i SAD (2004.-2005.).
Osim zagrijavanja u polarnim krajevima, poveanje morske temperature ima razoran
uinak na koralje. Poremeaji u sedimentaciji trebali bi se odraziti na poljoprivredu, kao i
na podruja irenja bolesti. Posljedice na bioloku raznolikost takoer mogu biti vrlo
opasne zbog nemogunosti prilagodbe pojedinih vrsta. Znanstvene studije takoer
predviaju kako e do sredine ovog stoljea biti 80 do 400 milijuna "klimatskih
izbjeglica".

34