Chapter 27 - Impulse-Control Disorders

Butler
University
Access Provided by:
Trenutna dijagnoza i liječenje: Psihijatrija, 3e
Poglavlje 27: Poremećaji kontrole impulsa
John W. Thompson, Jr.; Daniel K. Winstead
UVOD
Iako se često smatra da su poremećaji kontrole nagona rijetka stanja, nedavna replikacija Nacionalne studije komorbiditeta pokazala je 12mjesečnu
stopu prevalencije od 8,9%. Ovaj postotak, međutim, također uključuje poremećaje kao što su oporbeni prkosni poremećaj (1%), poremećaj
ponašanja (1%) i poremećaj pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) (4,1%). Intermitentni eksplozivni poremećaj zabilježen je kod 2,6% ispitane populacije.
Intermitentni eksplozivni poremećaj i patološko kockanje (0,2–3,3% ispitanih populacija) mnogo su češći od ostalih poremećaja u ovoj skupini.
Kessler RC, Chiu WT, Demler O, Walters EE. Prevalencija, ozbiljnost i komorbiditet 12mjesečnih DSMIV poremećaja u replikaciji Nacionalnog
istraživanja komorbiditeta. Arch Gen Psihijatrija. 2005;62:617627. [PubMed: 15939839]
POVREMENI EKSPLOZIVNI POREMEĆA J
O pća razmatranja
A. Epidemiologija
Replikacija Nacionalne studije komorbiditeta izvijestila je o 12mjesečnoj stopi prevalencije od 2,6%. Ovo je češće nego što se ranije mislilo.
B. Etiologija
Ispadi povezani s povremenim eksplozivnim poremećajem (ponekad se nazivaju epizodna diskontrola) u početku su promatrani kao rezultat
pražnjenja ili disfunkcije limbičkog sustava ili čak kao interiktalni fenomeni. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje,5. izdanje
(DSM5), sada isključuje one pacijente kod kojih se smatralo da je agresivna epizoda povezana s općim zdravstvenim stanjem (npr. napadaji
temporalnog režnja, delirij) ili s izravnim psihološkim učincima tvari, bilo lijeka zlostavljanja ili propisanog lijeka. Poremećaji koji se mogu identificirati
kao posljedica neurološkog inzulta ili poremećaja napadaja sada su klasificirani drugamo. Usprkos tome, neurološki meki znakovi, nespecifične
anomalije elektroencefalograma (EEG) ili blage abnormalnosti na neuropsihološkom testiranju primijećeni su kod pacijenata s ovom dijagnozom.
Predložena su i psihodinamička objašnjenja. Smatra se da je zlostavljanje u djetinjstvu faktor rizika za razvoj ovog poremećaja. Drugi postuliraju
narcističku ranjivost kao mogući mehanizam koji pokreće te napade. Stoga se "eksplozivne" epizode mogu konceptualizirati kao rezultat stvarne ili
percipirane uvrede nečijeg samopoštovanja ili kao reakcija na percipiranu prijetnju odbijanja, napuštanja ili napada.
C. Genetika
Malo se zna o genetici intermitentnog eksplozivnog poremećaja. Obiteljske studije pojedinaca s ovim poremećajem pokazale su visoku stopu
poremećaja raspoloženja i ovisnosti o drogama u rodbini u prvom koljenu.
Klinički nalazi
A. Znakovi i simptomi
Agresivni ispadi javljaju se u diskretnim epizodama i uvelike su nesrazmjerni s bilo kojim precipitirajućim događajem. Nadalje, često nedostaje
racionalna motivacija ili jasna korist koja bi se ostvarila iz samog agresivnog čina. Pacijent nakon čina izražava neugodu, krivnju i grižnju savjesti i često
Downloaded 20221226 12:23 P Your IP is 159.242.234.24
je iskreno zbunjen zašto se tako ponašao. Neki su pacijenti opisali razdoblja iscrpljenosti i pospanosti neposredno nakon ovih činova nasilja.
Chapter 27: ImpulseControl Disorders, John W. Thompson, Jr.; Daniel K. Winstead Page 1 / 9
©2022 McGraw Hill. All Rights Reserved. Terms of Use • Privacy Policy • Notice • Accessibility
B. Psihološko testiranje
Klinički nalazi Butler University
Access Provided by:
Agresivni ispadi javljaju se u diskretnim epizodama i uvelike su nesrazmjerni s bilo kojim precipitirajućim događajem. Nadalje, često nedostaje
racionalna motivacija ili jasna korist koja bi se ostvarila iz samog agresivnog čina. Pacijent nakon čina izražava neugodu, krivnju i grižnju savjesti i često
je iskreno zbunjen zašto se tako ponašao. Neki su pacijenti opisali razdoblja iscrpljenosti i pospanosti neposredno nakon ovih činova nasilja.
Neuropsihološko testiranje može otkriti manje kognitivne poteškoće poput okretanja slova. Pažljiva anamneza može otkriti poteškoće u razvoju kao
što je zakašnjeli govor ili loša koordinacija. Može se prijaviti povijest febrilnih napadaja u djetinjstvu, epizoda nesvjestice ili ozljeda glave.
C. Laboratorijski nalazi
Laboratorijski nalazi su nespecifični. Mogu se primijetiti nespecifični nalazi EEGa. Nekoliko istraživačkih projekata pronašlo je znakove promijenjenog
metabolizma serotonina u modelima cerebrospinalne tekućine ili trombocita.
Diferencijalna dijagnoza
Ako se ponašanje može bolje objasniti temeljnom neurološkom uvredom, tada bi točna dijagnoza bila promjena osobnosti zbog općeg zdravstvenog
stanja, agresivnog tipa. Kliničar mora odlučiti hoće li se agresivno ili nestalno ponašanje bolje objasniti kao rezultat poremećaja ponašanja osobnosti.
Svrhovito ponašanje s naknadnim pokušajima zlouporabe mora se razlikovati od povremenog eksplozivnog poremećaja. Nedavne studije sugeriraju
visoku stopu kombiniranih poremećaja raspoloženja tijekom cijelog života i ovisnosti o drogama kod pacijenata s ovim poremećajem.
Liječenje
I psihoterapija i farmakoterapija opisane su kao tretmani za intermitentni eksplozivni poremećaj; međutim, nisu provedena dvostruko slijepa,
randomizirana, kontrolirana ispitivanja. Postoje izvješća o slučajevima ili otvorena ispitivanja upotrebe antikonvulziva, antipsihotika, antidepresiva,
benzodiazepina, βblokatora, litijeva karbonata, stimulansa i opioidnih antagonista. Novi anksiolitici poput buspirona bili su učinkoviti u
pojedinačnim slučajevima. Trenutačni znanstveni podaci su nedostatni i neuvjerljivi u pogledu liječenja poremećaja; stoga kliničari moraju nastaviti s
individualiziranim planovima liječenja na temelju svoje najbolje kliničke prosudbe.
Komplikacije/neželjeni ishodi liječenja
Intermitentni eksplozivni poremećaj može biti kompliciran pravnim poteškoćama, gubitkom posla, poteškoćama u međuljudskim odnosima i
razvodom. Iako su pacijenti možda bili skloni višekratno gubiti strpljenje tijekom dugog vremenskog razdoblja, možda neće potražiti liječničku pomoć
sve dok jedan od ovih ispada ne dovede do velikog poremećaja u životu.
Neželjeni ishodi liječenja povezani su s nuspojavama pojedinih lijekova koji se koriste za liječenje ovog poremećaja.
Prognoza
Smatra se da intermitentni eksplozivni poremećaj počinje u adolescenciji ili mladoj odrasloj dobi i da traje do kraja trećeg desetljeća života. I ovdje su
podaci za takve zaključke prilično ograničeni.
Kim SW. Opioidni antagonisti u liječenju poremećaja kontrole impulsa. J Clin Psychol. 1998;59:159.
McElroy SL, Soutullo CA, Beckman DA, et al. DSMIV povremeni eksplozivni poremećaj: Izvješće o 27 slučajeva. J Clin Psychol. 1998;59:203.
KLEPTOMANIJA
O pća razmatranja
Iako je kleptomanija od ranog devetnaestog stoljeća prepoznata kao egodistonički impuls za krađom, malo je sustavnih studija poduzeto da bi se
razumio ovaj poremećaj. Osoba s kleptomanijom često se osjeća krivom i boji se uhićenja i kaznenog progona. Nekoliko psihijatrijskih poremećaja
povezano je s kleptomanijom; najnovije studije ukazuju na poremećaje prehrane i kompulzivno trošenje.
A. Epidemiologija
Budući da većina kradljivaca krade radi zarade, manje od 5% kradljivaca ispunjava kriterije za kleptomaniju. To je rijedak poremećaj nepoznate
Butler University
O pća razmatranja
Access Provided by:
Iako je kleptomanija od ranog devetnaestog stoljeća prepoznata kao egodistonički impuls za krađom, malo je sustavnih studija poduzeto da bi se
razumio ovaj poremećaj. Osoba s kleptomanijom često se osjeća krivom i boji se uhićenja i kaznenog progona. Nekoliko psihijatrijskih poremećaja
povezano je s kleptomanijom; najnovije studije ukazuju na poremećaje prehrane i kompulzivno trošenje.
A. Epidemiologija
Budući da većina kradljivaca krade radi zarade, manje od 5% kradljivaca ispunjava kriterije za kleptomaniju. To je rijedak poremećaj nepoznate
prevalencije, iako bi poremećaj mogao biti češći nego što se misli. Kleptomanija je češća kod žena nego kod muškaraca.
B. Etiologija
Etiologija kleptomanije je nepoznata. To može biti simptom, a ne poremećaj.
C. Genetika
Malo se zna o genetici kleptomanije. Obiteljske studije pokazale su visoku stopu poremećaja raspoloženja, ovisnosti o drogama i anksioznosti kod
srodnika u prvom koljenu.
Klinički nalazi
Obilježje kleptomanije je neuspjeh oduprijeti se impulsu za krađom beskorisnih predmeta koji imaju malu novčanu vrijednost. Ovo ponašanje obično
nije svrhovito, već se izvodi kako bi se ublažio osjećaj unutarnje napetosti. Često postoji osjećaj olakšanja nakon završetka krađe. Krađa se obično
događa u maloprodajnim trgovinama ili na radnim mjestima ili od članova obitelji. Neki pacijenti navode da se osjećaju uzbuđeno ili euforično tijekom
krađe. Većina se nakon čina osjeća krivim i može donirati ukradene stvari u dobrotvorne svrhe, vratiti predmete na mjesto odakle su ukradeni ili platiti
za ukradene stvari.
Sveobuhvatna anamneza može otkriti druga kompulzivna ponašanja koja ne zadovoljavaju sve kriterije za opsesivnokompulzivni poremećaj (OKP).
Simptomi poremećaja raspoloženja, poremećaja ovisnosti o drogama, anksioznih poremećaja i poremećaja prehrane također mogu biti uobičajeni u
ovoj populaciji.
B. Psihološko testiranje i laboratorijski nalazi
Neuropsihološki testovi i laboratorijski podaci su nespecifični.
Dijagnoza kleptomanije ne bi se trebala postaviti ako se ponašanje pacijenta bolje može objasniti antisocijalnim poremećajem osobnosti, bipolarnim
poremećajem ili poremećajem ponašanja ili ako se krađa dogodi kao rezultat ljutnje ili osvetoljubivosti ili kao rezultat halucinacije ili zabluda. Ostale
važne dijagnoze koje treba razmotriti uključuju veliku depresiju, anksiozni poremećaj i poremećaje ovisnosti o drogama.
Liječenje
Psihoterapija i farmakoterapija pokazale su se korisnima u pojedinačnim izvješćima. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) i litij su
lijekovi koji se najčešće koriste za liječenje kleptomanije. Stope odgovora su zbunjene visokim stopama komorbidnih poremećaja raspoloženja i
prehrane.
Većina pacijenata s kleptomanijom tijekom života ima dijagnozu velikog poremećaja raspoloženja. Anksiozni poremećaj je također čest, kao i
poremećaji ovisnosti i prehrane. Komplikacije uključuju uhićenje, uhićenje i osudu za krađu uz sram i neugodu za pacijenta, prijatelje i članove obitelji.
Ostali rizici mogu uključivati samodestruktivno ponašanje povezano s velikim poremećajima raspoloženja i uporabom tvari. Neželjeni ishodi liječenja
povezani su s nuspojavama lijekova i neprepoznavanjem komorbidnih stanja koja se mogu lako liječiti.
Prognoza
Smatra se da kleptomanija počinje u adolescenciji i može se nastaviti u trećem ili četvrtom desetljeću života. Tijek nije dobro proučen i uključuje
spektar od kratkih i epizodnih do kroničnih.
Većina pacijenata s kleptomanijom tijekom života ima dijagnozu velikog poremećaja raspoloženja. Anksiozni poremećaj je također čest, kao i
Butler University
poremećaji ovisnosti i prehrane. Komplikacije uključuju uhićenje, uhićenje i osudu za krađu uz sram i neugodu za pacijenta, prijatelje i članove obitelji.
Access Provided by:
Ostali rizici mogu uključivati samodestruktivno ponašanje povezano s velikim poremećajima raspoloženja i uporabom tvari. Neželjeni ishodi liječenja
povezani su s nuspojavama lijekova i neprepoznavanjem komorbidnih stanja koja se mogu lako liječiti.
Prognoza
Smatra se da kleptomanija počinje u adolescenciji i može se nastaviti u trećem ili četvrtom desetljeću života. Tijek nije dobro proučen i uključuje
spektar od kratkih i epizodnih do kroničnih.
Crni DW. Kompulzivna kupnja: pregled. J Clin Psychol. 1996;57(Suppl 8):50.
Goldner EM, Geller J, Birmingham CL, Remick RA. Usporedba ponašanja krađa u trgovinama kod pacijenata s poremećajima prehrane, subjekata
psihijatrijske kontrole i dodiplomskih kontrola. Može J Psihijatrija. 2000;45(5):471–475. [PubMed: 10900528]
McElroy SL, Keck PE Jr, Phillips KA. Kleptomanija, kompulzivno kupovanje i poremećaj prejedanja. J Clin Psychol. 1995;56(Suppl 4):14.
PIROMANIJA
O pća razmatranja
Piromanija tjera strah u srca stručnjaka za mentalno zdravlje, jer postoji ozbiljna mogućnost nanošenja štete pacijentu i društvu. Terapeut mora
pažljivo uravnotežiti pitanja vezana uz povjerljivost i dužnost zaštite trećih strana od opasnosti koju ti pacijenti predstavljaju.
A. Epidemiologija
Epidemiologija piromanije nije jasna. Nakon što se isključe drugi uzroci podmetanja požara, ostaje samo mala populacija piromanskih jedinki. Smatra
se da je piromanija rijetka. U kliničkoj populaciji, međutim, izazivači požara nisu neuobičajeni. Između 2% i 15% pacijenata na psihijatrijskim
bolnicama su podmetači požara. Najveća dob potpaljivača je 13 godina, a 90% podmetača požara su muškarci. Mnogi su iz emocionalno i ekonomski
depriviranih obitelji.
B. Etiologija
Etiologija piromanije nije dobro razjašnjena. Malo je istraživanja koja podupiru bilo kakve hipoteze.
C. Genetika
Malo se zna o genetici piromanije.
Klinički nalazi
Znakovi i simptomi prave piromanije ne mogu se razlikovati od drugih oblika podmetanja požara. Dijagnoza se postavlja isključivanjem. Većina
podmetanja požara ne može se klasificirati kao poremećaj kontrole impulsa, ali oštećenje sposobnosti kontrole impulsa prepoznaje se u većini
slučajeva podmetanja požara. Pacijenti se obično identificiraju nakon podizanja optužnice.
Psihološko testiranje podmetača požara otkriva značajnu količinu psihijatrijskih komorbiditeta; međutim, studije o čistim populacijama piromana
nisu dostupne. Među izazivačima požara zabilježeno je samoubilačko ponašanje. Probir za suicid je opravdan za ovu populaciju.
C. Laboratorijski nalazi
Zabilježene su niže koncentracije 3metoksi4hidroksifenilglikola i 5hidroksiindooctene kiseline u cerebrospinalnoj tekućini kod potpaljivača požara
u usporedbi s kontrolnim subjektima.
Dijagnoza piromanije ne bi se trebala postavljati ako se podmetanje požara može prikladnije objasniti motivima zarade, prikrivanja zločina ili osvete ili
kao simptom nekog drugog psihijatrijskog poremećaja. Podmetanje vatre pronađeno je u više od polovice djece s poremećajem ponašanja. To može
C. Laboratorijski nalazi Butler University
Access Provided by:
Zabilježene su niže koncentracije 3metoksi4hidroksifenilglikola i 5hidroksiindooctene kiseline u cerebrospinalnoj tekućini kod potpaljivača požara
u usporedbi s kontrolnim subjektima.
Dijagnoza piromanije ne bi se trebala postavljati ako se podmetanje požara može prikladnije objasniti motivima zarade, prikrivanja zločina ili osvete ili
kao simptom nekog drugog psihijatrijskog poremećaja. Podmetanje vatre pronađeno je u više od polovice djece s poremećajem ponašanja. To može
biti najava antisocijalnog poremećaja osobnosti odrasle osobe.
Liječenje
Programi rane intervencije s adolescentnim podmetačima požara izvijestili su o uspjehu u odvraćanju od podmetanja požara. Druge komorbidne
psihijatrijske poremećaje poput shizofrenije i bipolarnog poremećaja treba agresivno liječiti.
Značajan broj potpaljivača požara ponovit će ovo ponašanje. Dok rade s takvim pacijentima, terapeuti moraju stalno biti svjesni potencijala štete
trećim osobama. Malo se zna o komorbiditetu piromanije s drugim psihijatrijskim poremećajima. Podmetanje požara prilično je uobičajeno među
psihijatrijskim bolesnicima: najčešće poveznice su psihotični poremećaji, poremećaji raspoloženja i teški poremećaji osobnosti. Dvije trećine
potpaljivača požara je u alkoholiziranom stanju u trenutku počinjenja prekršaja. Žene koje potpaljuju požar imaju visok stupanj psihijatrijskih
komorbiditeta, čak 92% u jednoj studiji.
Prognoza
Prognoza i tijek bolesti su nejasni. Preporuča se rano otkrivanje i liječenje komorbidnih psihijatrijskih poremećaja.
Barnett W, Richter P, Sigmund D, et al. Recidivizam i popratni kriminal u patoloških vatrogasaca. J Forensic Sci. 1997;42:879. [PubMed: 9304835]
Geller JL. Paljevina u pregledu. Od profita do patologije. Psychiatr Clin North Am. 1992;15:623. [PubMed: 1409025]
Lindberg N, Holi MM, Tanip, Virkkunen M. U potrazi za piromanijom: Karakteristike konzervativnog uzorka finskih muških kriminalaca s poviješću
podmetanja požara između 1973. i 1993. BMC Psychiatry. 2005;5:47. [PubMed: 16351734]
Puri BK, Baxter R, Cordess CC. Karakteristike potpaljivača vatre. Studija i predložena multiaksijalna psihijatrijska klasifikacija. Br J Psihijatrija.
1995;166:393. [PubMed: 7788135]
PATOLOŠKO KOCKANJE
O pća razmatranja
A. Epidemiologija
Prevalencija patološkog kockanja procijenjena je na 0,23,3%, povećavajući se s brojem dostupnih mjesta za kockanje. Otprilike dvije trećine kockara
su muškarci. Patološko kockanje sve je veći problem u populaciji adolescenata i starijih osoba.
B. Etiologija
Etiologija patološkog kockanja je nepoznata. Predložene su biokemijske, bihevioralne, psihodinamičke teorije i teorije koje se temelje na ovisnosti.
C. Genetika
Obiteljske studije patoloških kockara otkrivaju veće stope patološkog kockanja u rođacima u prvom koljenu nego u općoj populaciji. Stope
poremećaja raspoloženja i poremećaja ovisnosti o opojnim tvarima u srodnicima prvog koljena višestruko su veće od onih u općoj populaciji.
Klinički nalazi
Patološki kockari provode prekomjerno vrijeme u igraonicama ili pribavljajući novac za kockanje. Iscrpljuju obiteljske bankovne račune, posuđuju
C. Genetika Butler University
Access Provided by:
Obiteljske studije patoloških kockara otkrivaju veće stope patološkog kockanja u rođacima u prvom koljenu nego u općoj populaciji. Stope
poremećaja raspoloženja i poremećaja ovisnosti o opojnim tvarima u srodnicima prvog koljena višestruko su veće od onih u općoj populaciji.
Klinički nalazi
Patološki kockari provode prekomjerno vrijeme u igraonicama ili pribavljajući novac za kockanje. Iscrpljuju obiteljske bankovne račune, posuđuju
novac od članova obitelji, lažu o svom kockanju i pokušavaju nadoknaditi svoje gubitke velikim okladama. Više puta obećavaju da će smanjiti svoje
kockanje i neuspješno pokušavaju to učiniti. Patološki kockari obično se javljaju stručnjacima za mentalno zdravlje nakon što su bili prisiljeni na
liječenje zbog nezakonitih aktivnosti za dobivanje sredstava. Na primjer, ispisuju loše čekove, pronevjere novac ili se bave prijevarom osiguranja. Do
75% članova Anonimnih kockara priznaje da se bavi ilegalnim aktivnostima.
Supružnik kockara vjerojatno je depresivan. Neka su istraživanja izvijestila o višim stopama zlostavljanja djece od strane kockara, a posebice od strane
supružnika. Vjerojatnije je da će se to dogoditi kada se supružnik suoči s kockarom o iscrpljenosti obiteljskih resursa. Kliničar bi trebao intervjuirati
širu obitelj kako bi shvatio puni opseg pacijentovog posuđivanja. Kliničar bi također trebao pažljivo uzeti povijest simptoma raspoloženja i suicidalnih
ideja, jer je 20% pojedinaca koji se liječe od patološkog kockanja prijavilo pokušaj samoubojstva.
Patološko kockanje mora se odvojiti od društvenog kockanja. Društveno kockanje obično se događa s prijateljima, a iznos novca koji će se potrošiti
određuje se prije početka kockanja. Društveno kockanje je vremenski ograničeno i ne uzrokuje značajna financijska ograničenja obitelji.
Profesionalno kockanje, za razliku od patološkog kockanja, uključuje proračunate oklade bez značajnih pokušaja da se nadoknade gubici (koji se
nazivaju "jurenje gubitaka"). Ostale diferencijalne dijagnoze uključuju manične epizode i antisocijalni poremećaj osobnosti. Čini se da su mnogi
kockari hipomanični dok kockaju i depresivni kada gube u nizu, zbog čega je bipolarni poremećaj II posebno teško razlikovati.
Prognoza
Tipični patološki kockar prolazi kroz nekoliko faza prije nego što privuče pozornost stručnjaka za mentalno zdravlje. Početak je obično u adolescenciji
ili ranoj odrasloj dobi. Pobjednička faza počinje nakon što pacijent dobije veliku dobit koja je jednaka polovici normalne godišnje plaće. Kockar se
zatim počne redovito kladiti, osjećajući euforiju dok to čini, tražeći sve više i više "akcije". U početku su mnogi kockari vješti u osvajanju novca.
Gubitnička faza obično počinje kao niz loše sreće (kockarnici Anonimnih kockara to nazivaju "bad beat"). Gubitak započinje ciklus jurnjave za
gubicima s glupim okladama koje kockara sve više i više guraju u dugove. Kako oklade postaju sve riskantnije, kockar ulazi u fazu očaja kada se uzme u
obzir ilegalni izvor novca. Očaj se obično javlja nakon što se obiteljski bankovni račun i mirovinska štednja potroše. Kockar u ovom trenutku može
razmišljati ili pokušati samoubojstvo.
Drugi klinički prikaz kockanja opisan je kao "umjetnik bijega" koji kocka kako bi prošao vrijeme i izbjegao dosadu. Žene i starije osobe su
prezastupljene u ovoj skupini.
Liječenje
Dostupno je nekoliko pristupa liječenju, od Anonimnih kockara do bolničkog psihijatrijskog liječenja. Neki programi uključuju multidisciplinarni
model ovisnosti u 12 koraka dizajniran posebno za patološkog kockara. Kockar mora preuzeti odgovornost za svoj dug, smanjiti kreditne kartice i
dopustiti da netko drugi raspolaže njegovim ili njezinim novcem. Liječenje lijekovima može biti od pomoći ako su prisutni komorbidni psihijatrijski
poremećaji. SSRI i opijatski antagonisti proučavani su u kontroliranim ispitivanjima s određenom učinkovitošću.
Komplikacije liječenja uključuju nastavak kockanja, nuspojave lijekova i samoubojstvo. Komorbidna stanja uključuju poremećaj ovisnosti o drogama,
depresiju, bipolarni poremećaj i poremećaj pažnje/hiperaktivnosti. Mogu biti prisutni antisocijalni i narcisoidni poremećaji ličnosti. Rezultati se
razlikuju ovisno o ispitivanoj populaciji i korištenoj metodi. Neka istraživanja pokazuju stopu odgovora od 55% godinu dana nakon bolničkog
liječenja. Ankete grupa Anonimnih kockara pokazuju niže i vjerojatno točnije stope odgovora, u rasponu od 10% nakon jednogodišnjeg praćenja.
DeCaria CM, Hollander E, Grossman R, et al. Dijagnostika, neurobiologija i liječenje patološkog kockanja. J Clin Psychol. 1996;57(Suppl 8):80.
Grant JE, Potenza MN, Hollander E, et al. Multicentrično istraživanje opioidnog antagonista nalmefena u liječenju patološkog kockanja. Am J
Psihijatrija. 2006;163(2):297–302. [PubMed: 16449485]
Lesieur HR, Rosenthal RJ. Patološko kockanje: pregled literature. J Gambl Stud. 1991;7:5. [PubMed: 24242968]
depresiju, bipolarni poremećaj i poremećaj pažnje/hiperaktivnosti. Mogu biti prisutni antisocijalni i narcisoidni poremećaji ličnosti. Rezultati se
razlikuju ovisno o ispitivanoj populaciji i korištenoj metodi. Neka istraživanja pokazuju stopu odgovora od 55% godinu dana nakon bolničkog
Butler University
liječenja. Ankete grupa Anonimnih kockara pokazuju niže i vjerojatno točnije stope odgovora, u rasponu od 10% nakon jednogodišnjeg praćenja.
Access Provided by:
DeCaria CM, Hollander E, Grossman R, et al. Dijagnostika, neurobiologija i liječenje patološkog kockanja. J Clin Psychol. 1996;57(Suppl 8):80.
Grant JE, Potenza MN, Hollander E, et al. Multicentrično istraživanje opioidnog antagonista nalmefena u liječenju patološkog kockanja. Am J
Psihijatrija. 2006;163(2):297–302. [PubMed: 16449485]
Lesieur HR, Rosenthal RJ. Patološko kockanje: pregled literature. J Gambl Stud. 1991;7:5. [PubMed: 24242968]
TRIHOTILOMANIJA
O pća razmatranja
A. Epidemiologija
Učestalost trihotilomanije u općoj populaciji nije poznata, ali procjenjuje se da je u Sjedinjenim Državama prevalencija čak 8 milijuna ljudi. Nedavna
anketa među 2579 brucoša koledža pokazala je da bi 0,6% u nekom trenutku svog života zadovoljilo kriterije za trihotilomaniju. Čini se da je
trihotilomanija češća u žena (iako muškarci mogu prevladavati u bolesnika mlađih od 6 godina).
B. Etiologija
Etiologija trihotilomanije je nepoznata; međutim, predložene su različite teorije o patogenezi ovog složenog poremećaja. Psihoanalitička teorija gleda
na patološko čupanje kose kao na manifestaciju poremećenog psihoseksualnog razvoja, često zbog patoloških obiteljskih konstelacija. Nasuprot
tome, bihevioralna teorija konceptualizira čupanje kose kao naučenu naviku sličnu grickanju noktiju ili sisanju palca. Nedavno je postavljena biološka
teorija jer je nekoliko istraživača predložilo serotonergičku abnormalnost kod trihotilomanije i sugeriralo da bi poremećaj mogao biti patološka
varijanta ponašanja dotjerivanja tipičnog za vrstu. Neuropsihološke abnormalnosti, odgovor na liječenje nekim antidepresivima i česti komorbiditet s
OKPom doveli su do nagađanja o neurobiološkoj etiologiji,možda uključujući disfunkciju frontalnog režnja ili bazalnih ganglija.
C. Genetika
Obiteljske studije ukazuju na genetsku predispoziciju za trihotilomaniju, ali mogu odražavati učenje iz okoline i nisu uvjerljive.
Klinički nalazi
Pacijenti, osobito mladi, često negiraju da su namjerno čupali kosu. Drugi obično opisuju čupanje kose kada su sami, ali mogu je čupati otvoreno pred
članovima uže obitelji. Te se epizode obično javljaju tijekom sjedilačkih aktivnosti kao što su gledanje televizije, čitanje, učenje, ležanje u krevetu ili
telefonski razgovor, a mogu biti i češće tijekom razdoblja stresa. Pacijenti možda nisu svjesni da čupaju kosu sve dok nisu usred epizode. Neki pacijenti
navode da su bili u stanju transa kada čupaju kosu. Ove epizode mogu trajati nekoliko minuta ili nekoliko sati. Pacijenti mogu povući nekoliko ili više
vlasi po epizodi. Mnogi pacijenti ne osjećaju bol kada se povuku za kosu; neki pacijenti navode da im je dobar osjećaj.
Pacijenti se često upuštaju u oralnu manipulaciju dlake nakon što je počupaju, uključujući grickanje korijena ili gutanje dlake. Kasnije ponašanje može
dovesti do rijetke, ali ozbiljne komplikacije, trihobezoara (loptice dlake) u gastrointestinalnom traktu. Posljedice trihobezoara mogu biti opasne po
život: opstrukcija, krvarenje, perforacija, pankreatitis i opstruktivna žutica.
Pacijenti obično čupaju kosu s tjemena, uzrokujući difuzno stanjivanje kose ili virtualnu ćelavost. Tipični pacijent pokazuje nerazvrstana područja
alopecije bez upale koja štedi periferiju. Mnogi se pacijenti prilagođavaju skrivanju područja ispadanja kose promišljenim oblikovanjem kose, ali
naposljetku mogu pribjeći ulošcima za kosu i perikama kada područja postanu prevelika ili previše brojna da bi ih sakrili. Pacijenti također mogu
čupati dlake s drugih dijelova tijela, uključujući trepavice, obrve, stidne regije ili s lica, trupa, ekstremiteta ili ispod pazuha.
Iako psihološko testiranje možda neće biti korisno u potvrđivanju dijagnoze trihotilomanije, punch biopsija može biti od neke pomoći u tom pogledu.
Rezultati biopsije obično otkrivaju povećane katagene dlake zajedno s ostacima pigmenta melanina i granulama u gornjim folikulima i infundibulumu.
Chapter 27: ImpulseControl Disorders, John W. Thompson, Jr.; Daniel K. Winstead
Diferencijalna dijagnoza Page 7 / 9
Prema DSM5 dijagnostičkim kriterijima, dijagnoza trihotilomanije nije opravdana ako se stanje može bolje objasniti drugim mentalnim poremećajem
ili je posljedica općeg zdravstvenog stanja. Na primjer, ako pacijent ima drugi značajan psihijatrijski poremećaj Osi I (npr. stanje s deluzijama ili
čupati dlake s drugih dijelova tijela, uključujući trepavice, obrve, stidne regije ili s lica, trupa, ekstremiteta ili ispod pazuha.
Butler University
Access Provided by:
Iako psihološko testiranje možda neće biti korisno u potvrđivanju dijagnoze trihotilomanije, punch biopsija može biti od neke pomoći u tom pogledu.
Rezultati biopsije obično otkrivaju povećane katagene dlake zajedno s ostacima pigmenta melanina i granulama u gornjim folikulima i infundibulumu.
Prema DSM5 dijagnostičkim kriterijima, dijagnoza trihotilomanije nije opravdana ako se stanje može bolje objasniti drugim mentalnim poremećajem
ili je posljedica općeg zdravstvenog stanja. Na primjer, ako pacijent ima drugi značajan psihijatrijski poremećaj Osi I (npr. stanje s deluzijama ili
halucinacijama) koji bi mogao biti uzrok čupanja kose, dijagnoza trihotilomanije ne bi bila opravdana. Kada pacijenti poriču da su namjerno čupali
kosu, može biti potrebna konzultacija s dermatologom kako bi se isključili drugi uzroci gubitka kose. Najznačajniji među ovim stanjima je alopecija
areata, ali treba uzeti u obzir i tinea capitis, trakcijsku alopeciju, androgenu alopeciju, monilethrix i druga dermatološka stanja. Punch biopsija može
biti indicirana osobito kada se sumnja na jedan od ovih poremećaja.
Liječenje
Početno dvostruko slijepo unakrsno ispitivanje uspoređivalo je klomipramin s dezipraminom u 13 pacijenata s trihotilomanijom pregledanih kako bi
se isključio neurološki poremećaj, mentalna retardacija, primarni afektivni poremećaj, psihoza i OKP. Klomipramin je doveo do poboljšanja kliničkih
simptoma (3353% smanjenje u rezultatima ozbiljnosti) na svakoj od tri ljestvice ocjenjivanja dizajnirane za procjenu simptomatologije trihotilomanije
i kliničkog poboljšanja; rezultati na dvije od tri ljestvice bili su statistički značajni. Dvije naknadne placebom kontrolirane, dvostruko slijepe unakrsne
studije nisu pokazale učinkovitost fluoksetina .
Provedeno je malo rigoroznih istraživanja o različitoj učinkovitosti liječenja trihotilomanije. Klomipramin i bihevioralna terapija vjerojatno
predstavljaju trenutne tretmane izbora, ali ovaj zaključak je ublažen nedostatkom studija ishoda liječenja. Trening obnove navika najučinkovitiji je
oblik bihevioralne terapije. Trihotilomanija se javlja s različitim razinama ozbiljnosti u smislu čupanja kose i komorbidne psihopatologije. Kao rezultat
toga, odgovor na liječenje vrlo je varijabilan i prilično nepredvidiv.
Iako je gubitak kose samoizazvan, pacijenti su često posebno osjetljivi na komentare o svom izgledu i jako se trude sakriti svoju unakaženost. Ovi
pacijenti često se boje da će njihova sramotna "tajna" biti otkrivena i da će biti ismijani u javnosti. Ako je poremećaj dugotrajan, pacijentovo
samopouzdanje može drastično patiti. Neki pojedinci razviju izbjegavajuće ponašanje i povuku se u društvo kako bi izbjegli izlaganje. Trihobezoar je
rijetka komplikacija. Malo se zna o komorbiditetu trihotilomanije. Osim mogućnosti da je poremećaj povezan s anksioznošću ili poremećajem
raspoloženja, mnogo se nagađalo da je to varijanta OKPa. Neka istraživanja podupiru ovu hipotezu; međutim,studije koje nisu pokazale učinkovitost
fluoksetinazagovarao bi takav odnos.
Smatra se da je trihotilomanija u predadolescenata (osobito u onih mlađih od 6 godina) povezana s malo psihopatologije. U adolescenata i odraslih
pacijenata, međutim, dokazana je povezanost s drugim mentalnim poremećajima. U studiji na 60 odraslih kroničnih čupača kose (od kojih je 50
ispunjavalo stroge kriterije za trihotilomaniju), samo 18% nije pokazalo trenutnu ili prošlu dijagnozu psihijatrijskog poremećaja Osi I osim
trihotilomanije. Životna prevalencija poremećaja raspoloženja bila je 65%, a 23% je zadovoljilo kriterije za trenutnu veliku depresivnu epizodu. Životna
prevalencija anksioznih poremećaja bila je 57%, a 10% pokazalo je trenutačnu dijagnozu OKPa, a 5% povijest OKPa. Drugih 18% podržava sadašnje ili
prošle opsesije i kompulzije koje ne ispunjavaju sve kriterije za OKP.Doživotna prevalencija paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije bila je 18%,
generaliziranog anksioznog poremećaja 27%, jednostavne fobije 32%, poremećaja prehrane 20% i poremećaja zlouporabe tvari 22%.
Manja studija koja je koristila standardizirane tehnike procjene otkrila je da 45% ispitanih pacijenata s trihotilomanijom ispunjava kriterije za trenutnu
ili prošlu veliku depresiju, 45% ima generalizirani anksiozni poremećaj, 10% panični poremećaj, a 35% zlouporabu alkohola ili supstanci. Nažalost,
pacijenti s OKPom bili su isključeni iz studije.
Neželjeni ishodi liječenja ograničeni su na uobičajene nuspojave klomipramina ili drugih antidepresiva.
Iako mogu postojati štetne posljedice psihodinamske psihoterapije ili pristupa bihevioralnog liječenja, općenito se smatra da su takvi štetni ishodi
rijetki i nepredvidivi.
Prognoza
Prognoza i tijek bolesti općenito se mogu predvidjeti prema dobi u kojoj se bolest pojavila. Trihotilomanija najčešće počinje u djetinjstvu ili mladoj
adolescenciji. Čupanje kose kod vrlo male djece često je blago i spontano prestaje. Bolesnici s početkom u kasnijoj dobi obično imaju teže simptome
Chapter 27: ImpulseControl Disorders, John W. Thompson, Jr.; Daniel K. Winstead
koji imaju kronični tijek. Smatra se da ti pacijenti imaju veću incidenciju komorbidnih anksioznih i depresivnih poremećaja. Page 8 / 9
Keuthen NJ, O'Sullivan RL, Goodchild P, et al. Retrospektivni pregled ishoda liječenja 63 bolesnika s trihotilomanijom. Am J Psihijatrija. 1998;155:560.
Iako mogu postojati štetne posljedice psihodinamske psihoterapije ili pristupa bihevioralnog liječenja, općenito se smatra da su takvi štetni ishodi
rijetki i nepredvidivi. Butler University
Access Provided by:
Prognoza
Prognoza i tijek bolesti općenito se mogu predvidjeti prema dobi u kojoj se bolest pojavila. Trihotilomanija najčešće počinje u djetinjstvu ili mladoj
adolescenciji. Čupanje kose kod vrlo male djece često je blago i spontano prestaje. Bolesnici s početkom u kasnijoj dobi obično imaju teže simptome
koji imaju kronični tijek. Smatra se da ti pacijenti imaju veću incidenciju komorbidnih anksioznih i depresivnih poremećaja.
Keuthen NJ, O'Sullivan RL, Goodchild P, et al. Retrospektivni pregled ishoda liječenja 63 bolesnika s trihotilomanijom. Am J Psihijatrija. 1998;155:560.
[PubMed: 9546007]
Minichiello WE, O'Sullivan RL, OsgoodHynes D, et al. Trihotilomanija: Klinički aspekti i strategije liječenja. Harv Rev Psihijatrija. 1994;1:336. [PubMed:
9384868]
POREMEĆAJI KONTROLE IMPULSA NISU DRUGIJE SPECIFICIRANI
Ova kategorija je za poremećaje kontrole impulsa (npr. čačkanje kože) koji ne zadovoljavaju kriterije za bilo koji specifični poremećaj kontrole impulsa
ili za drugi mentalni poremećaj koji ima značajke koje uključuju kontrolu impulsa opisane drugdje u DSM5 (npr. ovisnost o supstancama, parafilija).
Grant TE, Levin L, Kim D, Polenta MN. Poremećaji kontrole impulsa u odraslih psihijatrijskih pacijenata. Am J Psihijatrija. 2000;162(11):21842188.
McElroy SL, Hudson JI, Papa HG Jr, et al. DSMIIIR poremećaji kontrole impulsa koji nisu drugdje klasificirani: Kliničke karakteristike i odnos s drugim
psihijatrijskim poremećajima. Am J Psihijatrija. 1992;149:318. [PubMed: 1536268]

Chapter 27 - Impulse-Control Disorders

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Chapter 27 - Impulse-Control Disorders

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Butler

You might also like